Rosela, vještica sa livade

nedjelja, 7. srpnja 2013. at 15:56

...hej. Djevojko.
Dala sam si ime Rosela, jednog ljetnog poslijepodneva dok sam lezala na kaucu u polumracnoj dnevnoj sobi. Tijekom toplih ljetnih dana ponekad i sama indirektna svjetlost sunca grije.

...tog poslijepodneva sam lezala na ledjima, lagano na lijevom boku, sa punasnom donjom stranom podlaktice koja se bijelila u polutami. Istina je ono sto sam procitala u Sjecanju jedne gejse, da je donja strana podlaktice osobito njezna i meka, jer ju sunce rijetko dodiruje.

Odlucila sam da mi treba promjena u mom prikazu na stranici na kojoj trazim bliskog muskarca. (u daljnjim tekstovima 'bm')

Ovdje sam vec godinama...ali tek od protekle godine sam sa samopouzdanjem odlucila traziti iskustvo uzivo. Njegov dodir, miris, brujanje njegovog glasa u zraku izmedju moje i njegove glave.

Trebala sam promjenu energije...i novo ime.
Dala sam si ime Rosela, dok sam lezala na boku i njezno se osmjehivala samoj sebi.

Rosela je bliska ruzama, ruze su svojom dualnoscu bliske zivotu...meke i trnovite, bolne i opojne...
..a ova je Rosela pocela zivjeti svoju mekocu i trnje u mjesecu maju.
Ova Rosela zeli iskusiti ljubav s nekim bm, s nekim tko ce biti opusten i pun razumijevanja prema Roselinim fizickim nepravilnostima.

Rosela je to sto je. I kao takva zeli nekoga. Nekog opojnog, nekog tko ce je znati rastopiti.

Sretno ti, djevojko. Nemoj samo odustati.

'Dragi prijatelju,
obećajem ti, popraviću se: neću više prežvakavati ono malo
zla što nam priroda miješa u hranu, kao što sam dosad činio;
uživat ću u sadašnjosti, a prošlost neka bude prošlost.
Da, imaš pravo, dragi moj, manje bi patnje bilo među ljudima kada se ljudi
- Bog zna zašto su tako stvoreni! - ne
bi sa toliko upornosti pa i maštovitosti patili da vraćaju
uspomene na pretrpljena zla umjesto da podnose ravnodušnu
sadašnjost.'

Patnje mladog Werthera, J.W.Goethe

~

Neka bude sadašnjost. Može biti vrlo jednostavna, onkraj sve svoje kompliciranosti.
Sadašnjost je ovaj tren koji sada živimo, na putu kroz naše življenje koje ima svoj vijek trajanja.
...zbilja, ako nam ijedna naša sposobnost kao bića slobodne volje može naškoditi, onda je to
posvećivanje naših misli onome što je prošlo u našem životu. U slučaju da se radi o lošim ili
bolnim iskustvima to bavljenje prošlošću je konzumiranje otrova koji ne gubi snagu.
U slučaju da je riječ o lijepim iskustvima, to je hrana koja nas neće učiniti sitima i dati nam energiju.
Prošlost je magla u kojoj se ljudsko biće može gušiti, i gubiti svijest o svojoj sadašnjosti poput kisika.

Individualna osoba ne posjeduje vječni život u jednom tijelu. Rađa se i umire. U trenucima dok živi
bi bilo dobro da kreira svoju sadašnjost, da bude svjesna svoje odgovornosti i slobode izbora.
...jer doista, svaki kut i svaku oštricu onoga što je bilo i onoga što će biti, sadašnjost može obuhvatiti
svojom kružnicom koja se sastoji od svijesti da imamo izbor; pokloniti svoju pažnju sadašnjem trenutku
i stvaranju, ili predati misli nepovratnoj prošlosti i nejasnoj budućnosti.

Čudesno... I priča i to nježno lice koje kao da svojim izrazom poručuje nešto... sasvim tiho a sasvim određeno...



~Beživotno telo mlade žene izvađeno je iz Sene i po običaju koji je bio aktuelan tih godina (sedamdesete i osamdesete godine 19. veka) izloženo je u gradskoj mrtvačnici u nadi da će je neko identifikovati. Tu ju je video patolog koji je, zaintrigiran neobičnim izrazom njenog lica, a naročito osmehom, od modelara tražio da napravi gipsani kalup oblika njenog lica.

Maska bez imena nazvana je prosto: Nepoznata žena iz Sene (L’Inconnue de la Seine).

Modelar je masku postavio ispred svoje radionice na obali Sene i ubrzo su Parižani počeli da naručuju replike. Njeno lice je počelo da krasi sve više domova, postalo inspiracija za umetnike, pisce i pesnike poput Nabokova, Rilkea, Kamija i Anais Nin, a dame su sve više oponašale njen izgled i izraz.

Jedan drugi slučaj davljenja, iz 1955. godine, osigurao je, međutim, mesto zagonetnog lica u medicinskoj istoriji. Lutkar Asmund Lerdal je 1955. godine spasao život svog sina tako što mu je, nakon izvlačenja beživotnog tela iz vode, "poljupcem života" pročistio disajne puteve.

On je u to vreme bio uspešni norveški proizvođač igračaka, koji se specijalizovao za pravljenje dečjih lutaka i automobila od mekane plastike. Nekoliko godina kasnije došli su mu sa molbom da napravi pomagalo za vežbanje novonastale tehnike kardiopulmonalne reanimacije (KPR), kombinacije grudnih kompresija i "poljupca života" koja može da spasi život pacijentu čije je srce stalo.

Ubrzo je napravio telo lutke koja simulira beživotnog pacijenta, a želeći da izgleda što manje zastrašujuće, dao joj je žensko lice, ali ne bilo koje. Asmund se setio maske sa zida svojih bake i deke, koja ga je opčinjavala kao dečaka. Radilo se o "devojci iz Sene".

Lutka je nazvana "Spasite Eni", a kako su na njoj milioni učili KPR tehniku, ona se popularno naziva i najljubljenijim licem svih vremena.~

kopirano sa blic.rs

Ovu sliku doživljavam vrlo osobno... a Ona zna zašto.

Vama Tanaka-san, jedno duboko: arigato...

Komentari dviju žena koje očaravaju jedna drugu~

Ona: Rosela draga, sjetih se kako sam, baš nekako u tvojim godinama, 7nala ubrati ružu, staviti je u jednostavnu va7u ( usku, visoku čašu ) i promatrati ... u nedogled. Kasnije sam shvatila kako sam spontano na taj način ula7ila u meditativno stanje. A 7a i7vjesnog Krishnamurtija kažu da se prosvijetlio kada je ugledao cvijet. Shri Chinmoy, pak, na svakoj, ali baš svakoj fotografiji drži po jedan cvijet u ruci. Nije cviijeće lijepo samo 7ato da bi privlačio leptire i pčele ( njima je dovoljan samo ukusan miris, 7ar ne ' ), već ga je Stvoritelj namijenio ljudima da, očaravajući im čula, širi njihovu svijest svojom čudesnom Ljepotom.

Rosela: Majstorice. Upravu si...tako si predivno upravu... Jer zbilja, što leptiri i pčele imaju od te vizualne ljepote? Cvijeće ima svoju dubinu...i pomaže nama da uronimo u svoju vlastitu...samo ako poželimo.

Ona: Pogotovo ruze... njihove su latice spiralno uvijene kao svemirske maglice.

Imam jednu želju.

Ta želja nije želja za izlječenjem i odsutstvom mog invaliditeta.
Nije želja za uživanjem u vlastitim vrlinama koje se zrcale kao površina rijeke na suncu ranog proljeća.
Nije želja da mi se življenje sastoji od većinskih sretnih događaja.

Jedina želja mi je da kad se nađem sama sa sobom, s invaliditetom koji imam, s manama koje nemaju sjaja, s promjenjivim okolnostima,
nasmiješim smireno i zahvalim za svoj jedinstveni svijet koji imam.

Nisam mozda ni svjesna u kolikoj mi je mjeri postalo vazno da se osjecam sama dok pisem, neizlozena spoznaji da ce ono sto zapisem za koji trenutak biti procitano od strane neke osobe koja ce zatim kreirati svoje misljenje o mojim emocijama koje sam izrazila kroz slova.
Dok pisem moram znati da sam sama. Da su moji misli i osjecaji zasticeni poput suma mora u skoljki, kojeg nitko ne moze iznijeti na svjetlost dana. Moze ga se tek cuti sasvim izbliza, kad skoljka dodiruje obraz ljudskog bica.
A ja… ja sam skoljka sa vlastitim slobodnim izborom, i ja cu odluciti da li cu moj unutarnji sum podijeliti s drugim bicem.

Doista, nisam ni svjesna koliko mi je vazno pisati o svojim mislima uz spoznaju da sam predivno sama…

Šutim. Ćulim i kutrim, dok nešto ne poželim podijeliti kroz slova. :)

Želim živjeti ovdje... i otpuzati na jedno mjesto gdje svatko sa svakim razgovara mada si ne odgovaraju karakterno, gdje razmjenjuju kapljice iskrenog poštovanja i suradnje zbog toga jer su ljudi a ljudima je svojstvena društvenost.
Želim otpuzati na mjesto gdje zima blista u svojoj svojoj bijelini, gdje su slojevi pahulja toliko debeli i gusti da ljudsko tijelo može zapasti u njih kao u najmekšu postelju a ledene sige se stežu u plavom sumraku januara.
Želim imati sposobnost smanjiti svoje tijelo u minijaturu, useliti se u puževu kućicu koja je poput ove ilustracije, i istraživati mikro svjetove.


p.s. Da li se piše 'svjetovi' ili 'svijetovi'?
p.s.s. Koga briga za savršen pravopis?! Mene...

I tako...
...došao je trenutak da nešto napišem, mada se u ovom trenutku osjećam praznije od bunara usred pustinje Namib. Mislim da takav bunar ne postoji, ne na tom mjestu, ali baš ta ideja savršeno opisuje trenutno stanje moje nutrine i moju sposobnost da ju izrazim kroz slova.

Idem nešto opsovati. Prvi dan nove godine je počeo jebeno, a zadnji dan stare godine je završio u istom duhu.
Bila sam tako jadna... napeta, povučena, tužna. Htjela sam obući novi, prelijepi džemper koji sam dobila kao božićni dar, sive boje, vrlo mek i tanak, komotan, sa nekoliko srebrno bijelih zvijezda na prednjici. Htjela sam izaći van pred ponoć, zamotana u deku, i ispuniti si želju da novu godinu dočekam pod otvorenim nebom.
...ništa se od toga nije dogodilo. Bila sam sva jadna, bezvoljna, i jedva sam se uspjela skoncentrirati na to da iole iskreno u ponoć zahvalim na još jednoj godini koju sam dočekala sa svojim jedinstvenim životom.
To sam uspjela učiniti...i krepala bih da nisam, jer sam navikla novu godinu dočekati s molitvom i dobrim, dubokim mislima i emocijama.
Otišla sam spavati u 12:05, te zaspala za par minuta, odlučna da ću uspjeti u svom tradicionalnom naumu da prvog dana nove godine mislim i osjećam samo pozitivne misli i emocije. U sivom džemperu, svježe oprane kose i namazanih usana.

...ali, tko može pobjeći od šugave glavobolje? Da, da, da... probudila sam se sa glavoboljom, i ne samo da mi nije bilo stalo do džempera već nisam imala sposobnosti da mislim o bilo čemu. Jedino sam kosu uspjela oprati, predvečer, a to je bitno, jer bolujem od "sindroma čiste kose".
Glava me je prestala boljeti DANAS popodne.

No evo jedne lijepe stvari... bila sam vani prekjučer, 2.1., i prvi ovogodišnji dan koji sam provela vani je bio prelijepo sunčan. Godio mi je fizički i psihički. I jako mi je to bitno... jer sam si ugravirala u mozak uvjerenje da ono što se radi prvog dana nove godine događat će se i većinu predstojećih dana. Zato sam maksimalno posvećena 1.januaru, a baš mi se tad dogodila glavobolja. I što sad Roselo? Zar da poništim gravuru jer se dogodilo suprotno od željenog?
...neeeee. Posveti se radije novom danu, svakom zasebno, kako god bilo.

Dan po dan i dosla sam do jos jednog zavrsetka jos jednog godisnjeg kola. Dah po dah, sekunda po sekunda... nanizali su se u dane sasvim krhko i sasvim sigurno.
U godini koja sada zavrsava sam iskusila i lijepe i bolne osjecaje... a najvise je bilo onih koji su bili u potpunosti satkani od pasivnosti i nedostatka energije.
Jedino kvalitetno i dobro sto sada, u ovom trenutku mogu uciniti je da s mirom prihvatim sve sto sam osjecala u tom razdoblju mog i samo mog zivota, da ono sto je samo po sebi neugodno i nekonstruktivno ne umotam u dodatno nezadovoljstvo.

Sad idem dalje... popeti se na vrh savrsenog kotaca Nove Godine i nastojati samo jedno: na svakoj njegovoj tocki prihvacati ostro trnje i ljubiti opojne latice, neovisno u kojem omjeru oni bili prisutni u mojim mislima.

Sretna Nova Godina svim osobama koji su mi bliske i drage a vecina ih se nalazi upravo u online svijetu.

Poljubac vam, roselsko iskren i mekan.

Pitam se jedno. Sebe i sve vas koji pročitate ovaj post, jer dva mišljenja mogu pitanje obuhvatiti šire nego samo jedno.

Što učiniti kad pogledamo profil korisnika koji nam se sviđa, u moru drugih baš nam se on sviđa, ali taj korisnik je bio na našem profilu, pročitao ga i ostao šutke, "produžio dalje"?
Što učiniti...? Shvatiti šutnju kao sasvim jasnu nezainteresiranost ili se prva javiti jer ostavljam mogućnost da dotični ne voli poduzeti prvi korak...?

Što vidim na ovoj slici?
Portret žene, Azijatkinje, naslikan jednostavno ali vrlo delikatno, na način koji prati prirodan i realan oblik ljudskog bića, bez ičega surealnog. Ona je stvarna, prikazana u jednom trenutku njenog života.
Odjevena u haljinu zakopčanu do grla, ali znatno otkrivenih ruku.
Može li žena biti erotična dok je odjevena tako da se ispod njezinog vrata ne vidi ni komadić kože?
...može, oh, itekako može. Jer ona u sebi nosi cijeli spektar erotičnosti potekle iz svijesti o vlastitom tijelu. Njena nutrina isijava kroz pore kože, prolazi kroz tkaninu koja obavija liniju tijela, šapuće da istinska privlačnost nije uvjetovana apsolutnom razotkrivenošću već da se paradoksalno otkriva dok je najskrivenija.
Samo su njene ruke i lice goli, lice kroz koje govore emocije, ruke koje dodiruju i bez da se ijedna nit nalazi između njih i onoga što prima dodir.

Sretan Božić svima koji posjete ovaj kutak Iskrice.
Želim vam samo mira i jednostavnosti.

Sve su moje karte otvorene. Nastojim ih održati u tom položaju.
Nekad ih magle sumnje zamute, vjetrovi očajanja raznesu, monsunske kiše ravnodušnosti natope.
Ali one su uvijek prisutne i stvarne, jer od njih se sastoji igra mojih misli,
uvijek aktivna, uvijek promjenjiva, sa bezbrojnim kombinacijama.

Sve su moje karte otvorene, jer njihova lica okrenuta svjetlu dana
jedini su i najveći dobitak koji mogu ostvariti u igri sama sa sobom.

Sivo, smeđe i zeleno lice zime.
Nije uobičajeno, jer sa zimom povezujemo bjelinu, odsutnost boja.
Nimalo uobičajeno, jer nije blizu onoga što očekujemo, nije blizu
onome na što smo navikli.
...a ljudski um je izuzetno osjetljiv na naviku, na stvari koje se ponavljaju.
Izuzetno je sklon očekivanju. I tako je ranjiv kad se nađe licem u lice sa
onim što odstupa od opće poznatog, od poželjnog, od običnog.
Ljudski um je sklon poistovjetiti čitav spektar mogućnosti samo sa jednom od njih koja se
ponavlja realizirana.
...skloni smo zaboraviti na slojevitost. Na različita lica jedne pojave, jednog bića.