mozgovne onanije

moglo bi bit zanimljivije nego tv program :D



Link

Link

Link

eto nas :)
gudnajt vam

Link

Tak sa se zna..jer, kao sto netko reče, ak se ne zna, ko da se ni desilo nije :)
Ta daaaa
Stari šarmer :)

Do prije 27 godina, Božić i sva ta strka oko tog kršćanskog blagdana mi nije predstavljala ništa osim podsjetnika približavanja nove, sljedeće godine i pripremu za, za mene, psihički stresno i naporno dočekivanje iste sa starcima ili s familijiom.
Ali bor (plastični) se kitio na Badnjak. Snijeg se dočaravao vatom. Stavljale su se i male svjećice na metalnim kvačicama, ali se, iz razumljivih razloga, nisu palile . Stol je prekrivao tkani laneni stolnjak s tamnoplavom svilom utkanim ornamentima (bakina plemenitaška dota).Na stol se postavljala posijana i do Badnjaka izrasla pšenica oko koje je bila zavezana šira trobojnica. Nije kao danas bilo bitno jel raspored boja crvenbijeliplavi ili plavobijelocrveno. Bilo je važno da je pšenica povezana trobojnicom, da se onako izrasla ne naginje. Uz pšenicu, stavljao se svijećnjak s debelom svijećom crvene boje i crvena jabuka oko čije je peteljke bila, također, zavezana mašna užom trobojnicom, tzv. Božićnica, i tanjur s par komada narezane gibanice (z oreji i z maka). I riba se jela na Badnjak. Ne bakalar. Nije u našoj ravničarskoj tradiciji jedenje morske ribe, jadranske, a kamo li neke iz sjevernih mora, Atlantika, npr.(a di je to?) Sjećam se smrada močenog bakalara iz vremena kad smo živjeli u zgradi. Žene bi namakale bakalar u prostoru predviđenom za sušenje rublja zimi. Deset dana je smrdjelo stubište i hodnici cijele zgrade. Zbog toga nikad nisam probala bakalar. Ni na bijelo, ni na crveno ni na neznamkakvo.
Najčešće smo spremali pastrvu, a ponekad smuđa ili štuku, ako se starom posrećilo kupiti od nekog ribiča, sa zapečenim bažulom (grahom). Za baku se posebno pohal šaran. Moja stara bi oko 23 sata stavila u pećnicu odojka i krumpir, koje bi jeli odmah nakon ponoći uz bažul šalatu. Nije bilo darivanja o Božiću. Starci su svake godine, ispijajući Badelov konjak, kao vrh dobre cuge, pričali iste price o Badnjaku i Božiću nekad. Na koncu bi se posvađali oko toga kaj je uopće badanj. Jer, u kući mog ca, kad je bio dijete, nije se kitilo drvce u kući, nego vani, u dvorištu, a u kuću se unosio badanj (velika klada) u kamin, a ispod kuhinjskog stola nakrcanog kolačima, prasetinom, pohanim golubovima jabukama , orasima I lješnjacima, se prostirala slama. Ta klada je morala biti dovoljno debela da gori do Sv.tri kralja. Ni u maminoj kući se nije, kad je bila dijete, kitio bor, jela, smeka ili što već. Pleo se vijenac od komušinja, ukrašavao imelom, orasima, šipkom i jabukama, a vješao o središnju gredu u kuhinji. Na stolu gibanice, jabuke i hladetina od purećeg i kokošjeg mesa sa svinjskim kožicama i nogicama sve tri vrste. Nitko od njih nikad nije išao na polnoćku. Osim bake (mamine mame), nitko nije molio.
Na polnoćku sam išla jednom, početkom srednje škole (socijalizacije radi, a i starci su me prvi put pustili van iza 23h). Zaista sam imala namjeru nazočiti misi, ali su me morali izvesti iz crkve, jer sam skliznula na pod od nedostatka zraka, vjerojatno i zbog osjećaja da će me zdrobiti natiskani ljudi. Pred crkvom su dječaci divljali s petardama, pa sam još i umirala od straha.
Nakon puno godina sam opet, dvije godine za redom, s mužem odlazila na “polnoćku”. U birtiju koja je bila u zgradi crkve Sv. Ante, na Sv.Duhu. Tu bi dočekali one koji su zaista bili na polnoćki i onda tradicionalno odlazili kod frenda, koji je s curom živio u blizini, na dernek do jutra. To je bila tradicija u tom društvu, odraslom u zapadnom dijelu iznad Ilice. I tada sam umirala od zvukova petardi. Djelomično mi je i zbog toga taj odlazak na “polnoćku” bio tlaka. Ali sam išla, jer mi je bila manja tlaka nego ostat sa starcima doma ili sa svekrvom. Na zadnjoj ikakvoj polnoćki sam bila 1988.
Nekoliko dana prije Božića 1989., rečeno mi je da će liječnički konzilij raspraviti o eventualnom otpuštanju Marka iz bolnice na kućnu njegu. Da bih lakše dočekala odluku, nadajući se pozitivnoj odluci, tih sam se noći zabavljala glinamolom (na fotografiji).
Na Badnjak 1989., sam svoje ubogo, izmučeno djetešce mogla, iz jedne od bolnica u kojima je boravio od rođenja, dovesti doma. Zato je meni, od tada, Badnjak najbolji dio ovih blagdana. Od te godine, slavim Badnjak, a ne živim samo tradiciju.
I potrudim se taj dan pozabaviti s njim više no što to činim ostalih dana u godini. I okitim bor, jer ga veseli ( nit meni nit Sinku to ne znači ništa sem tradicije, vjerojatno ga ne bi kitili ove godine) . I povežem izraslu pšenicu trobojnicom. I zavežem trobjnicu oko peteljke crvene jabuke (veseli ga kad mu baš Božićnicu ponudim kao međuobrok). Veseli ga svjetlost svijeća na stolu, pa gore cijeli dan. Voli jesti gibanicu z oreji uz hladetinu. Voli i jogurt kolač, pa i taj spečem. Voli zapečeni grah i pastrvu uz kockice narezane jabuke umjesto krumpir salate. I takav nam je svaki Badnjak.
Danas je otkrio da je brancin pečen u pećnici uz krumpir, ipak bolji od pastrve.
Sinak je otišao prije sat vremena “na polnoćku” onu tradicionalnu, zapadnog dijela Zagreba nad Ilicom. Samo je adresa “crkve” druga.
Btw., nećkala sam se u izboru vina; zeleni silvanac ili sivi pinot. Odabrala sam sivi. Živjeli !

predblagdanska depra..?..

Nije. Samo umor..

Sinak me izluđuje ili nerealnim idejama ili predispitnim pižđenjem..

Plinara s ovrhama nepostojećeg duga..

HZZO s nepriznavanjem povrede na radu..

Rešenje o premještaju nikako da sjedne u ruke..

Abi se i dalje gnoji korijen nokta..

Želim prespavati vrijeme do ožujka.

ha?

ajd..dajte prijedloge

jedno Carstvo samoće :)



Link

:))
prema mišljenju kontrolora za zdravstveno osiguranje, ja nisam stradala na putu do posla, jer sam prilikom PUTOVANJA NA POSAO prvo vozila sina u stacionar..
iako mi je i poslodavac tu rutu priznao kao REDOVIT PUT OD STANA DO POSLA (i Zakon tako predviđa), jer je svakodnevan..

prema tome, ja ni jedan dan ne putujem na posao..nego, vozim sina u stacionar i vraćam se iz stacionara (prema njenom rješenju, ni tada ne idem na posao, nego se vraćam iz Brezovice do mjesta rada :)
na posao bi putovala kad bi se iz Brezovice vratila doma, pa onda išla na posao :)

a, lude li institucije !

48% mladih ljudi (oba spola !), dob 16 godine, (22 srednje škole anketirane), smatra da je nasilje u vezi ok..da su cure to "zaslužile" svojim ponašanjem ..

još koju godinicu i vratit će se stari "dobri" običaj preventivnog triskanja..ono..ak ti ne znaš zakaj triskaš, on/a ziher zna za kaj ju je dobil/a..

sam.. kaj se meni čini, da gdje god da smo, da smo nigdje :)

Link



1967.

Link

Link

Sretna :)

Trebala bi vremena napisati misli...analizu svega što je prethodilo ovom sretnom osjećanju..a nemam ga dovoljno, kao ni volje..usprkos svojoj životnoj energiji :)

jednostavno..sretna sam ko Pharrell :D

baš mi je dobro sjeo Pamin blog..

naime, danas sam nakon 4 mjeseca bolovanja počela radit svoj dosadni, neinspirativni, nekreativni, zatupljujući posao..a jbga, od njega živim i hranim obitelj..zato koristim ogromnu snagu volje (treba sačuvati mentalno zdravlje, jel), a koju izvlačim valjda iz životne energije :)

C M O K !

Link

Znam da se ne sjećate, pa bum vas podsjetila..prije mjesec dana pokazala sam vam moštek, ručno cijeđen, procjeđen kroz mlinsko sito, star tjedan dana i prezentiran u čaši..u međuvremen, do danas samo jednom dekantiran u flašičku koja danas, kad bi trebal bit prekršten u vino, izgleda ovak..

Evo, u ovakvim situacijama volim pročitat nekaj,a da nije politikanstvo ili žutilo ..nemam sluške pa Nemrem na jubitubu odmorit mozgić.

Čekam u čekaonici ambulante prijedlog za Fizikalnu terapiju u kući..ne za sebe, nego za Marca..tu pizdariju moram vadit svaka tri mjeseca..ovjeravati na povjerenstvu svaka tri mjeseca..jbte, ko da će se stanje drastično popraviti, pa svaka tri mjeseca provjera funkcionalnosti..nekak mi bedasto da onaj tko piše pravilnik ne zna kaj je cerebralna paraliza i kakav efekt se postiže određenim vježbama koje bi u pravilu trebalo odrađivati svakog dana..
Pa nisu te vježbe čarobni štapić nit sveta vođa pa će cerebralac ustat iz kolica i hodat ! Bit tih vježbi je održavanje stanja kakvo jest, dakle sprečavanje striktura tetiva koje su posljedica spazama cerebralaca..
I zato ne kužim onog koji je pisao pravilnik kojim je propisao maltretazu roditelja, skrbnika, medicinskog osoblja i povjerenstava propisujući obvezu ponavljanja postupka odobravanja terapije koja je za cerebralne nasušna i stalna..do smrti .. i ne mijenja se, osim nakon operativnih zahvata na tetivama..ili kakvih drugih operativnih zahvata vezanih za lokomotorni sustav..šifre postupaka su iste..godinama..
Uvijek se pitam, zašto pri pisanju pravila nikad nitko ne razmišlja o izuzecima ?