mozgovne onanije

Link

gudnajt :)

intenzitet sreće je ko Amyin kad je dobila tijaru


Link

Vozeći cestom podsljemenskih naselja, odnosno, od 78 godine prošlog stoljeća, zagrebačhih kvartova, pomislih kako je to baš murphyevo pravilo organizirati terensku edukaciju u svibnju, dana izuzetnih meteoroloških karakteristika.
Zbog zabavljenosti misli prošlošću i mladosti provedenoj upravo a lokacijama kroz koje sam vozila, kod Kulmerovih dvora krepne moj naplinjeni Hyundaić. Izaguzno trubljenje me uopće nije živciralo. Pa, jbte, ovo je moja cesta, moj kvart, moja uzbrdica, moja nostalgija i moj Hyundaić. Koji ne može uzbrdo osim u prvoj.
Na istom mjestu smo moj dečko i ja prije 32 godine s fićicom završili u grabi vraćajuć se s maturalne večere.
Nasuprot kuće mojih roditelja na mjestu kukuruzišta kroz koje sam se šuljala do potoka i prekopotočnih voćnjaka trešanja, niknuo je ogromni Konzum. Pljas! Ko šaka u oko. Boli.
Nešto niže, trotoarom, ne obazirući se na kišu i vjetar koji zanosi i auto, hoda grupa Kineza, uniformno odjevinih u indigo plave hlače i isto takve boje košulje zapasane u hlače. Možda uniforma ? Ne znam. Prolazim pored restorana koji se nekad zvao Stara mlinarica, a sad Starina, pa Okrugljak koji sad izgleda ofucano kao i vrijeme kojeg je simbol. Mihaljevac, Gračanska cesta, nadvožnjak tramvajske pruge linije 21, uličice nekad seoske, kojima sam prečacem dolazila do tunela, raspela, šumska cesta i ribnjak. Majušni ko obiteljsko gospodarstvo. u dvorištu, pod nadstrešnicom zaklonjenom brajdom vinove loze, pripravljena zakuska. Travarica, kruh pečen u pekari, pašteta od pastrve, roštiljane potočne pastrve i vino. Sve na trenutnih 12 celzijusa konzumirano.
Priče tipa "al se nekad dobro jelo baš". I žal. Za onim nekad dobrim vremenima "dok je bog još po svetu hodil" :)


Ikra besprijekorna, u stadiju očiju. Bit će dobra validba.

:)

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=19339&log=458416

pa kome se da, nek čita .

i sad me očajno cuka.

nekad je "naša" socijalna radnica bila žena puna razumijevanja i uvijek spremna pomoći konkretnim savjetom kako ishoditi prava koja nam po Zakonu pripadaju.

Otišla je umirovinu prije tri godine. Na njenom mjestu je sad djevojčurak izašao iz školskih klupa. Ajd to što nema nikakvog iskustva, nego je opterećujuće to što je ograničena. Ne toliko zakonskim odredbama, jer su pisane , kao i većina naših zakona, tako da se mogu tumačiti kako ti grah padne, nego zato što nije u stanju bačeni grah isčitati.

I tak, sutra moram dostaviti na reviziju Marconov tekući račun. Račun otvoren za njega, na koji sjeda dječji doplatak i renta od 100 kn koju mu uplaćuje baka.

boli me želudac. Jer, prije tri godine sam krv propišala boreći se da mu ne ukinu invalidninu na koju ima pravo po svim pozitivnim propisima RH.

Boli me želudac, jer znam da me čeka borba i dokazivanje mozgovima koji su u segmentu povezivanja uzroka i posljedica na skoro istom nivou kao i mozgovi njihovih "štićenika".

Na koncu, kad već raspravljaju i odlučuju o mojoj imovini na skrbničkom računu, zašto ne bi raspravljali i o mojim dugovima?

boli me želudac.

i zavaljena u udobnu fotelju od šiblja popiti staropramen uz par cigareta. To je moje mjesto opuštanja. Tu sam daleko, a opet blizu. U to doba Iz zvučnika lagano curi jazz, fusion jazz ili blues. misli mogu slobodno lutati ili plutati, a tijelo ni ne mora postojati.



Danas sam upoznala ženu oca moje djece :), iliti, ženu bivšeg muža. Zapravo je to prvi put da upoznajem ženu, curu, nekog nekad "mog" muškarca. Pomalo čudan osjećaj. Pozitivno čudan.

Zgodna, vrckava ženica tridesetih godina :)

nemam više vremena za to.

samo živim.

pazeć da moja ugoda ne bude nekome neugoda.

pazeć da nečija ugoda ne bude moja neugoda.

kad na onoj pokretnoj traci spaziš poznatu facu. Ne glumca, ne neku javnu ličnost, nego poznatu facu iz kruga ljudi u kojemu se krećeš. prvo sam mozgala, ono, kao, otkud ga znam ? Mislim, nemreš to lice zaboravit, ali ne znaš kam bi ga smjestil.

I sjetila sam se !

A, majketimile :)))

ne znam o kojoj svojoj obitelji posvetiti ovaj dan nazovi literarnim uratkom ?

obitelji u kojoj sam odrasla ?

ta obitelj jako dugo već ne postoji.

obitelji u bivšoj bračnoj zajednici?

ni ta više ne postoji. I nema se puno pozitivnog reć, pa mi nije nekak za obilježavanje ovog dana.

A ovoj obitelji, čiji sam najstariji član, u kojoj obitujem posljednjih 16 godina posvećujem svaki svoj dan. Svaki dan je meni dan obitelji :)



evo, uslikala sam i obiteljsku večeru :)

da sam kurac, vjerujem da bi zadovoljstvo bilo obostrano..

ovak..meni je samo iritantno..

Makedonija

grupa Time

pozdraf

delam, ne čitam vas :P

Link

zahvaljujem Dami Pik..al sad mogu uredit zapis :)

Bivanjem na ovom blogu, čovjek se s godinama navikne na razne igre. Jednostavno nisam u stanju prihvatiti da neke bloške igre u biti nisu igre, nego prenošenje reale u virtualu. Igre nickova su brutalne poput videoigrica koje je moj klinac u svojem pretpubertetskom dobu igrao. Pucačina, krv, nasilje, smrt. Iako se u prvo vrijeme cijelo tvoje biće buni, podliježeš izazovu upoznavanja svojih granica. Ne tuđih. Bar ja nikad nisam prilazila ni blizu nečijoj granici. No, da ne odem previše u širinu, ovo je, dakle, bloška arena u kojoj se za nešto bori. Gledalište diže ili okreće palac dolje.
Kako ja vidim događanja na blogu zadnjih godinu dana ? Sve je fikcija.
Dakle, blog je bio dosadan. Trebalo podići čitanost. Čitanost neke štampe, što novinari dobro znaju, podiže se žutilom. To ljude pali. To se čita. Voajerstvo je valjda ono majmunsko u nama. Dogovorno s nickom Pasemi ili bez dogovora, ali znajući da će zaigrati blog, Vega zakotrlja pušenje kurca. Razvoj bloške drame je svima poznat.
U cijeloj dramaturgiji, nick Pasemi, kasnije Georgi, meni je bio skroz negativni lik. Ne razumijem razvlačenje pa ni iluzornog privatluka. U većini slučajeva, pročitavši njene blogove, osjećala sam se neugodno. Nešto zbog same teme, a nešto zbog riječnika. Igre pokušaja uvlačenja novog igrača privatnom komunikacijom. Kao i načina komunikacije na svojim blogovima s onima koji nisu titrali onako kako si je naprijed spomenuta zamislila. Toliko gadnih rečenica nisam pročitala od objave navodno privatnog sms razgovora nicka Geraldina i nicka (zaboravila sam) s kojim je navodno bila u vezi. Zašto pišem navodno? Zato što ne mogu zamisliti da Zemljom hodaju ljudi koji bi u realnom životu na taj način i tim riječnikom komunicirali, pa makar i u najžešćoj svađi.
Pojava nicka ALAN4 mi je odmah bila kinki. I od početka sam sumnjala da je iza nicka žena. Pogotovo zato što je Pasemi inzistirala na istoj tvrdnji. Nick stvoren da igru privede kraju započinjanjem nove.
Igra baniranja već je viđena više puta.
Igra pisanja s tuđeg nicka i posuđivanja pasvorda, također je već viđena (nick budnasanjam, viktor-viktorija slučaj )

I sad si postavljam pitanje, zašto sam se osjećala prevarenom i izmanipuliranom i stoga revoltiranom?

Vjerojatno stoga što su na koncu, igrači u areni srušili iluziju. Iluziju u koju bi, poput djece, htjeli vjerovati, da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Iluziju da ljudi negdje u najskrivenijoj moždanoj imaju zrnce soli.
„nisam ja nogometni klub da razocaram navijace:)
svi nek igraju svoje tekme.“, kaže Styx i djelomično je u pravu. Zašto djelomično? Zato što je tekmu igrala pred publikom, i bilo bi bedasto ne očekivat navijanje, pa i koji zvižduk s tribine. A to da svatko svoje bitke bije, stoji.

Možda je to grljenje trebalo ić postepeno. Mic po mic. Da se naviknemo na pomisao da smo mulci.

to je koment koji nedostaje.

a sad, idemo dalje.

Danas je bio sasvim jedan dobar dan. Jedan od rijetkih. Pre dobar. posljednji dan godišnjeg odmora. iz letargičnog sjedenja pred raznim ekranima, krenula sam , kaoi svaki kampanjac, odraditi obaveze koje ne stignem u vrijeme kad radim. Krenula sam izjutra, nakon jutarnje kave i bananerosa za doručkić. Već neko vrrijeme ne vozim na plin, jer nekaj ne štima, a plaćica je sjela, pa se nakon dostave Marcona u Brezovicu, zaputih remetinečkom prema VG, plin majstoru. Nakon plin majstora, zaputih se dalje prema Sisku k majstoru za brave. Obavila obilazak majstora, a u novčaniku ostala lova. Nisu mi naplatili. Nit popravak plina niti popravak brave. Zbunjena. Nisam navikla na poklone :).Najčešće sam nekaj dobila kad ni u snu nisam očekivala :) Na povratku, neki me jebeni taksista skoro naguzio. Bijesno sam promatrala u retrovizoru kak lik na semaforu izlazi iz auta i žustro i rabijatno kreće prema mojim vratima. Već sam se pripremila na "povrat", kad ono,, buraz ! Nisam ga skužila zbog sunčanih cviksa i majružnje trenirke koju sam na cesti vidjela. U prvom smo bircu uz pivo popričali o stvarima o kojima se na familijarnim domijencima ne priča. Prvi put nakon 20 i više godina. Ono što me je rastužilo jest da nema ni traga povezanosti. Mentalno smo stranci.

U Vukovini sam stala na groblju. Znam da je to bzvze, jer oca imam uvijek. Što u genima, a nešto i u osobnosti. U burazu je i mojoj i u njegovoj djeci. Dio će se prenijeti na njihovu djecu i svu buduću djecu naše loze. Ako ih bude. Zato mi bzveze paliti svijeću na mjestu gdje je posljednji put njegovo tijelo prije 23 godine zakopano. Ni od tog tijela nema više ništa. Al zapalila sam svijeću. Običajno, zapravo je to groblje groblje mnogih tijela od čijih je gena stvoren moj genski kod. Moja materijalnost i moja osobnost. Par kilometara južnije je selo u kojem sam bila najsretnija. Danas tamo ne bih bila sretna.

Napumpala sam gume Marcovih kolica, ostavila cipse kod šustera, pojela dvije kuglice sladoleda s hrpom šlaga.

U jednoj poslovnici Fine, službenica mi nije znala isprintati potvrdu o pravu na oprost duga.

Predvečer sam izvela kuse na šetnicu. Ili one mene, tak svejedno. Prošetale smo 7 km.

Link

moram gibat..

ak bu komentara, čitam posle :)

pusek :)