under construction

Imal' ođe ovčica u minjacima?

ma Petra, zajeban sam ti ja karakter :D

Autor: BugaVuga 24.07.2020. u 12:39

Buga, ajd malo o karakteru. naslikaj ga riječima

.

..

.

... pa, ak je tu negdje, mogao bi i navratit na blog.

Elem, jel' on predstavlja nas u EU ili predstavlja EU kod nas?

fala

Kad nam se ukaže krizni stožer, a mi pomislimo kako je na TV-u zapravo prijenos predstavljanja kandidata sa liste HDZ, to još progutam nekako, isto kao kad kažu da je neki optuženi član te stranke pravomoćno oslobođen optužbe za korupciju, a "zaborave" naglasiti kako je oslobađanje nastupilo uslijed tehnikalije tipa: zastara, kompromitiranja dokaza ili pogreške u proceduri.

Ali kad neka privatna kompanija uplati "svoj" novac da potpomogne kampanju a pritom je od države dobila NAŠ novac da prebrodi korona krizu, jedva čekam čut kako je to sve po zakonu. I moralno, of course

Alo, mediji!!! Deder olabavite malo zagriz. Pogiboše nevini Hajkuni.


Premijer o ministru Ćoriću: To je ogromna razlika, krucijalna razlika, kada sam prvi put davao izjavu nisam znao za to, kada sam odslušao što je rekao, to je lažna HAJKA sada na njega (izvor N1)

Premijer o ministru Kujundžiću: „Ministar Kujundžić radi svoj posao, kao premijer i čovjek ću raditi na tome da ne dopuštam HAJKU na ljude, u konkternom slučaju ministra, jer prema onome što sam vidio, za to nema razloga” (izvor Večernji list)

Premijer o ministru Kuščeviću: "Razgovarat ćemo, ministar Kuščević radi svoj posao i sve teme koje se tiču MEDIJSKIH NAPADA na njega odnose se na vremena koja su davno prije njegove ministarske funkcije“ (izvor Index)

Potpredsjednik Sabora: „Nisam ničiji branitelj, samo nisam pobornik lova na vještice, HAJKE i proganjanja bilo koga dok se to ne utvrdi, bilo da se radi o Lovri Kuščeviću, bilo o nekom drugom“ (izvor Novi list)

Ministar pravosuđa o Kuščeviću: "Vodi se u medijima jedna rasprava koja je podignuta na razinu HAJKE“ (izvor HINA)

Ministrica Žalac o sebi: "Zasad ću ostati suzdržana""Imam dokaze i insinuacije""Ja ne znam koga smetam, ali sada mi se obrisi kristaliziraju" "To je MEDIJSKI LINČ" (izvor Večernji list)

Premijer o velikom broju smijenjenih ministara: „Uz ovakvu medijsku HAJKU, odlični rezultati ove Vlade stavljaju se u drugi plan“ Što poručujete kritičarima? (novinarsko pitanje) “Moja je poruka jasna: Ne mogu nam ništa! Tko ih šiša!” (Izvor HINA)

Koalicijski partner Pupovac o ministrici Murganić: „Nisam za to da se stvara atmosfera HAJKE“ (izvor Zadarski list)

Ministar Marić u ostavci Premijeru: u nastalim okolnostima i atmosferi teške MEDIJSKE DIFAMACIJE statusa i opstrukcije normalnog rada i djelovanja Ministarstva državne imovine” i njega kao ministra. (izvor Narod.hr)

Premijer i ministar Krstičević: „Na pitanje novinara dokad će trajati ovakvo razvlačenje situacije s medijskim ostavkama Krstičevića i Plenkovićevim neprihvaćanjem istih, premijer odgovara: DOKLE GOD HOĆEMO.“

-JAAAAAOOOOOOO!!!
(prolomi se neprirodno duboki, kao da je došao od samog Stentora, nadglasavši sve tramvaje, pardonere, frule sa Anda, sve misli, ma kao da su ptice u letu i vrijeme načas stali, glas starice koja leži potrbuške na pločniku, točno pred dućanom sa zavjesama, malo lijevo od razbijenog mobitela, malo desno od kante za smeće na kojoj piše Papir)

Hello darkness, my old friend
I've come to talk with you again
Because a vision softly creeping
Left its seeds while I was sleeping
And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence

Jozo K. se uspravio i ostao kao ukopan iznad starice. Potpuno nesvjestan protoka vremena, grozničavo je vrtio film unatrag ne bi li shvatio što se upravo dogodilo. Nije to bio film snimljen od nekud odozgora, širokokutnom kamerom koja bi uhvatila svaki detalj, svaki izraz lica nekog mulca u tramvaju, koji se gledajući nazainteresirano kroz prozor sa slušalicama prikopčanim na mobitel pravi da ne vidi onog kome bi trebao prepustiti svoje sjedalo ili film nastao povezanim sekvencama, onako spotovski.

In restless dreams I walked alone
Narrow streets of cobblestone

Jozo K. je vrtio svoj vlastiti, koji je svojim očima vidio i spremio duboko u memoriju i činilo mu se da mu sinapse već svaki kadar proučavaju pod lupom, tražeći točke uzroka/posljedice, baš onako studiozno kako proučava nalaze svojim pacijentima, ništa ne prepuštajući konformizmu i lakonskim prihvaćanjem možebitnih rješenja. Frejm po frejm, piksel po piksel. Vidio je svoje prazne ruke kroz koje je sklizila starica prije pada na pločnik, točno se sjeća kako je pomislio da je glupo što ju je pokušao uhvatiti za ramena a dohvatio je samo rubove njenog balonera koji se u sebi imao vatičaste jastučiće tamo gdje je on lovio staričina ramena. Vidio je na lijevoj ruci vjenčani prsten kojeg nikad nije skinuo zadnjih 20g i koga više ni ne može skinuti bez rezanja što si je i potvrdio prije 2g kada je pokušao svim poznatim tehnikama izbjeći rezanje. Spriječila ga je poruka ugravirana sa unutarnje strane prstena. „Ovaj krug smo mi, zauvijek“. Te riječi su u Jozin film ušle na jednoj litici Visa, kada mu je kum Ante dodao prsten pod svodom kapelice gdje su stajali on, njegova draga i kumovi pred svećenikom, jednog nevjerojatnog dana prije 20 godina, dok su se svi svatovi digli sa svojih stolaca bježeći pred pljuskom koji samo na otoku može početi u 60 sekundi. I tada je isto stajao kao u transu, ukipljen pred nestvarnim prizorom razbježanih ljudi, prevrnutih stolica, razbijenih valova koji pjenu dobacuju tu do vrha litice, njih petoro je u toj otvorenoj kapelici bilo kao u nekom balonu, zaštićeno od kiše odozgo i kiše odozdo, zaštićeno od protoka vremena, prostora, ljudi, zvukova. Kao opčinjen stajao je dvometraš Jozo K. pred svojom dragom, gledajući u najtoplije crne oči na svijetu, koje su se sjajile tako da je u njima mogao vidjeti zrake Sunca što probijaju oblak na horizontu, vidio je budućnost, vidio je svoja tri sina, vidio je siluetu svoje drage kako ga kroz cijeli život vodi za ruku baš kako ga drži i sada tu u kapelici, vidio je kako hoda uz njega u toj lanenoj haljini kroja za grčke boginje dok dok oko njih zrak titrajući stvara „Ovaj krug smo mi, zauvijek“.
And no one dared
Disturb the sound of silence

Vidio je Jozo K. trenutak u kojem mu je iskliznuo mobitel iz ruke tik prije nego će poleđinom, pod fascinantno poravnatoj osi sa velikim betonskim pločama, punom povšinom lupiti na cestu. Bez ikakvog odbijanca. Flop pad. Iste milisekunde, sa ekrana je nestala slika njegove drage sa trojicom sinova i umjesto toga pojavile su se blještave pukotine stakla koju je Jozo K. pokušao čak i pročitati i definirati. Stigao je Jozo ispratiti svoj mobitel koji je takav, kao da je ukrašen kristalima, kao po ledu otklizao do plastične kante, dobio spin i zavrtio se velikom brzinom dok starica još nije dotakla pločnik. U tom spinu, ta Rorschachova mrlja od pukotina je poprimila oblik spirale i tako mu odnijela još koju dragocjenu milisekundu u kojoj je možda mogao još nešto učiniti da spriječi katastrofu. A možda je ipak crni konj na F6 toliko ofenzivan, da ga je nemoguće u narednim potezima postaviti da čuva Kralja.

"Fools, " said I, "You do not know
Silence, like a cancer, grows
Hear my words that I might teach you
Take my arms that I might reach you"
But my words, like silent raindrops fell
And echoed in the wells, of silence

Vidio je i svoje ogromno stopalo koje se spušta na staričin gležanj. Sjeća se on i da je pokušao nemoguće. Htio je skratiti korak, jer je izračunao da ga ne može produžiti jer ga je već produžio ubrzavajući hod da bi prestigao staricu prije kante, prije biciklista, desnom stranom, dok je lijevu zauzeo hipster. Pardon, hvala. Lijevom nogom je već bio gotovo u zraku, već se prstima odrazio. Uspio je samo toliko da na gležanj ne ugazi petom, kako obično gaze visoki i teški ljudi, već je pritisnuo samo težinom koja je „ostala“ u prstima. I baš prstima je kroz tanki đon svoje espadrile osjetio pucketanje koščica, nešto što se osjeti kad se gazi po suhim grančicama, kada zvuk pucketanja usisa gusta šuma i destilacija misli nekog kišnog jesenjeg nedeljnog popodneva kada se spuštaš sa vrha pun graha i pive i ostane samo puki osjećaj kroz đon, kada nemaš prostora u glavi izprocesuirati je li to ugodan zvuk ili ne, jesi li velik zato jer pod tobom nešto krcka ili je jednostavno sudbina nečeg suhog i krhkog da se pretvori u prah.
Vidio je Jozo K. krajičkom desnog oka kroz mutne piksele, nepravilno poredane nožne prste sa Diablo red lakom po noktima, što kao svjetleće reklame vire kroz odrezani otvor za prste na platnenim Borosanama i jedan ogroman čukalj, kako samo što nisu stupili na pločnik.
Četvrt trena prije nego što će vidjeti staričino stopalo na mjestu gdje je trebalo ugaziti njegovo.

And the people bowed and prayed
To the neon god they made

Vidio je Jozo K. mutne piksekle lijevim okom kako desna ruka hipstera otpšušta gas na ručki elektroromobila, vidio je srednja dva prsta koji već imaju položaj za stiskanje kočnice, čuo se još jedan Pardon, vidio je anomaliju u nesinkronom staričinom hodu točno u miliskekundi kada je promijenila smjer. I sjeća se Jozo kako je pomislio zašto ljudi kvragu nemaju žmigavce da upozore na nagle promjene smjera. I sjeća se kako je pomislio da netko ovako može stradati. I sjeća se da ga je nešto dotaklo po desnom ramenu.

And the sign flashed out its warning
In the words that it was forming

Sve je to Jozo K. izvrtio u svojim mislima točno jednu sekundu prije nego što se onako uspravljen ulovivši ravnotežu, sagnuo se prema starici da joj pomogne okrenuti se na leđa da joj može pomoći, da joj može reći da mu je žao, da joj se predstavi kao liječnik, da joj pomogne, da ju utješi, da ju pita što joj je sa nogom pa nesinkrono hoda, da ju pokuša pridići, da čim prije nađe neki telefon i javi sestri u ordinaciju da će kasniti, ma da joj uđe u život i pomogne koliko god može, da joj reže drva, donosi grincajg s placa, dat će joj i domaćeg ajvara kojeg najviše voli jest i s guštom peče paprike dok pijucka hladan Pošip sa svojim kumom Antom, ma sve sve sve, samo da starica nema sudbinu suhih grančica. Sve će to sad Jozo uravnat. I da joj pokaže svoje lice koje je tolike spasilo, oživjelo, utješilo. Da joj pokaže oči u kojima sigurno piše „Nisam namjerno, tako ste brzo promijenili smjer“. A za to vrijeme, u glavi mu misli kao na displayu sa stanjem burze 9h – 2%, hipster – 11%, bicikl-20% , čukljevi-1%, nije bilo žmigavca-66%.
Ruke su mu već na starici, od prodornog glasa još uvijek je nijem, ne stigne reć sve što je htio, još uvijek zrak stoji, ptice ne lete, nema ni eha sa Anda. Ali nema vremena ni čekati. Opet ju je krenuo uhvatiti za ramena kako bi ju okrenuo, starica se nakako naglo okrenula postaviti na lijevi bok i opet je Jozo izmašio ramena i dohvatio samo vatičaste jastuke na ramenima balonera i nekim čudnim spletom okolnosti u ruci mu je ostao remen od staričine torbe. Starica se sada već pomakla za pola metra, Jozo je u nekom nedefiniranom položaju, koljena još nisu stigla kleknut na pločnik, tako savijen drži se samo snagom leđnih mišića a desna ruka mu ostala blago ispružena ne stigavši kroz prste propustiti remen od torbe.

And the sign said, "The words of the prophets are written on the subway walls
And tenement halls"

Prije nego će se Stentorov glas prolomiti kroz stotine duša naokolo, Jozo je vidio oči starice zbog kojih pomisli da ga gleda iz najdubljeg bezdana. Vidio je najmračnije crnilo, vidio je mjesto na kojem nitko ne živi, vidio je prozore u ništavilo. Preplašen prikazenjem, posramljen tim remenom u svojoj ruci, razočaran instant spoznajom da ipak ništa od njegovog srdačnog žaomijeoprostititepomoćićuvamjasamliječnik, Jozo se trznu leđnim mišićima što je jače mogao i kao opruga se ispravio, pustivši remen, da tako uspravan dočeka još jači glas iz dubine koji bi i kitove skrenuo s puta dok se ravnaju po običnom zemljinom magnetizmu. E, takav glas je izlazio iz iskešenih zuba, za tako sitnu staricu ogromnih usta namazanih nekim ružem pretvorenim u grudice kojem je rok upotrebe vjerojatno istekao negdje 1943., jrk kako više nije mogao gledati u oči, fiksirao se na usta, pa je čak upratio jezik koji je napravio salto u ustima dok se orilo
LOOO(salto)OOOPOOO(salto)OOO

U tom trzaju unatrag, torbica koju je Jozo nosio preko ramena, kao odapeta strijela pogodila je staricu ravno u usta. Ravno u iskešene zube. Ravno u slovo V.
And whispered in the sounds of silence


(nastavit će se..)

Nego, koja bi pjesma pasala uz mezetluk?

Evo počeo sa
Link

Nitko nije oklevetao Jozu K., on je jednostavo bio...
Zapravo Jozo K. jest, jer mu sudbina još uvijek ima uključenu centrifigu negdje na 158. stupnju aplikate, 16. apscise i 46. ordinate. Čak i prosječni putnik kroz prostor/vrijeme zna kako je važno znati prepoznati centrifugu, te crnog konja prmiti za uši i prebaciti sa planiranog F6 na E7. Svaki pješak zna koliko sudbonosan može biti kamenčić ako si na njega ugazio dok si lovio ravnotežu, baš kao što i leptir zna u što se njegov zamah krilima može pretvoriti kada se umiješa The Finger. Ili možda ne zna?
Jozin joie de vivre je bio eksponencialno uzlazan od dana dolaska na svijet sve do Nultog dana. Siroče, nje imao nikakvu šansu. Šaht pomaknut, crvotočini se već slina cijedi po očnjacima, centrifuga ubrzava, uskoro će stići i njen potmuli zvuk, a tada će biti kasno.



Nulti dan.
Jozo K. budan čeka da se oglasi alarm sa mobitela. Dugo se već ravna po bioritmu, alarm mu služi samo kao osigurač. Takav je Jozo, ziheraš. Control freak u svemu, a opet sve zamotano u nonšalanciju i go with a flow. Uvijek „lako ćemo“ pristup problemima, sa godinama ga je profiliralo u staloženog obiteljskog čovjeka, oca koji sudjeluje u svim segmentima života svoje trojice sinova, supruga koji, ne samo da sluša riječi svoje drage, već stigne i osjetit utkanu energiju svake njene riječi, te bi reagirao samo na uzdahe koji su nevidljivom tintom imali ispisanu njegovu adresu. Ostale bi čuo i propuštao. Na poslu nije propuštao ništa. Imao je privatnu liječničku ordinaciju i svakom svom pacijentu je dao točno onoliko pažnje koliko je trebalo, maksimalno se angažirao dok ne bi dijagnosticirao problem, dok ne bi ispratio pacijenta kroz sve spacijalističke preglede i terapije do samog izlječenja, vodeći ga kroz bolnički sustav, nalaze na latinskom i pružajući mu nadu i utjehu do kraja. Ovog ili onog. Sve je to Jozo K. u svitanje Nultog dana kontemplirao na relaciji plexus-srce-glava dok je još ležao u krevetu. Oglasio se alarm, sudbina je pomakla bijelog lovca na B2, on konja na F6 i krenuo u kupaonu.
Vani sunčan dan u najavi. Kasno proljeće, jutra su divna jer dani već postaju pretopli. Oblaci? Ma ko ih jebe, na mobitelu piše „nema kiše“. Rima štima.
U gradu jutarnja gužva, trotari puni, šušur, tramvaji prema Trgu jure,sa Trga tek ubrzavaju,peru se izlozi, neki Peruanci sviraju u pasažu, dobar im pončo misli se Jozo, kako im nije vruće u tom, ubacuje kovanice u kutiju i sve pocupkuje od zadovljstva životom uz zvukove sikusa. Digod šacne u izlog i uvuče trbuh, digod provjeri vrijeme na mobitelu jer mu u 9 stiže jedna starija gospođa koju prati već dvije godine i veseli se njenim ohrabrujućim nalazima zadnjih mjesec dana. Danas mu treba donijeti CD sa pet-scana.
U toj vrevi, netko žuri, netko šeta, ljudi se zaobilaze kako znaju i umiju, netko je na biciklu, netko prebrzo izleti iz dućana, hipster na elektroromobilu viče pardon i hvala gotovo istovremeno sa zvoncem tramvaja. Drugačije i ne može biti. Ili može?
Jozo K. Je ubrzao korak još malo, taman koliko je procijenio da treba kako bi pretekao jednu stariju gospođu ispred sebe, koja je činilo mu se, isto žurila, ali svojim kraktim korakom. Negdje podsvjesno, počeo je procesuirati kako joj hod baš i nije sinkron, činilo se kao da lijeva malo kasni, možda ipak desna, a kada bi se fokusirao malo bolje mogao bi... U susret ide biciklist, taman će prestići Jozo staricu, prije one kante za papir, prije bicikliste, ovaj s elektroromobilom ide lijevo, zvoni tramvaj, ritam muzike sa Anda ubrzava u pozadini, eho iz pasaža ga lovi, odsjaj Sunca od stakla sa reklamom na kanti za smeće, lovi korak, lovi ritam,lovi 9h, biciklist, kanta, hipster,pardon,korak, hvala, kad... u tom momentu starica, sada već samo četvrt koraka ispred njega, promijeni pravac i skrene naglo u desno kako bi bacila škarnicl iz pekare u kantu na kojoj piše Papir.
Jozo K. ju pokuša izbjeći. Prekasno. Desna noga je već bila u zraku, staričino stopalo je bilo točno na mjestu na kojem je on trebao spustiti svoje. Od velike siline naleta, jer Jozo K. je dvometraš sa svojih 140 kila natučenih što genetikom, što hedonističkim pristupom sporoj i obilatoj hrani u kombinaciji sa bijelim vinom što mu slao zahvalni pacijent sa Korčule, staricu je doslovno pomeo pred sobom.
U prvom paketu koji mu je stigao sa Korčule prije 20-tak godina na adresu ordinacije, pisalo je „Dok sam živ, tvojih je 10% Pošipa kojeg imam ja. Pij, uživaj i meni ne vraćaj“. Nikad ni jedne riječi viška od tog čovjeka, ni sretan Božić, ni pozdrav, smokva, mandarina, niti kapi maslinovog ulja. Sve čovjek ima pred svojom kućom, Mario se zove, o svemu su razgovarali Jozo i on, dok se Mario liječio u bolnici, u koju ga je Jozo poslao sa točnom dijagnozom spasivši mu život. Ali uvijek samo poveća kartonska kutija, unutra 20-litarski bidoni i poneka pet-boca, valjda znak da je u kutiji točno 10%. U početku mu je smetao taj hladno-matematički proračunat paket. Međutim, razmišljajući o svemu tome, o velikom trudu koji čovjek mora investirat u svoj vinograd, shvatio je koliko mu je riječi Mario zapravo poslao svakim zamahom motike, svakim nježnim dodirom grozda pred jematvu, svakim bolnim kralješkom u leđima dok mornja bačvu prije lijevanja vina. Ti meni život, ja tebi znoj. I kvit smo. Ili možda ipak nismo?
-JAAAAAOOOOOOO!!! (prolomi se neprirodno duboki, kao da je došao od samog Stentora, nadglasavši sve tramvaje, pardonere, frule sa Anda, sve misli, ma kao da su ptice u letu i vrijeme načas stali, glas starice koja leži potrbuške na pločniku, točno pred dućanom sa zavjesama, malo lijevo od razbijenog mobitela, malo desno od kante za smeće na kojoj piše Papir)

(nastavit će se...)