SPECTATOR

Autor Ivo Anić
22.10.2017


„Rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“

Pjevao je Branimir Štulić u smiraj jednog doba, doba nakon kojeg dolazi apoklipsa, ona koju je proročanski najavljivao držeći kako se ništa dobro neće dogoditi na ovim prostorima kada armirani beton socijalizma padne uz zveket ( Rattle and hum op. p U2). a zamijene ga neki novi, a isti poslušnici, neki novi fazani će samo promijeniti perje. Te slike jedne ere na zalasku, jednog svijeta u smiraju, ostat će kao trajni povijesni zapis o jednom vremenu, vremenu koje se eliptično ponavlja u svoj svojoj neumitnoj histeriji.

Promatrajući te činovnike, birokrate, novinare kojih se užasavao iz zadimljenih birceva Blata i Trnskog, Branimir Štulić proročanski je navijestio njihovu ekspanziju, njihovo neumitno preuzimanje, dominaciju koja će preokrenuti svijet kakvog smo poznavali. Bivši partijski novinari, bivši visoko rangirani kao siva eminencija, bili su punjene ptice, prepune žudnje za misijom, fazani koje je mogućnost prosvijećenosti mamila svojom karizmom, mučenici koji će dobiti šansu da se istaknu i na pijedestal svog križa postave mrtvu stražu.

No tada je zavladalo ono što je Branimir naslućivao, neznanje, sujeta i koncentrični krugovi gluposti.

„Moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“

Vrištao je Branimir Johnny Štulić nepogrešivo predskazujući neumitnu budućnost pred nama.

Pokradene misli, revizionizam, histerija i bezočna manipulacija dozvale su ološ koji je imao svoju strukturu, svoj hegemonizam, ali i svoju priču, svoju verziju povijesti. Aparatčici su zauzeli rezervne položaje, a na scenu je stupio diletantizam. U mladoj nam državi svatko je mogao da postane što god želi, punjena ptica, uspješan pjevač, pa i novinar. No dva desetljeća iza tih sudbonosnih godina stvari će poprimiti dramatičan tijek. Tabloidna analitičnost zamijenit će struku, čvrsta sprega vlasti i medija kojima upravljaju konzorciji i njihovo marketinško, čudovišno blještavilo zamijenit će etiku, novinarski poziv i misiju i očajanje će zahvatiti ljude.

„I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru!“

I oprali su se naši fazani u kupki izvrsnih karijera, izdašnih honorara kojima je jedina svrha da oni kojima se prosljeđuju budu poslušni, rade ono što im se kaže ili servira, i oprali su se naši fazani potpuno svjesni da kako vrijeme odmiče stvari postaju činjenično stanje, a struka evoluirana u simbiozu s vlasti normalna pojava i stasali su novi fazani na starim agendama prihvaćajući kao sasvim normalno da rade, misle i pišu – ono što im se kaže.

Umazane ruke brzo se peru, proročanski je zaključio Branimir Štulić, naši su se fazani davno „oprali“, kako svoje ruke tako i svoju savjest, i našim je fazanima savršeno jasno kako je masa podlegla masovnoj histeriji, masovnom ludilu, a kako je sve naivno i jednostavno počelo.

Nije li divno pogledati zemlju trideset godina nakon tih prapočetaka uništavanja novinarstva i zaključiti kako se upravo odvija isti scenarij savršeno i realistično postignut uništavanjem struke u kojoj će od neovisnih i mislećih ljudi sistem pretvoriti poslušne fazane koji će u špaliru čekati pred Gazdinim dvorima policiju da dobiju „turbo ekskluzivu i naslovnice koje će vrištati“, a koje im je omogućila vlast koja im je dala informaciju, dojavu, da se kao fazani bace, rastrgaju dojučerašnju nedodirljivu zlatnu koku njihovog medija koja ih je hranila.

U dlaku i u istoj narativnoj formi. Istoj formi u kojoj je nedodirljivost krasila Sanadera, Vidoševića, a danas Todorića, novinarski fazani gorljivom su strašću kada su žrtve pale na pod, a vlast im dala zeleni val jurnule u cik zore da se „napiju krvi“, da odrade svoj, kako ga zovu posao i da svojoj redakciji poslušno isporuče priču o palom Anđelu, Gazdi, od kojeg su do jučer primali kruh, naravno da ga veličaju, hvale, fazanski uzdižu.

Nije li divno imati stranku na vlasti koja nije evoluirala u trideset godina dalje od mržnje, revizije ustaštva, zatvaranja svojih granica u kojima će se odvijati bezočna pljačka, i u kojima će kontrolirati medije do te mjere da čuvaju u sefu stare fazane koji će im tako divno doći kada aktualni premijer upadne u neugodnosti, da puste jata svojih mladih fazana da čerupaju žrtve, potpuno svjesni da im je vlast sada poslodavac, ona ruka koja ih hrani.

Vlast koja je postala sama sebi svrha kada kontrolira medije, do te mjere da im daje informacije o radu policije, točno u određene sate, minute, igrajući se i davajući točniji vremenski period uhićenja onim važnijim medijima.

Nije li to divno?

A novine se grabe, kupuju, čitaju, komentiraju. Hvale se agilni mladi fazani, njihova hrabrost, samoprijegor.

„I rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada.“

Pjevao je svojim napuklim glasom Branimir Štulić aludirajući na zemlju koja će ostati samo ponornica i ništa više, ponornica u kojoj vlada mrak, mulj i štakori. Nad tom rijekom letjet će fazani, debeli i dobro uhranjeni fazani koji će jako dobro znati kako su proživjeli svoj život, uhranjen, bogat i zanimljiv.

I svi ti mrtvi fazani koji su prodali svoju dušu vragu lete i letjet će iznad naših glava i nijedan nikada neće pasti.

I da ti na koncu na pamet ne padnu vodene boje.

Umazane ruke brzo se peru.

ILI, U ŠTO SE PRETVORILO MIROLJUBIVO PLEME DALMATINACA / B. Dežulović


Iznajmljuje se, prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući, hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu, pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje…

Ima negdje na donjim policama YouTubea sačuvan stari, požutjeli filmski dokument iz arhiva Hrvatske televizije, djevojačko Televizije Zagreb, o nježnim godinama dalmatinskog turizma, iz vremena kad je u naš jezik tek ušao neobičan termin „vanpasionska potrošnja“: reportaža s naše male rivijere, iz crno-bijelih Mimica, godine 1967. – ili je to 1968.? – u kojoj se ponosni predsjednik mjesne turističke zajednice hvali kako u selu imaju petsto kreveta, u prosjeku stotinu pedeset dinara noćenje, a od takozvane „vanpasionske potrošnje“ cijelih nula dinara. Ništa. Zero.

Ako vam se učinilo da sam napisao kako se drug iz Mimica ponosan pohvalio nulom u knjigovodstvenoj koloni „vanpansionske potrošnje“, to je zato što sam upravo tako i napisao.

Danas to, dopuštam mogućnost, izgleda prilično poremećeno, ali drug predsjednik turističke zajednice objasnio je reporteru Televizije Zagreb kako je iznajmljivačima u Mimicama nezamislivo da gostima koji su platili noćenje domaćini naplate još i suhe smokve, pršut, vino ili slane inćune. Ta, kako se zove, vanpansionska potrošnja bila je nešto nepristojno, znak osobite negostoljubivosti – kako, zaboga, čovjeku koji je krevet pošteno platio stotinu pedeset dinara naplatiti još i skuše, koje će se ionako ispeći za večeru i zajedno pojesti? – pa se izgovarala poput psovke: znalo se po malim mistima tko zarađuje od vanpansionske potrošnje, i taj je bio na zlu glasu, kao gulikoža i prevarant što sramoti selo, pa stoga vjerojatno i ne „naš čovik“. U toj reportaži, recimo, kao jedina „ponuda“ i „sadržaj“ iz vanpansionske potrošnje prilično prezirnim riječima označen je i snimljen nekakav nesretnik iz zaleđa, što je turistima na plaži bezuspješno pokušavao uvaliti legendarne drvene čaplje, dugo godina jedini, hm, autentični dalmatinski suvenir.

Da, tako je bilo na početku, prije pola vijeka, u ono davno crno-bijelo vrijeme kad su Dalmatinci, neobično pleme u mornarskim majicama, bili na glasu kao gostoljubivi domaćini široke ruke.

Ove subote, obilježavajući valjda pola vijeka „vanpansionske potrošnje“, hrvatski su mediji objavili – a strani prenijeli – dvije priče pod zajedničkom egidom „Pedeset godina kasnije“. Pedeset godina kasnije, na otoku Visu nepoznati se poduzetnički genij dosjetio turistima naplaćivati hlad, pa na svom improviziranom parkiralištu pola dana parkiranja na suncu naplaćuje trideset kuna, a u hladu – pedeset. A mi na našoj maloj rivijeri malo smo se povrijeđeno štrecnuli, jer već odavno u Krilu kraj Omiša parking na suncu naplaćujemo deset kuna, a u hladu dvostruko više.

Pedeset godina kasnije, na drugom jednom našem srednjodalmatinskom otoku, Braču, u jednoj pizzeriji naplaćuju čak i rezanje pizze, i to tri kune po komadu. Da, rezanje pizze. Da, tri kune. Da, po komadu: želite li da vam njihov glasoviti, vrhunski obučeni rezač ručno isječe pizzu na osam kriški, to ćete platiti dvadeset četiri kune. Kad se doda i ona zloglasna usluga „postavljanja stola“, što košta dvanaest kuna, jedna obična pučka narezana pizza i prije nego je uopće naručite već košta trideset šest kuna.

Pedeset godina kasnije, gostoljubivo pleme Dalmatinaca – kojima je nekad bila sramota gostu naplatiti i večeru, a kamoli parking – turistima posebno naplaćuju i parkiranje u hladu i rezanje večere. Baš sve iza južnog izlaza iz tunela Sveti Rok danas je tako golemi i neiscrpan resurs vanpansionske potrošnje, ima te vanpansionske potrošnje u nas kao nafte u Arapa. Već u Zadru, dolje pod Svetim Rokom – ne treba nam dalje – u kafićima, čitali smo, naplaćuju korištenje WC-a. Na Silbi preko puta Zadra, čitali smo, naplaćuju vodu iz slavine, dvije kune čaša. U Biogradu kraj Zadra, čitali smo, sat vremena korištenja klima-uređaja naplaćuju pet eura. Pet eura. Sat. Klime.

Pedeset godina kasnije, iznajmljuje se, prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući, hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu, pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje na plaži, smrt na plaži, prirodna smrt na plaži, ubojstvo na plaži, ubojstvo na plaži sjekirom s predumišljajem po želji: iste one subote kad smo čitali kako se naplaćuju i hlad za automobil i rezanje pizze, mediji su zabilježili kako je u Starigradu kraj Zadra – još se nismo makli od Zadra! – pobješnjeli domaćin, dva puta prodavši isti apartman, zajedno s grupom urođenika sjekirom potjerao grupu od četiri mlada Slovenca. Sjekirom!

Pedeset godina kasnije, novac, gramzivost i pohlepa domorocima su potpuno pomutile razum, u samo dvije generacije Dalmatinci, nadaleko poznati gostoljubivi domaćini široke ruke, pokvarili su se kao mljeveno meso na akciji u Konzumu, pa se na našoj maloj rivijeri – gdje je nekad bila sramota naplatiti pršut, sir i vino, pjat brujeta ili ribu s gradela – danas plaća čak i skakanje u more.

Koji dan prije nego se saznalo za povoljne cijene parkiranja u hladu, na Visu – gdje očito imaju najviše mašte u crpljenju vanpansionske potrošnje – čitali smo, eto, kako je jedan turistički neimar zaskočio grupu mladih Šveđana što je skakala s visokih stijena, ljubazno im objasnio da je to park prirode i da je skakanje u more strogo zabranjeno, pa im oduzeo GoPro kameru i povjerio da im zapravo čini uslugu, jer je trebao zvati policiju. A kameru će im, jasno, vratiti u portu, čim mu donesu hiljadu kuna. Pretpostavljam u sitnim i neoznačenim novčanicama.

Ukratko, što da vam kažem: otkako smo otkrili tu, kako ste rekli da se zove, „vanpansionsku potrošnju“, bogami nas je krenulo. Što će pak biti poslijepodne, kad sunce jednom prijeđe na drugu stranu neba i sjenoviti se parking od pedeset kuna nađe na vrelom suncu, o tome ćemo razmišljati kad dođe.

Bit će već neke vanpansionske potrošnje.

Autor: Ivo Anić


Mi Hrvati smo zapravo jedan sretan narod. Sve imamo, od vode kojom se razbacujemo, do ravnica koje ne obrađujemo, imamo bistro more, odlični smo u nogometu, od zabave čitav spektar s lijeva na desno, u isti moment možeš slušati Grdovića, ili tući ljude pred kazalištem. Kako te volja, što preferiraš. Od zabave imamo politiku i političare, kupiš kokice i imaš na tjednoj bazi vrhunski audio – vizualni doživljaj, u HD rezoluciji. Imamo ukratko sve, jedino što nemamo, što nam je Bog ukinuo, a dao nam je morate priznati i previše, nemamo jednu malu, sitnu filozofsku granu. Valjda smo preskačući grane tu nekako polomili, ili smo je zaobišli, vrag će ga znati, a ona je – logika.

Logika je znanost o ispravnim oblicima misli i metodama spoznaje. Logika je, zajedno sa metodologijom jedna od osnovnih filozofskih disciplina, a zasniva se na jednostavnim, deduktivnim zaključcima. Ponavljam, mi Hrvati odlično se služimo loptom, toljagama i vatrom, no jako loše logikom, a ja je nastojim u mnogim slučajevima koristiti, čisto onako, zdravorazumski.

Evo jedan banalan primjer.

Tomislav Saucha.

Napalo čovjeka, završio skoro u bolnici, pobrisao Facebook profil, nestao, ispario, javio se kratkim priopćenjem, a da nitko, ponavljam nitko, u njegovu slučaju nije primjenio onu slavnu Aristotelovu logiku, oca joj jebem zamršenoga. Hrvataska se upela da nesretnog Sauchu pribije na križ, vrišti se na sve strane o njemu, naslovnice donose bombastične naslove, i sve se vrti oko dvije optužnice koje će mu kao, staviti u ladicu. Zaboraviti na njih. Jebem te majko logiko. Zar bi netko svoj život, obraz, karijeru, bezbrižne šetnje gradom žrtvovao za dvije banalne, beznačajne optužnice po kojima je nesretnik krivotvoreći potpise maznuo par tisuća kuna?

Ta na dnevnoj bazi lokalni šerif Voćina mazne deset puta više i ostavi mjesto bez vode, doktora, ljekarne i vrtića. Jebem te majko medijska logiko. Zar bi netko zbilja bio tako blesav da sebi uradi, što je uradio Saucha ako ne postoji barem još jedna – treća optužnica za koju se ne zna.

Čista logika.

A ta treća mora da je veća, mora da je zajebana kada se ovom napaćenom narodu ukazao i onaj čije se ime više ne izgovara, mora da je veća i od cjenika mesa u lokalnoj mesnici u kojoj teletina košta tri, junetina dvije, a govedina tisuću kuna, mesnici kojoj cijene kroje budući pročelnici, kurci palci, stoka koja je umislila da su ljudi.

A ta treća, mora da je i veća, mora da je čista nesreća, kada je nesretni Saucha odlučio postati neprijatelj Hrvata br1, kada se toliko prepao da je umjesto tip na Liverpool odlučio staviti na Marića.

Čista logika, dragi moji svi, svi što punite naslovnice, kreirate osmrtnice, šarenite novine, mažete oči ovom napaćenom narodu. Sad je samo jedno logičko pitanje?

Tko je zapalio žito!
Da nije student?

Piše: Sinan Gudžević / portalnovosti. com
25. travnja 2017



Jedino je demon po imenu Sutra mogao znati da ni u ovom broju lista neće biti riječi o onom što sam kanio da bude. Toga je demona u moj život uveo pjesnik Kalimah iz Kirene ovim epigramom:

Ko li bi mogao znati demóna po imenu Sutra?
Harmide, evo i ti s nama do jučer si još
Bio, a danas te evo sahranismo plačući gorko.
Ne zna za gorčiju bol Dìofont, roditelj tvoj.

Okrutni demon po imenu Sutra učinio je da u ovom broju sveže Maksimir za Mirogoj. Jer je odnio čovjeka koji je do jučer bio s nama, a danas smo njegovo tijelo ispratili u mirogojsko krematorijsko spuštalo. Ime je čovjeku Tomislav Židak.
Židaka sam upoznao u Luzernu 1988, znam i datum i dan i sat: utorak, 23. avgusta, oko sedam uveče. Toga ljeta sam radio na recepciji hotela Park, a on je tražeći sobu, naišao na mene. Došao je bio da za ‘Sportske novosti’ izvještava s prijateljske nogometne utakmice Švicarska-Jugoslavija. U času kad je izvadio pasoš, u hotel je utrčao neki Švicarac i zatražio da zovem vatrogasce, jer je u parku preko puta gorjelo plastično uže ljuljaške na dječjem igralištu. Zovnuo sam vatrogasce, a onda krenuo da upišem Židaka u knjigu gostiju. Nisam ni završio s time, a četiri vatrogasna kamiona s ljudima pod punom opremom stigla su pred hotel. Jedan je dotrčao k meni tražeći da mu pokažem gdje gori. Izišao sam, a za mnom i Židak. Iznad sjedala ljuljaške tinjao je uz uže plamičak. Dok su kamionski motori nesnosno drndali, vatrogasac je iz ručne torbe izvadio dozu nekog spreja i poprskao po užetu, vatra se iste sekunde ugasila, a on dao naređenje interventnoj ekipi da se vrati. Kamioni su još jače zadrndali, a Židak se smijao kao neko ko je dugo plakao, rekao bi Pessoa. Uređene zemlje ponekad su malo bučne, kazao je. Sutradan je Jugoslavija odigrala odlično, pobijedila 2:0, golovima Radmila Mihajlovića i Vladislava Đukića. U publici su Švicarci bili velika manjina. Osim, novi selektor, nije bio najzadovoljniji, a novinari su pisali hvalospjeve Jugoslaviji. Te večeri sam bio sa Židakom, Osimom i igračima. Osim i Židak su pili whisky, dosta su ga popili.
Otada sam, uz neke ljudske prekide, stalno bio u kontaktu sa Židakom. Kad sam, krajem sljedeće godine, otišao u Brazil, nagovorio me je da za ‘Sportske novosti’ odande pišem. Pa sam i pisao, iz Rio de Janeira sam poslao izvještaj s oproštajne utakmice koju je Zico igrao za seleçao. Kad sam iz Brazila došao u Zagreb na mjesec dana, Židak me je pozvao da s njegovim društvom igram mali nogomet u Domu sportova i veliki na pomoćnom igralištu stadiona Maksimir. Igrao je i Židak. Bio je tehnički dobro potkovan, igrao je s radošću.
Dogodine sam se dogovorio sa Sanjom da se vjenčamo. Noć prije vjenčanja proveli smo sa Židakom u restoranu Tomislav u nekadašnjoj ulici 8. maja 1945. Te večeri sam ga, augmentativno i od milja, prozvao Židakone.
Opet Švicarska, pa najesen u Berlin. Raspadala se jugoslavenska prva liga, raspadala se Jugoslavija, mi se nismo raspadali. Redovno smo telefonirali. Onoga dana kad je na Maksimiru ‘počeo rat’, rekao mi je preko telefona: ‘Ovo se više ne da raspetljati!’ Bio je u pravu, potpuno: evo ni do danas se nije posve raspetljalo.
Židakone je bio dijete jugoslavenskog radništva. Jedinac, ali nije rastao u izobilju. Otac obućar zarađivao je ‘tumplajući pete i đonove’ i hranio sina i suprugu Ernu. O svome rano umrlom ocu Miju pričao bi s nježnošću Židakone.
Kad je svojim darom i radom izgradio svoj jezik dotle da svoju strast uzmogne dovesti do izraza, njegovo čitateljstvo se uvećavalo svaki dan za po veliko jato.
Židakone je bio čestit čovjek, bez ikakve pokvarenosti. Bio je rijetka ptica u novinarstvu: okružen mnogim huljama nogometnog ozemlja i podzemlja ostajao je i bivao svoj, sa svojom čašću i strašću za Dinamo. Strasti su uglavnom pogubne, njegova nije bila. Njegova otmjenost i nogometna kompetencija bile su kraljevski uzvišene, njegova iskrenost slična pruženoj ruci prosjaka: svijete, pogledaj ovu ruku, ova ruka piše o ljubavi prema Dinamu, ako hoćeš primi te riječi, ako nećeš, opet dobro, svijete. Bojali su ga se i durili na njega mnogi, e zato što bi ponešto kritički kazao o njima. Nije se prodavao nikome, te nikome nije ni ostao dužan. Ono malo njegova konformizma bio je podnošljivi minimum da bi mogao živjeti i piti. Njegovim se čašama brzo sušilo dno.
Dinamo bi mu se donekle odužio kad bi pred stadion postavio njegov kip, s natpisom: Hvala ti, Židaku! Di Stefano je načinio spomenik lopti i napisao: Hvala ti, stara.
Židakone je bio po nacionalnosti Hrvat, ali kad bi postojao neki objektivan pokazatelj za ono čime se čovjek najjače osjeća, pa kad bi se po tome određivala nacionalna pripadnost, onda bi Židakone po nacionalnosti bio dinamovac. U tome je on jedinstven u kulturi današnje Hrvatske. U prostoru ovoga jezika, koji Hrvati, kako veli Slamnig, ‘kao zdjelu bravetine u sočivici’ dijele sa Srbima, drug bi mu mogao biti Duško Vujošević, koji je isticao da je po nacionalnosti partizanovac.
Posljednjih desetak godina viđali smo se najčešće u Van Goghu, kafiću, zapravo kafani, zapravo birtiji, u onom njenom dijelu s okruglim stolovima, preko puta njegove redakcije. Najčešće je za stolom bio sa Draženom Krušeljem. Kad bi im se pridružio vlasnik birtije Krešo Ostojčić, Židak bi, mangupski i eliptično (to je trebalo čuti) znao viknuti: ‘A kad će ta od kuće?’ Ta je zamjenica koja zamjenjuje turu, to jest rundu pića, a kuća je, jasno, Krešo: Kad će, dakle, ova kuća častiti ovo društvo za stolom? Krešo nikad nije bio cicija, ali Židakone ga je, kako to biva među ljudima s izgrađenim odnosima, stalno žackao.
Židakone je bio velik gospodin sa ženama. Galantan, odmjeren i pristojan, u šali diskretan. Svoju ženu Snježanu u šali je zvao Zmaj, a mi smo joj nadimak proširili u čudnu rimu: Zmaj od Borongaj.
Prošle jeseni, kad sam potonuo poslije smrti moga dobrog brata Jakupa, Židakone je vidio u kakvom se tiganju pržim, pa me pozvao da odemo zajedno u München, da mu budem prevodilac u razgovoru koji će voditi s trenerom Bayerna Ancelottijem. Prevođenje mu je bio izgovor da me izvuče: Ancelotti govori engleski kao i Židak, ali to smo prešutno potisnuli. Meni je taj put bio jako ljekovit. U Salzburgu smo uronili u priču, pa sam se i smijao, kao neko ko je dugo plakao. Išli smo autom. Vozač nam je bio Ranko Šuvar, sin Mire i Stipe Šuvara. Za jedne pauze, negdje u Austriji, kad smo ostali usamo, da ga malo žacnem, pitao sam ga, je li, Židakone, ovoga Šuvara su tebi ljevičaru dali po kazni. On nije razumio moj žalac, pa je rekao: ‘Ne, nipošto, ja sam izričito tražio da me on vozi. Odličan je i vozač i fotograf, a nije mu lako u današnjem Zagrebu s tim prezimenom!’
Židak nikakva materijalnog bogatstva nije stekao svojim radom. Nikakve ni nekretnine ni kretnine, ni firme ni špedicije. A radnik je bio veliki. Nikad nisam vidio takvu odgovornost prema listu, prema poslu, prema roku za predaju teksta. Nikad nije imao godišnjeg odmora. Jednom sam, posljednji dan jula, u Van Goghu bio za stolom kad mu je, u sumrak, došao osobni bankar sa fasciklom. Židakone je potpisao neki kredit, a da nije ni čitao šta potpisuje. Za svoje novine je pisao i iz bolnice. Nezaboravno je kako se obratio doktoru prvih bolničkih dana: ‘Gospon primarijus, dajte, prosim Vas, privedite vizitu kraju, moram pisati kolumnu!’
Igrom demona po imenu Sutra, sjedio sam s njime i za posljednjeg njegova kafanskog sjedenja. Bilo je to opet jednog utorka, 7. februara ove zime. Za drugim stolom lijevo od ulaza u Van Gogh. Krušelj i Krešo su bili s njime kad sam im se pridružio. Nije se dobro osjećao, pa je nakon nekoliko gemišta popio dva čaja. Moj sin Zeno je tu naišao, i vidio je Židaka, prvi i posljednji put. U duboko popodne Židakone je uzeo taksi i otišao. Mnogo puta sam ga gledao kako izlazi iz Van Gogha i ulazi u taksi. Sad mi je pred očima knjiga Izeta Sarajlića: ‘Koga će sutra voziti taksisti’.
Te večeri je odveden u bolnicu, na pretrage, a iz bolnice smo ga dobili neki dan u kovčegu, u kojem je danas, osamnaestog aprila, spušten iz mramorne studi Velike dvorane prema vatri mirogojskog krematorija.

Dokumentarac o usponu Ivice Todorća: cca 50 min


http://balkans.aljazeera.net/video/regioskop-gazda

„Gdje se dijele ti doktorati iz ekonomije, da i ja uzmem jedan“, pita se Boris Dežulović u komentaru objavljenom na N1, u kojem se osvrće na temu mjeseca – Agrokor, te komentirajući izjave nekih bivših i sadašnjih ministara o ovom slučaju. Njegov komentar prenosimo u cijelosti...

„Svi komentari svih relevantnih analitičara ovih dana počeli su i završavali s jednom rečenicom: kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija. I to je činjenica. Agrokor je zaista, i po strukturi i po broju ljudi koje zapošljava u Hrvatskoj, jedna od najjačih i najsnažnijih kompanija, koja zapravo mora opstati", dramatičnim glasom rekao je prije dva tjedna u emisiji Otvoreno HTV-a SDP-ov saborski zastupnik Branko Grčić, pa značajno podigavši lijevu obrvu ponovio: „Na bilo koji način, ali mora opstati!“

Nije slavna svjetska ljevica tako podigla obrvu otkako je Leonid Iljič Brežnjev, vlasnik najslavnijih obrva u povijesti svjetskog socijalizma, najavljujući Osmu petoljetku na 23. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza podsjetio kako se cijeli Varšavski pakt prehladi kad kihne sovjetska vojna industrija. A nije bogami ni hrvatska ljevica tako podigla obrvu još otkako je ono Stipe Mesić, vlasnik najslavnijih obrva hrvatske ekonomije, 1992. u Novskoj upozorio da se, kad ciglana u Jasenovcu kihne, prehladi cijelo gospodarstvo Nezavisne države Hrvatske.

„Kad Agrokor kihne, prehladi se cijela hrvatska ekonomija!“, upozorava tako Branko Grčić, vlasnik najslavnijih obrva suvremene hrvatske socijaldemokracije. A Branko Grčić nije bilo tko, nije on niži konzultant u imperiju Ivice Todorića, niti je HDZ-ov referent za Agrokor: Branko Grčić je bivši SDP-ov ministar regionalnog razvoja i europskih fondova, Milanovićev potpredsjednik Vlade i njen gospodarski strateg, doktor ekonomskih nauka i profesor makroekonomije na splitskom Ekonomskom fakultetu. A kad takav ekonomski um podigne obrvu, smrzne se cijelo hrvatsko gospodarstvo.

Sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom

„Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati!“, ponavlja onda značajno podignuta lijeva obrva slavne hrvatske socijaldemokracije, kao da je riječ o SOUR-u Metalurški kombinat Željezara Sisak, a ne o privatnom biznisu jednog kulaka i crnoberzijanca, žrtve vlastite neutažive pohlepe i genijalne kapitalističke premise o neprestanom širenju za goli opstanak, oslonjene na labavu vjeru u beskonačnost svemira. Jer riječ je golemoj kompaniji s više od četrdeset hiljada zaposlenih, i ako propadne Agrokor propast će i Republika Hrvatska, slavna država Hrvata koja, eto, na svome koncu cijela zavisi o jednom običnom, malo većem lancu trafika i dućana mješovitom robom.

Nikad u svih dvadeset pet godina ni za što SDP nije rekao da mora opstati na bilo koji način, niti za jednu hrvatsku tvrtku, ni za jednu državnu ili privatnu firmu, ni za jednu nevladinu organizaciju, udrugu građana, izdavačku kuću, knjižaru, kino ili klub, nije se čulo od hrvatske ljevice, recimo, da „na bilo koji način, ali Kulušić mora opstati“. Socijaldemokracija, eto, ne mora opstati, ali Agrokor mora.

„Agrokor ne smije pasti!“, ponavlja genijalni liberalni um maskiran gustim obrvama Leonida Iljiča Brežnjeva, svečano na stotu godišnjicu Oktobarske revolucije zatvarajući veličanstveni historijski krug hrvatske ljevice - koja nije srednjim prstom pomakla nijednom u četvrt stoljeća, dok su Todorićevi kmetovi i robinje na Konzumovim kasama umirali od Grčićeve ekonomske prehlade, a navija sirene za uzbunu čim fićfirić iz Kulmerovih dvora kihne u svileni rubac s izvezenim obiteljskim grbom – pa spašava jednu beskrupuloznu korporaciju i poredak protiv kojega je izmišljena.

I kako će Branko Grčić spasiti Todorićev koncern?

„Ono što je po meni u ovom trenutku ključno“, još je malo Grčić podigao lijevu obrvu, po kratkom postupku strijeljavši pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom, „jest ne širiti loše vijesti o Agrokoru!“

Objasnio je, dakako, doktor ekonomskih znanosti svoju izvanrednu tezu, prtljajući nešto o ulozi „dobrih očekivanja“ i „optimizma“ u liberalnoj ekonomiji - jer „loše vijesti“ i „pesimizam“, vazda je govorio Karl Marx, smrt su za biznis - sve tako poručujući da se Todorićeva kompanija na nemilosrdnom tržištu može spasiti samo štiteći je od „loših vijesti“, odnosno novinara, ubojica optimizma, dobrih očekivanja i slobodnog tržišta, kriknuvši tako ono revolucionarno partijsko „Zaustavite Reuters!“, pa ga artikulirajući za vrlo novo vrijeme u „Zaustavite Economist i Financial Times!“.




I zaista, sve otada traje mukla, gusta hrvatska šutnja o Agrokoru. Urušava se čudovišni imperij Ivice Todorića, kojemu su do jučer naši doktori, profesori i ministri ekonomije tepali kao poduzetničkom geniju i generatoru hrvatske poljoprivrede i gospodarstva, ruski kreditori Todoriću su okrenuli leđa, a ruska država zatvorila tržište, ugledne svjetske rejting-agencije oborile su mu ona, kako se zovu, „dobra očekivanja“, padaju Agrokorove obveznice kao kiša prije gljive, investitori mu više ne vjeruju, dobavljači i vjerovnici stoje u redu, u dućanima mu isključuju struju, nakrivila se golema, naopaka Keopsova piramida na širokoj vjetrometini slobodnog tržišta, naočigled propada divovska kompanija od koje joj zavisi cijela desetina državnog BDP-a, a Hrvatska šuti, pa od straha ništa ne pita i ništa ne govori. Više se onoga proljeća znalo o terminalnoj fazi Titova dijabetesa nego danas o hunjavici u Agrokoru.

„Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u njegov bankrot, jer to je i dalje dobra kompanija“, kratko tako kaže sam ministar financija – i, razumije se, doktor ekonomskih znanosti – Zdravko Marić. A ministar zna što govori, on je, kako ono, „upoznat sa situacijom“. Upoznat sa situacijom?! Pa u ministarsku fotelju je instaliran ravno iz Todorićeva dvorca, iz kancelarije Agrokorovog izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala!

Šuti tako Hrvatska i od straha ništa dalje ne pita, ali pita onaj poslovični Reuters, ne zaustavlja se Reuters, oca mu jebem znatiželjna, pa uhvatio ovih dana i hrvatsku ministricu gospodarstva Martinu Dalić. „Vlada prati razvoj događaja vezanih za Agrokorovu tržišnu poziciju“, spremno onda, upoznata sa situacijom, odgovara Martina Dalić. „Vlasnik i uprava trebaju učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.“

Gdje se dijele ti doktorati iz ekonomije, da i ja uzmem jedan? Ivica Todorić, sunce naše i zlatna oranica, taman odlučio ne poduzimati ništa, ili barem ništa potrebno, gotova mu taktika bila da sve potencijalne nestabilnosti ostavi takve, potencijalno nestabilne, što je moguće duže – čitao je on o tome kako slobodno tržište samo regulira te stvari - kad ga je ministrica zapovjednim tonom i vrlo precizno upozorila da treba učiniti sve što je potrebno kako bi se što je prije moguće uklonile potencijalne nestabilnosti.

A Todorić popizdio. Neka Martina Dalić - kad tako dobro zna kako što učiniti, što je potrebno, a što treba ukloniti i kada - sama napravi kompaniju sa četrdeset hiljada zaposlenih. Da je Todorić slušao ekonomske genije i radio ono što mora, sve bi ove godine državi plaćao, recimo, i koncesiju za svoj privatni otok Smokvicu kraj Rogoznice. Ne bi slobodno tržište - neka je vječna čast i slava onome tko ga je izmislio - samo reguliralo tu stvar i ovih dana sve riješilo zastarom i otpisom svih dugovanja za koncesiju. Oprostit će tako i ruska država i ruske banke, samo treba čekati.

Čudo je slobodno tržište.

Sve je, kako vidite, u najboljem redu, stoji Agrokor ponosito kao klisurina, samo novinari zajebavaju. Pa dva tjedna poslije Branka Grčića, bivšeg SDP-ovog ministra regionalnog razvoja i europskih fondova, Reuters, Economist, CNN, ili tko već stoji iza televizije N1, uhvatio i sadašnju, HDZ-ovu ministricu regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijelu Žalac, još jednu doktoricu ekonomskih znanosti. A Gabrijela Žalac podigla desnu obrvu, pa po kratkom postupku strijeljala pogledom sve u studiju i na kaučima pred televizorom.

„Ja mislim da tu ništa neće krenuti po zlu. Ja mislim da je to više nekakav medijski prostor sad u tom kontekstu. Ipak je to velika tvrtka, i mislim da nije problem zato što će Agrokor u svakom slučaju ostati većinski vlasnik, tako da ne vidim tu nikakav problem, ja osobno u ovom trenutku. Mislim da tu neće biti nikakvih velikih problema. Mislim da je jako važno da to bude stabilno na neki način."




Ravno pet puta, barem što sam ja izbrojao, pet puta mislila je i dobro promislila ministrica Žalac prije nego je, eto, podigla obrvu i ponovila isto što njen prethodnik: da je to s Agrokorom više nekakav medijski problem. Zbog čega je, po ekonomskom zakonu podignutih obrva - Branko Grčić bi rekao „u ovom trenutku“, a Martina Žalac „sad u tom kontekstu“ - „ključno ne širiti loše vijesti o Agrokoru“.

Nema dakle loših vijesti, nema „nikakvih velikih problema“ u Agrokoru, „stabilno je to na neki način“ - da znate na koji i vi biste bili doktor ekonomskih znanosti – „ništa neće krenuti po zlu“, očekivanja su dobra, jer slobodno tržište, to zna svaki ministar s doktoratom, samo se regulira, sve će se samo nekako riješiti, kao što se i do sad sve nekako samo rješavalo. Mirno spavaj neuki hrvatski puče, sve ćeš to ti pozlatiti, za slobodu tržišta si se i borio, takav si kapitalizam sanjao svih tisuću godina komunističke državne ekonomije.

„Stabilno je to na neki način“, naravno da je stabilno kad ti leđa čuvaju ljevica i desnica, mitsko hrvatsko zajedništvo ostvareno u misiji spašavanja gazde Ivice Todorića. Još Agrokor ni propao dok mi živimo - to će biti posljednji i odlučni teški boj. „Na bilo koji način, ali Agrokor mora opstati.“

Imamo dakle dobre i loše vijesti iz Agrokora, koje ćete prije?, prvo dobre?, odlično, dobre vijesti su da nema loših vijesti, to je bilo sve za danas, a sada pogledajte kako je Iva Balent, kćerka Ivice Todorića i izvršna direktorica korporativnog marketinga u Agrokoru, na rođendanskom partyju magazina GloriaGlam uskladila svoj modni izričaj s casual- outfitom supruga Hrvoja, izvršnog potpredsjednika Agrokora za centralnu nabavu i usluge, hvala i laku noć

Jednom sam davno u vremenu jednom bio mlad, tada je i ovaj grad bio mlad zajedno sa mnom. Pusta polja protezala su se od Firula, od Poljuda, do Visoke. Tada smo mi, moja generacija, odlučili napraviti grad.

Odrekli smo se mladosti i izgradili Split 3, izgradili Mertojak, Poljud, dizali smo škole, vrtiće, gledali smo s krovova kako se šaluje i rađa iz livada novi, blistavi i moderni grad.
Dan po dan, godinu po godinu, gradilište po gradilište, rađalo se ovo što vi danas imate, vaša igrališta i škole, parkovi i fakulteti. Jedina radost bio nam je Hajduk, radili nismo samo nedjeljom pa bi iza mise u bilim košuljama svi zajedno, građevinari i doktori, išli na Stari plac. A bilo je to dobro vrijeme, othranili smo vaše očeve i vas, školovali vas i napravili od vas ljude, vrijeme i sunce, kiše i bure smežurali su naše ruke, pogrbile leđa i izbrazdale lica.

Danas, hranim golubove na rivi na kojoj sam svojim rukama zasadio palmu. Danas imam toliko da mogu nahraniti samo još njih. Moja su djeca sad u Kanadi, šalju mi slike unučadi koje nikada nisam poljubio, srce me boli, ali suza više nemam, sve sam ih isplakao kad su mi srušili zgradu stare firme koja nas je sve othranila i kad su tamo izgradili trgovački centar.

Sjedim tu, sam sa golubovima, i pričam im kakvi smo divovi bili, kako smo gradili i sve ovo što vidite u znoju lica svog podigli za vas. Danas smo mi divovi ruševine, starci. U mom staračkom domu nema topline, nema obitelji, samo je tišina i čekamo tko će nestati zauvijek iduće jutro. Nikoga nema, osim tišine.

Htio bih prije nego što umrem poljubiti sina, ima moje oči i radnik je veliki, hvale ga gazde u Torontu da takvog meštra nema Amerika. Htio bih zagrliti malenu Doru i kupiti joj lutku, ima moje oči i osmijeh svoje bake. Danas je u svom velikom crnom autu prošao kraj mene vaš gradonačelnik, pljunuo je prema meni i rekao mi da sam odrpana i pijana skitnica, da sramotim grad.

Čuvao sam zadnju suzu za svoju unuku, ali me izdala i pala je pred golubove. I možda je najbolje da odem. U ovom vremenu zvijeri za ljude više nema mjesta. Ostale su samo suze. I ponos. Ponos kada vidim što smo mi napravili, a oni to ni okrečiti ne mogu. Napravili smo grad. I taj grad će biti naš vječni spomenik. Na nas ljude koje toliko mrze danas, jer smo bili divovi, a oni su nule, jad, kokošari. Samo moji golubovi još to znaju.

Oni znaju, moji golubovi, pa su mi sletjeli na rame i gurkali mi lice, lice po kojem je potekla moja zadnja suza namijenjena mojoj malenoj Dori koju nikada neću upoznati. Staviti je na rame, pričati joj priče, zagrliti je.

Jednom sam davno, u vremenu jednom bio mlad, tada je i ovaj grad bio mlad zajedno sa mnom.

Da smo znali kome ga ostavljamo ne bi ga gradili. Sram vas bilo sve, sve vas koji danas na našem trudu radite sebi imperije.

Naš spomenik su golubovi na rivi, spomenik ljudi, radnika koji su vam ostavili svijet u kojem živite da ga uništite zbog osobne pohlepe. Sram vas bilo gradonačelniče! Sram vas bilo sve, od predsjednice pa dalje. Sram vas bilo u što ste ovu prekrasnu zemlju pretvorili. Sram vas bilo zbog nas koji odlazimo. Mi vam nismo ostavili ovakvu zemlju, zemlju gladnih, obespravljenih, zemlju siromaha, zemlju iz koje odlaze naša djeca.

Sram vas bilo!