Svitci s asfalta

Michael Cheval - Royal Tango, ulje na platnu

Stajala je ispred prozora i gledala u stražnje dvorište. Ni ove zime nije bilo snijega za Božić - pomislila je. Mraz je zabijelio raslinje i vrtne ukrase. Gledala je kristaliće leda po granama. Podsjetili su je na Swarovski ogrlicu koju je dobila pod jelkom, zajedno s parfemom i setom skupocjenih ulja za kupanje, zamotanih bezlično u parfumeriji. „ Vjerojatno nije sam ni birao“, namrštila se dok su joj tmurne misli prolazile glavom, „ da malo obrati pažnju, shvatio bi da ne volim kič i napadni sjaj kao one njegove“.
Stajao je na semaforu, nervozno kuckajući prstima po upravljaču. „Isusatiboga, kud svi ovi idu?! Šta se nije pospajalo sve sa svim, mater vam j.., kud se vozite svi u tri krasna!“ . Mijenjao je stanice na radiju, dobacujući tu i tamo neku prigodnu psovku. Osjetio je olakšanje što su prošli blagdanski ručkovi s obitelji i gostima. Živcirala ga je natmureno i nezadovoljno lice žene. Pobjegao je u ured, iako nije morao.
„Šta ta hoće! Jebate sve sam joj pružio!“, glasno kaže sam za sebe. Pekla su ga njezina zamjeranja. Smatrao je da je nezahvalna i nepravedna. Pa zahvaljujući njemu nikad nije morala raditi. I tko zna bi li završila taj fakultet, što mu stalno gura pod nos, da nije ono platio profesoru onaj ispit što je sto puta polagala - Žestio se sve više. „Ja sam seljačina! Primitivac! Dami treba razgovori intelektualni, jelte!“ Gestikulirao je i kreveljio se u vožnji. Postajao je sve ljući i vozio sve brže.
Osjećala je gorčinu. Tolike godine je protratila uzalud se žrtvujući. On nikada neće dosegnuti njen intelektualni nivo. Zapravo u ničemu joj nije ravan – mislila je u sebi, popravljajući savršenu frizuru. Ta ona je studirala pravo kao i svi u njenoj obitelji. Mogla je birati koga je htjela… Nije se mogla sjetiti kako je uopće završila u braku s ovim… ovim.. iako.. Nekada su tako lijepo razgovarali. Satima.
Odlučila je – napustit će ga. Ona želi punoću života, želi muškarca koji ju cijeni, voli, kojemu nije trofej. Muškarca s kojim može plesati, smijati se, razgovarati. Pogledala se u ogledalo – može ona još birati, pomisli zadovoljno.
Gdje je nestala ona prekrasna djevojka, puna života, mislio je vozeći se. Imala je osmjeh od kojeg su mu klecala koljena. Ne može se sjetiti kada se zadnji puta nasmijala. To osuđivanje, neodobravanje, nezadovoljstvo – postalo mu je nepodnošljivo. Nekada su tako lijepo razgovarali. Satima. Kakva rospijetina je postala od onako krasne djevojke! Ooooo nije on za odbaciti. Ima žena koje bi bile sretne da su na njenom mjestu. O, draga moja, itekako! – puhao je.
Sjela je za računalo. Otići će na onu iskricu što joj je pričala Iva. Ona je tamo upoznala „brdo likova“ kako kaže. Tek onako, malo da s nekim porazgovara, da vidi… Hmm, koji nick uzeti… „Desert_Rose“. To je to. Tako ju dobro opisuje: plemenitost red pustinje.
Stigao je u prazan ured. Ulogirat će se na onaj sajt što mu je pokazivao Igor i „posudio“ svoj profil kad su ono popili Đekija više nego je trebalo. Rekao mu je „stari ako si vješt, ševil buš svaki dan drugu“. Nije njemu toliko do sexa, želi se sjetiti se kako je to razgovarati sa ženstvenom ženom. Pravom ženom. Postoji li takva uopće… Hm, ček gdje je onaj Igorov nick… Aha, evo tu je - Maher69.
Ulogirao se, poslat će poruku prvoj koja je online… Vidio je mnoštvo poruka koje je Igor razmjenjivao s članicama. Mnoge vrlo slobodnog sadržaja. Nisu mu se baš svidjele. No, hajde, ide probati.
Vidi ovu „Desert_Rose“..
„Dobro jutro! Kako si? Što lijepoga radiš? Znam da nije baš originalni početak, ali kao mi daš šansu, možda se popravim. Što kažeš?“
Čekao je….
Zurila je u poruku. „Maher69“ – može li biti gluplje od ovog, mislila je. Međutim, poruka je pristojna, čak nekako simpatična. Odluči odgovoriti.
„Dobro jutro i tebi! Svaki početak je težak :)“
….
Nastavili su izmjenjivati poruke i ulazili sve dublje u razgovor. Smijali su se svaki ispred svojeg ekrana, poletno prstima prelazili tipkovnicom… oboje su imali osjećaj da se poznaju već godinama.
Lijepo su razgovarali. Satima.

Snimljeno jutros rano


Zimsko sunce - sija, a ne grije.
Mami ljepotom, a ne daje toplinu.
Podsjeća me na neke ljude.

Tomasz Alen Kopera "H13" , ulje na platnu

Vidim te
kada te slušam.
Vidim te
kada čitam tvoje napisane riječi.
Vidim te
kada se ne javljaš danima.
Vidim te
i onda kad te se ne sjetim.
Vidim te
jer te volim.

Probijajući se bespućima mreže svih mreža, slučajno sam naišla na ovu fotografiju, tražeći nešto sasvim drugo. Zaintrigirala me tetovaža na bradi žene iz strogog puritanskog viktorijanskog doba. Istražujući dalje, saznala sam da se radi o Olive Oatman, ženi koja je provela dio života s Indijancima. Tetovaža je obilježje Mohave Indijanaca, kojima su obilježavali svoje pripadnike te kao zaštitu u zagrobnom životu.

Ima više verzija priče, postoje i knjige o tome, ali teško je rekonstruirati pravu priču zbog cenzura tadašnjeg i sadašnjeg vremena. Vjerojatno je priča koju je sama Olive kasnije pričala samo djelomično točna.
Kratko ću prepričati priču (koga zanima može detaljnije vidjeti ovdje: Link ). Priča, dakle, ide ovako: 1851. godine Olive je imala 14 godina kada je sa svojom obitelji mormona putovala s drugim pionirima na divlji jugozapad, kako bi tamo živjeli. Dio putnika je vodio Olivein otac, koji je silio da se nastavi putovanje, unatoč protivljenju drugih koji su se željeli odmoriti. Oatmanovi su tako nastavili put sami.
Na putu su ih napali Yavapai Indijanci, poubijali obitelj, zatukli brata Lorenza te oteli Olive i njenu sestru Mary Ann, 7 godina staru. Sve što se zna od tada je ono što je ispričala Olive kasnije.
Olive i njena sestra bile su robinje, zlostavljanje i izgladnjivane. Godinu dana su živjele pod takvim nesretnim okolnostima, dok jednoga dana nisu naišli neki pripadnici Mohave Indijanaca koji su ih kupili za nekoliko konja, tkanina i ostalih vrijednih stvari koje su služile kao valuta.
Životni su se uvjeti znatno poboljšali za Olive i Mary Ann- odvedene su poglavici i prihvaćene kao pripadnice plemena. Djevojke su tetovirane plavom tintom kaktusa po bradi i nadlakticama, dokaz da su prihvaćene kao Mohave. Par godina su lijepo živjele, imale svoju zemlju, postupalo se prema njima kao prema obitelji. Kada je nastupila suša i velika glad, Mary Ann je preminula.
Glasine su se proširile zapadom da među Indijancima živi bijela žena te je 1855. stigao zahtjev federalne vlade da se ženu preda američkim vlastima. Indijanci su bili nevoljni udovoljiti takvome zahtjevu, smatrajući Olive svojom. Nakon prijetnji, natezanja i pregovaranja te samom Oliveinom odlukom – vlada ju je otkupila za nekoliko konja, tkanina i ostalih vrijednih stvari koje su služile kao valuta.
Povratkom u „bijeli svijet“ , Olive se udala, držala predavanja i pričala o svojem životu s Indijancima, gdje ih se odrekla i nazivala divljacima. Umrla je 1903, u 65. godina života.

- * -

Upravo je povratak u licemjerje i stegu bjelačkog života, prema mojem mišljenju, tragično! Potrebno je staviti priču u kontekst shvatiti njezin položaj i položaj žene u vremenu u kojem se događa ova storija. Olive je bila primorana lagati i odreći se dojučerašnje obitelji, kako bi opet spašavala živu glavu u čistunskom okruženju. U vremenu gdje je javna slika bila važnija od svega drugoga. Čak i života samog.

Vjerujem da je bila daleko sretnija U Mohave plemenu, gdje je bila ravnopravna, slobodna, voljena, gdje je mogla raditi i igrati se. Gdje je čak imala pravo glasa u odluci hoće li se vratiti bijelcima. Sve što u tadašnjoj „civiliziranoj“ kulturi nije imala.
Ona je u divljini mogla noću izaći, sama i gledati zvijezde. Mogla se glasno smijati i bila je nesputana korzetima, haljinama, frizurama. Trčala je raspuštene kose i golih grudi.

Kako bi tragedija bila još veća, postoje neke naznake da je bila udana za Indijanca i imala dva sina. Da je danju pričala o divljacima, a noćima plakala za izgubljenom obitelji i ljubavi.

Bilo je mnogo žena koje u živjele takve živote, u laži i prijetvorno. Olive se isticala jer je do kraja života nosila obilježje ljubavi kao stigmu. Obilježje pripadnosti prikazano kao sramota. Sramota koju je do kraja života morala opravdavati i zbog koje je neprekidno lagala, udaljavajući se od prave sebe svakim danom.

Mnoge žene i danas tako žive. Mnogi muškarci i danas tako žive. Gradeći sliku prema van, pritisnuti očekivanjima, predrasudama, mržnjom, licemjerjem.

Neslobodni. Nesretni. Neispunjeni.

A rođeni smo da budemo slobodni.

Mi smo bolji od njih. Poštujemo tradicionalne vrijednosti, prirodno i Bogom dano. Moralni smo, čisti i pošteni. Oni su agresivni, nakazni, grješni. Oni nas ugrožavaju. Naš put je ispravan. U manjini smo.

Mi smo bolji od njih. Poštujemo suvremene vrijednosti, znanstveno i za čovjeka. Razumni smo, tolerantni i napredni. Oni su agresivni, primitivni, licemjerni. Oni nas ugrožavaju. Naš put je ispravan. U manjini smo.

Mi smo bolji od njih. Poštujemo univerzalni zakon, prirodno i natprirodno. Produhovljeni smo, tolerantni i puni ljubavi za čovječanstvo. Nije nas briga kakvi su oni – mi ih sve volimo. Oni nas ugrožavaju. Naš put je ispravan. U manjini smo.

Svemir se smije.


Skulpture: "80 leđa" Magdalena Abakanowicz