mozgovne onanije

Dignuti automobil s oznakom invalidnosti s parkirališta označenog za parkiranje automobila tako označenih. Pa makar taj automobil ne imao na vjetrobranskom staklu istaknutu karticu s brojem rješenja je stupidno kao i pozitivni propis RH koji to regulira. Mentalno retardirani su osim policajke koja mi je tumačila pozitivne propise RH i vozači pauka koji su takav automobil digli i odvezli. Kaže meni pametna policajka (zgodna, ali glupa plavuša) da sam parkirajući Markov auto označen naljepnicom za invalide koja se vodi pod određenim brojem i za koju su vezana sva rješenja za auto, da sam ugrozila promet.
A oni su ugrozili zdravlje invalida, jer je čekajući prijevoz sjedio u invalidskim kolicima pod strehom. Možda ćete reći da sam ja ugrozila zdravlje tog invalida jer nisam (zaboravila sam) istaknula karticu s brojem rješenja uz naljepnicu?
Možda. Samo se pitam što bi se dogodilo kad bi ta kartica recimo bila ukradena..ili od sunca izblijedila..ili na bilo koji način uništena? Ne bi se moglo parkirati ni prevoziti invalid dok se ne nabavi druga? Otprilike dva do tri tjedna.
Uostalom, kartica je mogla ostati u nečijem automobilu koji je umjesto mene svojim autom prevozio invalidnu osobu (naime rješenje tako glasi). To opet ne znači da Markov automobil gubi bilo kakvo pravo.

I tak..dragoj policajki (koja smatra da sam ružno govorila, jer ona nema djecu) i ostalim službenicima dičnog zagrebparkinga sam poželjena u novoj godini istu takvu naljepnicu. I da im kolege po pozitivnim propisima RH dignu auto s parkirališta namijenjenog za parkiranje tih auta.
Eto, možda joj se posreći ko i meni, pa „dobije „dijete.

Vozeći iz Zapreša prema Zegeu imala sam cijelu koncepciju. Od slova do slova, točke, zareza, do točke. I sad je isparilo. Ne sve, ali velik dio. Htjela sam ti pisati o "udruzi međugeneracijske solidarnosti". Sigurno znaš ponešto o tome. Prije godinu dana bi se zgrozila na takav način razmišljanja, na razmjenu podataka, u biti prometovanje, tapkarenje, razmjenu. I mislim si, nadam se da mi sin nikad neće razmišljati na taj način. Neka. Želim da ostane barem dijelom dijete. Da nikad ne izgubi ideale. Ma kako smiješno i nezrelo to zvučalo. Nego, za udrugu sam čula jedne noći, vozeći Zea doma. Nisam baš ništ povezivala. Ni priče o njegovim frendovima, ni pitanja koja mi je kao u šali postavljao. Ista ko iz iskrica profila, a kak onda i nisam bila baš aktivna na iskrici, ništ nisam povezivala. Dok se nisam hitila u promet.
Autoagresija je valjda moj put pročišćenju misli i emocija. Dugo me je bolio raskid s njim. Predugo sam ga osjećala mentalno. Trebalo je napraviti rez. Svejedno s kim. Samo je trebalo prerezat. Tu mentalnu vezu.
Srela sam šestoricu, a trojicu frendova o kojima mi je pričao, upoznala. Tu. Na iskrici. Ni jedan od njih nije priznao da se znaju. A zašto i bi? Al nema veze. Nije poanta u tome. Nego, da usprkos tome mentalna veza nije prekinuta dojednom. Onak. Iznebuha. Više ga nisam osjećala. Niti su nam se čežnje poklapale i gasile javljanjem.
Danas sam saznala što je razlog tomu. Ze ima curu. U vezi je. Emotivno angažiran. Njegove emocije, kakve god one bile, više nisu usmjerene meni. Mislila sam da ću plakati, ali nisam. Mislila sam da će me boljeti. Ali nije. Djelovalo je ljekovito. Poput zelenog praha i zavoja. Drago mi je da je našao djevojku koja izvlači iz njega ono najbolje. Osvijestila sam obrazac komunikacije na iskri. U svima sam tražila njega. Željela naći njega. A znala sam da ga ni u jednom neću prepoznati. Čovjek nije kotač da ga sam tak možeš zamijeniti. I skužila sam. Nisam više u depri. Niti sam, posljedično njoj, autoagresivna. Sasvim sam mirna. Dobro je.

As my friend was passing the elephants, he suddenly stopped, confused by the fact that these huge creatures were being held by only a small rope tied to their front leg. No chains, no cages. It was obvious that the elephants could, at anytime, break away from the ropes they were tied to but for some reason, they did not. My friend saw a trainer nearby and asked why these beautiful, magnificent animals just stood there and made no attempt to get away.
"Well," he said, "when they are very young and much smaller we use the same size rope to tie them and, at that age, it's enough to hold them. As they grow up, they are conditioned to believe they cannot break away. They believe the rope can still hold them, so they never try to break free." My friend was amazed. These animals could at any time break free from their bonds but because they believed they couldn't, they were stuck right where they were.
Like the elephants, how many of us go through life hanging onto a belief that we cannot do something, simply because we failed at it once before? So make an attempt to grow further.... Why shouldn't we try it again?
Your attempt may fail, but never fail to make an attempt & CHOOSE not to accept the false boundaries and limitations created by the past...