stanje uma

Dan za danom prolazi,
ništa se ne mijenja...
Sve je isto...
Ali, kada pogledaš unazad,
sve se promjenilo...

Link

Daleko si negde...
iza zaboravljenih zvezda,
uz tisuću krikova,
tisuću osmeha,
i tisuću zvona.
U sumornom crnilu
uprljanih trotoara,
i bučnih raskršća.

Na nekom uglu
srešću te opet,
slučajno.

Muk tame
i leptirova krila
koja se lome
u ljubavnom zanosu...

U zvezdanoj tišini,
zaboravljenih snova,
tuga u ponoći
otvara moje oči.

Danas živim maštu,
baš kao što živim samog sebe.
Čekam ništa preko snova,
jer snivam najljepše....
Živim u mojem snu,
koračam bez da dodirujem tlo
i govorim a da ne čujem glas...
Pogledom obuhvaćam samo jedno,
vidim osmijeh, oči, ruke,
osjećam toplinu.
ljubav....

Link

http://youtu.be/_fOrXU4PglA

dao sam ti dušu
srce sam ti dao...

Link

Najljepše riječi su one;
koje srce osjeti,
koje pogled pokaze,
koje usta NE izgovore....

Link

Link

Iskreno,
dosta toga zadržavam u sebi i za sebe.
Ne bi trebalo, zar ne?.....
Kada sam živčan,
ne volim da pričam sa drugima,
pogotovo sa osobom koja me je učinila takvom.
Bez obzira koliko se drugi brinu,
pitaju šta mi je,
odgovor će uvijek biti :
" Nije mi ništa, dobro sam",
pa i onda kad to ne bude istina.

Link

PUTOVANJE PROŽIVLJENIM...
Postoje trenuci povratka...
pritom ne mislim samo na fizički način..
najviše se volim vraćati nekuda u mislima
jer tamo pronalazim i sebe...
ono što sam bila i što bih mozda mogla ponovno postati...
i nije dobro misliti da smo izgubljeni ili da smo izgubili sebe..
negdje i nekada.
Ne mozete izgubiti sebe..
mozete samo zaboraviti se,
a time postajete ono što zapravo niste..
I ne kazem da se to nije dešavalo i meni...
taj osjećaj izgubljenosti kada više ne pronalazite sebe,
te nastavljate zivjeti sa stranom osobom u sebi...
i osjećaj je više nego tezak,
a postaje tezi i samom nesvjesnošću.
I upravo ta nesvjesnost,
to pomanjkanje spoznaje vlastite biti čini vas ranjivim,
iako ste mozda i u zabludi
i mislite da ste postali jači..
Jačina karaktera ne mjeri se i vašom hladnoćom,
jer što smo više hladniji, neosjetljiviji, zapravo smo slabiji.
Slabi, jer nemamo hrabrosti priznanja.
Hrabrost priznanja dozivljavam vrlo snazno...
radi se o momentu istine,
a samom istinom pronalazimo sebe...
i tada smo jaki...
kada je u nama sve preplavljeno našim osjećajima.
Nije jednostavno pronaći istinu,
jer ju prečesto zamišljamo na onaj način kakvom ju zelimo vidjeti...
i vjerujemo lazno i time gubimo sebe...
a samo lazno vjerovanje znači da ne vjerujemo niti sami sebi,
a još manje u sebe same...
a mozemo biti i jaki i kada smo ranjivi...
i to nije pokazivanje slabosti...
slabost je u prikrivanju,
jer nemamo hrabrosti suočiti se sa našim slabostima.
I tu vidim bitan momenat kada naše slabosti trebaju i mogu postati naša snaga,
a njihovo prevladavanje naša pobjeda...
bitan je osjećaj pobjede
Sve je u zivotu sazdano od pobjeda i poraza...
i na kraju zivot nam se svodi...
ponekad na matematiku...
kada zbrajamo loše...
ili dobro,
ali za mene je to ipak samo privid,
jer ne volim prozivljeno,
a još manje osjećaje svoditi na suhoparne brojeve...
Ne bi li naš zivot trebao značiti više?...
unatoč tome što danas ljudski zivot vrijedi malo...
jer to dozvoljavamo,
da nam to čine od nas i naših zivota.
Umjesto pobjede izabrali smo ravnodušnost koja nas na kraju dovodi do poraza...
i baš zato jer smo prikrivali slabosti....
zanemarili ih...
i zato se vraćam ponekad unazad...
vraćam se nekim dragim ljudima koje mogu susresti još jedino tim mojim povratkom..
moguće je ponovno osjetiti ih..
i pronaći nešto od onoga našega...
izgubljenoga i zaboravljenog.
I to su trenuci pročišćenja..
kada maske padaju i naš zivot prestaje biti samo predstava..
i više ga ne promatramo na nekoj sceni...
kao da nije naš..
već tuđi...
našim povratkom ..
ponekad on ponovno postaje naš..
i počinje iznova zivjeti u nama,
baš kao što smo ga zivjeli nekada..
i lijep je osjećaj..
pomalo sjetan,
ali vrlo pun i snazan,
upravo kao dok se vraćate domu ...
od nekuda..
A kao i sa svakog putovanja volim nešto ponijeti..
nešto što će me pratiti..
ovoga puta odabirem uvijek nešto
što me i dalje podsjeća..
da sam ziva..
a ziva sam kada ponovno pronalazim sebe.
Nekada je dovoljan samo mali impuls..
tada je dobro stati...
zaustaviti se..
ostaviti sve ostalo,
samo neka prolazi,
i postaje bitan samo taj trenutak povratka...
jer mirisi su isti,
a mozda i neka već zaboravljena melodija....
kao i slike koje se polagano vraćaju
ispunjavaju nas...
i ponovno osjećamo isto...
a to je i naš trenutak...
ponovnog susreta
baš kao i povratak u djetinjstvo kada smo vjerovali još uvijek u snove..
i da su ostvarivi.
Uvijek kada se vraćam...
tamo negdje..
ponesem sa sobom nešto od snova...
koje sam ostavila...nekada..
ostali su sami..
napušteni i nedosanjani...
ali vjerujem da me još uvijek čekaju...
i vraćam se najviše zbog njih...
jer je to nešto moje...neizrečeno...
i zelim dalje nastaviti koračati sa njima i kada se vraćam u moju stvarnost...
koja postaje ljepša, i u kojoj ja postajem ja...
baš ja...u njoj.
a prekrasno je zivjeti i neke zajedničke snove..
kada više nismo sami sa svojim snovima..
niti su oni sami sa nama...
i to postaje naša stvarnost,
kao i naši snovi u našem zivotu,
koji se isprepliću i kada ih je moguće ispunjavati...zajedno.
I to postaje naše ispunjenje ...
i sreća...i hrabrost...
a hrabri smo jer osjećamo,
a prazninu ostavljamo nekim drugim vremenima.
Tamo se ne vraćam..
ne putujem...jer je previše hladno.
.i sivo ..i volim vjerovati u zaborav...
jer volim toplinu...
i boje kao i snove,
koje još uvijek nosim u sebi...
i pomazu da se osjećam toplije.
I sve to mozemo ponovno osjetiti nekim našim povratkom...
mislima...i nije nestvarno,
jer to što susrećemo
ponovno bila je nekla naša stvarnost...
nekada...kao i ljudi..
neki posebni..i dragi...
koji su ostali,
ali snovi mogu još uvijek biti vrlo zivi...
ako uspijemo na tom putu ponovno pronaći sebe...

"Kad se nađeš u škripcu i sve se vrti protiv tebe,
i to potraje dok ne pomisliš da to više ne možeš izdržati ni minutu,
tada nemoj nipošto odustati,
jer će se baš tu i tada okrenuti vjetar!"

H.B.Stowe


Link

Koliko iskrenih suza
može sakriti
jedan lažan osmijeh ?

Link

... da na svim stvarima koje dotakneš
ostaviš prozirne otiske,
nevidljivi miris ljepote i lelujanje poljubaca.
Da budeš vitki most visoko iznad ponora,
po kojem struje i sele se nebesa,
vremena i prostori.
Da vežeš svijet
za svijet gdje god se kida i raspada.
I da ne živiš dužnosti,
nego da živiš nadahnuća.

Što sam se približavao 98 godini, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvačao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam, da biti voljen je lijepo,
a da je voljeti, najveći doseg,
da je sposobnost da svijesno osjećamo,
ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju.
Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je prožeto emocijama.
Novac nije sreća, moć nije sreća. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni.
Ljepota nije sreća, vidio sam ljepe žene i muškarce koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti.
Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su njegovali ljubav do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Sreća je uvijek bila tamo gde je netko znao da voli i živio za svoja osjećanja;
ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo.
Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje,
već onome ko zna da je voli i da joj se divi i da zna da je živi.........

Odustani od onih koji te ne prepoznaju.
Nikad te neće prepoznati, koliko god se trudila da budeš prepoznatiljiva...
Niko neće primjetiti tvoju dobrotu, veselost, šarm i inteligenciju...
Jer mu se ne da..
Jer misli da je IN san...
Jednog dana će se pojaviti Neko,
ko će te odmah prepoznati...
Pogledat će te u oči i znaće koliko si posebno biće...
Znat će sve tvoje kvalitete i vrijednosti...
Nećeš morati da objašnjavaš,
da crtaš putokaze,
nećeš morati da radiš ništa…
Zato vjeruj!
Da ima Onih Koji Znaju...
Da ima Onih koji nas traže...
I da ima Onih Koji Nas Nađu...
Vjeruj da postoje oni koji imaju sunce u očima...
Vjeruj da postoje oni koji žele
da vole i budu voljeni...

Buntovan, neprilagođen, prkosan, sklon dramama, a ipak tako privlačan. Zločesti dečki imaju svoj poseban šarm na kojeg padaju brojne žene. Kad smo s njim čini se kao da smo u holivudskom filmu koji je ispunjen usponima i padovima. E, kvaka je samo što u tim filmovima glavna junakinja ukroti tog šarmantnog buntovnika. U stvarnom životu zločesti dečki većinom lome srca.

Uz njega je sve posebno i drukčije. Nikad ne znamo na čemu smo, a upravo u tomu leži dio njegove privlačnosti. Drage i fine dečke, koji bi nas držali kao kap vode na dlanu, ponekad i ne primjećujemo. Upravo zbog toga vodi se konstantna „bitka“ između pristojnih muškaraca i onih skloni ispadima.

Čini se kako je svaka žena barem jednom bila s tipičnim primjerkom zločestog dečka. Klišejski, većinom na njih padamo dok smo još mlade i neiskusne. Vjerojatno jer i same želimo prkositi nametnutim pravilima. Želimo doživjeti pravu ljubavnu avanturu, onu po holivudskom scenariju. U tomu nisam ni ja bila drukčija. Prva ljubav dogodila se upravo sa zločestim dečkom.

On je jednostavno imao posebnu energiju koja je privlačila ljude oko sebe. Na neki način je i svojim izgledom više djelovao kao vragolan nego dečko koji će se svidjeti vašim roditeljima. Obrijan, mišićav, uvijek u pokretu i u želji da doživi nešto novo. Još da je nosio kožnu jaknu i vozio motor slika bi bila idealna. Naravno, bez vjetra u kosi. On je volio djelovati opako.

Od samog početka veza je bila burna poput loše napisane sapunice. Emocionalni usponi i padovi bili su sastavni dio naše ljubavi. I naravno uvijek su dolazili s njegove strane. Za njega nije postojalo jednostavno i nekomplicirano, uvijek je morao dodatno poraditi na zapletu kako bi vrhunac bio što dramatičniji.

Uloge su bile zamršene, a sporedni likovi poput jednako otkačene bivše cure, činile su često okosnicu cijele priče. Nakon što bi se dogodila još jedna napeta epizoda, filmski bi se vraćao s ljubavnim pismima, nenadanim dolascima usred noći i obećanjima kako će se promijeniti jer sam ja ona prava i jedina koja ga čini čovjekom (i tako u nedogled filmske fraze buntovnika bez razloga). U toj vezi sigurnost jednostavno nije postojala. Jedan mjesec si preplavljen ljubavlju, a već drugi ćeš možda poludjeti od te iste emocije.

Osim mene nikomu se nije svidio. Prijatelji nisu shvaćali što sam u njemu vidjela i kako sam mogla dopustiti da me mota oko malog prsta. Mada su toliko puta sa mnom pričali o konstantnom problemu za kojeg, čini se nije postojalo rješenje, ja sam i dalje nastavljala samu sebe mučiti. Unatoč tomu što je veza bila iscrpljujuća, na neki način sam se i navukla na tu ljubavnu dramu. Jer zločesti dečki često djeluju poput droge – uz njih se osjećamo živo, uvijek se nešto događa i nikad nije dosadno.

Kad sam poput pravog ovisnika dosegla dno, shvatila sam da to nije ljubav. U konstantom trčanju za njim, na pola puta sam izgubila sebe. Jer u vezi sa zločestim dečkom sve se vrti oko njega. Kompromisi ne postoje i uvijek se vi prilagođavate – jer on mora biti u centru pažnje. Prekid je bio vrhunac ljubavne drame koja može poslužiti kao predložak za neki sluzavi film. Izgovaram sve ono što sam mu uvijek htjela reći, a on šuti i gleda u jednu točku. Ostavljam ga u njegovom stanu, no on ubrzo nakon toga trči za mnom (po mogućnosti to zamislite u usporenom ritmu), obećava brda i doline, izjavljuje nesebičnu ljubav... Kako bi se napetost održala, čak počinje i plakati. I izgovara sve ono što sam uvijek htjela čuti od njega. Ali prekasno jer ja više nisam imala energije za tako iscrpljujuću i nesigurnu vezu. Otišla sam i, unatoč njegovim brojnim pokušajima, nikad se nisam vratila.

Moj zločesti primjerak naučio me da nemam ni volje, ni želje, ni energije, niti vremena nositi se s buntovnicima bez razloga. Biram drage i fine dečke s kojima možeš ostvariti stabilnu vezu bez scena i zavrzlama iz sapunica. Nažalost, ovisnost koju stvaraju buntovnici itekako je privlačna. Zbog toga neke žene cijeli život padaju na zločeste muškarce. Naviknu se na tu dramu. Ako nje nema, onda nema ni emocija. I to je, nažalost, nasljeđe koje iza sebe ostavljaju buntovnici. Mogu reći da sam jednom pala na zločestog dečka... jednom i nikad više. Veze s njima kratkog su vijeka. Potrošna roba koja nema budućnosti. Jer ako uz svog partnera ne možete osjećati sigurnost, je li to uistinu ljubav?

Mija Dropuljić

Ova kiša pada već danima.
Žena mi je skroz depresivna zbog toga,
samo stoji i gleda kroz prozor!
Ako kiša nastavi padati još koji dan,
morat ću je pustiti u kuću!

" Velike su strasti za velike duše ;
velike događaje mogu vidjeti samo
oni koji su s njima u istoj ravnini.
Mi mislimo da su osjećanja besplatna
Ali nisu .
Čak se i najljepša i najpožrtvovnija osjećanja
moraju platiti."


Oscar Wilde


Link