Rosela, vještica sa livade

Roselo. Umorne su ti oci... a umorna si i od toga da ne znas na koji nacin da pises.
...doista, u kojem obliku zelim izrazavati svoje osjecaje...? Minimalistickom i intenzivnom, ili poeticnom i senzibilnom? Sto mi je blize... sto je bliskije ovoj mojoj nutrini, ovoj mojoj kozi...?
...mislim da poeticnost treba biti prisutna u tragovima. Jer ruku na sva srca koja imam, (mislim da osim onog fizickog postoji i jedno neopipljivo) ja nisam pjesnikinja. Ne uspijevam sa lakocom pisati poeticne tekstove. Mogu ih prozeti njeznoscu i dubinom, metaforama, ali ne i NE nista vise od toga.
...nisam ja krhka djeva koja nosi u svojim grudima harfu omotanu cvijecem.
Jesam krhka i senzibilna, ali u sebi sam seljakinja koja u grudima nosi alat kojim kreira svoje dane, i koji je omotan poljupcima, dodirima, blatom, i ruzama.

Dosta i dosta Roselo! Kvragu sve, kvragu konfuzija i umor...kvragu tvoja pretjerana osjetljivost na teskoce i probleme u odnosima kojima svjedocis od svitanja do sumraka. Sagradi napokon tu kolibu u sebi, mjestasce u svojoj nutrini u kojem ces se osjecati opusteno i zadovoljno. I sutni zahtjevnost poeticnosti sa svoga praga!
...pisi onako kako te tvoje netjelesno srce vodi. Nema jednostavnije stvari od toga. Okopavati zemlju i slijediti svoju prirodnu narav, napisati rijec, razvuci usne u osmijeh.

Gdje pronaći, ako ne u sebi.
Gdje osjećamo, ako ne u sebi.
Kako postojimo ako ne u sebi, ako ne sa svime
što nas čini ovakve kakvi jesmo...
...tražimo oko nas, izvan nas, a sve što tražimo
je u našoj nutrini, mekanoj i slojevitoj, tamnoj, dubokoj
kao svemir u kojem se i sami nalazimo.
Svemir nam je dao sebe, nosimo ga u sebi...
...i gdje da nađemo osjećaj ljubavi i mirnoće ako ne u
sebi.

Rosela se ponovo zaljubila! Ponovo su me oteli k sebi najdivniji ljubavnici, Amor i Psiha.
Ponovo me je taj mit ispunio, od vena do trepavica...
Mit koji govori o ljubavi između besmrtnog boga ljubavi, i smrtne psihe. Psiha se doista treba uvijek iznova predati ljubavi, kako bi se moglo roditi zadovoljstvo.

Ahh... nije li to najljepši, najzdraviji, najrealniji mit kojeg je stvorio ljudski um...?
...jeste. Po mom mišljenju jeste... i zapravo, vjerojatno je um (ili umovi) koji ga je stvorio bio apsolutno predan ljubavi, u svoj svojoj nagosti.

Rosela, Rosela... vježbaj predavanje svoje unutarnje Psihe Amoru koji te stalno i stalno neodoljivo doziva.

Serviraj si za doručak običnu ružu.
Započni dan s dubokim udahom, osim zraka udahni i samu sebe.
Osjeti svoje trnje, svoju mekoću, i podari si osmjeh kojeg tvoje
izvijene usne čine opojnim, a tvoja duša ga je gladna, i čeka
na njega poput vučice, umorne i pregladnjele.
Nahrani se nježnošću prema sebi, i potom nastavi hodati kroz beskrajnu
stepu dana čiji se trenuci prelijevaju.

Maglovito jutro i jedan muškarac sa Iskrice su me ponovo vratili ovdje.
Jer u biti...ja želim i dalje postove objavljivati i na Iskrici, ali bez da sam
u kontaktu sa lokalnim svađalicama.

...zbog toga je bilo dovoljno da me se samo malo potakne...i ovdje sam...

Otvorila sam ovaj blog iz jednog razloga... a taj je da me muški članovi Iskrice što bolje upoznaju,
da ih nije strah kontaktirati ako me to požele. Ovaj je blog svojevrsni mamac. Ali nekako više nemam
volje ovdje stavljati moje postove. Ako se predomislim, lako ću se vratiti, jer ovaj se blog ne može
obrisati, tragovi su ovdje, i ne mogu se izgubiti.

Doviđenja amor...

Preokrenulo se godisnje doba, sada je prisutna jesen, koja je promjenjiva poput proljeca. Slicni su, sadrze svjezinu i toplinu, samo sto u jednom od ta dva doba priroda buja i raste a u drugom se susi i nestaje.

Jesen ima svoju jedinstvenu ljepotu, svoje mirise, boje... a pri tome moj mozak ne misli samo na boje magle i mokre zemlje.
...mislim na suncanu svjetlost nad ravnicom, na suho lisce u krosnjama koje susti, na bobice grozdja i vatre koje se pale da bi izgorjelo lisce obranog kukuruza.

Naucila sam voljeti jesen...spontano i meko, kroz nekoliko godina koje su mi se nedavno nanizale.

Mogu se samo najtoplije nasmijesiti ovom trenutnom stanju prirode, koje napusta ono sto je prozivjelo svoj vijek.

Link

E Boze. Umrla je moja kokos. Moja lijepa kokos, htjela sam ju nazvati Emili, po mojoj dragoj prijateljici, a nekako joj je i stimalo to ime.

Inace... ona je bila jedno od 8 pilica koje je izlegla sasava Djurdja, i odmah ih odbila, pa su odrasli kao sirocici u kutiji pod svijetlom.
Sedam pilica je od rane dobi gazilo i kljucalo osmo pilence, nije moglo stati na nogice, a cim je malo prizdravilo opet bi ga nagazili.
Naucilo je gurnuti glavicu pod valov sa hranom cim bi se sedmoro vratili iz setnje, da mu glavu ne iskljucaju, a to im je bilo prvo kad ga vide.
Na kraju smo ih razdvojili, kokica je ostala sama a sedmoro je otislo u kokosinjac sa drugim leglom pilica.

Spavala je na peskiru, puzala do serpice sa hranom, a vise puta ju je mama poticala da jede i pije, stavila joj kljun u jelo i vodu. Sunce malo. Iznosili smo je na travu, sa hranom i vodom, da pase dok cuci.

Zar mora biti tako u zivotinjskom svijetu... onaj tko ima manu ne vrijedi da zivi i treba ga ukloniti.

Koliko god ljudska vrsta imala predrasuda, ipak se one sa manama i nesposobnostima ostavlja da zive. Barem zadnjih stoljeca. Mislim da u davna vremena nije bila puno drukcija situacija u odnosu na ovu kokosju.

Moguce je da sam u tom pilencetu vidjela i sebe, a mislim da je i mama bila toliko suosjecajna zbog toga, barem donekle. Dok je baka odavno rekla da mu treba odrezati vrat jer nema od njega nista, samo se pati.

Ali je zivjelo. Osjetilo travu, sunce, i bilo voljeno, makar vjerojatno nije bilo svjesno da ga se voli.

Cim je zahladilo, umrlo je. Kokica moja.
Lijepa moja pticica...
Ako joj dusica i dalje zivi, nadam se da je radosna i zivahna.

Nekoliko sam puta pokusala vjerovati u Svemoguceg Boga. Ili Duhovno Bice. Pokusala sam vjerovati slijepo, golom vjerom koja se ne oslanja o dokaze. Pokusala sam u evandjeljima osjetiti sve ono sto postoji, vidljivo i nevidljivo, ali metafore su najdalje dokle sam stigla kad su pitanju religijska vjerovanja i dogme. Metafore su jedino sto sam osjetila, a vjeru da je sve doslovno tako...nikada nisam razvila. Nikad dosad. Ostala mi je samo neka valjda praiskonska zelja i potreba za vjerovanjem u Nesto Nevidljivo sto okruzuje ljudski zivot i zivot opcenito.

Ne trazim smisao u necem bozanskom zato jer mi ljudski zivot djeluje besmisleno... vec je to poput neke iskre znatizelje i slutnja potrebe za Necim Onostranim i Sveprisutnim. Za necim cemu cu zahvaliti u trenutku ekstaticne srece i preklinjati za pomoc u trenutku enormne tuge.

Imam zelju vjerovati. A svaki put mi se to zrnce vjere razbije o materijalni svijet kojem pripadam i koji me okruzuje. Svaki put ostane jedino vjera u vlastite opipljive mogucnosti i energiju.

...sada je tako, a mozda se vec iduceg trenutka dogodi nesto sto ce preokrenuti svako slovo koje sam sada napisala sa hladnim prstima.

...želim vam:

Udahni i izdahni. Zatvori oci i kroz nos udahni, napuci usne na koje izdises, i podigni svoje kapke.
Vani sja prelijepo sunce, i ti si ga jutros udahnula direktno, provozala si svoje tijelo polako, osjecajuci kako se njises kad naidjes na presjeke u nogostupu.

Sinoc mi je natekao dio usnice, mama mi je namazala oteklinu losionom za poslije brijanja, i ja sam ga odmah osjetila na jeziku... Bio je to osjecaj slican onome kad bih poljubila ili liznula muski obraz netom namirisan.
Naravno...to nikad ranije nisam ucinila. Ili jesam... donekle jesam. I to nedavno. Prislonila sam usne na neobrijani obraz jednog muskarca s kojim nisam u apsolutno nikakvom srodstvu, a potom liznula svoje usne. Kako je to bilo fino i slasno. Iako sam bila zbunjena i nesigurna...

Lijepo danasnje jutro, i sumrak u kojem sam pomocu pupoljaka na jeziku prizvala jedno iskustvo koje se dogodilo i jedno koje zelim da se dogodi...

Djevojko. Rosela. Steze te ceznja i tuga u grudima. Uvijek je tako kad dodje doba godine u kojem bi mojoj kozi prijala toplina tudjeg tijela. Tad je moja ceznja izrazenija i glad moje koze bolnija.

Ali znam da osim okolnosti koje su me dovele do osamljenosti, i ja sam odgovorna. Uvijek smo odgovorni za ono sto cemo uciniti s materijalom naseg zivota, uvijek smo odgovorni za tempo kojim cemo disati, nacin na koji cemo koristiti dah koji imamo a koji nam se dogodio bez da smo ga trazili.
...i ja sam odgovorna za moju osamljenost... moje su suze posljedica mojih ne-djela. Znam to...

Gledam film "Romance", francuski je. Taj jezik se tako dobro slaže uz emocije i seksualnost.
...mislim, slaže se svaki, jer ono što je ljudsko ujedno je i emocionalno, seksualno, ali francuski
kao da sadrži nešto erotično u sebi.

Gledam taj film i u njemu pratim emocije jedne mlade žene. Samo to...

Za 3min ce biti podne... djevojko.
Oblacno je i svjeze...mekano sivo.
Topli cappuccino mi klizi po jednako toplom jeziku, a misli su mi pomalo razlivene... kao ceznutljive... za necim i nekim...
Djevojko...precesto nemas volje traziti nekoga, nekoga tko ce te privuci, zbog kojeg ces osjetiti ugodu i smijeskati se u tisini.
Precesto oni koji mi se svide ne uzvracaju mi... precesto se upustam u komunikaciju s onima koji mi se samo malo svidjaju, a ja vezem oci da ne bih vidjela cinjenicu da oni doista nisu meni prikladni a ni ja njima...
Ali ipak pocinjem razmjenu rijeci s njima jer se nadam da ce se iz sicusne sjemenke roditi lijep cvijet. Ne nuzno prekrasan. Samo lijep.
...no djevojko... Rosela, Rosela... nece se nista lijepo roditi iz onoga sto se ne zalijeva obostranim zanimanjem i uskladjenoscu.

Svi su moji 'cvijetovi' umrli. Jer u kontaktima s muskarcima nisam osjecala ono sto mi je potrebno. Bliskost. Uskladjenost.

A kvragu... ja ne trazim nesto idealisticko i fatalno. Samo obostranu energetsku privlacnost i razmijevanje... njeznost.

Kroz sito brutalne iskrenosti prosijavam svoje osjecaje, zelje, potrebe. Kako se ne bi dogodilo da se zapletem u neku zelju koja je nerealna, u potrebu koja nadmasuje stvarnu potrebu, u osjecaje koji stetni.
Cinim to...opet i opet... i nailazim na sasvim snaznu potrebu i zelju za emocijama i intimnoscu s nekom osobom. A onda nastavim prebirati, ne bih li naisla na neki kamencic spoticanja koji me sprecava da iskusim Nesto s Nekim, sto je iskrena razmjena emocije i ugode, a ne zadovoljavanje frustracija i nesigurnosti.