Moje pjesme,moji snovi

Noć je prepuna sjećanja
i starih bolnih uspomena
noćas ne mogu zaspati
u meni se budi nemirna žena.
Samo ljubav želim od života
od sudbine koja je nemilosrdna
razdvojila je naše puteve
i zbog toga sam noćas budna.
Da me bar malo voliš
snivala bih slatkim snima
ovako ubijam vrijeme noći
zapaljena cigareta stvara oblake dima.
Ne mogu zaspati mislim na tebe
tuga me proganja dugim hodnicima
ti si daleko od moje sudbine
utjehu mi pružaju gusti oblaci dima.
Sudbina mi te ukrala s jutrom
odnjela te da te ne vide moje oči
ostala su mi samo sjećanja
i bolne uspomene kojima punim noći.
Noćas neću moći lako zaspati
jer mi nemir vlada u duši
sudbina je razdvojila naše staze
sudbina bedeme mojih nada ruši.
Palim još jednu cigaretu
stvaram guste oblake dima
ne mogu usnuti u mirne sne
moj mir je ukrala sudbina.

Da li ću ikada upoznati ono nešto
što ljudi zovu sreća
hoću li ikad naći ljubav u svom životu
i da li me se moja ljubav još sjeća?
Da li ću pronaći srodnu dušu
o kojoj maštam u tami noći
da li će se pojaviti vitez na konju
hoće li ikad moj junak doći?
U tami sanjam o neograničenoj ljubavi
koja bi mi ispunila nutrinu tijela
koja bi donjela ljubav mog života
kojoj bih se predala cijela.
Da li će doći moj vitez na vrancu
da me povede u zemlju snova i sreće
hoće li mi pružiti ljubav koju čekam
ili moj vitez nikad doći neće.
Možda ću čekati cijeli život
uzaludno čekati a on neće doći
mladost mi već prolazi
a da li ću ga vječno čekati moći?
Htjela bih upoznati viteza svog
zbog kojeg će mi kroz želudac trnci ići
i saznati kakva je ljubav prava
i sreća što se spominje u svakoj priči.

Nemam više života
nemam strasti,ljubavi ni mržnje
imam tu tupu prazninu
i ne mogu pobjeći od nje.
Nemam mira ni spokoja
nemam srce koje voli
imam blijeda sjećanja
na neke davno prežaljene boli.
Nemam više topline
nemam osjećaje ni bolne suze
imam samo trajanje njemo
jer ljubav mi sudbina davno uze.
Nemam sreću ni tugu
nemam ni kajanje zbog grijeha
imam samo uspomenu davnu
da je na usnama mojim nekad bilo smijeha.

Postoji jedna ulica,ne znam joj broj
znam samo da se nalazi negdje duboko u srcu mom.
Ta ulica je davno zaboravljena,urasla je u korov i drač
već dugo moje stope nisu njome prošle,
već dugo u njoj nije odjeknuo plač.
Skrivena je negdje u tami,u magli ružnih snova
prekrila ju je koprena tajni,otkriva je tek pjesma ova.
A tako sam željela ne sjetiti se više ulice te
nek je zauvijek proguta tama,želim zaboraviti sve.
Želim zaboraviti one ljude koji stanuju u ulici toj
jer bolno je sjetiti se da netko više nije moj.
U toj ulici su kaljuže pune suza
i bolne sjene stvaraju obrisi kuća
u toj ulici sunce nema sjaja i zraka nema za moja pluća.
Već dugo nisam krenula tom stazom
koju su namočile kiše vlažne
ne želim se ni sada vraćati na nju
gdje se uz put nalaze nade lažne.
Ne želim poći po putu trnja,noge su mi odavno krvave
a ni suza nemam da mi zamagle vid
da ne ugledam nečije oči plave.
Postoji ta zaboravljena ulica negdje duboko u srcu mom
jednom davno sam prošetala kroz nju
da joj već zaboravih i broj.
Ne želim se više sjetiti te ceste prašnjave i puste
zaborav nek je zauvijek odvede
nek je sječanja u nepovrat puste.
Neka ode zauvijek s bolom ta ulica života mog
nek je progutaju sjene,nek pomogne mi dragi Bog.
Da se nikad ne vratim ne cestu tu
posutu suzama moga oka
jer ta zaboravljena ulica mi zadaje bol
i od nje mi je rana na srcu preduboka.

Dobra večer grade moj
dobra večer ulicama i slučajnim prolaznicima
koji lutaju tamom u potrazi za nečim
što se ne može pročitati na licima.
Dobra večer noći crna
koja kucaš na prozor moj
zagrli me svojom tamom
moje oči neka sakrije mrak tvoj.
Dobra večer noćnoj tišini
što sluša uzdahe moje
dobra večer pustoj ulici
što odnosi korake tvoje.
Dobra večer zvijezdama tužnim
što noćas ne žele sjati
htjela bih,tako bih htjela
da mi te vrijeme noćas vrati.
Dobra večer ulicama pustim
koje prekriva sparina noći
dobra večer želim strancima
kad mi ti večeras nećeš doći.

Zar u mome životu ima života
gdje je nestala mladosti ljepota
gdje su nestali odsanjani snovi
zar je nada potonula,više ne plovi?
Zar nema smijeha na usnama mojim
novog jutra se ponovo bojim
gdje su suze i kapi sreće
moj život prolazi brzo,kao rijeka teče
zar nemam više ni pusta nadanja
dosta mi je noćnih samotnih jadanja
gdje su nestali mladići sa očima požudnog sjaja
dal će mojoj patnji ikad doći kraja?
Zar ću vječno nesretna biti
za koji svoj grijeh moram tako patiti?
Griješila sam puno i za to se kajem
bolu i tugi svaki dan danak dajem
zar više nikada osmijeh neće moja usta da krasi
gdje je čovjek voljeni koji će od čemera da me spasi?
 

Nisam tražila puno od života
samo sam htjela da osmjeh tugu zbriše
zar je to tako teško dati Bože
zašto mjesto sunca šalješ beskrajne kiše?
Nisam tražila puno od života
htjela sam samo par kapi sreće
zašto Bože ne ispunjavaš moje snove
pa sad niz moje lice kap suze teče.
Nisam tražila puno moj Bože
od života sam htjela samo malo mira
zašto ne mogu imati spokoj i tišinu
već glasna glazba vječno svira.
Nisam tražila puno od života
samo sam snove sanjala lijepe
zašto Bože,pitam te zašto
su moje oči gotovo slijepe?
Nisam tražila puno Bože
Ti to najbolje znaš
zašto nikada mojoj umornoj duši
nisi jedan osmjeh mogo da daš?
Nisam tražila puno od života
samo sam malo ljubavi htjela
a zašto se od bola ne mogu odvojiti
zašto mi nisi rekao da ja voljeti ne bih smjela?
Nisam tražila puno Ti znaš to
samo sam voljena htjela biti
zašto me nitko nikad nije volio
zašto nisi zaustavio suze da prestanu liti?
Nisam tražila puno od života
htjela sam samo da me prestane boljeti
zašto si dopustio Bože anđelima
da mi daju toliku ljubav a zabrane mi voljeti?
 

Večeras u mojoj sobi vlada monotonija
vlada dosada teška i opora poput sumpora
večeras ja nisam sretna
na čelu mi se crta gruba bora.
Večeras nema smjeha u mojoj sobi
jer zid prošlosti zaklanja vidike
večeras ja osijećam samoću
dok mi pred očima igraju davne slike.
Večeras se prepuštam ništavilu
prepuštam se životnim vodama
jer u mojoj sobi je večeras tuga
i  davno iskopana graba pod mojim nogama.
Večeras ja neću plakati
u mojim očima više nema mjesta za suze
večeras u mojoj sobi je otvorena knjiga
koja sadrži moj bol i ljubav koju mi netko davno uze.
 

Prošlo je puno godina
od kada su se ugasile moje nade
od kada je gorčina ušla u moju dušu
i potopila moje boli i moje ljubavne jade.
Prošlo je puno dugih noći
da već zaboravih što znači voljeti
da zaboravih na trenutke sreće
koji u dubini duše znaju zaboljeti.
Prošlo je puno vremena
od kada kušah usne neke snene
i od kada zadnji put osjetih zagrljaj
ruku nekih snažnih ovitih oko mene.
Prošlo je,o prošlo je vrijeme
sitnih kapi kiše s kapima sreće
kada sam se utapala u nadama
i snove bolno spremala u smeće.
Prošlo je proljeće tužno
odnjele su ga godine što proteku
a htjela sam usta neka vlažna
da mi obrišu suze s obraza što peku.

Nekada su mi riječi tekle iz pera
razljevale se same po papiru bijelom
a sad naprežem sjećanje pusto
da izrazim bol što mi struji tijelom.
Želim pretočiti u riječi tužne
svu patnju duše svoje prazne
al više nemam ono nešto u sebi
što bi u pjesme pretvaralo grijehe i kazne.
Htijela bih zapisati svoje suze
na papir neki namočen njima
ali inspiracija moja je nestala
s prošlosti i s trakom dima.
Više ne znam pisati pjesme
ne znam u riječi pretakati svoje bole
više nemam snage da osjećam patnju
praznog srca i duše svoje gole.

Dok suze teku nijemo
niz moje blijedo lice
i zvuk cvrčaka para noćnu tišinu
u daljini se čuje tek zvuk neke ptice
ja razmišljam o nekome
koga sam tako jako voljela
ali taj netko nije volio mene
i dugo mi je trebalo dok ga nisam preboljela.
Povrijedio mi je srce,ranio dušu
i tada me napustio zbog glupog razloga
ostavio me zbog ljubomore čiste
na tren se s mojim srcem igrao Boga.
Nije znao koliko me povrijedio
ni kolika je veličina ljubavi moje
pokajao se kada su mu počele nedostajati
one velike škare koje sreću kroje.
Ostavio me a da ni pitao nije
koliko mi je duboko zario nož u grudi
bio je gad i mislio je da ima pravo
da mi zaviri u dušu i da mi za grijehe sudi.

Pogledom pratim bezlične ljude
među nepoznatim licima tražim tvoje
ali tebe nema u ovom kišnom danu
kada otkucaji srca naše susrete broje.
Kiša sipi tiho kroz maglu
odzvanjaju koraci nepoznatih ljudi
oko mene prolaze stranci
ni jedan se kraj mene ne budi.
Ti si sa mnom dočekivao jutra
i nismo primječivali strance što prolaze
u ovom danu kiša umiva grad
ali tvoji koraci kroz maglu ne dolaze.
Samo ti nepoznati ljudi oko mene
prolaze brzo poput noći
a ja u njihovim tražim tvoje korake
i na njihovim licima tvoje oči.
 

Bol tiho korača starim putevima
vraća se u srce iz kojeg sam ga istjerala
bila sam sretna neko vrijeme
da sreća kratko traje davno sam saznala.
Bol sada tiho kroči u srce
budi stare patnje i nemire
ti ne shvačaš koliko te volim
nema tvojih poljubaca da me smire.
Ja ti ne mogu pružiti mnogo
imam samo ljubav da ti dam
ali ti je uporno guraš od sebe
ne vjeruješ da ja voljeti znam.
Ti ne razumiješ moje bolne riječi
ne vjeruješ mojim usnama kad ljube
i jednog dana ćeš otići
al moje su usne navikle da gube.
Bol će opet zagospodariti mom srcu
otkucaji će biti glas boli
ti to nećeš vidjeti
nećeš vidjeti kako srce može da voli.
Bol će opet biti na mom licu
u očima po koja suza u pogledu tuga
ti to ništa nećeš vidjeti
jer tada će te ljubiti neka druga.
Nikada nećeš saznati koliko te volim
jer ti ljubav odbacuješ od sebe
a ljubav se pretvara u bol
i neću te voljeti,ali će boljeti zbog tebe.

Još jedan dan umire utopljen u bolu
zadnji izdisaj prelazi preko otrova na usnama
sunce tone u tamu
umire i ljubav što je bila među nama.
Još jedna noć čeka da je probudi dan
čekam i ja da me sunce probudi iz sna
da zagrije čašu punu bola
uništi sve što osjećam za tebe ja.
Sada je noć crna noć bez tebe
bol se hladi pa boli još i jače
ne znam kako ne umrem sa suncem
gdje su nestale suze ne mogu da plačem.
Svanut će sunce da zapeče ranu
da mi utisne osijećaje u dubinu duše
da me podsijeti na bol koju osjećam
da mi otvori oči da vidim kako mi se svi snovi ruše.

Tama je već odavno pala po travi
jedino mjesec pun svijetli u noći
a ja slušam svoje srce što kuca za tebe
i tonem u san misleći na tvoje oči.
Ti si tako daleko od mojih očiju
ali tako blizu mojoj duši,kraj mog srca
ja živim samo za osmijehe tvoje i ljubav tvoju
svaki otkucaj je za tebe,srce samo tebi kuca.
Tvoj glas me budi jutrom poput zore
tvoji poljupci pale krv u mojim venama
brojim otkucaje srca,otkucaje za tebe
srca što se dugo skrivalo po sjenama.
Moje srce je sada obasjano mjesečinom
samo mjesečina ga miluje kada sam sama
ali ti ćeš doći nošen vjetrom
i zagrliti ćeš me nježno i tiho kao tama.
Ali do tada srce će kucati samo za tebe
svaki otkucaj ti šapuće riječi ljubavne
ove noći uz mjesečinu dok tonem u san
za tebe izgovaram jedno tiho volim te...