TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

bez komentara molim..........

Link

Link

Link

Link

Prošetah (bez psa jer ga nemam) susjednim ulicama, livadama po friškom snijegu koji još uvijek pada. Dišući hladnu svježinu shvatim da kroz zube pjevušim davno zaboravljenu stvar.
TOGETHER u filmu Electric dreams!!!!

Ajme, puna usta muzike, glava uspomena............

Bilo je to doba kada je Zagreb imao dvije videoteke, da dvije tek otvorene....
Za švercani novi videorekorder (VHS) zamijenio sam Fiat 126 (ne Poljski već oriđiđi talijanski 600 ccm) gotovo za iznos godišnje plaće. (mogao sam uzeti 5 kom BETA sistema koji je brzo izbačen iz upotrebe i uglavnom je samo reproducirao). (vrijeme ZX, Commodore 64 i Schnaidera)
Nagrada? Gledanje ne titlovanih originalnih filmova od kojih većina nikada nije došla na naše područje, da ne kažem švedske i danske tro do pet minutne pokušaje koje smo mogli gledati samo na osmici, kasnije na super 8 (bez zvuka ali u boji!).
Iz tog vremena je i gledanje navedenog filma. Kao organistu oduševila me „električna“ muzika.
Nešto drugo od HAMMONDICA (danas Roland), DIAMONDICA električnih orgulja koje su pokušavale ubaciti elektronsku pratnju i na kojima sam pokušavao glumiti orkestar. Zahvaljujući putovanju u Irak sreo sam se prvi put sa sintersajzerom i odmah kupio Casio 10, jedan od prvih komercijalnih sintersajzera kojeg sam u džepu tankerice prenio preko granice (bio je manji od melodike).

Od tog vremena mi u glavi buči muzika iz filma Electric Dreams. Gledao sam poslije i drugi dio, možda je snimljen bio i treći, ali mi tutnji samo ovaj prvi. U stanju sam duel čela i kompjutera svirati na svom sintersajzeru satima a da me nikada nisu zaboljeli prsti ili počela boljeti glava (od drugih pjesama je).

Naravno da sam kasnije kupio sintersajzer pa drugi još bolji, pa treći...........
No godinama oduševljenje je splaslo. Snagu koju daje sintersajzer, kojom se klavijaturista pretvori u One Man Music Band, koji se iz svirača pretvara u dirigenta simfonijskim orkestrom koji pod najčešće jednim do tri prsta (danas i tipkom na kompjuteru) izaziva savršenu pratnju bilo kojeg realnog ili sintetiziranog instrumenta za svoje solaže, poštujem ali pravi muzičari ne radi nostalgije već radi užitka ipak vole solirati svatko na svom instrumentu.
Skidam kapu Romanu Butini i svim stranim (da ne nabrajam) koji su sintetsku muziku svojim muziciranjem doveli do savršenstva.

asocijacija - Svi smo mi Iskrica.
Kako bi bilo da zvučimo savršeno? Zar nije ljepše ovako da svako uporno lupeta po svom instrumentu, netko sasvim tiho, netko hoće sve nadglasati, netko želi da ga svi instrumenti prate, netko pobrka sve i ode u krivi tonalitet, netko ni ne zna svirati, nekom se ne da svirati, netko namjerno kvari, netko želi birati koja će se pjesma svirati, netko ne želi svirati a svira najbolje, netko ne zna držati ritam, netko svira bržim ritmom, netko je ljubomoran što drugi bolje svira, netko unutar orkestra napravi svoj bend koji svira svoju muziku, netko ne zna napraviti pauzu......

Ha? Jeste li se prepoznali u kojem od gore navedenih svirača? To je muzika za moje uši !!!
Kako bi izgledalo da sviramo savršeno? Nikako......
I muzičari se tuku svojim instrumentima, ali nikada do krvi.


Zato je dobro cyb napisala sve je to Electric Dreams, i hvala joj na tome.
Nemojte ovo shvatiti kao relativiziranje, sve cijenim i sve Vas volim.
Dragi iskričari sanjajte i dalje (elektronski) i uživajte u bogatstvu naše ne savršene muzike.

Cyb znam da voliš čelo:
Link

http://www.youtube.com/watch?v=B_A9-2kyZak

I tekst nešto kazuje, ovo za lakše praćenje:
http://www.youtube.com/watch?v=CVZXj53i9Js

.....isuu miki ?


.... iz mojih vremena vožnje tramvajem

Alzo dakle!? Ugodnog li iznenađenja!

Uglavnom, u životu rijetko sam koristio javni prijevoz. Sa 20 godina sam već imao svoj auto,
kasnije u štali po dva, tri... tako da nisam bio vezan uz javni prijevoz.

Sjećanje na tramvaje me uglavnom veže uz djetinjstvo i srednjoškolske dane. Kakva je to bila
uživancija. Otvarali smo vrata sami i kad nije bilo stanice, a prema kondukterima sam gajio
posebnu ljubav.
- prijelaz molim! - iako ga nisam trebao, volio sam da mi kondukterka ili kondukter šara po mojim
kartama drvenom (plajvajz) olovkom koja je na vrhu imala štambilj sa brojem (53). Zašto sam
upamtio baš taj?

Jednom, vraćajući se s čage (Big Ben) naravno zadnjim tramvajem br. 2 smjer Žitnjak, s trga u
11.30 po nepisanom pravilu ulazilo se u sendvič ili na pulfer. Ne zato što nije bilo love (svi smo
imali iskaznice s blokovima, kasnije s pokazima) nego tko će se voziti u „smrdljivom“ tramvaju
kad je ljepše vani na vjetru, možeš pušiti, dobacivati prolaznicama i naravno praviti se važan u
tehnici prestrojavanja u sendviču kada je tramvaj skretao na raskršćima. Mislim da bi nam i
spajdermen bio zavidan. No nije bilo baš uvijek bajkovito. Sjećam se tadašnjih prijatelja koji su
ostali bez jedne ili obje noge, ali srećom nikada iz mog društva nije nitko poginuo.

Zašto štambilj 53? Kondukteri i vozači su oduvijek intervenirali i rastjeravali nas s nama dragih
pozicija (valjda za naše dobro), iako smo im kroz prozor pokazivali da imamo karte i da se ne
švercamo. Badava. Uvijek negdje već u predgrađu (mi smo to znali, poznavali čak i njihove
međusobne signale) dva ili tri konduktera zajedno s vozačem, zaustavili bi naglo tramvaj između
stanica na opće čuđenje putnika i krenuli u lov i rastjerivanje nas u sendviču ili na pulferu.
Kondukteri srećom nisu imali oružja osim gore spomenutih olovaka s štambiljem, za razliku od
vozača koji su pod obavezno koristili željeznu šipku kojom su se nekada prebacivale skretnice.
Uvjeravam vas da takva šipka kada vam dodirne leđa ili noge nije ni malo bezazlena. Naravno da
nisu svi i uvijek uspjeli pobjeći. Tako sa i ja bio jednom ulovljen. I što će sa mnom osim da mi
spomenu i nabroje svu rodbinu i zalijepe pokoju pljusku. Služili su se i suptilnijim metodama.
Ulovili bi za glavu, otkrili čelo (tada smo svi nosili bitlsice i šiške) i udri svojim štambiljima dok se
najmanji dio čela bijelio.
Eto tu je taj štambilj br. 53 pedesetak puta poljubio moje čelo koje se tjedan dana plavilo (to se
nije ni ribaćom četkom, vimom i radionom dalo skinuti) i tako me stavilo na ruglo i podsmjeh
svekolikog pučanstva.

No pečati mi nisu ostali u ružnoj uspomeni, da pače nebrojeno puta su me spašavali. Profesori u
školi su imali poštovanje prema kondukterima i prema plavom brojčanom pečatu. Kondukterska
izjava ovjerena potpisom i pečatom na poleđini tramvajske karte vrijedila je više od liječničke
ispričnice.

- teta (striček) kondukter (nikada drugarice ili druže jer bi se odmah osjetili odgovorni Titu!?)
danas imamo test a ja nisam stigao ništa naučiti i dobiti ću jedinicu. Molim vas hoćete mi na karti
napisati da kasnimo radi iskakanja tramvaja s tračnica (nekad ništa neuobičajeno) ili da se desila
nekakva nesreća pa tramvaj kasni (15, 20, 30 ili više minuta ovisno o procjeni)? Prosimmm...

E tu smo bili saveznici, naškrabana nebuloza s potpisom i pečatom službene osobe pa sad neka
se netko od profesora usudi napisati neispričani sat. Naravno da se ponekad pretjerivalo u tome i
bez potrebe, ali uvijek je upalilo. Bio sam zaljubljen u taj pečat.

Ajme kuda me priča odvede a želio sam napisati kako sam nedavno odlučio otići u grad javnim
prijevozom i kako sam se (ugodno) iznenadio izgledom i vožnjom tramvajem.
Za razliku interijera kojeg sam pamtio, kao da sam ušao u „spejs šatl“. Vožnja tiha, osvijetljeno
kao Betlehem, svemirske stolice, svjetleći panoi s nazivima stanica, sve se to još ponavlja u
razglasu, automati za poništavanje karata s kolor displejima a nigdje rupom gdje možeš kartu
poništiti, dok me nisu prosvijetlili suputnici da ima takav samo jedan kod vozača. A vozač?
Kao da upravlja Enterprajzom u Star Trecku samo mu fale komandant data i sedma od devet.
Jednom riječju oduševljen. Jest da to nije bilo u špici niti mi se žurilo, ali sam si obećao da ću
prvom prilikom opet u tramvaj i to ovaj novi makar propustio par starih.








Link

Link

Link

Link

Link

Uz pjesmu i toblač kupim svoje prnje i odlazim u realu.
Možda ipak s malo sjete, ali tak se šika na rastancima.

Svi ste mi bili dragi i volim vas blentave kakvi jeste.
Nitko mi se ničim nije zamjerio niti me povrijedio, baš
suprotno jako ste bili dobri (prema meni).
Baš ste pravi sa svojim zapažanjima, klanovima, borbama,
muzama, fotkama, radostima, tugama, željama.......

Na žalost nisam našao vjetar koji bi napunio moja jedra
da zajedno s vama krstarim Iskricom.
Ne, niste vi krivi razlog je samo u meni.

Želim Vam mirno more jer na teško i oluje ste već navikli
tako da Vam se bonaca čini nestvarnom.

Veselim se mogućem susretu s Vama u reali, sigurno
ćemo se prepoznati.

STAY BEATIFUL


Link

Link

Link

Link

Link

Link

Pivo se smatra se jednim od najstarijih alkoholnih pića u povijesti.

Pod pivom se podrazumijeva slabo alkoholno piće, koje se proizvodi u procesu alkoholnog vrenja iz
slada, hmelja, vode i pivskog kvasca. Voda je glavni dio napitka. Slad se dobiva od žitarica, najčešće
od ječma i daje pivu sastojke ekstrakta o kojem ovisi punoća okusa i koncentracija osnovnog ekstrakta
piva.

Hmelj konzervira pivo i daje mu ugodan miris i gorak ukus, dok pivski kvasac izaziva alkoholno vrenje u
kome šećer prelazi u alkohol i ugljični dioksid. Pivo je potpuno prirodan i biološki uravnotežen proizvod,
pa se s pravom smatra "tekućom hranom". Energetska vrijednost jedne litre standardnog piva odgovara
energetskoj vrijednosti jedne litre punomasnog mlijeka.

Pivo, naime, obiluje vodom, vitaminima, mineralima i elementima u tragovima. Primjerice, sadrži vitamine
B-grupe, posebno B1, B2, B3, B6 te magnezij, kalij, kalcij, željezo i cink. Bogato je ugljikohidratima, proteinima
i flavonoidima, ali i antioksidansima. Odavna prepoznata ljekovitost piva potvrđena je i u mnogim znanstvenim
i kliničkim ispitivanjima.

Probajte, umjesto mlijeka u smjesu za palačinke naliti pivo (crno).
Pivo u kulinarstvu ima veliki značaj, na žalost ne baš u našoj kuhinji jer ćemo ga radije popiti nego zaliti janjca
na ražnju par minuta prije skidanja s vatre.
Možete i isprati kosu s pivom i napraviti frizuru bez gela.

Pivo gasi žeđ, osvježava i potiče dobro raspoloženje. K tome, u razumnim količinama, pivo pogoduje zdravlju
i ljepoti.

Prema starim iskopinama i zapisima arheolozi su utvrdili da su stari Babilonci proizvodili pivo u domaćinstvu još
7000 godina p.n.e. Imali su 16 sorti piva, a za vrenje su koristili ječmeni šećer i pšenicu. Odande se proizvodnja
piva prenijela u stari Egipat, Perziju, Grčku i druge zemlje. Egipćani su poznavali proizvodnju piva već 2000 godina
p.n.e., a Grci su, primajući civilizaciju od njih, naučili i vještinu proizvodnje piva.
Proizvodili su ga Kelti, Germani, Slaveni i Skiti. Proizvodilo se od ječma, pšenice, zobi i heljde, a mnogi stari narodi dodavali su mu razne začine i med. Današnji glavni sastojak, hmelj, počeo se koristiti tek u 13. stoljeću.

Pivo se našlo i u prvom pisanom zakoniku na svijetu - Hamurabijevom zakoniku (uklesanom klinopisom na stupu
od crnog diurita (vrsta kamena vulkanskog porijekla). Hamurabi, babilonski kralj (1729.- 1686. p.n.e.) kaže: "Pivo
ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni."
U zakonu još stoji: "Ako ne naplaćuje gostu žitom, nego traži novac, vara li na težini ili toči loše piće, treba biti pozvana
na odgovornost i bačena u vodu. U pivnici žena može biti točiteljica, ali u pivnicu ne smije doći kao gošća. Žena koja
ide u gostionicu piti, ima biti spaljena."



Tko voli nek´ izvoli.



Na zdravlje !



Ratovi radi piva?

Link

Link


Link

Naravno da čitam, ponekad i pišem blog. Kratko but debelo iskustvo.
Neka se ne uvrijede Bogovi, operativci, plebejci i dežurni na blogu.
Pišem isključivo o sebi i svojim razmišljanjima.
Zašto sam došao na blog? Uz pvt, želja da proširim saznanja, upoznam
drage ljude, zabavim se, utopim malo slobodnog vremena i naravno nađem
ono izvorno radi čega i jesam „Iskrica“.
Rezultat brza kristalizacija blogera. Vrlo mali broj koji su po meni zaslužili djelić
moje pažnje. Ispada obratno da je pvt dinamičniji, zanimljiviji, bogatiji i plodniji.
Blog uz mlačenje prazne slame rijetko tu i tamo neko osvježi nečim pametnim,
dragim ili opće upotrebljivim.

Učeći (srećom) na iskustvima drugih donosi mi samo slijedeće zaključke:
- ne otvaraj se na blogu
- ne iznosi iskreno mišljenje i ne uplići se u polemike
- ne traži kod blogerica ono radi čega si tu
- ne pozivaj blogericu u realu koliko god ti se njen profil uklapa u želje ili bude
izazovno i inspirativno njeno pisanje po blogu. Pre veliki i bez potreban rizik
da ako reala zaškripi, naći ćeš se na stupu srama i linču bloga možda ni kriv
ni dužan.
- nikada blogerice i blog ne uzimaj za ozbiljno, on je čista virtuala i većini
ventil, WC školjka za ispust

Ne kažem da na pvt se slično ne može proći, ali ne opet tako javno da bi se
jadnici i nesretnici hranili tuđom nesrećom.
Rađe laprdajte o glupostima, ozbiljnim i neozbiljnim temama i ne analizirajte
tko je u pravu, tko griješi i tko je totalno out. Ako ne možete pomoći nemojte
niti odmagati.

Djelim s vama užitak u pijuckanju piva i skromno preporučujem Budvar.
srrrrk,,,,,,pljuc.......


link s tekstom za pouku onima u hrvata koji misle da se engleski piše po vuku

Link

Vrijeme karnevala. Možda netko poželi maskirati se u
kaubojku, kauboja........
Posvečeno nickovima: moluska i NY-NA

„Seljačka muzika“ zapada da ne mudrujem vidi vikipedija
Slušna za uho (brzo ulazi), plesna s beskrajnim improvizacijama,
lagana za svirku (ne sva) uglavnom u jednom kvintnom krugu s
mogućim prijelazom na drugu oktavu, izvodivo na svim poznatim
instrumentima, pravilo gitara, violina, banjo.
Kod solo pjevanja klasika. Pjevanje u duetu ili višeglasju, e tu je
caka i to ne može svatko pogotovo ako su mu u uhu naše terce,
kvinte i bla,bla... Tu vrijede sasvim druga pravila višeglasja i po
tome je specifična, teško izvodiva i mora se je malo imati u sebi.
Tekstovi životni, melankolični, bez obzira nastanka u drugom
podneblju lako su nam prepoznatljivi i prihvatljivi.

Nikako mješati s našom „seljačkom-novokomponiranom glazbom“,
cajkama i sve što uz to ide!!!!!!



Nisam osobi fan. Volim dijeliti lijepo.

duel
Link

mixs brzi
Link

Country Roads
Link

miks
Link

legenda Kenny
Link

kraljica Dolly
Link

The best
Link

Genijalci
Link

Link

Link

I mi konja za utrku imamo
Link

nema nazad

čim se rodimo odmah dobijemo po guzici (čast izuzecima koji se počnu derati već na izlazu tj. ulazu u novi život pa ih ne treba lupati jer su već lupljeni).
To je iz razloga da se odmah pripremimo dišući (derući se) punim plućima na stvari koje nas čekaju u životu.
Što nas čeka?
Ljubav od partnera, djece, roditelja i možda još od ponekog....Mržnja od neprijatelja.....
Većinom smo odvalili dobar dio života pa da sada ne solim pamet jer nemam škole kao i što mi je blogerica za sebe napisala da je jadna, priprosta, neuka... – svi sve znamo.

Roditi se na blogu Iskrice = rođenje u „Petrovoj“
Ima samo jedna velika razlika jer ovdje je dana mogućnost da sami odlučimo roditi se ili ne (po Šekspiru). Svi vi davno rođeni ovdje prošli ste iste stvari. Promatrali, osluškivali, čitali. razmišljali...
Da li ja tu opće spadam i da li mi to treba. Neki odustanu u startu, neki na početku, neki kasnije.
Na sreću bloga mnogi zasjednu i ne miču se makar to nakon određenog staža silno žele.

Oduševljen sam reakcijom koju pokazuju blogeri kada nanjuše „prinovu“.
Par naslova blogova lijepo ocrtavaju temu: Circus maximus (po meni najbolji komentar), audrey ,,,pa brises komentare, Gledam jučer i mislim si, Didaktika i dramaturgija ma blogu.............

Od trenutnog postavljanja na zadnje noge, analiza, istraga, napada, seciranja, skepse, podcjenjivanja do podrške, pomoći, razumijevanja, dobrodošlice.

Evo prilike. Pucajte iz svih oružja. Budite špije, agenti, lešinari. Raščupajte crijeva, dušu, srce.
Pokažite šaku s palcem prema dole.
I praščići su se busali kako se ne boje vuka, a sad im se ruše bespravno sagrađene kuće.

Link

finale


domjenak

Legendarna predstava "Stilske vježbe", u kojoj glumci Lela Margitić i Pero Kvrgić na dvadesetak različitih načina tumače jednu zgodu iz tramvaja, svečanom je izvedbom upriličenom sinoć u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) obilježila 45 godina kontinuiranog izvođenja.

Sinoćnja izvedba na središnjoj nacionalnoj pozornici izazvala je snažne ovacije prepunog gledališta za glumce i autorski tim, a kao dodatna potvrda da je predstava i danas jednako cijenjena i voljena cijela se dvorana digla na noge.

Kakve to veze ima sa mnom?
Predstavu odgledah tri puta. Kao srednjoškolac, u punoj zrelosti i jučer. Nisam mogao vjerovati koliko se to poklapa s mojim životom. Od prilike nakon svakog gledanja počinjao sam sa dugogodišnjim vezama. Ulazim li to u treću dob upravo jučer nakon trećeg gledanja opet u neku dugogodišnju vezu?

kakve to veze ima s Iskricom?
Ima, velike. Tko je predstavu jednom gledao razumjeti će me. Iskričari, mislim na pasionirane blogere, su u stanju isti problem, jednaku situaciju tumačiti na dvadesetak različitih načina ako ne i na više, a rezultat, zaključak kod svih podjednak ako ne i isti.

Legendarna predstava "Stilske vježbe", u kojoj glumci Lela Margitić i Pero Kvrgić na dvadesetak različitih načina tumače jednu zgodu iz tramvaja, svečanom je izvedbom upriličenom sinoć u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) obilježila 45 godina kontinuiranog izvođenja.

Sinoćnja izvedba na središnjoj nacionalnoj pozornici izazvala je snažne ovacije prepunog gledališta za glumce i autorski tim, a kao dodatna potvrda da je predstava i danas jednako cijenjena i voljena cijela se dvorana digla na noge.

Kakve to veze ima sa mnom?
Predstavu odgledah tri puta. Kao srednjoškolac, u punoj zrelosti i jučer. Nisam mogao vjerovati koliko se to poklapa s mojim životom. Od prilike nakon svakog gledanja počinjao sam sa dugogodišnjim vezama. Ulazim li to u treću dob upravo jučer nakon trećeg gledanja opet u neku dugogodišnju vezu?

kakve to veze ima s Iskricom?
Ima, velike. Tko je predstavu jednom gledao razumjeti će me. Iskričari, mislim na pasionirane blogere, su u stanju isti problem, jednaku situaciju tumačiti na dvadesetak različitih načina ako ne i na više, a rezultat, zaključak kod svih podjednak ako ne i isti.