Rosela, vještica sa livade

Dobrodošla, bijela ljepotice...
Zbilja si neodoljiva na laticama nevena koji je kao minijatura ljetnog zalazećeg sunca,
na lišću jabuke koja gotovo da djeluje zimzeleno.
Jukini sabljasti listovi, koji kao da svakom svojom porom prizivaju misli o pustinji
i vrelini, polegli su pod tvojim bijelim i hladnim dodirom, otežali od tvoje svježine.

Ti, bijela ljepotice. Hladan zrak i vjetar su tvoj dah.
A ipak, tvoja mrzla prisutnost me asocira samo na jedno, na toplinu.

Poželjela sam staviti brkove na svoje lice... povodom mjeseca u kojem se iskazuje podrška muškarcima oboljelima od bolesti koje ih najčešće zahvaćaju.
No moram biti sasvim iskrena, to sam učinila i zbog čiste zabave, da učinim nešto neobično, da na svoje ponosno žensko lice stavim mrke, crne, guste brčine.
Jer navodno svaka žena ima muških hormona u sebi, kao što i svaki muškarac ima ženskih, svi nosimo našu suprotnost u sebi, ono što nas toliko privlači, i ono što nam ukazuje na to koliko smo zapravo sretni što pripadamo spolu koji nam je prevladavajući.

Ja imam muških hormona, dlakava sam po rukama, nogama, imam i svoje vlastite brkove, jako nježne ali guste, i dio kože mi je stradao prošli petak tijekom depilacije voskom, jer nisam više mogla trpiti svoje brkove.

Dakle... do kraja novembra i movembra, ja sam Rosela, brkata vještica.

Rad ilustratorice Jessice Oddi, mlade žene oboljele od SMA, (spinalne mišićne atrofije)
i koja u opisu ovog rada iz kolekcije 'Real pin up' u potpunosti opisuje mene, ovu vješticu
u nastajanju...



This first idea hits real close to home. Though this woman is not myself (though the reference for the chair really came in handy), she represents the things I can be self-conscious about. Having SMA (a form of Muscular Distrophy), I've always had to bite my finger in order to lift my arm up, and have had a sort of distorted figure. Sometimes it's difficult to feel 100% confident with the weird shape, and bulky chair. But the way I see it, six wheels are better than none! For all those lovely disabled (or handicapped if you prefer) women out there, you're absolutely gorgeous.

~

Ta prva ideja pogađa skoro u srž problema.
Iako ja nisam ta žena (premda su se preporuke za kolica pokazale praktičnima), ona predstavlja ono zbog čega i ja mogu biti samosvjesna. Imajući SMA (što je jedan oblik mišićne distrofije) uvijek sam se trebala ugristi za prst, da bih mogla dići ruku, i imam izobličenu figuru. Ponekad je teško osjećati se 100% samopouzdano, čudnoga lika i sa nezgrapnom stolicom/kolicima. Ali, kako ja to gledam, šest kotača bolje je od nijednog! Svim tim prekrasnim ženama sa invaliditetom (ili hendikepiranima, ako tako više volite), apsolutno ste prekrasne.

Rosela, dosta ti je više posta koji danima stoji na tvom blogu kao posljednji objavljen.
...nije predugo, ali mi se doista popeo na vrh mozga, i ne mogu ga više ni trena podnositi.

Ovih dana sam umorna, umorna da mislim i trudim se oko sebe, oko bilo čega, a rezultat
umora je naravno izostanak pisanja.
...ne želim se previše forsirati, možda su jednostavno takvi dani u pitanju, možda nije u pitanju
val nove unutarnje letargije... no u slučaju da je posrijedi zadnje navedeno, znam da se neću predati,
ja i gospodin Lux to nećemo dozvoliti.
Gospodin Lux? Da... sasvim je pristojno od mene da ga ovdje spomenem, jer osjećam njegov pozitivan
utjecaj otkad se on druži sa mnom. Maleni, nebesko plavi Lux.

Vani je vrijeme maglovito, olovno sivo, hladno, vlažno od magle...a moja nutrina se ne razlikuje od njega
previše sa svojim bojama, sada u ovom trenutku.
Sva sreća da trenutak traje koliko i jedan udah pluća, koliko jedan treptaj mojih kapaka...

Na jednom sijelu sam naišla na ovu pjesmu iz 1225g. Iz nekog sam razloga mislila da ovakva nježna glazba ne može biti iz tog dalekog doba koje mi se čini kruto, mračno... kao zatvoreno za iskrenu radost
i zadovoljstvo.
Ali ipak...ova pjesma je iz tog doba, i ja sam ju poslušala sa svime što sada osjećam, tugom, ljutnjom, kajanjem, i osmjehom razočarane osobe.
Poslušala sam ju...i neovisno o svim emocijama gore navedenim, osjetila sam njenu osobitu ljepotu.
Dobro je to... da ne gubim sposobnost primijetiti nešto lijepo u trenucima koji su jadni i tužni...


Link

Uvijek sam izraženo osjećala dio jeseni kad se pali opalo lišće. Svjež zrak, gola i očišćena polja na kojima nema više ostataka bilja koje je bilo ukras toplog doba godine.

Miris dima u svježem popodnevu, sumraku, pramenovi vatre koji pucketaju i odašilju toplinu oko sebe.

Jako je lijepo osjetiti tu toplinu sa malo više svijesti, ne ostati ravnodušan.
...no ipak, što je ljepše od izbora koji imamo da ostanemo ravnodušni ili da osjetimo intenzivnije?
...izbor je tu. Zapaliti lišće ili ostaviti da trune... biti ravnodušan ili primiti toplinu u sebe.

Dobro ti jutro djevojko, sunčano i hladno, nasmiješeno i s dozom nemira, ali očarano i zaljubljeno...
U što si se zaljubila? Otkrivaš se i dok ne kažeš... jer pitaš samu sebe "u što" a ne u koga, izvlačiš odgovor kao vješta ribarica udicu iz jutarnjeg mora...

Sinoć sam niti sama ne znam na koji način došla na YT do videa na kojem muškarac sa dredloknama svira ovaj instrument, neobičnog oblika i zvuka, kao da potječe iz nekog svemirskog broda na kojem je boravio neki svemirski glazbenik.
Gledala sam i slušala, njegove ruke jedva da sam mogla okom pratiti, a on je za cijelo to vrijeme držao u ustima neki zamotuljak za koji sam prvotno pomislila da je cigareta, ali sam zatim zaključila da je vjerojatnije marihuana, jer njemu ne pristaje cigareta "običnog" dima. :)

I zatim nailazim na nju... Yuki Koshimoto, koja izvodi neodoljivo lijepu skladbu "New Moon" na tom neobičnom bubnju.
Očarala me... zarobila mi pažnju, svu moju znatiželju, divljenje...
I ostavila mi nekoliko pitanja. Na koji način se ti zvuci postižu? Što je u pitanju, oblik ili materijal, ili oboje?
...ali i bez ijednog odgovora na ta pitanja ostaje mi činjenica da sam oduševljena.

malo informacija koje sam upravo pronašla...

Link

Link

...i Ona, žena Snijeg. (jap. yuki=snijeg)

Link

-Tko si ti, djevojko, znaš li?

-...naravno da znam.

-Sigurna si u to? Nije dobro biti previše siguran u svoje mišljenje, nije dobro zakopati sebe
u mišljenja i zaključke teške poput tone zemlje... ostavi malo prostora, zraka, da te može pronaći
istina, da nerealnost ne istiska svaku česticu zraka iz tebe. Ponovo te pitam: znaš li tko si?

-A ja ti ponovo kažem da znam... jer jedino u što sam sigurna je moja iskrenost prema sebi.
Ona nije nalik tonama teškoj zemlji, ona je kao sestra svih kristalno bistrih voda na svijetu.
Moja je iskrenost poput mojeg lica koje se ogleda u mirnoj površini mora, u savršeno glatkoj i
plavoj vodi dubokog zdenca, moja se nutrina ogleda u njoj skupa sa treperavim visokim zvijezdama
i crnim vranama koje lete nad zemljom.
Moja mi iskrenost poput nebeskog prostora omogućava da vidim sve ono što moja nutrina sadrži.
...svo trule plodove i sve jedre pupoljke.
Jer moja iskrenost ne leži na grudima onoga što očekujem da budem, onoga što mi govore da jesam,
ona obuhvaća svaki osjećaj, i onaj koji očekuje, onaj koji veže oči, onaj koji dolazi iz tuđih jezika i tuđih nutrina.

Ja sam gola pred svojom promatračkom iskrenošću, nijedan dio nije zaklonjen sa tkaninom samozavaravanja.
Gola sam i razlivena, predana i izložena sa svime što tvori živu individuu koja jesam.

-Djevojko... vjerujem ti. I želim od tebe samo jedno. Da nastaviš ogledati se i predavati.

-Nastavit ću danas, samo danas. Jesam li te uvjerila?

Utopli svoje ruke, ali ne čekaj niti slučajno da naiđe netko drugi tko će ih svojom toplinom ugrijati.
Ne...nikako ne čekaj. Sama pokreni svoje prste, sama ih žustro protrljaj, sama ispleti rukavice, i
neka svaka nit bude nit nježnosti i topline koju izvlačiš direktno iz klupka smještenog u najdubljoj
škrinji tvoje podsvijesti.
Sama utopli svoje ruke, jer smrznut ćeš se ako čekaš toplinu izvan same sebe. Ne sanjaj o svijetlim
plamenovima koji baš tebe čekaju i baš tebe dozivaju.
Skupi suhog granja na livadi tvoje nutrine, uvijek ga ima. Podloži jednu vatricu, raspiri ju zrakom svoje
volje i realnog razmišljanja, i zagrij se.
Tek tada, i samo tada, svoje tople ruke, svoje tople grudi možeš raširiti, pružiti, i primiti toplinu druge
osobe koja će te osjetiti. Jer vatra prepoznaje vatru, samo maleni plamen je dovoljan da se primijeti
u tami i magli ravnice.

Ako može krhka biljka kroz čvrsti beton... kako ne bi mogla duša s osmjehom kroz život...?

Pola crno pola bijelo,
pola svjetlo pola tama,
pola vir pola mir,
pola yang pola ying...

Jutros me je u krevetu kroz sklopljene kapke i navucene zastore zabljesnula sunceva svjetlost. To je jako lijep osjecaj, biti ispruzen na mekom krevetu u mirnoj sobi i osjetiti sunce kroz sklopljene oci. Jos je ljepse ako se tome doda cinjenica da je u pitanju novembarsko jutro.
…a samo 10tak sati ranije je bilo najizrazenije ruzno jesensko vrijeme. Kisa koja natapa, i kao da prodire do samih arterija Zemlje.

Prihvacam obje navedene vremenske prilike… oba lica jeseni, ali ljubav dajem jutru ispunjenom svjetloscu…

Roselo, ti definitivno nikada dosad nisi bila jedna od onih osoba koje čitaju klasičnu književnost, ni domaću a tako ni stranu. Tvoja narav u klasičnim romanima ili poeziji često osjeća neku vrstu turobnosti ljudske egzistencije, ili je to samo neki moj dojam koji nema pravog razloga... jer u biti nikada nisam ni počela uistinu čitati nešto takve teme.
...a nije bilo škole ni osobe koja bi me natjerala da čitam lektire.

No, postojao je i na još jedan način postoji i dalje čovjek koji je bio pjesnik, a čija poezija itekako pronalazi put do mene.

Danas bi Dragutin Tadijanović imao 109 godina, taj čovjek koji je posjedovao onu posebnu ležernost i vedrinu kakvu često znaju posjedovati izuzetno nadareni ljudi.

...u čast njemu, tom Škorpionu koji nastavlja kao feniks živjeti kroz svoje pjesme, danas ću kod sebe objaviti samo njegove pjesme, one koje su mi bliske.

Tadija, sretan vam rođendan, :)

~

Često čitam knjige, malo neveseo.
Nebo je visoko, modro i svinuto.
Smiješim se pod nebom...i tako lijepo živim.
Sunca mi, tako lijepo živim, ha, ha,...

~

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato,
Dušo, ptico zlatna!

~

Zatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

~

Nebo je crno, prljavo
Od masnih pogleda građanskih.

~

LEDENI KURJAK

Tko ne zna da sam ja iz Rastušja
Išao u podvinje u školu?...

Zimsko jutro. Mraz.
Sam idem iz sela.
Prolazeći kraj Glogovice smrznute
Začujem:
Pucketanje, rsak, lom... K meni netko prelazi?

Pomislim odmah na govor sinoćni
O kurjacima koji idu iz Bosne.
Moje noge
U strahu
Potrčaše,
Bez osvrtanja,
Do blizu Podvinja,
Gdje sam susreo mljekare, uplakan.
Pitaju me mljekari: Šta ti je?
Ništa, ništa, kažem ja;
I odlazim.

Uzgredice, moja mati priča, uveče,
Kako od zime, na Glogovici puca led.

I ja sam čuo! kažem ja:
I smijem se.


~

Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

~

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

~

Već vidim usne nasmijane
U okrilju mirnog, modrog sna.

Kišne kapi u današnjem jutru, u ranoj zori koja je bila neizrecivo slatka za mene, unutar mene.
Kišno jutro je naslijedilo proteklu olujnu večer koja me je uistinu iznenadila...onako kako to inače čine oluje... uplašim ih se i uživam u njima strastveno.

Ovaj cvijet se stvorio pred mojim očima kad sam posjetila društvenu mrežu na kojoj sam aktivna...
...vrlo je raskošan i ujedno nježan, ako se ne varam u pitanju je dalija? Nebitno za ono što on jeste...
Jedino važno je to da je uronio u čokoladne zjenice i da je neodoljiv kao i moj napola budan san pred novembarsko svitanje.
...jesam li ja to poetična u riječima koje sada pišem...? Ne znam... ali znam da sam vrlo spontana, vrlo meka, a sve tome slično je dobrodošlo...