D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Link....onako samo, ako je nekome do glazbice....

što su se mali hrvati krstili dok su bili mali , a ti VELIKI dok su bili veliki.

U životu treba brinuti samo o dvije stvari :

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,
samo o dvijema stvarima trebaš brinuti:

Hoćeš li ozdraviti
ili ćeš umrijeti.

Ako ćeš ozdraviti,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali, ako umreš
samo o dvijema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili ideš u pakao.

Ako ideš u raj
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali, ako ideš u pakao,
bt ićeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima, tako da nećeš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?

Budite sretni i!!!!!!!!!


Tako nekako bi moralo i biti.
..............međutim............!!!!!!!!!???????
.................koliko uzročno posljedičnih i inih veza postoji sa onima davno izrečenim i napisanim da ipak moraš o nekome brinuti,........
a ne samo o sebi.
..... one u cijelom svijetu poznate
Nitko nije otok.
Davanje je svetije od primanja.
Stvoren si za nekoga
I još bar milion toga napisanog od svih mogućih profesija ..........
.....da ipak moraš brinuti......

I sad kaj s tim brigama, kam s njima??????????????

Ništa, u pakao i na belu s prijateljima, ili..............


mnogima je "zakon" od ITD benda - kud idemo , tud pjevamo............dok ti grobar preko riti tri kubika zemlje hiti nebuš više............

a, ta kud idemo tud pjevamo nekima bila i himna dok smo došli u EU.....
dobra stvarčica
...Link

Mom starom, kad bi bio malo pod gasom to je bila omiljena. od G Draksara..
Sedi si kraj mene, stari moj pajdaš
Dugo se vidli nismo
To ti dobro znaš

Vreme se je spremenilo
Stari smo, postari
Tak zgledimo kak der nekom
Drugom leta vkrali

Jedna suza se suši
Druga već na joko vri
Da se zmislim svoje mladosti

Ah toči, naj dremati
Nagni, naj šparati
Če ne buš pil bude ti žal
A sutra već morti pod zemlju buš pal

Kad malo bolje razmislim gotovo za 10
.Link

Što je povodljivost?????
Zašto se ljudi toliko udaljavaju od nekih bitnih važnih stvari , o glavnim problematikama , temama, koliko zapravo ima i povodljivosti kad netko baci kost i svi zagrizu, a ono glavno je sa strane,.I jako blizu.
Ono fino meso.

Ljudi koji su povodljivi ili možda skloni utjecajima ?????????????
Nisam baš nasigurniji da znam što ovaj pojam osobina toćno znaći, ali ću napisati što ja pod njom podrazumjevam.
Ako sam u krivu molim vas ispravite me, ili nadodajte pravo značenje te osobine, koja me nekako zanima u posljednje vrijeme iz raznoraznih razloga.

Verujem da povodljivost ima veze sa nedostatkom samopouzdanja, nesigurnošću u sebe, nedostatkom osobnog mišljenja stajališta o pojedinim stvarima,situacijama..... neodlucnoscu......ili pak nešto u vezi psihologije mase.
Kud svi turci tu i ćelavi Mujo,- ova bila popularna.
Ne znam baš gdje da svrstam osobe koje su povodljive ?????????
One onako općenito gledano nisu loše osobe ( mada su ih i u rat poveli, demonstracije )
Možda su najgore za sebe, ali ih nekako ne mogu ni miješati sa ostalim osobama.
One su nekako slabije čak i onda kada ne žele nešto da naprave, kažu, promjene to i protiv svoje volje
Nedostatak karakternih osobina ???????????
Bilo je kojekavih grupacija , trendova, sekti............... jer je možda neko drugi napravio tako u nekoj IN državi.
Traže li promjenu možda???????
Neku ekstra promjenu o kojoj će se ćuti na daleko.

Moguće je da ih nakon takvih "spontanih" postupaka i savjest mući, a možda i ne ...Primjera radi - kao bilo je fora ili možda baš onda kad sam ja to primjetio, popularno pred masom u diskaću se ljubiti i na dobacivanje muških - poprilično glasnio - Mi smo lezbe i to kao neka dobra fora, ili pak manjak smisla za onu pravu zabavu i onda to krene..

Što se pitanja genetike tiće ja kao površan poznavatelj ovog vjerojatno i znanstvetog podrućja mogu reći samo da je po mom mišljenjui ovakvu osobinu vrlo vjerovatnije steći nego biti rođen, sa njom ili je naslijediti.
Mjesto rođenja, okruženje, djetinjjstvo, uvijeti života, ekonomska situacija............... ... mislim da ima toga dosta što utjeće na pojavu ove osobine kod nekih ljudi, a i nekako mi se ćini da se zavisno od situacije do situacije broj znatno povećava.
Jako malo sam čitao o ovome, ali me radi ponašanja mase jednostavno zainteresirala ova tema.

Ehhhhh ta prosudba, procjena i da ne kažem stvaranje kompletne slike od prve vizualizacije.
A i da osobno čujemo, ne mora značiti ništa, dok sami to ne provjerimo, jer priće i drugih isto mogu biti kojekakve.

Vidi neki stariji čovjek mladića u busu, prosjećno obučenog , prosječnog izgleda,sa jednom cipelom na nozi, u nekakvo proljetno vrijeme kad je bilo potrebno biti u cipelama ili nečim toplim obuvenim.

Taj stariji čovjek ga ubrzo upita - Mladiću gdje ste izgubili cipelu? .
Nisam izgubio nego sam ovu našao - odgovara mladić..

nitko nije otok....
Link

Neka polete anđeli poput ptica,
i dotaknu predivan osmijeh,
svih toplih ženskih
srdaca i lica
Neka ponesu poruku na krilima bijelim,
da Vam ja najljepšu,
laku noć želim !!!!!!!!!!!!!.

Petogodisnji dječak pita svog oca za večerom:
"Tata, šta je to politika?"
Otac mu strpljivo odgovori:
"Pa, sine, to mogu ovako da ti objasnim:- Evo, ja sam hranitelj obitelji pa možemo da kažemo da sam ja vlast.
Tvoja mama se brine o novcu i ona bi bila vlada. Nas dvoje zajedno se brinemo o tebi i tvojim potrebama, tako da si ti narod. Bebisiterca je, recimo, radnička klasa, a tvoj mali brat je naša budućnost.
Eto, sada lijepo razmisli o tome i bit će ti jasno što je politika ..."

Uvečer dječak ode na spavanje razmišljajući o onome što mu je otac pričao i objašnjavao.
Negdje u pola noći njega probudi plač mlađeg brata i on ustane da provjeri šta se dešava. Kad je vidio da se beba uneredila u pelene on krene do sobe svojih roditelja i tamo zatekne majku kako čvrsto spava, a oca nema u krevetu. Produži do sobe gdje je smještena bebisiterica, ali nailazi na zaključana vrata.
Kad je provirio kroz ključaonicu vidi oca na bebisiterici.

Tu odustane od dalje šetnje i vrati se u krevet.

Sutradan mali kaže ocu:
"Tata, mislim da sam shvatio šta je to politika!"
"Odlično, sine! Kaži mi lijepo, svojim riječima, šta si zaključio?"

"Pa, evo ...
Dok vlast jebe radničku klasu, vlada čvrsto spava, narod sve ignorira, fali baka koja bi trebala biti sindikalist, ali ona je pokojna, a budućnost je u teškim govnima!"

Pitam najvišeradi dva poznanika kojie dosta rijetko vidim, a koliko se sječam jedan čini mi se garderobu , hlaće najviše , a ovaj drugi kojekakve tehnićke stvari. I
jedan i drugi rekao bih jako zadovoljni , pa ako imate bilo kakva iskustva zahvaljujem se na bilo kojoj vrsti odgovora , dakle i porukom.
Tenks !!!!!!!!!!!
I ugodan dan svima koliko Vas ima !!!!!!!

Gađaju točno u srce.
Ma neka srce krvari
Ionako za takvima i mora

Imamo mi krvi i za dobrovoljno davanje,
i ne samo krvi.............
strpljenja..............

Link

Oduvijek su me pomalo oduševljavali ljudi koji u svemu u životu igraju na sigurno.
Fasciniraju me upravo iz razloga što ja nisam nikada, ali baš nikada bio takav i vjerojatno nikad i neću ni biti
Neću igrati, djelovati , živjeti, ziheraški.
Takvim se ljudima istovremeno divim, skidam im kapu, kad kad ljubomoran i jalan mada s vremenom se ipak kolo sreće okreće.....................Naviknutii i dalje prema gore, kad se to kolo okrene njkako da se prilagode, shvate i prihvate promjene.

Ponekad ih i žalim jer nemaju muda odigrati na blef pa da vidimo što će biti, a upravo radi toga ja sada fino gazim širokom i čvrstom linijom, putem bez ikakvog otpora.
E sad su meni jalni.
Zašto smo mi međimurci geniJALNI???? Pa zato jer u genima imamo JAL.
.
Jasno nikad nisam glavom kroz zid ,jer glavom i možeš ali se guza zaglavi.

Mnogi ljudi stoje i cupkaju na mjestu, a život im prolazi pred nosom, a oni čekaju sigurnost u nečemu. Ili pak možda vrijeme lijeći sve rane.
E pa onda ako je tako da vrijeme lijeći......pa kad slomiš ruku onda lijepo fino ti u fotelju i čekaj, pa će ti vrijeme izlijrčiti bez iikakvog ožiljka.

Često se znamo tako uhvatiti u diskusiju i onda ja slušam predavanja tipa: da, ti si zagrizao malo preveliki zalogaj precijenio si svoje mogućnosti, financijske sposobnosti,itd itd ti si ovo, ti si ono i bla, bla, bla....Na kraju kad uspijem i kad je po mojem i JOpet..... imao si sreće , tebi pomogao ovaj , onaj i opet , bla, bla , bla.....

A onda ja počnem s druge strane s filozofijom iza koje definitivno stojim i po kojoj živim i isključivo sam tog vjerovanja, kako sigurnosti više nema, ni u kome, ni u čemu i nigdje, jer jednostavno nema. Sigurno je to da više ništa nije sigurno, a ovo i bez trunčice pesimizma.

Možeš samo vjerovati da si u nešto siguran i ta neka vjera te može nositi dok ne ateriraš, jer realno danas radiš i imaš neku kvazi sigurnost a tko ti jamči da ćeš raditi i sutra, tko ti jamči da firma neće propasti ili da više nećeš dobivati plaću,ili pak na daj Bože problema sa zdravljem, nema toga tko ti to može jamčiti, nema tog papira i nema te osobe.
Udaš se ili oženiš potpišeš taj neki jebeni papir, danas sve divno krasno i super, volite se i obožavate i opet si kao kvazi siguran u nekog u neku instituciju koja se zove brak, suživot ili kako god, ali tko ti može jamčiti da će to biti zauvijek?

Nitko, nema toga, to ne postoji, sigurnost u bilo što - posao, partnera, zdravlje, danas je vrlo relativna stvar i klizav teren, na kraju krajeva, ali o tome po meni ne treba razmišljati, već živjeti polako iz trena u tren, iz dana u dan pa kako bude, a biti će, uvijek i po M Krleži - .nikad nije...... ....

I zato uvijek moram kontrirati onima koji igraju u životu na sigurno jer u biti ja nikako ne mogu shvatiti na što to igraju, često mislim da se samo zavaravaju dok čekaju taj neki pravi trenutak i tako im život prođe u čekanju te neke imaginarne sigurnosti u nešto.

Gledam sebe u posljednje tri četiri godine, napravio sam jako puno toga -i to sam, iz vlastitih prihoda, iz minusa na tekućem računu, iz vlastite sposobnosti
Tu malo stisneš, tu malo dodaš, malo se nečeg odrekneš.....Većinu sam odradio, ali ne zato jer sebe smatram nekim posebnim sposobnim ili nekim inteligentnim tipom, jednostavno uhvatit se u koštac s problemima, a ameri to nazivaju izazovom i u konačnici ma najlakše je odustati i maknuti se od posla za kojeg smo uložili sve mogučnosti i shvatili da to ne ide onako kako smo mislili i na sve one očekivane prepreke.
Naravno realno i objektivno gledam kolika su ulaganja vremenska , kolkio živčeka ili koji bi gubici mogli bit, jasno bez računanja unaprijed uloženog i nekih neočekivabih izdataka na koje se mora računati,
.Tko rano rani.........ta mi odlična , a jako jednostavna , uraniti i u potragu za rješavanjem problematike.

Napravio sam sve planirano samo iz razloga jer nisam čekao onaj pravi trenutak, napravio sam samo jer sam riskirao, i preživio taj strah tu gadnu emociju radi koje ljudi kad se jedanput opeku više se ne usuđuju ništa ni pipinuti, a ameri kažu - tek treći put ćete biti uspješni u onom do čega vam je toliko stalo,, često mi nije bilo lako ali, prošlo je.

Često znam reći - funkcioniram na način, kao kad neplivača baciš u more - sad si u moru i snalazi se, ili plivaš, ili potoneš, nema ti treće.

Osmisliš neki svoj plan, cilj u glavi, onako - samo kostur i kreneš
Uvijek na putu realizacije nailaziš na trnje, ali ide, glavno da ide, da klapa, doći će dan kad ćeš staviti kvačicu pored svog zacrtanog cilja i napisati: riješeno, ajmo sad dalje.

Jedna obrazovana osoba zna reći -treba se oženiti/udati, a ljubav dođe sama po sebi.

Jedina sigurnost u koju nikad ne treba sumnjati je ona u sebe i svoje sposobnosti da nešto možeš, da imaš snage za stvoriti to nešto što želiš - čekanje pravog trenutka, pogotovo čekanje na neku sigurnost, nekako mislim da su to samo izgovori, bijeg i strah od nečeg što se zove: započeti nešto, suočiti se sa svim izazovima na putu realizacije i završiti započeto....

Život ti prođe čekajući da budeš siguran negdje, u nešto i onda ostariš i kažeš sam sebi, e šta nisam ovo, e šta nisam ono...
.E jebi ga, šta nisi, sad ti je stari moj vjerojatno prekasno i gotovo
I da završim s nekom *ljubavnom* uzrečicom

Ona stara ma baš prapotopna, puno se o toj izreci zna zezati.
Kao stare žene znaju govoriti - kako sam bila glupa kad sam bila mlada, kad su me lijepo molili, ne da nisam dala nego sam bila ustvari toliko glupa što nisam i nudila.

Kako prihvatiti da se neki ljudi nikada neće promijeniti

piše Tomica Šćavina

Jedna od najčešćih grešaka koju radi žena koja je u odnosu s hladnim muškarcem je ta što ga pokušava “otopiti”.

Poznata molitva Sioux Indijanaca glasi: “Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem jedno od drugog”. A za razlikovanje jednog od drugog zaista je potrebna mudrost. I to mudrost koja se gradi cijeli život.

Svi znamo da “ne možemo mijenjati druge – možemo samo mijenjati sebe”.

Međutim, stalno nailazimo na ljude za koje vjerujemo da se na naš nagovor mogu promijeniti, a oni se iz nekog razloga ipak ne mijenjaju. Ta promjena bi, naravno, bila za njihovo dobro, iako je tu i skrivena ideja vlastitog dobra – nama bi s njima “promijenjenima” bilo puno lakše. Tog nekog samo treba osvijestiti, natjerati ga da progleda, dati mu do znanja da svojim ponašanjem drugima i sebi radi loše. Samo to. Međutim, to “samo” je zapravo toliko puno da ispada nemoguće.

Jedna od najčešćih grešaka koje rade djevojke i žene u odnosima s hladnim ili grubim muškarcima je ta što ih pokušavaju “otopiti”. Najčešće to rade tako što u njima pokušavaju izazvati suosjećanje. Vjeruju da su oni negdje unutra meki i da je sva hladnoća i distanca zapravo obrana. Vjeruju da je dovoljno dotaknuti ih u toplu i meku točku koju skrivaju od svijeta i da će oni shvatiti kako sve može biti puno, puno ljepše.

Međutim, neki ljudi naprosto nemaju kapaciteta za suosjećanje. Suosjećanje je doslovno jedan emotivni kapacitet koji ovisi o urođenom temperamentu, ranim iskustvima u obitelji i o puno drugih faktora koji cijeli život grade nečiju empatijsku “plitkost” ili “dubinu”. I kada netko (recimo da je to muškarac) tog kapaciteta nema, nema te žene koja u njemu to može stvoriti. Štoviše, on suosjećanje doživljava kao slabost, a iskrenost i izloženost žene koja u njemu to pokušava izazvati lako će iskoristiti kako bi zadominirao njome.

Jedna od najvećih zabluda u ovakvim odnosima je to što žena ne može prihvatiti da je njegov um toliko različit od njenog da ga naprosto nikako ne može razumjeti. Ne može razumjeti zašto je svako malo bez nekog povoda odbacuje ili ignorira. Ne može razumjeti zašto se ne otvara i kako može biti tako sebičan. Međutim, stalno to pokušava razumjeti. Provodi beskrajne sate postavljajući se u njegovu perspektivu i zamišljajući što on misli o njoj, o drugima i svijetu. To je ponekad tako intenzivno da ima osjećaj da misli njegovom, a ne svojom glavom. To je doslovno neka vrsta osvajanja teritorija – ona se postavlja u njegov um i pokušava od tamo upravljati njegovom slikom svijeta. Međutim, to “osvajanje uma” je samo u njenoj glavi i nema veze s realnošću.

Boraveći “u njegovoj glavi”, žena gubi svoju zdravu moć rasuđivanja i stvara odnos ovisnosti jer vjeruje da se najprije on mora promijeniti da bi njoj bilo bolje. Pokušavajući mu pomoći da (su)osjeća kako bi mu život bio ljepši odmaže sebi. Stalno ga pokušavajući promijeniti, zalijeće se u zid njegove emotivne hladnoće, što je jedan oblik samoranjavanja koji s vremenom dovodi do emotivnog tupila. Na kraju, ona čije je srce stalno bilo otvoreno ostane toliko povrijeđena da joj se srce zabarikadira obranama zbog kojih onda kasnije ne može pružiti ljubav nekom sljedećem partneru koji je prema njoj zaista dobar.

Temelj cijele te zavrzlame je nemogućnost prihvaćanja nemoći. Nemoći da ga promijeni i nemoći da ga razumije. Um je majstor obmana i stalno stvara privid da je nemoguće zapravo moguće. Kroji fantazije, promatra svijet iz tuđe perspektive i, što je najgore od svega, jako teško se predaje. Poraz mu je nešto najmrže. A upravo to je ono što žena koja “opsjeda muškarčev um” mora prihvatiti – poraz i neuspjeh. Mora se pomiriti s tim da tog ne-empatičnog muškarca ne može dokučiti, da ne može provaliti kod njegovog razmišljanja, da ga ne može promijeniti. Što ranije to shvati, manje će biti emotivnih ozljeda i manje će biti emotivnog tupila i zatvaranja srca.

Međutim, sve se to događa automatski, gotovo instinktivno i, dok emocije žeđaju za neostvarivom emotivnom bliskošću, um radi sto na sat isprobavajući sve moguće sheme kako bi doveo do cilja. Lako je reći: odustani. Lako je reći: prihvati poraz. Međutim, provesti to u djelo je puno teže, jer zahtjeva suočavanje s osjećajima koji nisu nimalo ugodni.

Tuga, nemoć, bijes… Sve su to osjećaji koji su nam itekako potrebni kako bi stvarnost mogli gledati iz svoje perspektive i razmišljati svojom, a ne tuđom glavom. Ti osjećaji su nam potrebni da bismo mogli prepoznati bol, na vrijeme se zaštititi i okrenuti se ljudima koji su pristupačni, suosjećajni i sposobni za bliskost jednako kao mi.

Pokušaj “topljenja” hladnog muškarca ili pokušaj osvješćivanja nekog tko “nije svjestan” da povrjeđuje druge ljude je jurišanje na vjetrenjače. Shvatite to na sljedeći način: nekim ljudima naprosto fale neke neuronske veze. Novija istraživanja mozga pokazuju da su za empatiju uglavnom zaslužni zrcalni neuroni. Dakle, ne-empatičnim ljudima su ta sićušna neuronska zrcala toliko zamrljana da se u njima nitko ne može ogledati. Želite li zadržati svoju osjećajnost i samopoštovanje, jedina preporuka koja zaista pomaže je ona općepoznata – mijenjajte sebe, a ne njih. Umjesto da se zalijećete u bezumno osvajanje, priznajte si strah od povrede i počnite ih u širokom luku zaobilaziti.

za neke - brak je jedino mjesto gdje s neprijateljem ideš u krevet.....

možda o nekom prokletstvu u nama zbog ????? naglih procjena , ili .......................................kojih još razloga????

Ovo je samo pričica koja sigurno ima dvije strane medalje , a zapravo iziskuje jako mnogo što i je napisano stručnih pojašnjenja studija itd.. O malo temeljitijem detaljnijem koji drugi put......

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari:
„Možete li nam ispričati nešto osobno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja?“
Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio taj što je država odlučila da mu dodijeli počasnu nakavu nagradu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova nema da bi dobio zasluženu nagradu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir, i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari, kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati. Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one isuviše seljačke za tako nešto kao što su novine. Počeo je svoju priču:
„Cijena jednog iskustva je bila visoka, a da me nitko nije pitao želim li kupiti to iskustvo“
Pa nastavlja:
„Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio.
Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja, posumnjao sam u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo.
Nakon tog događaja sam se nekako povukao u sebe.
Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana.
Bio sam vrlo pažljiv.
Jasno mi je postalo
DA NEMA VIŠE MIJESTA U MOJOJ DUŠI ZA BILO KAKVO OSUĐIVANJE BILO KOGA IZ BILO KOJEG RAZLOGA