DeGa

Noć za zaborav, kao duboka sjeta. Nemiran san i riječi poput svijeća.
Ne, nisu zadnji dani. Još novih dolazi, lete ususret kao slavuji, s pjesmom u kljunovima.
S malim suncima u očima. Zvuci se opet rađaju i probuđeno srce drhti.
Zaboravljeno srce...

Noć za zaborav, kao duboka sjeta. Nemiran san i riječi poput svijeća.
Ne, nisu zadnji dani. Još novih dolazi, lete ususret kao slavuji, s pjesmom u kljunovima.
S malim suncima u očima. Zvuci se opet rađaju i probuđeno srce drhti.
Zaboravljeno srce...

Hoće li znati?

Hoće li znati da me više nema
Nježan vjetar na obali Save,
Hoće li znati da me više nema
Mjesečeva zjena u odrazu suze.
Hoće li znati gdje su sjećanja
Mlado Sunce rođeno iz magle,
Hoće li se sjetiti gdje su ti dani
Vrijeme zaleđeno na vrhuncima
Hladnim od tihog zaborava.
Hoće li znati da me više nema
Lahor toploga juga u uvali mora,
Šumor vala u zagrljaju hridi.
Hoće li znati da me više nema
Napušten brod na dnu mora
Uz duboki uzdah pjesme riba.
Hoće li znati...
Taj trenutak što rodi se smrću,
Taj san što živi se u dahu,
Taj život što vraća se prahu.

Hoće li znati da me više nema?
Ta priča stvorena od zrnca duše, daha, pomalo sjete, modrine, drhtaja i zraka...

8.1.2017.

...I zato čekaš novi vjetar na dostignutom vrhuncu. Zato čekaš da se zime otope, zato čekaš jos jedno proljeće. Ne možeš zaustaviti živo sjećanje na proljetni let, ne možeš zaboraviti prošlost koja ti je dala krila. Pa makar malo do nižih vrhunaca jer let je let. I možda nam je to cijeli Svijet...

Sutra ne dolazi jer noć me ne oblači u san. Još je danas, nezaboravljeno danas. Morale bi ove misli utrnuti oči, kao što zvijezde trepću dok ne zgasnu. Morale bi ove ruke u tami, što ih već dugo osjećam svojima, prestati pisati, klonuti, predati se. Ali ne predaju se. Pišu prošlost, pišu sadašnjost. Ne predaju se budućim danima, kao da znaju kako je neko davno obećanje pogaženo. I zato ne mogu dalje. Kao maleno dijete što traži odgovor. Sve je tako magleno, neraznatljivo sutra. Govore šapti daleki - ima još dana, ima još noći... Ali, vrijedi li ih dočekati? Vrijede li blijedog obećanja?

"Putovanje je jedina stvar koju kupujete, a čini vas bogatijim."

Opet ne mogu dozvati svoje zvijezde. Mračno je u stanu. Hrčak je sretan. Razmišljam noćas kako je Henry imao sreću. Sretnik je onaj tko ima dostojnu i postojanu Anais. Može napredovati. Oboje. Povlastica. Tako malo a mnogo. Za one koji osjećaju boju riječi, njihovu mekoću i zvuk, njihovu prirodu drugačiju u svakoj rečenici. Divlje i pitome riječi, čopor i jedinke samozatajne i tajnovite. Tako je dobro imati nekoga tko osjeća moć riječi... Da podijeli jedino što ima. Svoju prolaznost u osjećajima.
Jer, i to će proći... "Esier"-12/2013

Riječ je moje svjetlo i moja tama. Toliko toga doživjeti pa opet biti na početku puta. Zar nije ludo? Zar nije predivno. Poslije tolikih putovanja tijela opet u titrajima oživjeti. Novo drugačije primiti. Htjeti ponovno poletjeti. Dok te drugi sumnjičavo gledaju, a neki pohvalno tapšu po ramenima, udahnuti polako i duboko. Dozvoliti struji u tebi da opet se vrati kroz kundalini. Možda tada neće trebati itko za dlan niti zagrljaj. Možda će tad vječnost odabrati stranu? Tko zna? Nitko ništa. U tebi je zrno znanja i drhtaj odluke.

Jutro me opet oslobađa bremena, težina postaje lakša, a obaveze prolazne. Danasdar - kažem u mislima - krasan je dan, još ako se pokaže Sunce. Na livadi mojih misli kao na poljima slavonske pšenice zatalasat će se prsti vjetra. U njima je neka nadzemaljska snaga, vjera i sigurnost u dobro postojanje. Sve niske misli i trine trivijalnosti past će u pepeo korijenja. Dobro je...

Ti ne znaš moju priču, ti ne znaš moj san i ne znaš moje jutro. Ti samo slutiš drugačiji titraj. U danu koji zori plodovi su tako obični sve dok im se ne počnemo diviti. Tada i zvuk dobije boje, tada i svjetlost raširi glazbu, a neke davne riječi pjesme učine nam dan posebnim. Možda će nam se učiniti da netko drugi je to izazvao, učinio da se sreća rascvjeta, no ipak, mi smo to dozvolili. Mi smo u oku tog promatrača. Makar, i netko drugi treba oči nasmiješiti. Tada se ljepše divimo danu.

Ponekad zaboraviš zbog čega živiš. Možda je to trenutak oduševljenja ili samo mir u srcu. Možda je to lepršanje uzbuđenja ili spokoj koji se sluti. Možda ponekad zaboraviš tko si bio i što jos želiš biti, koje granice žudiš dosegnuti. Možda je zaborav sreća, a sjećanje kamen oko vrata. A možda je kamen dobar i siguran sve dok nisi u dubini podmorja okružen ljepotama koje ne možeš iskusiti. Možda je tišina prolaznosti koja pada oko tebe samo jeka začuđenih misli koje si iz knjiga izvukao na svjetlo i oživio. Možda si ti oči knjiga i srce Sunca, a možda tek zrn prašine koji je vjetar otpuhao iz knjige postojanja. Možda si tek na pola puta do pada, ali danas znaš da je uzlet ono što te čini živim. Kao pogled u nebo, kao suza u Suncu, kao vjetar u grudima, kao krv na usnama...

Kako običan posao guta bez žvakanja sve one riječi koje smo htjeli zapisati. Nestaju u trbuhu obaveza kao u tijelu Kiklopa bez milosti. Njegovi prsti otkidaju lance naših rečenica što bi htjeli zazveckati dolinom ushita. Proplanak je visoko gore, gdje se svjetlost javlja jednom godišnje, možda. Ili jednom u snu. Na vrhuncu snage susrećemo svoju nedoživljenu budućnost kako se srdačno grli s našim ostvarenim željama. Ponekad je to jedino što možemo. Gledati. Sklopiti oči i gledati u sebe...

Ponekad u moru obaveza poželiš riječ neku, lišenu moranja, briga i obaveza. Onu koja svevremenski odjekuje kao malena jeka u predgrađu srca. Neki zvuk koji utješiti može, jer što smo mi - samo putnici i prolaznici neutješeni domom. Kroz prste nam vrijeme prolazi, kroz oči uspomene, a u sjećanju ostaju paučine prošlosti. Zagrljaj nepronađen jeca u kutu misli. I dok tuga luta snovima, tako i vjetar leprša kroz krezube grane breza. Eh breze, bijele breze, nježne kao naše tihe suze...

Kome ostaviti misli?
Kome dati svjetlost, trak iskričave mokre pruge po središtu puste ulice? Kome pokloniti sebe doli sebi. Vjeran put, nepoklon, začudnu riječ, trag nečega ili nekoga tko prošao je usporednom prugom. Kolosijek što zarasta u vitice života. Bilo je cvijeće, lijane žalosnih vrba, bilo je proljeće, neumrlo i puno, puno listova sjećanja. Svaki je listić žalosne vrbe nosio ispisanu stranicu knjige. Sterilnost bjeline papira i crnih znakova ponekad je bolna. Jer dojmovi pročitanog stižu s tisuću trenutaka zakašnjenja.
Kao da čitaš zvukove.

Danas je novi dan i zvukovi se rađaju.
Prvi bijaše zvuk...

Sitni sati.

Misliti na sebe. Pisati samome sebi. Dok ptice čvrčkaju moliti mislima tijelo da se samo zaliječi, da se samo prosvijetli. Prizvati kundalini. Osjetiti poznatu struju, plimu ugode i blage munje.
Misliti na sebe. Nema nikoga drugoga. Pružiti svoje misli, obaviti se njima. U sjetu zagrnut, a opet tako čist. Ne tražiti izvan nego unutar.
Kako rekoše oni koji odoše: posvetiti se sebi jer toliko smo mnogo vremena zaokupljeni onime izvana. Tako nas vabe, dajemo pažnju drugima a sebe nismo spoznali. Naša se tijela tako promijene dok pogled i misli ostaju isti. Misli imaju svoje tijelo, ruke, mišiće, noge. One imaju svoj oblik koji se ne mijenja. Zamišljamo svoje tijelo nepromjenljivo, tako jednostavno i bez boli, bez prepreka, bez stida i sujete. Tako je sve čisto bez onoga tijela.