Rosela, vještica sa livade

Rosela voli bilje. Voli plodove koje rađa Zemlja, jer umiruju njen um,
maze nutrinu njenih grudi.
Volim boje i oblike biljaka i plodova, volim njihovu tišinu kojom govore
sve.
Volim miris zemlje, u svakom njenom godišnjem ruhu.
...volim kaotičnu ljepotu prirode, bez ikakvog reda, a sa toliko savršenosti.
Volim zemlju koja se treba obraditi ili osluškivati kako bi nas nagradila, i
koja nam jednostavno ne daje ništa ako joj ne činimo dobro.
Volim vrtove oko nas, jer me toliko jasno upućuju na vrtove unutar nas.
...jer mudro su rekli nekadašnji ljudi... "što posiješ to ćeš požeti".

U sjemenki koja klija u nama, i našoj odluci što ćemo učiniti s njom u
ovom svijetu gdje se nalazimo, jeste sva bolno jednostavna mudrost.

Vjestice su oko nas.
Vjestice su unutar nas.
Svaka od njih samo ceka da je postanemo svjesni, ili da kreiramo vlastitu magiju zamagljenih ociju. Nebitno, sve dok carolije i rituali djeluju. Sve dok njihove iskre plesu nasim venama.

O da... vjestice i vjesci cuce u nama. Trepcu svojim mudrim i zaigranim ocima koje ponekad odrazavaju munje ljutnje a ponekad guste magle tuge. Jer ovdje su...u nama, i cekaju da najzad zaplesemo oko vatre naseg zivota, cekaju da shvatimo kako imamo moc i sposobnost kreiranja naseg jedinstvenog, osobnog svijeta, sasvim stopljenog sa svijetom u kojim smo rodjeni, sa onim s cime smo rodjeni.

Vjestice stvaraju, oblikuju, uronjene u svijet u kojem se nalaze. Koriste se njime, klanjaju mu se i dodaju mu nova lica.

Vjestice mila
Vjestice mudra
Poljubi tlo svijeta u kojem zivis
Vjestice ziva
Vjestice tiha
Kreiraj sebe, baci svoje cini

Djevojko... ponovo ti i trenuci tisine.
Ponovo ti sa svojim pogledom uronjenim u toplo juzno nebo.
Ni traga oblaku, samo njezna vedrina koju volim.
Iako...moram priznati sebi, volim sva lica neba.

Kao sto volim pisati kad pozelim... kad se osjecaji usmjere na nesto, na nekoga, kad se pozele razliti, podijeliti.
...podijeliti sa nekom drugom osobom, ili samo s mojom vlastitom nutrinom.

Veceras su mi pred ocima predugo bila tamna stakla naocala, predugo za moj ukus, ali nije mi ih imao tko skinuti...tako da sam spustanje sunca gledala na drukciji nacin. I zrake tog sunca na laticama cvijeta za kojeg mislim da je hibiskus, a kojeg znam kao bezimenog otkad zivim.
...a ime ionako nije bitno.

Sue je žena koja jednostavno ne osjeća sebe kao jedno biće sa tragičnom ograničenošću. Ona roni sa podvodnim inv.kolicima, roni na način prilagođen njenim fizičkim mogućnostima. To je tako lagano.

I pitam sebe dok gledam nju kako lebdi kroz more, kako je moguće da još
uvijek, i sada, nakon svog napretka koji je ljudski rod iskusio, postoje osjećaji sažaljenja i tragičnosti, odvojenosti, prema onim ljudima koji imaju neku vrstu onesposobljenosti, nepravilnosti, bilo fizičke ili mentalne?

Bolesti, poremećaji, ozljede s trajnim posljedicama, su dio stvarnosti. Oni postoje. Dio su ljudskog življenja. I radi čega njihovim nositeljima osporavati ostatak njihovih ljudskih potreba i mogućnosti?
Radi čega ljude s nekim oštećenjima smatrati "čudnima", na neki način ne-ljudskima?

Oni su samo ljudi koji sadrže u sebi ili na sebi neku vrstu onesposobljenosti.
Ali mogu čak i roniti, samo na način prilagođen njima.


http://www.ted.com/talks/lang/sr/sue_austin_deep_sea_diving_in_a_wheelchair
.html

Topla je vecer. Tako je meka na kozi.
Tako barsunasto je presla u tamnu noc, tamnu i toplu, noc koja mazi svojim mekim sjenama.

Zelim ju udahnuti jako duboko...ove trenutke za koje znam da nece jos dugo potrajati, jer uskoro dolazi Promjena, priroda sprema svoje drugo lice... a ja zelim i tako zelim jos ljubiti ovo sto je Sada i Ovdje.
Ovu meku noc koja je u devet sati topla, koja poziva na budnost, koja budi osjetila sluha i dodira.
...jer ljepotu ljetne noci ne moramo i ne mozemo promatrati u detalje. Samo mozemo pogledati u tamu njenih osnovnih oblika i osjetiti ju na sebi.

Postoji nesto vrlo tiho.
Nesto vrlo meko.
Nesto vrlo krhko.
Jedan sapat gotovo necujan, jedva uoblicen.
Ali njene grudi osjete njegovo postojanje.
Polutke njenog mozga su svjesne postojanja tog sapta.
...ona je jako sumnjicava, ona je jako zbunjena, ona se uplice u mreze vlastitih emocija, zbog cega tone u mutne vode tuge...
...ona je ruza koja sama sebe ranjava vlastitim trnjem.
Ali ipak, ona primjecuje sapat njezniji od zimske zrake sunca...
A taj joj sapat govori da prihvati ovaj Ljudski Svijet, da je on ovdje takav kakav je.
Daje nam izbor da stvaramo bolje i losije...
Daje nam izbor da budemo svjesni Tmine i Svjetlosti...
...daje nam izbor da spoznajemo Raznolikost, gledamo u lice Patnje, i u istom trenutku njegujemo Ljubav.

Sapat je ovdje..uporan pred vjetrovima sumnje i tuge...

Magija u ovoj pjesmi…

Ne znam točno što je magija…ne mogu tvrditi da znam, a niti da sam sigurna da magija postoji…

…no mislim nekako da ako magija postoji, da je to vještina poznavanja Sila Prirode, znanje o ljudskoj energiji, njenim zakonima, njenoj složenosti i isprepletenosti sa svime što je okružuje. Mislim da je to temelj magijskog znanja..da je to preduvjet korištenja magije kako bi uz njenu pomoć stvarali; stvarali u sebi i oko sebe.

Ako postoji magija, onda je ova pjesma, ova melodija, njeno djelo, njena kreacija.


http://youtu.be/8giV-NTfLwA

Dobro ti jutro djevojko...
...nije ovo jutro puno drukčije od prethodnih, osim što je možda oslobođeno
prisutnosti nečije energije.
Nije ovo jutro ni po čemu ugodnije, a ni lošije..
Sjedim za računalom, kroz prozor me dodiruje sunčeva svjetlost koja ispunjava
prohladan zrak, i dok gledam u monitor vidim samo nedostatak svoje aktivnosti
i volje da pišem, da učim nešto što bih voljela, da prikupljam informacije za nekog
drugog ako ne za sebe.

Ovo mi jutro pokazuje da sam ja jedna pasivna Rosela, i da u ovom trenutku ne
znam čemu bih se posvetila. Kojoj sitnici koja oblikuje življenje?
...znam kojoj, ali nemam volje... i znam što trebam dati takvoj sebi. Prihvaćanje.
Prihvaćanje koje liječi duboko nezadovoljstvo samom sobom.

~Perfect man.
Savršene muške crte lica, tako japanski muževne, tako tople.
Savršene ne za svakoga...ne za svaku ženu ni za svakog muškarca,
ne za svakog anđela ni svakog demona... ukoliko dotični postoje
i skreću svoje poglede na ovog živog muškarca. Muškarca čija je
krv vjerojatno davno prestala teći.
Nije savršen za svakoga, ni za njegove suvremenike ni za današnje
muškarce i žene koji dišu.
...ali je savršen za ovu djevojku koja se smiješi i grli njegovo lice
svojim tamnim zjenama, u njima prepoznaje svoje, dok mu poklanja
trenutke svog daha.
Zagledana u njegove oči, začuđena njegovim obrvama, čak je previdjela
ružu koja mu skriva usne

Dosla sam u taj Svijet...dosla sam u taj Nepoznati, Tudji Svijet.
Sasvim nespremna na iskustvo, samo sa zanosom u rukama, kao jedinim orudjem.
Dosla sam u Taj Svijet... u kojem nista nije slicno onome sto poznajem, i sve mi je cudno.
Moje su oci pocele svjedociti raspadanju mog zanosa. On se rasplinuo u mojim rukama, nestao je kao magla.
Dosla sam i ostala sama, sama sa sobom iako okruzena milijunima jedinstvenih samotnika toliko slicnima meni. I njihove su ruke ostale prazne, i njihove oci odrazavaju zbunjenost, i njihova su srca rastrgana izmedju svega kontradiktornog sto ih okruzuje.
Ja sam sama, oni su sami, sestre i braca smo po zbunjenosti.
Nasli smo se optereceni samima sobom...
...nasli smo se u ovom cudnom i tudjem Svijetu Dualnosti; Svijetu u kojem postoji i Crno i Bijelo, Dobro i Lose, Gore i Dolje.
A navikli smo samo na Ono Nesto sto nas grli svojom neizrecivo lijepom i rastopljenom Bezbojnoscu.
Vapimo krhkim glasovima necemu oko sebe i necemu u sebi... vapimo pitanje "cemu sve ovo...?!", gdje da nadjemo Ljubav, gdje u ovom Svijetu u kojem smo se nasli, gdje u nama kakvi smo postali, tako slabima i s toliko nepravilnosti...

A zaboravili smo nesto od krucijalne vaznosti. Istog trenutka kad se nas zanos rasplinuo, kad smo se nasli praznih ruku suoceni sa slabostima koja nas je ispunila, istog trenutka se u nasim rukama stvorila Ljubav odlucna da ostane s nama dokle god smo u ovom Svijetu.

Ljubav nam se ponudila odmah kad smo posrnuli i zaboravili, jer mi smo i dosli u ovaj Svijet samo zato da bi osjetili ono sto je Crno, ono sto je Lose, ono sto je Nepravilno, i dodali mu Ljubav.

Ljubav se nudi. Na mojim je dlanovima. Na dlanovima mojih sestara i brace je. I zeli da ju primimo upravo ovdje gdje se nalazimo.

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me dio dos luceros, que cuando los abro,
Perfecto distingo lo negro del blanco
Y en el alto cielo su fondo estrellado
Y en las multitudes el hombre que yo amo

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me ha dado el oído que en todo su ancho
Graba noche y día, grillos y canarios,
Martillos, turbinas, ladridos, chubascos,
Y la voz tan tierna de mi bien amado

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me ha dado el sonido y el abecedario;
Con el las palabras que pienso y declaro:
Madre, amigo, hermano, y luz alumbrando
La ruta del alma del que estoy amando

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me ha dado la marcha de mis pies cansados;
Con ellos anduve ciudades y charcos,
Playas y desiertos, montańas y llanos,
Y la casa tuya, tu calle y tu patio

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me dio el corazón que agita su marco
Cuando miro el fruto del cerebro humano,
Cuando miro al bueno tan lejos del malo,
Cuando miro al fondo de tus ojos claros

Gracias a la vida que me ha dado tanto
Me ha dado la risa y me ha dado el llanto
Así yo distingo dicha de quebranto,
Los dos materiales que forman mi canto,
Y el canto de ustedes que es mi mismo canto,
Y el canto de todos que es mi propio canto
Gracias a la vida que me ha dado tanto






Hvala zivotu sto mi puno dade
izvora dva svijetla, oka moja dva
da jasno dijelim crno od bijela
da vidim na nebu zvijezda sjenu
i u mnostvu svijeta voljenog muškarca

Hvala zivotu sto mi puno dade
biserne skoljke da cujem zvuke
tutanj turbina i cekica buke
i pcele i ptice, sum dana i noci
i njezne rijeci zene sto ce doci

Hvala zivotu sto mi puno dade
glasove svijeta, sve rijeci moje
da zovem one sto mi u srcu stoje
Majku, druga, brata sve milo to je
i da pridjem glasom do duse drage moje

Hvala zivotu sto mi puno dade
Umorne mi noge da lutaju do tebe
iz grada, kroz rijeke i gore gdje zebe
kroz pustinje i obale do najdaljeg rta
do kuce tvoje, ulice i vrta

Hvala zivotu sto mi puno dade
srce sto lupa, i nece da slusa
kad' vidim ljepotu plemenitih dusa
i kako se dijeli dobro od zloga
i kada tonem u dubinu oka tvoga

Hvala zivotu sto mi puno dade
sav smijeh, veselje i sve suze koje
dijele radosti i tuge moje
iz kojih mi dvoje pjesma ova tece
od srca moga k vasim da utece
pjesma za mene, i sve ljude svijeta
Hvala zivotu, Hvala zivotu, Hvala zivotu, Hvala zivotu

Volim nebo i njegovu obojenu prazninu.
Sinoc je na zapadu bila blijedo plava a pri horizontu zlatno zuta... sunce se primicalo vrhovima suncokreta a potom mrko zelenog kukuruza, ovisno o tome gdje sam se ja nalazila.
Pomislila sam kako su se suncokreti promijenili, jer sva su njihova lica bila okrenuta prema jugu ili istoku, kao da se odmicu od svake zrake sunca.
...ali...nisu li dobili ime po tome jer se okrecu prema suncu, ili je to mit...? Nisam sigurna. Ali znam da su sinoc svi okrenuli svoje potiljke suncu koje je tako prelijepo mazilo moje obraze.

Odvezla sam se daleko u selo, tamo gdje najmanje dva mjeseca nisam prolazila jer sam se umorila pazljivo prelaziti nagibe na tom dijelu nogostupa koji nije obnovljen... no sinoc sam otisla, jer pozeljela sam vidjeti kako je tamo u tom ljetnom trenutku. Skrenula sam na jednu cupriju koja je u laganom nagibu, pred kucom koja je veci dio godine prazna... okrenula sam se malo prema jugu i sjedila tamo dvadesetak minuta posve sama, gledajuci u nebo i promet ispred mene. Nekoliko lica iz auta koji su prolazili je gledalo u mene, sto iz znatizelje a sto zbog toga jer nije bilo niceg zanimljivijeg uz cestu u tom trenutku.

Samo toplina i svjetlost zalazeceg sunca, tiho nebo i tiha ja sa suncem na obrazima. To mi tako prija.

Misija života: voljeti ružnu vješticu u sebi koja se svjesno zabija u banderu.

Hahahahahaha!!!

Prije nekoliko dana sam setala, bilo je jutro, suncano i bistro, svako drvo i sve sto je biljka je zelene boje...prekriveno liscem. I mozda mi je upravo radi toga pogled privuklo nekoliko golih grana koje nisu suhe...vec naprotiv. Na njima su pupoljci.
Ta grana se nagnula lagano preko bedema, a iza istog bedema je tada bilo i sunce koje je osvjetljavalo nebo ali nije mi bljeskalo u oci.
Bilo je to toliko neobicno. Gole grane sa cvrsto stisnutim i malim pupoljcima. Rano proljece usred ljeta, usred odraslog lisca, usred toplog zraka i blizu mojih golih ruku.
Predivno...i precudno. Mojem je mozgu to djelovalo poput zbrkanog sna, ili mozda zbrkane jave.
Dok sam ja gledala tu granu, povrh bedema je proletjela siva pticica sa duzim vatreno crvenim repicem. Lebdjela je nakratko u zraku, i nije se uplasila, jer ja sam bila nepomicna kao i te grane, kao bedem. A pticu ne moze uplasiti disanje mojih grudi ni usne izvijene u osmijeh.

Djevojko...najzad si ovdje. Sapuces sebi u slovima. Stvaras rijeci vrhom svog palca, dodirima laganim poput leptirovih krila.

Smijesim se sada, a usne su mi rumene kako inace budu tijekom i poslije jela.
Rucala sam nesto najljepse na svijetu... slozenac od povrca i mljevenog mesa. A peceno povrce je nesto sto moj jezik najvise voli..
Pecena rajcica, tikvice, mrkva, krumpir. Ajjjj! Slasno mi je kao vilinska krv vampirima iz serije "True Blood".

Kao malena djevojcica sam odbijala vecinu hrane koja mi se nudila. A sve je to bila zdrava i domaca hrana.
...nisam ni sad puno bolja, samo sam se prilagodila, neke stvari toleriram, i postoji hrana koju volim...za koju kazem "pojedes to i mozes umrijeti kao sretan covjek".

Djevojko...je li ovo gurmanski post izasao iz tvojih grudi i vrha prsta? Cini se da jeste...i mila majko...tako bi mi godilo malo bijelog vina pomijesanog s vodom...