p.p.17, 10010 Zagreb

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke, koja spopada site i bogate. Nakon duga vijećanja liječnika i zvjezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao uplašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan ili to što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to što je volio ljude koji nisu živjeli s njim.

Kada su poslanici već sve pretražili, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sjedi na suncu i pjeva. Upitaše ga za razlog njegova veselja. “Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “pjevam jednostavno zato što sam sretan.”

Kad su to čuli, kraljevi poslanici kliknuše u slavodobiću i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu košulju. Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.

(prepričala Vesna Krmpotić)

Baš mi je super ova današnja magluština! Sve je nekako spooky, i samo čekam da iz tame proviri Sherlock Holmes :)

Najprije se samo gledamo ne primjećujući da to činimo…. Susret pogleda ugodan je, ali nevažan; podsjeća na brzo ispijanje jutarnje kave, žamor u kafiću, na posve neusredotočene misli i žurbu……
I tako godinama….. U međuvremenu nam se pogledi susreću s drugim pogledima… neki se samo okrznu, neki se ljube, neki su podozrivi, neki se ne mogu razdvojiti, neki su tužni…. Al susret s tvojim očima i dalje izaziva samo prijateljski smiješak, ugodan i neopterećen značenjima…..
I prolazi vrijeme…. i onda, jednoga dana, tvoj pogled u mojim očima prepozna nešto…. Iako je to posve sićušna promjena, i ja je primjećujem… Iznenađena sam, i zbunjena – što je sad to? Je li moguće da se to nešto pojavi nakon tolikih mirnih godina? Zatim shvaćam da mi se to što vidim sviđa, a budući da izgleda prozirno, poput kristalne kugle, ja mu pridajem značenja…. jer mi se čini da je iz te točke sve moguće….
No, pogriješila sam… od nepostojeće paučine isplela sam čitave svjetove….
Prekasno sam shvatila da si tada u mojim očima ugledao ono što putnik kroz pustinju, iscrpljen i izmožden, vidi kad ugleda oazu; ono što vidi umoran stranac kada iznenada iza ugla, posve neočekivano, ugleda praznu klupu; ono što dijete, umorno od igre i skakutanja, vidi kad ugleda svoj krevetić: tek ugodno mjesto za stanku, utjehu, prije nego što se nastavi dalje….
Nakon žalovanja što sam pogrešno protumačila tvoj pogled, što sam ti bila odmorištem ali ne i odredištem, osjećam vedrinu - bio je to pogled u neki novi vrt, neki novi svijet, i pogled je bio lijep….. pozdrav do nekog novog susreta!

je ponekad baš čudan, zar ne? I lijep i okrutan i dosadan i pun iznenađenja.... Ali uglavnom onakav kakvog si ga sami protumačimo..... I zašto onda ponekad mogu znati i vidjeti da je čaša polupuna, a ponekad mi je poluprazna i samo vidim da pušta na sve strane? Eh, da mi je malo biti neka zen majstorica ili samo obična svetica iz predgrađa pa da shvatim da ništa ne treba shvaćati preozbiljno...Sebe ponajmanje, čini mi se... I eto, čim sam to napisala, pomislila sam - a što s onima kojima umru djeca ili im se dogode strašne i prestrašne tragedije? Valjda je do svakoga od nas da izabere za sebe i da bude dovoljno sretan da to može učiniti....

Macu u stanu na devetom katu? Kad te više nema nego ima kod kuće? A kad mace jednostavno obožavaš? I kad znaš da je maci puno bolje u prirodi nego u malom stanu u kojem bi uglavnom bila sama a ne može van?

Ma, danas sam se opet na dva mjesta igrala s četiri male mace......

Uf, što bih ja imala malu macu!

Mislim na ona prva ljubavna pisma.....

Prije dvije godine održala sam jednu radionicu. Tema: ljubav. Sudionici: desetogodišnjaci.... Malo smo čitali dječje ljubavne pjesme, puno jedni drugima dobacivali, a na kraju su mogli izabrati - žele li napisati ili napraviti nešto što će posvetiti "svojoj simpatiji".

Bilo je prezgodnih ideja, sve je prštalo od smijeha i rumenjenja ....

I zašto to sad ona piše? - pita se (možda) posjetitelj, zalutao ovamo posve slučajno. (Možda, piše možda :=))

Uglavnom, ne bih se ja toga ni sjetila da nisam danas, posve neočekivano, pronašla jedan od tih uradaka.

Svi koji su željeli da im radovi budu izloženi (anonimno, dakako) ostavili su mi svoje umo- i rukotvorine (sviđalo im se da SVI vide čemu su se oni domislili). Oni stidljiviji svoje su odnijeli kući.......................


Prepisat ću sad to pismo, možda onog slučajnog gosta vrati u neka (davna) vremena:


Dragi Roko

Ti sigurno znaš tko ti piše ovo pismo. Vjerojatno si u školi primjetio curu koja te potajno gleda za vrijeme svakog odmora. Priznajem jako mi se sviđaš. Malo sam tužna što ti to ne mogu reći jer si stalno u društvu svojih prijatelja. Bila bih sretna kad bih se i ja tebi barem malo sviđala.
Za sad toliko od tvoje sramežljive obožavateljice. Bog!

♥♥♥♥♥

Dragi ljudi, spremna sam udomiti vreću zlatnika.... Vrlo ću se brižno i s dubokim poštovanjem odnositi prema njezinu sadržaju i mislim da će svakom pojedinom zlatniku biti krasno sa mnom.... Poboljšat će im se društveni život (mislim, KONAČNO će izići iz te vreće), otputovat će na mjesta za koja su samo znali da postoje, kupovat će lijepe, korisne i beskorisne stvari, a moguće je da se bacimo i na humanitarnu pomoć… Mislim, ta bi vreća zlatnika doživjela vrhunsko zadovoljstvo…..

Prema tome, ne oklijevajte…. Samo mi preko poštanskog pretinca dojavite mjesto primopredaje i jamčim zadovoljstvo za sve :=))))))))

Već se danima spremam na pisanje bloga (čujem da to može biti vrlo zabavno i poučno iskustvo), al' stalno pronalazim izgovore zašto da to ne učinim... te ovo, te ono, stotinu razloga…..

Čak sam mu i ime dala, al' nikako da se sama sa sobom dogovorim o čemu bih željela tu pisati... na fejsu mi je lakše, nekako znam tko će to čitati, a ovo me podsjeća na slanje svjetlosne molekulice, krhke i prozirne, u golemi svemir, pa
stalno štrikam i krojim toplu bundicu za tu moju molekulu, da joj bude toplo i da se ne smrzne prije nego što je lansiram :=)

Ovo je isprobavanje bundice :=))))