Čaša polupuna finog crnog vina

Pa ja postajem prava stručnjakinja za čitanje iz Iskrica profila. Npr. upravo sam shvatila da postoji tip osobe "posvađan sam sa sobom". Nitko ga ništa ne stišće i ne pita, a on se već svađa s ovima i onima i onako neuravnoteženo ističe neke dijelove sebe, ulazi u polemiku kao - ne misli on to kao što bismo mi mogli misliti.

To je gadno - shvatit da se s tobom svadi netko čiji profil nisi pročitala do kraja.

Pomislim nekad - a zamisli imat posvađanog bez razloga negdje kraj sebe?! Kad ima nekog razloga?

Baš je lijepo vidjet mirnu osobu koja nema osjećaj da je cijeli svijet uperio sva oružja u nju / njega, zar ne? Jer, nije...

Obično nisam nešto uvredljiva, obično se ljudi ponašaju u redu, ako su u redu, što je u redu, i ne ponašaju se u redu, ako nisu u redu, a i to nekako karmički u uredu.

U svijetu virtualnih egomanijačkih fantazija ljudi se često uvrijede, barem na mene.

I danas sam doživjela uvrjeđivanje, ali kako nije prvo, ni zadnje, nemam problem s time. Dakle, primijetiš da se netko boji chemtrailsa, da vjeruje u čistoću sjemena bakice na placu i njezine čiste namjere i mrzi industrijsku proizvodnju (zbog koje je živ on, ja, i općenito civilizacija postoji, jer da je do kupusa bakice do placa brzo bismo skončali što od gladi, što od trovanja nepropisno doziranim pesticidom) i shvatiš da eto nemaš dotičnih točaka s tom osobom jer da ti se pruži prilika, kupila bi Monsanto i nastavila prodavati pesticide. I na - hej, nisam sigurna da dijelimo vrednote - opa, tura uvrijeđenosti i bezobrazna poruka.

Narcisoidnost? Well, ne znam, pitajte svog liječnika ili ljekarnika. Mene sve manje smeta jer sam oguglala.

Postoji li ijedan odgovor na svijetu koji je normalan, a da nije - ne? Zašto bi me smetao? Da li mi ITKO može smetati uz moj svjesni pritisak? Well, no... Ne želim da me smetaju i ima li tkogod da to želi?
Tako da ne razumijem pokušaj komunikacije koji započinje samoodbijanjem.
Možda da probate - mogu li te tući, rugati ti se, dosađivati? Možda bude više efekta.
Ili - mogu li ti hakirati računalo i ukrasti broj kartice?
Svašta se može pitati, a da je odgovor u startu - ne.
Zašto ne proširiti svoj dijapazon mogućnosti?

Okej, dok se moj auto popravlja, vozim rent-a-car benzinca (što nije dobro) i tako neke sitnice mogu biti naporne, ali - nemam neku temu za pisanje, a pisala bih. Ovdje.

Pišem ja i drugdje, i sve štima.

Ali, na Iskrici više nemam pitanja.

Ni odgovora.

Jer mi je sve jasno, što želim da bude, i to je to

Da mi se da, screenshotala bih poruke koje dobivam i zafrkavala se sa adekvatnim odgovorima, no #nedamise. Ali, u ovom restoranu klopa je odlična. I vino. Što je super.

Eto.

Uglavnom, ljutnja je skroz korisna i super emocija, osim kad za nju nemaš vremena. Ljutnja je za natenane. Da se osoba s druge strane stigne objasnit, da se ljutnja bolje izrazi i preciznije prenese, da se kroz ljutnju uspije proć, kao kroz goreću zgradu i spasi se, a ostave ta neka zla koja te ljute da izgore, dok se s osobom koja je nagazila granice i potaknula ljutnju držimo za ruke. I nakon ljutnje treba valjda zalit zgarište ledenom vodom (oprost, mir, pomirene i sve što ide s tim).

Jap. Ljutnja kad nemaš vremena je flaming fire usred prsa. Ne mogu izložit ljutnji ljude i onda otić, ostavljajući nekontrolirani požar da tinja u meni, njima, u svijetu oko nas (posebno kad je riječ o obitelji i nezrelim članovima obitelji - dobno ili mentalno nezrelima, isto ti dođe). Baš je gadno kad saspeš ljutnju na nekoga tko je onda nosi, ne znajući što, kako zašto, kome kako...

Danas nosim kuglu ljutnje u prsima i teško mi pada, toliko da bih najradije legla na kauč i svu energiju uložila u stišavanje stihije koja me obuzima. No, moram raditi, živjeti, hendlati klince i sve i to me umara.

Ljutnja sebe nameće kao prvo i bitno (a i je), a život i svakodnevne obaveze vrište - ja ja. Sretan mi danas bio dan. :p

U ljubavi i ljubavnim odnosima na svim razinama mislim da je uz moral, ljepotu života zajedno i ostale uzvišene stvari bitan i supply chain management. Drugim riječima, nabava. Nema biznisa bez dobrih odnosa s dobavljačima. Amateri uvijek gledaju ka klijentima i ubiranju love, ali u biti, dobavljači su carevi, bez njih si nadrapao.

Tako je i u ljubavi. Što mi znači da mi netko isporuči taj neki cvijet, ovo ili ono dan, dva ili tako, nekad? Rasipanje resursa, jer pitanje hoće li toga biti zauvijek, a želim zauvijek (ili barem dok se ne prekrši neka bitna stavka koja je deal breaker). Kad me veliki klijent uzima u obzir - jel ti to možeš isporučit na neko dulje vrijeme i što ako polude svi za tim i budi htjeli, jel imaš ti toga zilijardu. (Uvijek kažeš da, onda sjediš doma, razjapljenih očiju i gledaš u zid u panici, ali sve bude dobro).

Tako i u ljubavi. Ma koja avantura. Što to rješava? Idi begaj. Da ja moram misliti stalno o tome tko, gdje, kada, ima, nema, rasipam resurse.

Želim leći mirna, znajući da je to to, i znajući da je to to, s druge strane. Lutanja i eksperimenti, avanture i glupiranja su mi jednako glupava kao riskiranje sa nepouzdanim dobavljačima. Ili možeš i jesi, ili idi begaj.

Eto. Non-romantic view of romance.

Eto.

Kaže ovako: Avantura?

A mili moj, koje ti to ptice loviš koje bi "avanturu" koja slijeće u inbox kao jedna riječ i upitnik pride? Dopizdilo mi više pogledat te poruke i ne podijelit užas koji osjetim i ne oprat jazavce, eto, fakat, jel me možete preskočit? Ikako?

Avantura. Stvarno misliš da bi meni mogao priuštiti nešto iole blisko pojmu "avanture". Ah, how sweet.

Pusti seksualno. To mogu svi, moji zamorci isto, nepismeni, praljudi, špiljski ljudi, nije to nešto ekstra, što znaš skinut gaće i opalit evolucijsku "avanturu". Pričam ti o avanturi, pričam ti o nečem vrijednom toga da izađem iz kuće, i pustim knjigu koju čitam.

Srećom, pa nas riječi štite. Ovakav budalast ulet je signal ženi pred kojom bi se "avanturist" samo obrukao svojom bazičnošću da ignorira. Ajde, malo se poštujte pa gađajte u metu koja vam je dostupna. Ikad. U bar jednom od paralelnih svemira.

A opet, valjda ima ljudi kojima je oznojit se u sumnjivom hotelu vrhunac doživljenog. Avantura, možda čak.

Nisam među njima, ekipa...

Pa kaže:

Ja volim dobru guzu, a ti mlađe muškarce.

Haiku.

Obično se kaže - drito u glavu, i to ima neku vrijednost (valjda), ali drito u guzu - to se čak ni ne kaže. A nije da ne postoje proste narodne poslovice. Postoje, ali ovo nije prosto i zabavno, nego samo glupo. Čak i za Mrduša Donja regiju.

A ja i mlađi muškarci?

Napisala sam da ne. Ne volim sirovo meso, ne volim nedorađen namještaj, ne volim neiskusno i poštujem nevine godine i nastojim ih se kloniti. Nezrelost doduše ne bira godine, ali ipak tendira ka mladosti, tako da nastojim izbjeći još jedno hrvanje sa umalo-pubertetlijom, jer imam sina i imam kćer i moja doza lupanja vratima, durenja, neočekivanih ispada i kolutanja očima je zadovoljena.

Meni je strašno romantičan prostor koji osobe ostavljaju jedna drugoj da BUDU. Pišu, pjevaju, bivaju poduzetnicima, astronautima, imaju nogometnu ekipu, kartaju s frendovima nekim danom, vole to neko cvijeće koje se prelijeva preko balkona i tako... romantično mi je kad ljudi vole onog drugog kao čovjeka koji je čovjek, a meni biti čovjek znači da nekog vraga živiš, voliš i stvaraš.

Kad me netko gleda u oči, pa onda opet u oči i misli da će doživjeti trans kao pri udaru hormona na nekom od prvih dejtova uz treću čašu Kozlovića, meni je to naporno i glupo i osjetim duboki napad panike. Pliz, sjaši s mene. U meni nema niti trunka romantike, niti spasenja, ntii mogu išta učiniti to make you feel good kroz zurenje u glupim razgovorima. Mrzim pričati o sebi. Mrzim dosadu.

A to se nudi brate mili na svakom koraku. Imam osjećaj da vozim veleslalom.

Ja mogu podržati nečiji san i uživati kad vidim da netko cijeni ono što radim. Mogu dovesti materijal / instrument / kupiti kilogram boje, ili biti sretna do neba kad mene netko pusti da radim što već radim. Ali, ne mogu iz dosade i gluposti izvući lijep život, ne mogu.

Strani su mi teoretski romantičari. Ja volim zasukat rukave i radit, pisat, stvarat, gradit, uzgajat, glupirat se, ić... Eto. Neki moj interni odgovor samoj sebi što me smeta, a što hoću...

Iz nekog razloga mom savršenom biskvitu treba pohvala. Da ga ubiješ mrzim bit sama. Poduzetnica u meni otvara projekt - man of my dreams asap. Ili barem - nice person around. Jer, bas je blah ovako ma koliko nam pricali ds je vazno sretno biti sam. Nek pricaju.

Dakle, ovo je car, teško da će bilo koja poruka nadmašiti ovo.

Dosadno ti je?
Wow. Zadivljena sam. Samo što se nisam javila.

A znaš li ti ono zlatno pravilo ljudske komunikacije - win-win? Ili - what's in it for me? Onak, ti bi se zabavio mnome? A nudiš što? Svoju dosadu?
Great, faking great!
Ja imam dvoje djece i kad im je dosadno ja kažem - dosada potiče kreativnost. Dakle, ljudi nisu neka vrsta zvečke, pa da te zabavljaju.
Dosada je super. Iskoristi je za razvoj nekog hobija. Iskrica nije hobi, a isto tako nisu niti ljudi.

Kaže poruka ovako:

Jedan nick (nećemo se rugati ljudima, nego porukama) što imaš na sebi? :)

Odjeću.
Puno odjeće jer mi je hladno, a povrh svega preveliku flis jaknicu koja me grije kad mi je hladno.
I svoj stan oko sebe, koji me debelim zidovima brani od manijaka, hvala na pitanju.
A sad se vrati pod kamen iz kojeg si ispuzao u mrak Interneta.

Ne znam sve parametre, pa mi je teško postavit hipotezu iza koje stojim, ali čini se kako su moji pokušaji da profilom smanjim dotok odurnih, dosadnih, glupih, uvredljivih i besmislenih poruka urodlii plodom.
Sa dnevno 10-11 poruka pala sam na prosječno 0.3 dnevno.
Nešto odbija ljude, ne, naravno, sve, i dalje bude hejj-ova, podrzava i ostalih tipfelera ili npr. jel smetam hehe poruka, ali bitno manje.
U toj masi manje manje je i suvislih poruka.
Dakle, imam iritantan i odbojan profil.
Jel to uspjeh?