mozgovne onanije

Prije 30-ak, godina, puno sam vremena utrošila čitajuć astrološku literaturu. Valjda iz potrebe da nečemu ili nekome vjerujem, potrebe da prepoznam na vrijeme ljude ili događaje koje bi trebalo izbjeći, ili jednostavno, potrebe da imam štap za koji ću se uhvatiti u pridizanju..
Uglavnom, prvi natalni horoskop koji sam napravila, bio je Marcov natalni. Drugi je bio moj natalni. Treći je bio moj solarni u godini u kojoj sam rodila Marca.
Uglavnom, Marcov potencijal je puno veći od moga. Zajeb je, valjda, u tome kaj zvijezde u trenutku mog i njegovog rođenja, nisu računale na natal i solar neke treće osobe, koji je eto valjda astrološki tsunami.
:)
I tada sam poželjela upoznati sve osobe rođene kao i ja, istog dana, istog sata iste godine na istoj geografskoj širini. Usporedbe radi. Jer natalna karta nam je identična, dakle, mogućnosti koje zvijezde predviđaju, identične su. No, naše i našeg okruženja djelovanje, je kroz vrijeme, valjda, poništilo ili potvrdilo, iskoristilo ili ne, pozitivni ili negativni potencijal naših osobnosti. Zato se mi, naši životi razlikujemo, bez obzira na identičnu natalnu kartu, identični solar i dentični uticaj tranzita. Valjda.
Pitala sam se, bi li moja sestra blizanka (da je rođena u +/- 10 minuta, razlici manjoj od one koju astrologija priznaje kao bitnu razliku), proživjela i doživjela identično (identični astrološki potencijal, gotovo isti genetski potencijal, ista socijalna sredina, jednak odgoj)?
:)
Usprkos zaključcima koje sam, s tako krhkim astrološkim znanjem, mogla izvesti, i dalje sam jednom godišnje izrađivala svoj solarni horoskop. Nakon nekog vremena sam skužila da su se oni događaji koje mi solar predviđa kao moguće događaje u tekućoj godini, dogodili u prethodnoj. Kak? To si nisam mogla objasniti.
Nakon svega, astrološka me predviđanja više nisu zanimala. Nisu mi bila čvrst štap. Više silikonski..ono..može ovako a može i onako, ovisno o ne znam čemu. Ali, ostali su mi zgodna zabava.
:)
I, da..čitajući one općenite karakteristike pojedinih horoskopskih znakova, u svih dvanaest sam pronašla neku „svoju“ osobinu, koju sam imala ili još imam, ovisno o promjenama kroz život koje sam inicirala ili jednostavno, kolateralno provodila.
Onda sam počela čituckati o hiromantiji (ili manciji?). i tu je bilo dovoljno nelogičnosti, da bih vjerovala.
Zatim sam krenula s kartomancijom :) . Misticizam. Tarot. Okultizam. Kaže Wiki da je ime Tarot nastalo od talijanskog tarocchi i taj je izraz najvjerojatnije povezan s glagolom taroccare, što znači "varati, "krivotvoriti" .
Dakle, samo igra :) koja mi ponekad zaista posluži kao trambulin. A to ponekad i nije loše :))
Tak da sam na koncu odlučila igrati se. Bez štapova za pridizanje. Nikad ne možeš predvidjeti kako će se igra razviti. Ako u igri padneš, obrišeš prašnjava ili pogrebana koljena I pičiš dalje. Ili pričekaš da pogrebana koljena ili laktovi (ovisi kako padneš) zacijele i uletiš u novu igru.
A ponekad ti neki od suigrača frendli pruži ruku i pridigne te :)
I to je OK :)

npr. statuu junaka na konju

dobro leži u ruci kad treba usitniti stvrdnuti desetgodišnji sikasil cementnu komponentu :)

jebeno je jedino to kaj mramorno postolje pukne i nemrete više kipić koristit ko ukrasni element na šrajbtišu u kancelu :P

ili nitko ne diže slušalicu ili su zauzeti..

ljuta sam ko zmija

zvat ću ih u ponoć. .

radno vrijeme im je od 00:00 do 13:00 za stranke

(nemreš belivet)

Sjela sam u kafić s namjerom pijenja kave i spoznaje razlike između taljanse krempite i zagrebačke kremšnite. Prije toga obavila sam tjednu kupnju namirnica i strpala u gepek. Onak uvaljana u udobnu fotelju, kušala sam talijansku štoveć. Nije loša, ali nije ni ništ posebno. Nije mi se išlo doma i odugovlačila sam srkanje kave. Za stol do mojeg, sjele su majka i kćer koje sam prije godinu dana vidjela u frizeraju. Kćer je imala istu šaumrola/maslačak frizuru, a mati je bila jednako servilna prema kćerci i jednako neobjektivna . Za udaljenijim stolom, sjedila je žena, približno mojih godina, rekla bih, kojoj se , također, nije nikud išlo. Nije pušila uz kavu, nego dimila dimilicu.
Sinak me izluđuje. Uopće mi se ne piše u čemu je problem, jer me upravo taj problem bez problema, ta njegova tvrdoglavost bez pokrića, ta njegova nesigurnost, njegova sklonost predviđanju sto koraka unaprijed, a da još ni prvi nije napravio, izluđuje. Izluđuje je sasvim dovoljno.
Trebam se opet naviknuti na njegovu sveprisutnost. Svakodnevnu. Ponovo uhvatiti rutinu. Opet se opremiti strpljenjem i razumijevanjem. Opet mijenjati. Trebam vremena.
Kuse nisu prošetane nit istrčane već tri dana. Nešto mojom, a nešto i njegovom krivnjom, a i zato kaj se Aba tjera, pa dovodim cucke u opasnost. Zato su i one nervozne. Donijela sam konačnu odluku. Obje idu na kastraciju. Valjda ne budu te sreće da ih za koju godinu zapadne kakav tumor.
Bou sam jučer upisala u „školu“ socijalizacije, jer nošenje brnjica nije rješenje. Samoranjavaju se u pokušajima skidanja. Jebem ti zakon.
Marac je strpljiv. I čini mi se zadovoljan. To mi puno znači.
Al ipak mi se ne ide doma. Pušim već četvrtu cigaretu uz napršnjak kave. I žena za udaljenim stolom dimi dimilicu cijelo to vrijeme. Možda ona nekog čeka? Ako čeka, taj ne dolazi, pa se opušta dimeći.
……
Na putu prema onom čemu mi se nije dalo, na radiu Santanina Marija (link), a moja asocijacija na film Kraljevi mambe.
:D.. štaš..popizdila, načisto..

Ipak sam jednom trebala krenut doma.



Link

blogek nam nekak uspavan :)

kaj, sve vas ova promjena vremena stišće ?

limarija na plavoj strijeli riješena..

još sam na bolovanju..

noćas sam spavala ko gluha

da nemrem spavat.

Legnem umorna ko zemlja i pospana toliko da bih valjda spavala stojeći..i onda, u horizontali mozak drajva. I nemreš ti to zaustavit !

....(mjesto za link ili fotku)

p.s. nitko mi nije poklonil kauboja..šmrc

:P

Jbte..prvo si ližete riti, a onda rigate jedni po drugima..

Nego, apaurini nisu preskupi ni bez liječničkog recepta. Liječite se..

a ja sam zroštiljala ;)

od 02,08. pa do na današnji 1995., užasnuto sam gledala blještavo osvjetljeno noćno nebo, zvučno aranžirano potmulim zvukovima. Sve to sa svog sigurnog brijega ponad Zagreba, kam sam se s klincima maknula iz centra Zagreba, da bih izbjegla sklanjanje po pljesnivim podrumima u centru.
Klinci su, obojica, imali šarlah.
Buraz je, tada dvajstdvogodišnjak, bil tam, pod potmulotutnjećim ozvučenim nebom..i pod još koječim kaj sam mogla samo pretpostaviti ..
Bojala sam se.

Slavim kraj rata. I zahvalna sam. Za mir.

uvijek treba tražit seknd opinjn

ono, da ne fulam