Povratak uvijek prisutnog Sunca
Izvedrilo se na prvi dan zime. Sunce je zasjalo na vedrom nebu u danu koji je najkraći, koji se vrlo brzo preoblikuje u noć koja je danas najduža.
Upravo je danas zasjalo sunce, i temperatura se zagrijala za nekoliko stupnjeva.
...nije li to lijepo i čak simbolično?
Svi zimski dani koji slijede mogu biti zgrčeni, ledeni, sivi... mokri i slični najtužnijim i najbolnijim ljudskim emocijama. Svi oni dolaze, svim tim danima je pružena mogućnost da postoje, a prirodi da se pokaže u svojoj tmurnoj koži, da pokaže svu svoju tišinu i smirenost.
Ali danas, baš danas kad je sunce najkraće prisutno na nebu, danas je sunce pokazalo svoju svjetlost kao najavu za svoje sutrašnje ponovno rođenje.
Ono nas nikad ne ostavlja. Daje nam svoju svjetlost i stvara nam dan čak i kad je svo nebo zaklonjeno oblacima...
"jer dan je dan, i sa vedrim i oblačnim nebom"
. To je moja misao rođena 2oo8.godine za vrijeme jedne šetnje u oblačnom podnevu januara. Tada se rađalo moje najmučnije razdoblje života, i nastojala sam na svaki način roditi makar jednu zraku spokoja u sebi, dokazati si da je život- život, bez obzira na njegove boje. Zapanjila me je spoznaja da je jasna dnevna svjetlost prisutna i kada oblaci ne propuštaju niti najmanji dodir sunca.
Ta me misao nije spasila od mraka koji sam si sama stvarala, koji se u meni skupljao kao ljepljiva tinta, ali je ona istinita, i preživjela je mračno razdoblje moje duše sve do ovog trenutka.
Sada je spokojna u mojoj kolibi. U mojoj palači. Na mojoj livadi. Na mom beskrajnom polju i mom beskrajnom moru za kojim čeznem iako ga ne poznajem. Ta jednostavna istina je sasvim spokojna u središtu mog labirinta.
Sunce nam se približava, udaljava, dodiruje nas do same srži a onda se udalji u tolikoj mjeri da ga jedva vidimo, ali nikad, nikad nas ne ostavlja bez svoje prisutnosti.
To je prvo i jedino što trebamo primijenjivati na sebi, ne ostavljati same sebe bez svjetlosti koju imamo mogućnost stvarati i obnavljati.
21.12.2013. u 16:37 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
Dar zimskom solsticiju
Seńoras y seńores,
Ladies and gentlemen,
Rosela vam djetinje ponosno predstavlja svoj najnoviji photomanipulation uradak koji je sasvim nesvjesno urađen uoči zimskog solsticija, uoči dana kad se zima u svoj svojoj punini spušta na tlo, i pruža kroz zrak na području sjeverne hemisfere.
Nazvan je 'Glazba zimske tišine'.
Zahvaljujem se najdražoj vještici čije ime neću ni na koji način spomenuti i Pocketfeather na predivnim materijalima.
~Glazba zimske tišine~
20.12.2013. u 17:24 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
Zaposlena
~Rosela je u privremenoj fazi unutarnje neaktivnosti koja kao posljedicu donosi nedostatak inspiracije za pisanje ikakvih tekstova.~
Mili Bože, ovo je sročeno kao članak za Wikipediju...
Ali obožavam samu sebe potkopati u izjavama o situacijama koje mi se ne sviđaju! Jer evo, upravo pišem nešto a rekla sam da nemam inspirejšn da pišem išta.
Dakle, dok se inspiracija razvija, ja ću nešto raditi, nešto drugo za što upravo sada imam energije i zbog čega je na čekanju film kojeg sam počela gledati, 'Life of Pi' a koji mi se sudeći po prvih 27:50min sviđa itekako.
Idem na posao, "Roselin posao", a zna se kakav to posao može biti...ccc... :D
20.12.2013. u 15:47 | Editirano: 20.12.2013. u 15:48 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
Dobrodošla...
...u moj svijet. U posebnu odaju moje svijesti, mog uma, onu koja prima samo stvari koje istinski osjeća lijepima, i bliskima.
artist- Kozo Tanaka
19.12.2013. u 18:00 | Editirano: 19.12.2013. u 18:02 | Komentari: 31 | Dodaj komentar
Roseline odaje
Umorna sam, na svaki mogući način, od svega vezanog za mene i svijet oko mene, onaj opipljivi svijet, ne online.
Umorna sam i zasićena, na svaki mogući način, od svih misli i reakcija, od svih mojih ne-akcija.
Ali je toliko predivno kad se tijekom ovakvih misli koje iznosim pojavi jedna kratka i troslovna riječ ali.
Toliko je predivno kad primijetim da se riječi koje govore o umoru počnu prikazivati gotovo pa poetično.
I dalje sam umorna, preumorna, i treba mi misaono-emocionalni restart... otvaranje svih vrata i prozora u odajama uma i emocija, da se oštrim zrakom vlastitog truda rastjera sav dim.
17.12.2013. u 19:43 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
Nevinost životinje i čovjeka
I ovaj post moram početi sa riječi koju sam zadnjih dana često koristila.
Ponovo moram napisati 'volim', ali evo, dok sam napisala uvod u post samim
tim sam joj oduzela prednost...
Dakle...
volim gledati dokumentarce o životinjskom svijetu, najradije one
koji završavaju riječima 'odabrao Đelo Hadžiselimović'. Ime tog čovjeka
je po mom mišljenju sinonim za vrijeme provedeno pred televizorom na
kvalitetan način.
Nedavno je na hrt2 bio dokumentarac 'Povratak tigra' u kojem je bilo riječ
o projektu naseljavanja tigrova u jedan indijski park prirode gdje je bilo
mnoštvo tigrova prije nego su doslovno poubijani od strane krivolovaca.
Priča je pratila mladu tigricu odraslu u zatočeništvu, njeno preseljavanje
u park, čovjeka koji prati njen rast od kad je bila mladunče.
Ekipa koja brine o njoj pustila ju je tamo, jednostavno je ostavili u novom okruženju samo sa
njenim prirođenim instinktima za koje su se nadali da će se probuditi
i pomoći joj da preživi sama.
Trenutak po trenutak, dan po dan... tjedni su prolazili, kilogrami se smanjili,
ali živjela je i dalje... i to ne više jedina od svoje vrste. Doveli su u taj park i
golemog mužjaka, s kojim se upoznala i zbližila nakon puno obilaženja i
odmjeravanja. Našli su se, mada nisu bili direktno postavljeni blizu jedno
drugoga.
No... opet se nalazimo u priči koja ima dvije medalje. Sama po sebi, a i
po mom osobnom doživljaju.
Naime, u samoj blizini dotičnog parka se nalazi jedno selo čiji su stanovnici
odbili preseliti se iako im je ponuđen novac za preseljenje na drugo mjesto.
Odbili su. Iako znaju da su tigrovi u blizini, iako znaju da im je krava koju
imaju jedini izvor hrane i možda još nekih prihoda.
...i ubili su mužjaka. Otrovali su ga pomoću jedne krave koju su mu ostavili.
Tigrica je 3 dana dozivala, hodala, njušila...ali nije ga bilo.
I to mi je bilo tako tužno. Čekala je i tražila nekoga tko se više nikad neće
vratiti.
Ali život tigrice ide dalje... sad je već izvježbana lovica, ne ovisi o ljudskoj
pomoći; sada ima svoj teritorij, ona je najveća mačka u parku. Jedina od
svoje vrste i najjača.
Iako ima i drugih mačaka, leoparda.
Nisam ni mislila da bi postojao razlog neprijateljstvu između dvije velike mačke,
jer dovoljno je teritorija za obje... no ipak nije tako bilo.
Jedino što je od sirote i jadne leopardice ostalo je- rep. I dvoje mladunčadi o kojima
se brinula.
Mila majko... to nisam mogla pojmiti. Samo REP. Tigrica je sve ostalo uništila, svaki
njen djelić, nakon što je prethodni dan od jutra do mraka čekala da leopardica siđe
sa drveta na rubu jedne stjenovite litice, u blizini špilje gdje je živjela.
Cijeli dan leopardica na drvetu, na krajnje izvijenoj grani, a tigrica ispod drveta.
Zatim je tigrica odustala, povukla se s mrakom koji je pao... a leopardica je sišla, i zatim se
dogodio obračun nakon kojega je od jadnice samo ostao rep koji su pronašli zgroženi
pratitelji tigrice. Definitivno je postala samostalna. Osim što je sposobna sebi priskrbiti
dobru lovinu, ona je ubila, masakrirala drugu veliku mačku i preuzela njeno područje.
Bila sam šokirana... podijeljena, radosna zbog osamostaljivanja prve tigrice nakon
mnogih koji su nekad tamo živjeli; tužna i u nevjerici zbog lošeg ishoda leopardice.
Što je s mladuncima...? Premali su bili da bi preživjeli sami.
Instinkti, preživljavanje, razmnožavanje, nevinost. Životinje ne ubijaju iz obijesti, iz osobnih
frustracija ili užitka. One samo čuvaju svoj život, u potpunom nepoznavanju zlobe.
Ljudi poznaju zlobu. Imaju izbor, odabrati bolje ili lošije, imaju svoju osobitu nevinost,
onu posebnu koju mogu njegovati iako znaju za suprotnost, za druge mogućnosti.
Nije li to Drvo Znanja? Možda jeste...
To su dvije svete nevinosti, ljudska i životinjska... jedna netaknuta, druga s mogućnosti
da okružena nečistoćom blista.
Zbog toga se ne mogu ljutiti na tigricu, nikad onako kako se mogu ljutiti na čovjeka
koji na različite načine poklekne pred lošim djelima a zna da ne mora, da može drukčije,
da može bolje.
Zbog toga u životinjama osjećam smirenost, i poticaj da stvaram i njegujem vlastitu.
16.12.2013. u 19:46 | Komentari: 9 | Dodaj komentar
Božanstvena Dualnost, Božanstveni Restart
Sve u ljudskom življenju ima svoja dva lica.
Dobro i loše, korisno i nekorisno, štetno i blagotvorno...
Sve je dualnost, sa dva odraza... medalja sa dva lica,
a samo o ljudskom biću ovisi na koji će način upotrijebiti ono što mu je dano.
Naravno, to je moje mišljenje, koje može biti točno ili netočno,
ili oboje, mišljenje koje je nalik tkanju koje sadrži niti istine i
zablude.
Sva sreća da se tkanje uvijek može oporiti, vratiti u početno
stanje, te krenuti iznova, strpljivo ili naglo... to je najljepši dar
koji imamo. Kao Božanstveni Restart.
Dualnost se između ostalog može primijetiti i u fenomenu
društvenih mreža, koje paradoksalno ljude udaljavaju od
opipljivog međusobnog kontakta i prijateljstva spuštaju na
razinu dvije opcije: 'add friend - unfriend'.
A s druge strane, te iste društvene mreže nam omogućuju
da upoznamo osobu koju u našoj uobičajenoj svakodnevici
nikad ne bi sreli, koja se nikada ne bi našla na putu kojim
mi koračamo.
Bez te obične društvene mreže, ja možda nikad ne bih saznala
za slikare čiji me rad obuhvaća apsolutno, obavija me ljepotom
i bliskošću.
...tako se i danas dogodilo, naišla sam u jednoj sekundi na
japanskog slikara Seisho Nakagami-ja, i ostala očarano zaljubljena.
Čak je jedno njegovo djelo kao posvećeno ovom blogu koji slavi ruže.
I kako ne ostati uvjerena u prelijepu dualnost...? More se sastoji
od dubine i površinske pjene, oblaci od različitih nijansi, društvena mreža
od udaljavanja i proširenih mogućnosti... i vraški je dobro što je tako.
15.12.2013. u 15:10 | Editirano: 15.12.2013. u 15:11 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
9xVolim
Dobro ti jutro RoseLa... dobro i odmorno, mekano i sunčano.
Gdje se nalazi takvo jutro? Unutar tebe, naravno... jer ono vanjsko je oblačno
i vrlo sivo, sa 0 stupnjeva, mrazom koji je na površini zemlje.
Priroda mi je jako bitna, volim ju, njen način komuniciranja. Ona se
uvijek obraća svakom ljudskom biću, ali interakcija kreće tek kad
ljudsko biće uzvrati, kad usmjeri barem jednu nit svoje svjesne pažnje
prema svojoj prirodnoj okolini.
Volim sve prirodno, divlje i njegovano. Volim korov, njegove snažne
žile, volim ruže i njihovu finoću, one su tako pitome, ali ujedno sadrže
na sebi nešto što neupitno skreće pažnju na njihovo divlje porijeklo.
Njihovo trnje. Na svakoj je drvenastoj stabljiki prisutno.
Volim dualnost ruže, njihov yin i yang... volim što se Rosal lip balm
zove tako, volim što je nijansa koju koristim nazvana Morning Rose,
volim što taj stick mogu sama otvoriti, bez imalo tuđe pomoći, malo
zubima malo prstima, ali sasvim samostalno.
Volim zamisliti jutarnju ružu, i sebe sasvim prisutnu i opuštenu.
14.12.2013. u 9:14 | Komentari: 15 | Dodaj komentar
Sumnja, majka i maćeha
Ja sam kćer sumnje. Mislim da je to nešto što mogu sa sigurnošću tvrditi; bez i najmanje sumnje sebe opisati kao sumnjičavu dušu.
Svaki put kad se sretnem s nečim, ja pomišljam na suprotnost tom iskustvu ili izjavi, i jednostavno ništa ne mogu primiti u sebe sa potpunim uvjerenjem u istinitost toga.
Nisam niti najmanje sigurna da je dobro što je tome tako, što osjećam na taj način... jer sumnja je dvosjekli mač koji može razrezati zablude i laži predstavljene kao istina, ali na jednak način reže na komadiće ono u što trebamo biti sigurni.
U nježnost i dobrotu koju neka osoba osjeća prema nama.
U činjenicu da je vjera nešto što treba biti sastavni dio našeg daha.
U činjenicu da nismo komadi mesa i kostiju, već sadržimo u sebi i sofisticirane slojeve uma i emocija.
...u činjenicu da nismo samo neopipljivi osjećaj i misao stvoreni da odlebde u nebeske sfere. Već da imamo naša kruto opipljiva tijela, kroz koja živimo naše jedinstveno iskustvo.
Nema sumnje u individualni dnk koji se isprepliće s našom pod/svijesti.
...u tim slučajevima se moram odreći majke Sumnje, one koja me je još kao djevojčicu posjetila dok sam čitala Postanak iz Biblije, pažljivo razmišljala o nastanku prvih, jedinih prvih ljudi Adama i Eve. Pitala sam se... ako su oni bili jedini ljudi na svijetu, onda su se morali množiti međusobno, jer nije bilo drugih? Posumnjala sam u točnost priče o Postanku, i zaključila da je moralo biti još negdje nekakvih ljudi.
Cijelo vrijeme je golemi upitnik visio iznad svega što sam čitala o Bogu, tada i godinama poslije.
Ne znam da li postoji reinkarnacija, duboko sumnjam u to, ali ako postoji onda bih mogla biti sasvim sigurna da sam ja nekada živjela na Dalekom Istoku, i da mi se osjećanje tog dijela svijeta, te kulture, tih ljudi prenijelo na sadašnje iskustvo življenja, jer drugog razloga toj privlačnosti koju osjećam od najranije dobi jednostavno ne znam.
I nije mi niti bitno da znam... kad sve posložim na stol, sve činjenice i sva pitanja, sve sigurnosti i sve sumnje... jer svi oni sadrže u sebi samo jedno: jasnu i duboku ljubav koja je neupitna.
Link
13.12.2013. u 15:18 | Komentari: 4 | Dodaj komentar
Ne-sigurnost i Naoko
Zatišje, ravnina, zaglušenost.
To je ono što osjećam, danas, jučer, dan prije jučer, u svim prethodnim danima koji su se svi nazivali danas.
Danas je isto tako, ali nipošto ne znači da će sutra biti tako, da već u sljedećih pola sata neće biti drukčije.
Ostavljam prostor promjeni... na bolje i na gore, na gore i bolje, jer samo nam prostor za različite misli i doživljaje može omogućiti rast, u bilo kojem smjeru da odaberemo.
Alan Watts u svojoj knjizi 'Mudrost nesigurnosti' koju sam pročitala dvaput a nije isključena mogućnost trećeg po redu čitanja, predivno govori o nesigurnosti. Nesigurnost i promjene su ono što nas čini prilagodljivijima, oni su ono što jača krhku muskulaturu naše duše koja ima neslućene potencijale da kroz život pleše gipko, puže smireno.
Ne-sigurnost nam pruža dar prostora za promjenu, prostor za slobodu odabira.
I ne, nije nesigurnost o kojoj pišem i o kojoj mislim ona 'nesigurnost' koja nas sprečava da posegnemo za vodom života koja nam je natočena, i stoji na stoliću desetak centimentara od nas. Ono što nas sprečava u razvoju je strah, osjećaj manje vrijednosti, nerealna očekivanja od samih sebe i svijeta kojeg smo dio.
Ne... to nisu dvije iste stvari. Ovo potonje se naziva nedostatak vjere. Ne-vjera u sebe.
A predivna ne-statičnost je biserje koje bacamo u glib, i od površne prljavštine ne vidimo njenu blagotvornost.
Roselo... zadnjih dana ne osjećaš puno, ne vježbaš što trebaš, i ne pišeš.
...od ovog trenutka sam otvorena promjeni, neka se oblaci preslože.
~
Ovo je naslovnica romana 'Norveška šuma', autora Haruki-ja Murakami-ja, knjige koju sam pročitala u 8.mjesecu 2007.g, intuitivno sam ju poželjela, samim tim što se radnja odvija u Japanu, to je bilo dovoljno.
Naoko je predivna mlada djevojka koja je imala toliko toga bitnog i vrijednog. Dečka koji ju duboko voli, prijatelje. Ali ona je bila psihički i emotivno... rastrojena. Nije se mogla nositi sa življenjem, pa ga je okončala na jednom užetu, u šumi nedaleko centra u kojem se liječila, u kojem je bila okružena dragim ljudima.
Toru je nikad nije prežalio, a ja se pitam zar se nije mogla trgnuti i razbistriti.
12.12.2013. u 19:57 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
Sol i cokolada, Ljepotica i Zvijer...
Prije nekoliko veceri sam sjedila za racunalom... pred tim prozorom u svijet kroz koji se dolazi do milijardu razlicitih informacija, dostupnima svakog trena. Ja sam sjedila, laktova oslonjenih na rub stola, kao uvijek, jer ako se zelim sluziti svojim podlakticama moram ruke osloniti na podlogu odgovarajuce visine.
...nisam ni sanjala koliko je dio ruke od ramena do lakta bitan, koliko o njemu ovisi pokretanje cijele ruke.
Sjedim pred racunalom i ne znam sto da radim. Mislim da se to ne dogadja svakome.
I tada odlucim potraziti neki film... neki rijetki koji bi se meni svidio, i odaberem ni manje ni vise nego Ljepoticu i Zvijer. Animirani film koji imam na VHS-u, od '95g. Gledala sam ga kao djevojcica nebrojeno puta, kao i ostale najljepse Disney-eve bajke koje mi je mama -nekad zaposlena u osjeckoj robnoj kuci- nabavila od poznanika iz videoteke.
Gutala sam te animirane filmove, i mislima i ocima, dok jos nisam ni znala citati, od neke 3.g; kako sam rasla tako sam sve bolje shvacala pricu, upamtila svaku scenu.
Znala sam da cu prepoznati i scene iz Ljepotice i Zvijeri, osjecajem i ocima, svaku melodiju svake pjesme, i znala sam da cu se rasplakati, da ce mi se u grlu svezati cvor, da cu se sjetiti mog zivljenja od prije toliko puno godina, moje tadasnje svakodnevice... mojih dragih koji su sve cinili da se zabavim i da budem vesela curica, koji bi dusu prodali da mi bude dobro koliko god moze biti.
U filmu sam uzivala jednako ali i drukcije, istim ocima ali dubljim pogledom. Naravno da mi se pogled zamutio od suza, oci su me pocele peci, no mogla sam ih obrisati nadlanicom jer su mi ruke bile dovoljno podignute da mogu dosegnuti lice. Nekoliko trenutaka prije potopa iz ociju sam uzela kockicu cokolade, i zacudila sam se okusu kombinacije soli i cokolade u ustima.
Beauty and the Beast sam pogledala... jos jednom u nizu koji se nece prekinuti dok zivim.
Na redu su Mala sirena, (omiljena, prva na ljestvici vec 25g) Trnoruzica, Pepeljuga, Snjeguljica, Pocahontas, Kralj lavova, Anastazija... opet i opet.
08.12.2013. u 19:18 | Editirano: 08.12.2013. u 19:24 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
Mirno spavaj, mirno spavaj, mirno spavaj...
…želim vjerovati da ću mirno zaspati, i odmoriti se, eventualno popiti analgetik ako noćas zatreba i opušteno zaspati, bez grča u čelu i slijepoočnici.
Ova je slika prelijepa, sasvim sam ju slučajno našla…ukoliko slučajnost postoji. Rosela, laticom i trnom, mirisom i bojom…
05.12.2013. u 19:15 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
3.12., medjunarodni dan ne)razlicitih
Danas zelim i moram pisati o necem vrlo odredjenom. Cinim to 4g i ne namjeravam ove godine uciniti iznimku.
Danas je medjunarodni dan osoba s invaliditetom, jedan dan u cijeloj godini posvecen podizanju svijesti o onima koji su na fizicki ili mentalni nacin osteceni i ograniceni, onima koji su drukciji od osoba cija tijela uglavnom funkcioniraju normalno i izgledaju pravilno.
Voljela bih danas napisati nesto ohrabrujuce, snazno, realno i ljekovito, za sve nas koji imamo neki oblik invaliditeta. Ali jos nisam dosla do tog stupnja razvijenosti samopouzdanja, te cu iznijeti samo svoje osobno iskustvo s invaliditetom koje je najproblematicnije.
Ja sam osoba s invaliditetom od svoje najranije dobi kad mi je dijagnosticirana spinalna misicna atrofija, neuromisicna bolest koja se manifestira slaboscu i propadanjem misica cijelog tijela te se kao posljedica nedostatka podrske misica razvija skolioza kraljeznice, deformitet grudnog kosa, kontrakture zglobova.
Sve se te posljedice cesto mogu izbjeci, ali ja nisam izbjegla niti jednu, te danas kao i svih prethodnih godina imam iskrivljenu kicmu i deformitet grudnog kosa, kontrakture na svakom zglobu.
Zbog toga moje tijelo izgleda drukcije od pravilnog izgleda, i moji osjecaji spram toga su sve ove godine ostali teski i bolni.
Ne samo spram mene, vec i prema ostalim osobama koje imaju poremecaj u izgledu i drzanju tijela.
Moji osjecaji prema meni i drugima s takvim i slicnim teskocama su moj najizrazeniji invaliditet, a ne moja fizicka nemogucnost kretanja i slabost misica.
Ali to je invaliditet za koji za koji vjerujem da ipak postoji lijek. I ja ga zelim primijeniti na sebi. Zelim ga podijeliti s drugima, rasipati ga kao zlatnu prasinu koja je iscjeljujuca za covjekove osjecaje.
Jer moje tijelo sa spinalnom misicnom atrofijom je moje jedino tijelo, takvo kakvo je.
Kao sto su tijela i mentalne sposobnosti svih ostalih osoba s invaliditetom jedina koja ona imaju, i jedino sto zelim je osjecati se u tom tijelu kao osoba i zena, neovisno o promijenjenom izgledu.
Nisam sasvim sigurna da li je to moguce... da li lijek za emocionalni invaliditet postoji, ali zelim pokusati.
Zelim nepravilne linije svojeg tijela prihvatiti u potpunosti, i ne osjecati da sam zbog njihove nepravilnosti manje osoba, manje zena. To je jedina najbolnija barijera u mom zivotu kao osobe s invaliditetom.
Ne arhitektonske barijere koje se nalaze na svakom koraku, koje imam i u vlastitom domu; ne predrasude ljudi koji su ispunjeni strahom i zbunjenoscu, neprihvacanjem onih koji su razliciti; ne nedovoljna posvecenost ljudi koji su na vlasti da osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima omoguce sto lakse funkcioniranje u zajednici i ostvarenje prava na sve sto im je nuzno potrebno.
Sve su to bolni i nepravedni problemi u ovoj drzavi koji OSI samo nadodaju teskoce. Ujedno se klanjam onima koji su omogucili da OSI dobiju prava na barem nesto. Npr, doznake za pelene koje su izuzetno skupe, te odnedavno pravo da OSI ne moraju cekati red u cekaonicama.
Sve su to vanjski problemi s kojima se OSI suocava, problemi vezani za osobu, za njeno stanje, ali koji ne dolaze iz njene nutrine.
Moj najveci problem dolazi iz moje nutrine i on je prisutan u trenucima kad se nadjem "zasticena" od svih vanjskih nepogoda. Na njemu moram raditi... svoju nutrinu moram lijeciti, jer s kvalitetnim osjecajem prema samoj sebi koji nije ovisan o simetricnom i pravilnom izgledu i drzanju, moj ce invaliditet postati moje najdragocjenije blago koje cu dijeliti sa svima.
Za kraj bih zeljela reci da unatoc svim tezinama koje nosim u sebi a kojima je izvor moja vanjstina, ja iz svoje koze ne bih zeljela otici, ni da mi se svaki dan nudi ta mogucnost. To znam, to osjecam, i mislim kako se u tome nazire sastav lijeka koji ce mi pomoci da prihvatim ono sto trebam.
Roselo, sretan ti dan obiljezavanja svih tvojih fizickih ostecenja.
Link
Jocelyn Woods, model, artist, poet
03.12.2013. u 13:14 | Komentari: 13 | Dodaj komentar
On zna... A vi? A ti Rosela?
On zna da je magija realnost
On zna da postoji nešto što ne donosi uspjeh
On zna što je to... pred očima Njegove duše nema
sivih zastora zablude
On zna da tražiti magiju izvan sebe je ravno očekivanju
da nam otopljeni snijeg zamjeni toplu krv u našim venama
On zna da ples zadovoljstva i nježnosti može započeti samo
ako Njegova violina pokrene muziku, ili On osobno prepusti
sebe tuđoj melodiji
02.12.2013. u 14:59 | Editirano: 02.12.2013. u 14:59 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
Covjek ili postedjena patka, pitanje je...
Patko jedna lijepa.
Na tren znam pomisliti 'da mi je biti patka', a onda se pomislim da nije nimalo dobro biti patka u domacinstvu. Ne gine ti lonac ili tepsija, to je cinjenica.
Zatim se pitam, patka u divljini mozda? Ne...to pogotovo. Kobac, lisica, lovac. Toliko prijetnji od drugih zivotinja kojima je patka izvrstan nacin da produze svoj vlastiti zivot.
Lovcu dakako ne, jer on ubija iz obijesti, kako bi zadovoljio neke svoje agresivne nagone.
Dakle... nije jednostavno biti patka. Lakse je biti Rosela.
Ili mozda postoji alternativa...
...patka koja se uzgaja samo za jaja, ona koja tapka, paaaace po svjezoj i gustoj travi, sunca svoju pacju glavu i perje, i jedina joj je obaveza ciniti ono sto i inace cini. Cucnit i snijeti jaje, gegati se sto cesce, pasti sto vise raznolikih biljki da sto cesce cucne i obavi svoju zadacu. Buditi se sa prvim zrakama sunca, odlaziti na pocinak sa prvim sjenama koje zatamne prirodu.
Jedino je to pacji zivot koji bi bio oaza odmora jednom svjesnom ljudskom bicu kaoticnih emocija, umornom od svih izbora koji su mu ponudjeni jos otkako je bilo malo ljudsko mladunce.
'Tko od vas luzera zeli biti sretna patka?'
P.s. Ne vrijedjam nikoga ovim pitanjem, posudila sam ga iz reklame za Snickers, uz male izmjene... :))
01.12.2013. u 9:29 | Editirano: 01.12.2013. u 9:32 | Komentari: 0 | Dodaj komentar