Čaša polupuna finog crnog vina

Vrlo malo vjerujem u vanjski svijet kao uzrok, razlog i faktor, a puno više prostranstva i uzroka i razloga svega što proživljavamo vidim u dubini, tamo negdje ispod kože, u onoj auri oko naše svijesti, tamo negdje u nivou onoga što zovemo duša.

Iskustva koja oblikujemo i onda proživimo su manifestacija onoga što vjerujemo da je istina. Dođi sa stavom da će te netko gnjaviti - i hoće. Nećeš biti zadovoljan dok ga ne navedeš da ispuni tvoja očekivanja. Dođi sa stavom da je sve dobro, i većinom će biti.

Ima neko vrijeme da sam shvatila da neugodni osjećaji u društvu s nekim osobama idu iz toga što osjećaš da te osoba uvlači u svoj vrtlog očekivanja da budeš kučka, da budeš histerična, da budeš submisivna... što već čovjek nosi u toj duši. Dok nije svjestan svojih očekivanja - svoje nesvijesti - možeš samo otići. Kad osjetim da nisam ja ja u interakciji, nego neka marioneta nečijeg unutarnjeg cirkusa, I just turn around and go...

Sigurno i ja sijem tako neki teatar - kojeg naravno nisam svjesna. Sigurno neki ljudi i u meni osjete koješta.

Možda osjete da zapravo dubinski želim biti sama.

I tako. Možda sami ljudi zapravo ne žele biti u vezi. Možda osjetimo potrebu za nekim benefitima, toplinom, za nekom blizinom koja liječi. Ali, strah ili odbijanje ili loša iskustva prevaguju. Klackalica veza: samoća se njiše, i sim i tam, ipak s većeom težinom na onoj strani gdje su iskustva onih koji nam dišu za ovratnik, ružnih svađa, tuđih iskustava, tereta iz besmislenih rasprava naših roditelja... tko zna... svih onih mračnih trenutaka kad su nas tuđi neriješeni kaosi pokušali pretvoriti u lika iz njihove ljudske drame koja nije vodila nikuda...


Kome mogu povjeriti svoj život u ruke? Kraj koga bih mogla mirna leći, vjerujući da će sutra sve biti u redu? Kome bih mogla obećati da ću istrpiti njegovu ljudskost?

Imam neku sliku te osobe, jednoroga od čovjeka koji je častan kao Marko Aurelije, zgodan, uredan i dotjeran uvijek, topao i zabavan, mudar i odmjeren kao neki drugi ljudi koje volim, snažna i plemenita osoba... realizirana u poslu, realizirana u društvu, umjerena, kreposna uzduž i poprijeko.

Netko savršen. Skoro savršen. Netko tko zna stati s emotivnim histerijama kad stvari idu loše, netko tko se budi svaki dan spreman za najluđe izazove dana bez kukanja i bijega, netko tko suvereno vlada TV-daljincem i sirenskom pjevu ekrana, netko tko voli ljude i ljudi vole njega i sve štima i sve je super i sve je za pet.

Je li to standard ili je to naprosto bijeg?

Ne znam.

U poslu sam uvijek jasna. Bit će kako ja zamislim ili neće biti. Kroz godine i godine borbe za sebe došla sam do toga da radim što hoću, kako hoću, s kim hoću i živim život koji ne bih mijenjala.

Privatno?

Ne znam. Možda je upravo ovo ono što želim. Biti solo. Han Solo :) Bez Chewbacce (sa zamorčicama i ribicama). I don't know.

Ali, znam da sve što mi se događa sama stvaram. Ne razumijem uvijek što i kako, i nikad nećemo doći do kraja razumijevanja svoje duše. No, mogu preuzeti odgovornost i prigrliti to što je kako je.

Horizont prazan kao pustinjski horizont, ja, i moja karavana s možda pokojom fatamorganom. Cijeli život ili samo do kraja pustinje - koji može izniknuti iza svake dine i svakog zastora pustinjskog pijeska? Bit će onako kako vjerujem da će biti... ili kako treba biti. I u redu. I can do it. Čak i prilično uživam u svemu tome.

Možda je potrebno otkriti samoću da bi se otkrila ljubav?

Kaže čovjek ovako:

hejj kako si nafam se da ne smetam ja sam (xxxx - nećemo vrijeđati čovjeka, samo kritizirirati pismenost)

Em hejj malim slovom, em se nafa.

Mogu zamisliti odnos ovog čovjeka prema životu, obavezama, dogovorima i sebi kroz par godina.

Puno malog, duplog, krivog i neopreznog nafanja. Ispraznog nafanja. Dajte ljudi, pa koliko košta provjeriti što lupetate?

Kad vidim poruku kojoj u naslovu kreće red hehe, pa neka poruka (Hehe, hoćeš se upoznati hehehe ili Hehehehe Baš si dobro napisala u profilu hehe) pitam se zašto sam na Iskrici.

Što je hehe? Cerek?

Ironija?

Zašto?

Kad to vidim, stegne me u trbuhu od nelagode. Hehe.

A "hoćemo li se upoznati?". Ne znam. Reci mi nešto o sebi. Pokaži da razumiješ ono što sam navela kao sebi bitno. Jer, gle, ja radim, imam klince, prijatelje, život. Nemam vremena "upoznavati se" bez smisla i svrhe. I ako ti je "upoznavanje" na random način života, onda definitivno nismo kompatibilni.

Čudim se koliko istovjetnih tipova poruka slijeće u moj inbox.

Vrlo rijetko me dotakne neki tuđi tekst, jer je sve ogromna masa svega, naravno, šund. Kako i sama pišem za novac, vidim šavove, vidim gdje je copy, a gdje paste, vidim kad iza teksta stoji neiskusno pero studenta koji piše za 10E i tako. Treba nešto stajati iza teksta da se trznem. Knjige obično dotaknu više, jer knjige obično ne pišeš za 10 E džeparca i obično je teško copy pastati 100 i više stranica. Tako da vrlo, vrlo rijetko imam potrebu misliti ili dijeliti članke.

A ovaj me pogodio. O tome nikad prije nisam čitala, nisam razgovarala, nije na jednom mjestu bilo okupljeno ono što me se itkekao tiče. Kako živjeti / dejtati s poduzetnikom/-com. Ja znam da je to teško nekome tko živi u stabilnim 9-17 okvirima i odavno se i ne trudim uklopiti.... pa evo... dijelim tekst...


15 THINGS YOU SHOULD KNOW BEFORE DATING AN ENTREPRENEUR

Dating an entrepreneur can be either the most exhilarating thing in your life or it can drive you absolutely insane if you don’t know how entrepreneurs are wired.

http://patrickbetdavid.com/dating-an-entrepreneur/

Kako je zasjalo sa svih strana, pa onda i u srcu. Šetam se kvartom, koja simfonija i ljepota od vremena, zraka, stabala, ma divota jedna! Zaokružim svojim kvartom, sve isto kao prije dva mjeseca, iste kuće, ista stabla, ali druga dimenzija. Sve savršeno.

I onda još kupim mišanciju, koja zamiriši proljetni zrak, a moja zamorčica skviči (jer čim čuje vrećicu želi da se zna da i onda hoće jesti što i drugi jedu) i nahranim zamorčicu i sebe, gledam kroz balkon...

Ma, može, može... i još ona janjetina što se paca u frižideru za sutra. Ma super. Dobri neki blagdani. Smanjili smo broj jaja, priprema i delicija, a povećali gušte na maksimum. To te ja pitam.

Iskusila sam strah... onaj strah - "ne želim nikada primiti nikoga u svojstvu životnog partnera u svoj dom". Onokad stojiš nasred svog doma i osjećaš se... pa - nedavljeno. I želiš da tako i ostane. Nedavljeno onim drugim i životom s njim. Koji minimalni životni rekvajrmenti :(

No, zapravo mi je sinulo nakon jednog druženja - nema druge nego ići kontra strahu. Svaki drugi život je natezanje i nema vremena za improvizirane sastanke i druženja u ionako pretrpanom rasporedu. Od čega, uostalom, sastaviti taj neki paralelni život? Ja nemam pojma.

Meni je život onako stoički mio. Volim disciplinu, red, volim odricanje u interesu višeg cilja, volim napor koji vodi do rezultata i manje se pitam što želim, a više što je ispravno, dugoročno dobro. I u tom smislu odlučujem se ne bojati, čak niti tog "neprijatelja na mom jastuku". Jer jedini način da dobijem prijatelja na jastuku je da prihvatim mogućnost neprijatelja. Ili već kako bi to neki zen mudrac sročio.

Ma ne bojim se ničega jer je to glupo. Kao neki filter preko očiju koji zamagljuje jednostavnu činjenicu da je svijet prepun ljepote, dobrote, sretnih i dobrih veza ili barem realnosti u kojem je uporište veze ona suptilna prisutnost u koju se radujemo unijeti veselje, ljubav i svoj doprinos.

Searching for words... not yet there tonight...

Zato na koncu vode ljubav sa svojim limenim ljubimcima, lickaju ih po parkiralištima, kupuju im gefufne i getribe. Jer su ih bolje odabrali.

Školski sustav i naša čobanska zemlja ostavlja tragove tamo gdje možda nije evidentno na prvu. Brutalno ocjenjivanje, kinjenje djece, strah od mišljenja, uranilovka i potpuni nedostatak odgovornosti kojima mlatimo klince prenosi se na bolan osjećaj - hoću li proći? Kako će me ocijeniti? Valjam li? Jer, učimo klince da valjaju / ne valjaju. Ako se uklapaju, ako im upišu taj neki broj, ako ih zovu na rođendane na kraftre...

Možda je pritisak na dejtanje nastao zbog tog faktora - koju sam ocjenu dobila - jedan? Jel padam? Tri, dosta je tri, samo da prođem, ili kompetitivno narcisoidno ganjanje odličnih ocjena, za štrebere. Da prođeš svaki put. Da se dopadneš svakom. Da svatko padne u nesvjest od njezine ljepote / šarma, li njegovog BMW-a, u koje jedva ugura svoja nabildana ramena i razvijene bicepse...

Ta panika me podsjeća na paniku pred ispitima, na hodnicima škola i fakulteta. Strah i trepet. Na one majmune od nastavnika koji su nas kinjili, na strah oko toga hoćeš li uspjeti proći...

A u stvari, kao naporna mama imam za reći samo ono starinsko - zavoljet ćeš gradivo kad ga upoznaš. Polako. Svaka novost je čudna i strana. A s druge strane, ako ti nije sjelo, pa ne mora sve svima sjesti. Nedavno moj sin nikako nije našao rezonancu s jednim klasikom dječje književnosti i svi se stadili iščuđavati - pa meni je to bilo super.

Što to točno dokazuje klincu? U mom svijetu - samo da ima senzibilitet drugačiji od svoje učiteljice, tate - pa ako hoćeš i mame. Kad pogledaš, ni oni ne umrežavaju sve uređaje sa svime i ne bave se nekom samoukom informatikom koje i mene geeka nenaivnog ostavlja u čudu. Ali, on je mali, pa bi trebao valjda uživati u knjižetini staroj 100 godina jer je njegova učiteljica tako. Prije Interneta, prije svijeta koji danas ima neko novo poimanje vremena, prostora, mogućnosti i distance. Koji danas drugačije rješava probleme nego prije 100. Ili 30 godina.

I što točno pokazuje da nas netko ne želi za partera? Ništa. Da nas ne želi za partnera, jer traži nešto drugo, jer ima druge prioritete. Zašto bi to bilo bolno? Zašto bismo od toga radili dramu? Slobodan svijet slobodnih ljudi... It takes two to tango, i ako ovaj drugi pleše u nekom drugom ritmu sigurno postoji netko njegov, bolje nego da si gazimo po prstima.

Općeljudski razgovor, toplina prema drugom ljudskom biću ne bi trebala ovisiti ni o tome da li ta osoba u nama budi divljanje hormonskih ponornica, ni o slici u narcisoidnom zrcalu u koje pretvorimo drugo ljudsko biće.

Kad sam si to tako posložila, dejtanje mi je prestalo biti pritisak, ali mi je anketni listić i ona procedura rješavanja problema partnera (malo suptilnije od onog "hoćemo li" iz Gajeve) postala pritisak i apsolutni diskvalifikacijski faktor.

Možda ću se zaljubiti i svaliti na nekog rijeku ponornicu emocija, ali i dalje je to samo moj unutarnji film koji i dalje nema veze i ne dopire do istine o drugom, željama, očekivanjima, granicama, mogućnostima... Ima post o leptirićima o trbuhu koji su nametnici i gamad i koje bih ja insekticidom.

Na kraju svega vidim da se samo svi premalo družimo... s premalo otvorenosti i neposrednosti. Just being. Nakon svih škola i fakulteta, ocjenjivanja i evaluacija ja mislim da se ljude treba sistematizirati (u prihvatljive za komunikacije i sebi neprihvatljive, što je isto u redu), a zatim upoznavati, a ne ocjenjivati, mjeriti i natezati da budu nedostajeći komad naše prazne duše.

Odavno nemam iluziju da je išta lako... da je išta onako, eto, samo od sebe.
A ako je lako, vjerovatno je loše. Lako je ležat na kauču, a od toga ništa.
Pa čak niti poslati poruku na Iskrici nije lako - ako hoćeš odgovor nekog suvislog. Pročitati profil, razmisliti o toj osobi, razmisliti - želim li se javiti i onda smisliti trigger :) Ne bi čovjek rekao kako poslovno iskustvo, ono pravo, krvavo, s terena, dobro formatira čovjeka. Jednom kad si napisao pravu ponudu znaš zašto stvari toliko koštaju. Jer, na trideset i tri poslane ponude - jedna prolazi. I ona mora pokriti svoj trošak, ali i trošak svih ostalih.

Poruke - ej bok, ili i - kako si... ne prolaze, dečki. Pokušaj prodati nešto nabavi bilo koje kompanije sa Hej, ljudi, ćete kupiti... Ne ide...

Čak ima i manuala o tome kako online dejtati. Pa nije to od jučer :) Neznanje je sila koja je jača od svakoga razuma i znanja. Naravno da vam se nitko ne javlja Pa niste dali razlog.

Jedna čini se pametna i draga osoba dopisivala se nešto sa mnom i sinulo mi je da imam artikulirati još jednu ljestvu u mom usponu prema razumijevanju (sebe, jer ostalo je ionako samo posljedica).

Mnogi su frajeri priznali te razbacane čarape, TV-ove, odustajanje od kojekakvih dužnosti... ali, kao, ljudi smo, pa što. Pa reci.

To reci je teško. Najteže na svijetu. Pisala sam jednom davno na jednom blogu o tome kako nije težak sav taj posao, nego sva ta odgovornost. To što sam kao žena morala MISLITI o svemu tome. O svemu. Jer, čim bi njemu bilo TEŠKO, pustio bi u PM nek se ja gombam s time.

U nekoj bolnoj svađi je isplivalo da sam i ja bila neuredna i ne-držala dom čistim kad sam puno radila. Yap, ali nakon x pokušaja da napravim, unajmila sam pomoć. Outsourcala. Pritisak na budget u tom je trenu bio manje bitan od pritiska na vrijeme, mozak i moje resurse. U drugom trenu, nisam radila. Jer je to bio odgovoran potez - outsourcanje uz loše rezultate i životne izazove (bolest u obitelji) uz posao (a ja sam VSS i ne mogu dobiti posao portira, svaki moj posao je odgovoran posao) veća je šteta nego ostati doma bez prihoda.

Moji potezi nisu vođeni nekim "treba se", nego odgovornošću za nekoliko bitnih stavki: dobrobit mojih voljenih i moju dobrobit. Stanje na računu samo je jedna od pojmova križaljke, sve se treba poklopit da se otkrije ona magična riječ - ljubav & sklad.

Kako - stalnim balansiranjem i raspodjelom odgovornosti. Ne prešutnom - kao u većini naših brakova, nego dogovorom. Tko skuplja čarape? Čija je dužnost da perilica proradi (odmah?), tko upravlja dionicama (ako se investira i kako se pregovara), i tko i po kojem ključu ostaje na bolovanju kad je dijete bolesno? Podrazumijevanje = nerazumijevanje.

Ako je, momci, čist i dom (po dogovorenim standardnima) i vaša odgovornost - skupite faking čarape. Platite da ih skupi netko drugi. Ili kapitulirajte i recite - voljena, ne mogu. Znam da je to moja dužnost, idemo se mijenjati. Uvijek se može nešto mijenjati (osim ako ne može). I ljubav podnosi. Samo što je ljubav samo ona križaljka odgovornosti za sve, a ne vanjska slika uspjeha i natjecanja s Jonesovim.

Mame se više vide u cijeloj toj priči. Više pričaju, više plaču, više griješe, jer više rade, pa ih se više proziva. A otac, ma samo je bio klada. Na kauču, s obje ruke zauzete (u jednoj novine, u drugoj šalica kave ili cigareta), pa nisu toliko vidljivi u kadru i kao - nema veze.

No, nakon nekog vremena shvatila sam da me slika neodgovornog muškarca - novine - kauč - kava prestravila duboko više nego mamino mahnitanje uz usisavač. Ono je bar direktno, pa imam kućnu pomoćnicu i mir. Znala sam da mi je bitno da ne budem roblje, prezerno na svijetu i to sam si složila. I tu više nema nikakve bitnije štete, osim po budget, al lova su papiri - ili energija, kako želiš gledati. Whatever.

No, nisam znala da muškarac može ne biti klada, pa sam si svojevoljno odabrala jednu. Možda zericu napredniju od modela mog oca, ali kladu beskorisnu iste kategorije. Možda i s idejom da ću od tog tvrdoglavog materijala isklesati remek-djelo i popraviti prošlost (vidi: IMAGO teorija ljudskih odnosa). Ali, nećeš. Ma što rekao IMAGO, NVC... ljudi se ne mijenjaju, a kao se mijanjaju to ionako nema veze s tobom...

Nisam znala da je moj strah u kostima od života zapravo strah od praznine na koju se nasloniš kad se nasloniš na slabašnog, neodgovornog i kauč-muškarca. Ponor bez dna. Iznevjerenje ustroja Svemira. Užas.

Normalan i odgovoran muškarac kod mene prije 20 godina nije imao šanse. Jer mi je bio van fokusa. Mutan. Nejasan. Ono što sam znala je preuzeti odgovornost 100%. I jesam. Al, bezveze je to. Suprotno od istine, razuma, ljubavi i dobrote.

Dok se obračunavam s bivšim, zapravo se obračunavam sa slikom muškarca koji mi je bio prihvatljiv. Sad više nije. #prosvjetljenje.

Na moju jednostavnu listu od 6 osobina normalnog partnera je i to da je odgovoran prema svojim dužnostima, da razumije svoje mjesto u domu i Svemiru... i da drži stvari na svom mjestu. Bilo koja implicitna ili eksplicitna čarapa po podu koju bih ja morala skupljati (ili auto koje samo ja perem... ili plaću koju on troši, a ja zarađujem) ili "ženski posao" u kućanstvu gdje oboje radi je pedala kozmičkih proporcija. Brad Pitt bi dobio pedalu zbog čarape koju je hitio da je ja skupljam. Bi, majkemi. George Clooney. U napadu bijesa digla bih svih njihovih 80 kg i prenijela preko praga, kao kakav negativ unošenja preko praga.

Teško da ikoja spika više prolazi kod mene. Uopće me ne zanimaju pametni, mudrijaši i gledam samo što ljudi rade, kako ženski, tako muški.

So.

Razvod braka je za osobu kao kombinacija lomova od padobrana koji se, eto, nije otvorio, full frontal saobraćajke, brodoloma i poplave.

Ona pošteno priznaš sebi, ako iole valjaš, da si došla u taj brak sa padobranom koji je još tata sjebao pred TV-om (nije mu se dalo, gledao je seriju, pa onda Dnevnik i čitao Novi List) i stvorio niska očekivanja od muškarca (očevi, ako volite kćeri - volite njihove mame, da vide što je ljubav, a što idiotizam), da je cesta kojom si išla zmazana majčinim suzama (al opet nije lupila štiklama i dreknula), da je auto bio napul punog rezervoara, a da je brod od početka bio šupalj i curio.

Za poplavu ne znam. To nisam kriva. To je došlo, sila prirode i to.

Prvi korak oporavka je sanirati poplave, obrisati krv sa čela i ceste, pokopati mrtve, karmine...

Drugi korak je povidati krvareće rane, akutne lomove i preživjeti - ako se može, dušom, tijelom, srcem.

A treći korak je obično doći na Iskricu i preksutra naći ljubav svog života - NOT. Iako, to je tako čest pattern...

Treći korak je fizikalna terapija. Sebe, padobrana, ceste, auta...

Vidanje rana sa sviješću da smo brakom ne onoliko strgani koliko smo u njega ušli, nego duplo više. Trostruko više. Razbucao je svaku šupljinu, gdje je bilo blago napuklo, sad je tamo Marjanska brazda, a gdje je bila ranica, sad je tamo otvorena rana koja ne prestaje krvariti.

Kao što fizikalna terapija vježba hodanje u ljudi koji hodati ne mogu, tako postoji taj post-divorce period u kojem ljudi koji nisu sposobni za muško-ženske odnose moraju iste vježbati. Ja osobno pri tome ne mislim seksualne odnose. Ne koristiti ljude kao Lupocet (privremeno ublažavanje boli), nego mislim da treba vježbati povjerenje, iskrenost, druženje, bivanje sa osobom suprotnog spola u istoj sobi.

Ako ste ikad oporavljali nogu od loma - to boli i ide polako.

Treba ojačati, treba vidjeti što se stvarno slomljeno, treba dati vremena da kosti srastu - ali izlagati ih naporu svakako treba.

Tako da mislim da nije nužno ženiti se, udavati, sparivati, zaklinjati na vječnu ljubav čim vidiš pristojno ljudsko biće. Osigurati sebi period vježbanja, ojačavanja, sigurnosti. Oporavka. To se računa.

Ja se vježbam u tome da ne dignem super-shield u svakom razgovoru. Naravno, pri idiot-alarmu to je nužno, u poslu je isto dosta korisno, ali super-shield mi je zapravo najgori neprijatelj u ostvarivanju suvislih veza.

Moja terapija je slična onoj kao kad ljudima izvade šarafe. Onda kad više ne trebaš čelik da te drži na okupu, spremna si za dalje.

Boli sve to. Promašeni dejtovi, gubitak vremena, napasnici, osjećaj da si rekla previše uz bolan osjećaj greške... emocije koje se pobude na krivu osobu. Ali, mora boljeti...

Spremni smo za dalje kad je bol normalna bol. Kad rane više nisu otvorene, a kosti samo provizorno zakrpane.









Link

Razvod braka je za osobu kao kombinacija lomova od padobrana koji se, eto, nije otvorio, full frontal saobraćajke, brodoloma i poplave.

Ona pošteno priznaš sebi, ako iole valjaš, da si došla u taj brak sa padobranom koji je još tata sjebao pred TV-om (nije mu se dalo, gledao je seriju, pa onda Dnevnik i čitao Novi List) https://www.youtube.com/watch?time_continue=2&v=vwW0X9f0mME i stvorio niska očekivanja od muškarca (očevi, ako volite kćeri - volite njihove mame, da vide što je ljubav, a što idiotizam), da je cesta kojom si išla zmazana majčinim suzama (al opet nije lupila štiklama i dreknula), da je auto bio napul punog rezervoara, a da je brod od početka bio šupalj i curio.

Za poplavu ne znam. To nisam kriva. To je došlo, sila prirode i to.

Prvi korak oporavka je sanirati poplave, obrisati krv sa čela i ceste, pokopati mrtve, karmine...

Drugi korak je povidati krvareće rane, akutne lomove i preživjeti - ako se može, dušom, tijelom, srcem.

A treći korak je obično doći na Iskricu i preksutra naći ljubav svog života - NOT. Iako, to je tako čest pattern...

Treći korak je fizikalna terapija. Sebe, padobrana, ceste, auta...

Vidanje rana sa sviješću da smo brakom ne onoliko strgani koliko smo u njega ušli, nego duplo više. Trostruko više. Razbucao je svaku šupljinu, gdje je bilo blago napuklo, sad je tamo Marjanska brazda, a gdje je bila ranica, sad je tamo otvorena rana koja ne prestaje krvariti.

Kao što fizikalna terapija vježba hodanje u ljudi koji hodati ne mogu, tako postoji taj post-divorce period u kojem ljudi koji nisu sposobni za muško-ženske odnose moraju iste vježbati. Ja osobno pri tome ne mislim seksualne odnose. Ne koristiti ljude kao Lupocet (privremeno ublažavanje boli), nego mislim da treba vježbati povjerenje, iskrenost, druženje, bivanje sa osobom suprotnog spola u istoj sobi.

Ako ste ikad oporavljali nogu od loma - to boli i ide polako.

Treba ojačati, treba vidjeti što se stvarno slomljeno, treba dati vremena da kosti srastu - ali izlagati ih naporu svakako treba.

Tako da mislim da nije nužno ženiti se, udavati, sparivati, zaklinjati na vječnu ljubav čim vidiš pristojno ljudsko biće. Osigurati sebi period vježbanja, ojačavanja, sigurnosti. Oporavka. To se računa.

Ja se vježbam u tome da ne dignem super-shield u svakom razgovoru. Naravno, pri idiot-alarmu to je nužno, u poslu je isto dosta korisno, ali super-shield mi je zapravo najgori neprijatelj u ostvarivanju suvislih veza.

Moja terapija je slična onoj kao kad ljudima izvade šarafe. Onda kad više ne trebaš čelik da te drži na okupu, spremna si za dalje.

Boli sve to. Promašeni dejtovi, gubitak vremena, napasnici, osjećaj da si rekla previše uz bolan osjećaj greške... emocije koje se pobude na krivu osobu. Ali, mora boljeti...

Ljudi su zrcala jedni drugima, i kako je rekao jedan njemački filozof, ja van interakcije i komunikacije ne postoji. To je sigurno dijelom istina. Ne mogu znati tko sam, ako se nemam o čega ogledati i omjeriti. Svaka nas ljudska interakcija obogati i pokaže korak dalje...

Zakašnjela novogodišnja rezolucija.

Nikad. Nikad. NIKAD neću imati posla s birokratkim procedurama i papirima.
Osim spremnosti da moram bježati i robijati jer ne mogu izvesti mind blowing birokratske poteze (što mi je prihvatljivije od stalno FT1P proceduralnog kola), kao nasušna mi je potreba imati nekoga tko će to raditi za mene, pa koliko ide.

Bila kruha gladna, ali hodati po poštama i ispunjavati ovim mojim od računala formatiranim rukama (jedva znam držati olovku, ruke me bole dok ručno pišem...) preporučene pošiljke s idiotskim sadržajem (dostupnim mailovima, svima bazama koje imaju, faking Google Discom ako nikako drugačije), brinuti o obrascima, upisivati one kretenske brojeve sa auto brojača da država koja prefesionalno krade ne bi bila od mene oštećena za 2 kn / km... - nope.

Bolje grob nego rob.

Sve se nadaš da će toga biti manje, da će biti izdržljivo.

Neće. Nije. Ne zanima me.

Ako ima servis za to, bit ću im najodaniji klijent. Ako nema, valjda ima netko s OCD-om kome je bavit se time životna radost. Mora bit. Svega ima pod kapom nebeskom, pa i netko kome mozak ne ispuca dok žiga i puni stupce, šalje kopije, originale, hoda sa papirima po šalterima.

A najgore što je to prazna masaža mozga koja ne da koristi - nego šteti.

Kao da jednoj koloni mi budale trijebimo kao Pepeljuga onaj pijesak od bobica, dok druga kolona trpa zlato s kočija u prolazu, i onda smo mi krivi jer smo zaspali, pa više ne znamo jel zrno 123 567 ili 123 577.


Glupa sam da nisam ove godine to već riješila.