Sjecanja na Tebe...

na staklu,
tvoje ime ispisujem...
od topline nastajes,
u studeni nestajes.
i vise te nema...
Vjerovatno si se vec umorio,
od beskrajnih putovanja
kroz misli moje,
pa si se skrio tamo,
gdje se sklopljenih
ociju dise...
Prstima po staklu saram,
ostavljam otiske svoje,
sa namjerom
nek' se zna,
nek' svi znaju
da mi nocas nedostajes....
nek' svi znaju i nek' niko ne zna...
da mi nedostajes vise
od poslednje molitve
nesrecne zene,
Vise od djecijeg pogleda
na prvo zimsko jutro...
Vise nego sto bi tvoja
slutnja otkriti mogla,
a moja ceznja i pomisliti smijela....
Rukom staklo brisem,
Odlazim da oci sklopim...
Da te sretnem...
da te grlim!!!

Link

Vidim te kako piješ vodu iz fontane
sa tim dječijim plavim ručicama,
ipak ne, ruke ti nisu dječije…
samo su malene,
a fontana je u Francuskoj
tamo gdje si mi napisala posljednje pismo,
na koje sam odgovorio,
ne dobivši više nikad ni glasa od tebe.

…Pisala si pisma sa suludim pjesmama o
ANĐELIMA I BOGU, veeelikim slovima,
i o tome kako si znala poznate face iz umjetnosti
i kako ih je većina spavala s tobom.
Odgovorio sam ti…, u redu je,
samo naprijed, živi sa njima,… i nisam ljubomoran
iako te ja nikad nisam dotakao, vidio….
Bila si mi blizu jedanput – u Nju Orleansu,
– par ulica daleko, ali te ne upoznah, ne dodirnuh.
… I tako si ti nastavila sa facama,
i pisala mi o facama
i, naravno, kako si provalila da ih
njihova slava više zanima nego prelijepa djevojka u njihovom krevetu
koja im se daje, a zatim se budi rano ujutru
da bi pisala, veeelikim slovima, pjesme o ANĐELIMA I BOGU.
…Rekoše nam da je Bog mrtav,
ali slušajući tebe posumnjah u to…

Možda zbog VELIKIH SLOVA.

Bile su to najbolje pjesme koje sam čitao, a da ih je žena pisala,
i sve vrijeme sam davio izdavače, urednike,
“Štampajte je, luda je možda, ali i čarobna takođe.
Nema laži u njenom ludilu.”

…Volio sam te
onako kao što čovjek može jedino da voli
ženu koju nikada nije dotakao,
kojoj samo piše, i čuva njene fotke….
Možda bih te volio i više
da su došli dani u kojima bih sjedio u nekom sobičku
i savijao pljuge, slušajući zvuke tvog piškenja u kupatilu…
ali oni nikad nisu ‘došli’.

…Pisma su bivala sve tužnija.
“Ljubavnici” su te redom odjebavali.
Malena, odgovarao sam ti,
“Ti ljubavnici sve odjebu, sve sem sebe – prije ili kasnije.”
Nije pomoglo.
Pisala si mi da imaš “klupu za plakanje”
i da je pored mosta
i da je most preko rijeke…
…Kako dolaziš do te klupe svake noći
i oplakuješ sve one koje si voljela
a koji su te povrijedili, ostavili.

Pisao sam ti – ali odgovora nije bilo.
Prijatelj mi je javio da si se ubila
3 ili 4 mjeseca, nakon toga.
Da sam te upoznao, znam da bih te povrijedio,
…ili ti mene…
Najbolje je ipak ovako.

Čarls Bukovski

Link

Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvijek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava prije samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj ko je zaljubljen uvijek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tijela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana a završiti drugog, ili čak ne završiti, od tolikog zadovoljstva.
Koeljo

Sacuvaj me, Boze, njene ljubavi
koja zive rane soli, koja kaznjava i boli
izbavi me vjecnih sumnji i ljubomore
koje more, dok ne pokore

Sacuvaj me, Boze, njene ljubavi
onog ludila i strasti
sam se nikad necu spasti
sacuvaj me od ljubavi, kojoj kopni sjaj
al' mi u nju ne diraj

Kad na jednu kartu stavis, sve sto imas
kad su ti sve misli istoj slici ram
kad ne brojis da li dajes ili primas
znaci da ces ostariti sam

Kad se spusti zavjesa aplauz slijedi
al' u jednom trenu vlada mrkli mrak
u tom casu posumnjas da l' ista vrijedi
zivot cio pepeo i prah

Zivot cio samo tudji dio
da, kad pogrijesis pa zavolis
vise nego sto bi smio

"Eleven Hints for Life"

Vidim te kako piješ vodu iz fontane
sa tim dječijim plavim ručicama,
ipak ne, ruke ti nisu dječije…
samo su malene,
a fontana je u Francuskoj
tamo gdje si mi napisala posljednje pismo,
na koje sam odgovorio,
ne dobivši više nikad ni glasa od tebe.

…Pisala si pisma sa suludim pjesmama o
ANĐELIMA I BOGU, veeelikim slovima,
i o tome kako si znala poznate face iz umjetnosti
i kako ih je većina spavala s tobom.
Odgovorio sam ti…, u redu je,
samo naprijed, živi sa njima,… i nisam ljubomoran
iako te ja nikad nisam dotakao, vidio….
Bila si mi blizu jedanput – u Nju Orleansu,
– par ulica daleko, ali te ne upoznah, ne dodirnuh.
… I tako si ti nastavila sa facama,
i pisala mi o facama
i, naravno, kako si provalila da ih
njihova slava više zanima nego prelijepa djevojka u njihovom krevetu
koja im se daje, a zatim se budi rano ujutru
da bi pisala, veeelikim slovima, pjesme o ANĐELIMA I BOGU.
…Rekoše nam da je Bog mrtav,
ali slušajući tebe posumnjah u to…

Možda zbog VELIKIH SLOVA.

Bile su to najbolje pjesme koje sam čitao, a da ih je žena pisala,
i sve vrijeme sam davio izdavače, urednike,
“Štampajte je, luda je možda, ali i čarobna takođe.
Nema laži u njenom ludilu.”

…Volio sam te
onako kao što čovjek može jedino da voli
ženu koju nikada nije dotakao,
kojoj samo piše, i čuva njene fotke….
Možda bih te volio i više
da su došli dani u kojima bih sjedio u nekom sobičku
i savijao pljuge, slušajući zvuke tvog piškenja u kupatilu…
ali oni nikad nisu ‘došli’.

…Pisma su bivala sve tužnija.
“Ljubavnici” su te redom odjebavali.
Malena, odgovarao sam ti,
“Ti ljubavnici sve odjebu, sve sem sebe – prije ili kasnije.”
Nije pomoglo.
Pisala si mi da imaš “klupu za plakanje”
i da je pored mosta
i da je most preko rijeke…
…Kako dolaziš do te klupe svake noći
i oplakuješ sve one koje si voljela
a koji su te povrijedili, ostavili.

Pisao sam ti – ali odgovora nije bilo.
Prijatelj mi je javio da si se ubila
3 ili 4 mjeseca, nakon toga.
Da sam te upoznao, znam da bih te povrijedio,
…ili ti mene…
Najbolje je ipak ovako.

Čarls Bukovski

U naručju pjesme

Odlazim zauvijek u naručje pjesme
gdje su sjene što u meni lutaju,
nekako mekše na papiru.
Nema milosrđa, a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjećanju,
jer odlazim bez obećanja da ću se vratiti.
Pridružujem se jasnoći stiha, bistrini misli
i žena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim očima pleše, u obliku cvijeta miriše,
žena koju volim, naglo otvara moj osmjeh
i spremna se pod brezinim lišćem skriva.
Volim tu ženu,
pridružujem se vremenu pjesme u kojem me čeka.
Volim tu ženu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim očima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaže u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako započinje svitanjem u mojim preponama
i što misli nad beskrajnom pučinom moga sna.
Razmrsio sam čitav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvijetlio tamu podno mjesečevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga čela
ništa ne skrivam od srca, već u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrećem i volim.
Volim tu ženu što se divlje primiče.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pružam joj rascvjetane vrtove strasti,
služim je neponovljivim dodirima,
oblačim osmjehom crvenih jagoda,
opijam požudom vjetra u svili
i žudim za njom svakim poljupcem riječi.

Zal Kopp (Boris Nikšić), Osječanin

Link


na staklu,
tvoje ime ispisujem...
od topline nastajes,
u studeni nestajes.
i vise te nema...
Vjerovatno si se vec umorio,
od beskrajnih putovanja
kroz misli moje,
pa si se skrio tamo,
gdje se sklopljenih
ociju dise...
Prstima po staklu saram,
ostavljam otiske svoje,
sa namjerom
nek' se zna,
nek' svi znaju
da mi nocas nedostajes....
nek' svi znaju i nek' niko ne zna...
da mi nedostajes vise
od poslednje molitve
nesrecne zene,
Vise od djecijeg pogleda
na prvo zimsko jutro...
Vise nego sto bi tvoja
slutnja otkriti mogla,
a moja ceznja i pomisliti smijela....
Rukom staklo brisem,
Odlazim da oci sklopim...
Da te sretnem...
da te grlim!!!

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...

Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti,
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam!
Život je borba - nastoj pobijediti,
ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve...

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati.

Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela,
bit će to ironija tuge ...

Nestat će sjaja u travi,
nestat će veličanstvenost svijeta.
Ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo.

Link

Link


Dodji , zaboravi

nudim ti noci carobne

i budjenja

u postelji punoj secera

INVICTUS - NEPOBJEDIVI

Iz dubine tame sto me prekriva ,
crne kao bezdan , s kraja na kraj.
Zahvaljujem bogovima , koji god da su ,
za moju nepokornu dusu.

U razjarenim celjustima sudbine,
nisam ni trepnuo ni zaplakao;
Od batinanja usuda ,
glava mi je krvava , ali nesagnuta.

Izvan ovog svijeta gnjeva i suza ,
ne nazire se nista osim strasne sjenke,
ali prijetnja koju nosi vrijeme
zateci ce me bez straha.

Nije vazno koliko je uzak prolaz
Koliko je teska konacna presuda
Ja sam gospodar svoje sudbine
Kapetan moje duse.

William Ernest Henley

LAGANO UMIRE
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju, onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Pablo Neruda

Link