Dani oteti zaboravu

Hvala još jednom (ona zna!!!) na poticaju. Trebalo mi je.
Jednom davno složio sam ove stihove, da ih ne zaboravim ostavljam ih ovdje.


Želim da te vidim
Prilaziš krotko
Slušam ritam koraka
Dok govoriš
Ne razumijem

Dok horizont se hrani
Usnulim pticama
Gledam tvoje obasjano lice

- Ugodan vikend - zaredali su pozdravi mojih kolega na kraju još jednog radnog tjedna i ostavili me samog u uredu. Ostao sam dovršiti započeti posao kako bih se za vikend mogao potpuno opustiti i zaboraviti na obveze.
Bilo je skoro 20.00 sati kad sam, napokon, zaključao vrata svog ureda, sjeo u auto i kroz rijedak promet gradskim ulicama odvezao se do svojeg samačkog stana. Putem sam razmišljao o još jednom vikendu kojeg ću provesti sam, vjerovatno uz TV program.
Došavši doma napunio sam kadu mlakom vodom, svukao se i upalio radio u kuhinji. Ušao sam u kadu, zatvorio vodu, potpuno se opustio i nakon nekog vremena zadrijemao.
Probudila me zvonjava telefona.
- Tko je sad ovo - promrmljao sam izlazeći iz kade. Telefon je zvonio i zvonio dok sam se otrao ručnikom, odjenuo kućni ogrtač i bos, ostavljajući mokre tragove na tepisonu u hodniku krenuo prema izvoru zvonjave.
- Molim - javio sam se.
- Ja sam - odgovorio mi je nježni ženski glas iz neke telefonske govornice. - Nalazim se pred tvojom zgradom. Siđi, čekam te.
- Slobodno dođi gore. Sam sam - uzvratio sam ne prepoznajući glas.
- Ne, siđi dolje. Čekam te - ponovila je.
- Dobro, dolazim za par minuta.
Spustio sam slušalicu i otapkao do prozora u kuhinji. Ispred zgrade, uz telefonsku govornicu u polusjeni stajala je cura duge plave kose. Ugledala me na prozoru i mahnula mi. Odmahnuo sam joj nesigurno i pitao se tko je ona.
Dok sam oblačio trenirku pomislio sam kako možda ovu noć, čak i vikend ipak neću provesti sam. Obukao sam tenisice i izašao iz stana. Zaključavajući ulazna vrata čuo sam muziku s radio-kazetofona.
- Neka svira - pomislio sam, okrenuo još jednom ključ u bravi i sjurio se niz stubište gurnuvši ključ u džep trenirke.
Čekala me ispred ulaza i snažno me zagrlila čim sam izašao iz zgrade.
- Drago mi je što te vidim.
- I meni - uzvratio sam, napokon prepoznavši Ninu, curu s kojom sam prije par mjeseci proveo burnu noć, nakon koje je nestala iz mog života.
- Oprosti mi što ti se nisam javljala. Imala sam nekih problema i sad je sve u redu. Još uvijek se sjećam naše noći i odlučila sam ti se napokon javiti.
Dok je govorila, gledao sam je netremice, držao je za ruku i u trenutku se zaljubio u njene smeđe oči.
- U redu je - prozborio sam zbunjeno.
- Idemo - rekla je i povukla me za ruku - želim te počastiti. Krenuo sam, omamljen, za njom.
Držeći me za ruku odvela me do kafića na tržnici. Sjeli smo u odijeljeni dio, privila se uz mene i ljubeći milovala, zbunjenog, preko trenirke po bokovima i nogama. Trenutak kasnije, naglo se odmaknula.
- Moram na WC, naruči što želiš. Meni uzmi sok - Poljubila me još jednom i otišla.
Naručio sam pića, sebi malu vechiu i dupli machiato. Žesticu sam slio u sebe u jednom gutljaju, prije nego se Nina vratila. Uželio sam se cigarete premda sam pet tjedana odolijevao toj napasti.
Kad je Nina ponovo sjela do mene, ponudila me cigaretama i držeći me za ruku započela priču o događajima između naša dva susreta.

* * *
Večer provedena s Ninom jednostavno je proletjela, uz njen glas, smijeh i čudan sjaj u velikim smeđim očima. Priče o dogodovštinama su polako jenjavale i predložio sam joj da nastavimo druženje u mom stanu.
- Nemoj me krivo shvatiti - odgovorila je na moj prijedlog - već je kasno. Sutra radim i javit ću ti se poslijepodne. Želim te i sutra navečer vidjeti.
Izašli smo iz kafića. Sat na stupu pokazivao je pola dva. Otpratio sam je do njenog auta, još jednom me zagrlila i poljubila. Ušla je zatim u auto, mahnula mi i odvezla se s parkirališta. Stajao sam i gledao za njom, opijen večerašnjim neočekivanim susretom, dok nije nestala na glavnoj ulici.
Požurio sam se doma, vrteći u glavi misli o njoj. Ušao sam u zgradu i trkom se popeo stubištem do svog stana. Otključao sam vrata, izuo se, otišao u kupaonicu i dok sam prao zube zamijetio sam neobičnu tišinu. S četkicom u ruci, ustima punih pjene, pojurio sam u kuhinju. Radio-kazetofona, kojeg sam ostavio upaljenog, više nije bilo. Na kuhinjskom stolu otvoren novčanik, prazan. Okrenuo sam se i otišao u sobu, upalio svjetlo i u sobi me zatekao prizor detaljno izvršene premetačine ormara i ladica. Na stalku za TV i videorekorder ostali su jedino tragovi u prašini kao spomen da su do nedavno ovdje stajali.
Vratio sam se u kuhinju, u sudoper ispljunuo gorak sadržaj paste za zube, isprao usta i obrisao se golom nadladicom. Krenuo sam prema telefonu. Više ga nije bilo.

- Idem na policiju - rekao sam poluglasno i u hlačama uzaludno tražio ključ od auta. Maznuli su mi sve.

Izašao sam iz zgrade i krenuo glavnom ulicom prema najbližoj policijskoj postaji. Pomislio sam, ovu noć, zahvaljujući Nini, neću provesti sam. Provest ću je s policajcima.
(1997)

Dan je stvarno potrajao, a posebice današnji, kad smo imali punih sedam sati. Oko velikog odmora pomišljao sa već da zadnji sat markiram. Predzadnji sat pročulo se da zadnji sat imamo zamjenu. Neki su otišli („ne bu skužila“- izgovarali su se), a ja među šutljivom većinom, ostao. Doma putujem vlakom, pa mi je bolje biti u razredu, na toplom, nego se smrzavati u ovu kasnu jesenju večer na kolodvoru.
Profesorica na zamjeni bila nam je poznata sa školskih hodnika. U njenom rasporedu nije bilo našeg razreda, pa smo o njoj znali iz prepričavanja drugih učenika. Bila je draga i simpatična, kad bi je pozdravili, nasmiješila bi se i produžila dalje.
- Dobra večer. – Ušla je u razred, malo se namrštila zbog pojedinih praznih mjesta u klupi i, prije nego što je sjela, pričekala da joj odzdravimo.
Listala je dnevnik i pročitala što smo posljednje u gradivu radili.
- Dobro, - rekla je više za sebe i zaklopila dnevnik. Ostala je sjediti, prekrižila noge i započela s pričom.
Da nas malo razbudi, počela nas je neobavezno propitivati, a poslije je nastavila s pričom koja je bila uvod u slijedeću cjelinu.
Sjedio sam u drugoj klupi, njoj s desna, odakle se pružao pogled na prostor ispod katedre. Prednja strana katedre bila je zatvorena drvenom stijenom. Kako u klupi ispred nije bilo nikoga, bio sam jedini koji sam vidio da joj se skut crne suknje povukao više i otkrio rub samostojećih čarapa. Prvo sam netremice gledao, a zatim, u strahu da ne budem otkriven, prestao blejati. Osjetio sam da mi se uši crvene, a povremeni pogled na njene noge budio je u meni glad koju nisam, osim rukom, još nikad utažio. Misli su mi odlutale i poželio sam da sat čim prije prođe. Disao sam duboko, pokušao se koncentrirati, ali mi baš nije polazilo za rukom.
Zvonjavu posljednjeg sata sam jedva dočekao. Profesorica se ustala, zahvalila nam se i, uz pozdrav, otišla. Svi smo se odjednom ustali, spremili svoje stvari i izlazili van.
**
Kad sam došao na kolodvor, do polaska vlaka trebalo je još desetak minuta. Vlak još nije postavljen, pa sam dokono šetao gore-dolje praznim peronom. Odjednom, u nevjerici, vidio sam da mi se približava profesorica sa zamjene. Ostao sam ukopan, a ona mi se srdačno smiješila.
- Dobra večer, profesorice. – Pozdravio sam je kad se približila.
- Dobra večer. I ti putuješ? – pitala me dok je spuštala mali kofer na klupu do nas.
- Da. - odgovorio sam suha grla - U Donju Tvrdinu.
- Oh, pa to nekoliko stanica iza mene. Ja idem roditeljima. Slijedeća dva dana ne radim, pa idem svojima.
- Fino.- Nisam znao što ću dalje odgovoriti, pa sam ušutio.
Gledao sam niz kolosijek i srećom se približavao vlak.
- Dozvolite mi, - rekao sam i pružio ruku prema koferu, - da Vam ponesem kofer.
- Neka, ja ću. – uzvratila je, ali je kofer već bio u mojoj ruci.
Vlak je stao, a ona je ispred mene krenula prema vratima. Ušli smo u hodnik vagona i potražili prvi slobodni kupe.
- Evo, možemo tu. – rekla je kod drugog kupea
Slegnuo sam ramenima, ušao, njen kofer spremio na rešetke iznad sjedala i skinuo jaknu. Ona je se već raspremila i sjela. Sjeo sam joj sučelice, suprotno od smjera kretanja vlaka.
Putem pričali smo o svemu, više ona nego ja. Prekinuo nas je jedino kondukter kad je provjerio naše vozne karte. Sjedila je prekriženih nogu, a skut se kao, na satu, povukao i otkrio čipku. Bilo mi je teško zadržati pogled bilo gdje, osim na njenim bedrima. Gledao sam je. Oči su joj se smiješile, a ja nisam znao protumačiti taj osmjeh. Mučio sam se, više sa stidom, nego s željom koju sam osjećao. Želio sam je ljubiti u usta i po vratu. Grickati joj uho i ruku položiti na bedro. Zamišljao sam njenu reakciju kad bih to napravio i moguću sramotu koju bih mogao doživjeti.
U jednom trenutku vlak je naglo zakočio, a ja poletio prema njoj. Zaustavio sam se pred njenim licem i zadržao rukama na naslonu njena sjedala. Gledao sam je u oči i u trenutku vid mi se posve pomutio. Svoje sam usne spojio s njenim, ljubio je, lickao joj gornju usnu, grickao potom donju… Osjetio sam prvo njeno iznenađenje, a onda na trenutak, prije nego me lagano odgurnula, kako mi je uzvratila poljubac.
- Ja sam stigla. – ustala se, malo rumena u licu.
Spuštena pogleda skinuo sam joj kofer, pa pomogao da odjene kaput. Uzela me za ruku i rekla:
- Drag si momak, ali si premlad za mene. Razumijem tvoju želju, ali, - zastala je, - zaboravi. Sretno dalje, doviđenja.
Okrenula se i otišla niz hodnik. Nije čula kad sam joj odzdravio, a niti je pogledala prema vagonu dok je vlak kretao i odlazio dalje.

Ti dani, u vremenu trideset godina daleko, ostali su mu u jasnom sjećanju. Prvo ih je želio zaboraviti, a potom, već zreliji, trudio se sjetiti svakog detalja. Čuvao je sjećanje na te događaje, adolescentsku naivnost pomiješanu sa strahom od poruge.

Bio je u nju zaljubljen, bar je tako mislio sve dok prava odrasla čuvstva nisu zamijenila ona dječačka, još od prvih školskih dana. Pripadala je višem društvenom sloju, u društvu koje formalno nije poznavalo razlike. On nije bio zadivljen sitnicama kojima se pokazivala okolini, već njenim ljupkim licem, okruglim obrazima i velikim smeđim očima.
Sjedio je uglavnom u klupi ispred nje, a ponekad je imao priliku sjediti do nje čitavi sat, ponekad i blok-sat. Tada mu je bilo dovoljno teško, da usprkos odličnom uspjehu i vladanju zadrži dovoljno koncentracije na satu.
Danima je razmišljao o njoj, o načinu kako da joj se približi, ne fizički, već u čuvstvima, da njihova školska konverzacija preraste u nešto drugo, nešto više od obične simpatije.
U tim danima prvih simpatija i bujanja hormona bile su mu drage i druge cure iz škole i susjedstva, ali ona je imala posebno mjesto.
Tog svibnja, svakog jutra u dvadesetominutnoj šetnji do škole promatrao je veliki grm ruža. Prvih je dana razmišljao kako bi bilo ubrati i pokloniti joj ružu, kako bi svratio njenu pažnju na sebe. Kako su dani odmicali, imaginacija je bila sve veća i činilo se sve jednostavnijim realizirati naum.
Jedno se jutro popeo na ogradu, ubrao cvijet, nosio ga dugo u ruci, da bi ga pred školom skrio u džep od kute i tu čuvao sve dok se nije vratio doma. Slijedećih nekoliko dana ponavljao je ritual, sve do petka, kad je, vrativši se doma, odlučio u razmišljanju ohrabriti sebe. Gotovo da cijeli vikend nije razmišljao o drugom. Bilo mu je teško, svoje misli nije imao s kim podijeliti, ni u obitelji ni u društvu.
U nedjelju navečer zaspao je siguran u sutrašnji uspjeh. Ipak, nije mirno spavao. Povremeno bi ga probudila lupa roleta o prozorsko staklo i jak, neobično jak fijuk vjetra. Između buđenja, sanjao je njeno ozareno lice i velike smeđe oči.
Probudio se dobre volje, siguran u sebe i u uspjeh.
Kad je izašao na ulicu vidio je prave razmjere sinoćnjeg nevremena, jednog od najžešćeg nevremena koji je zadesio njegov grad. Kolnici su bili blatni od crvenice koje su nanijele bujice s obližnjih brežuljaka. Slomljene grane, prevrnute kante, nanose šljunka i kamenja promatrao je putem do škole. Odmahivao je glavom u nevjerici, ali njegove su misli bile drugdje. Još malo, iza ugla je grm, govorio je sam sebi.
Žurnim korakom prošao je posljednju zgradu prije ograde…. i stao. Nekad raskošni grm, koji je zaklanjao pročelja susjednih zgrada, bio je uništen. Jak vjetar i kiša odnijeli su sve cvjetove, a latice i lišće razasuli uokolo. Sagnuo se i nježno pokupio nekoliko latica. Spremio ih je u bilježnicu i otišao u školu. Cijeli je dan bio šutljiv i zamišljen, sve dok mu se ona nije obratila i zamolila ga da joj napiše spomenar. Pogledao ju je u oči, tuga i zamišljenost zamijenio je osmjeh, a bilježnicu lijepo ukrašenih korica spremio je u torbu.
Navečer ispunio je spomenar. Umjesto odgovora, na pitanje tko je tvoja simpatija, uredno je složio i zalijepio laticu ruže.