Dečki iz predgrađa

Goga

Bosin bijeli VW Buba više nije bio na parkingu. Vjerojatno je krenula sa svitanjem, put do Hamburga je dugačak.
...........................................................................
...


Pravac Hamburg

Navrato sam do Anđela i pokupio špiritno kuhalo. Isto sam mu posudio prije mjesec dana radi nekog kampiranja i ribičije. Vratio mi ga je i dodao plastičnu bocu od pola litra špirita.
"Ovo nam je ostalo. Kuhalo je super."
"Znam."
Pogledao me. Djelovao sam malo nervozno to je bilo jasno.
"Putna groznica a? Hoćeš moje dvije posude od aluminja super lake su?"
Okrenuo se i zagnjurio u stari ormar u kojem je držao svoje ribičko blago. Izvukao je jednu posudu sa poklopcem i gumenom trakom preko nje. Skinuo je traku i odigao pklopac.
"Poklopac je tava, a montažna ručka za obije posude je unutra. Kuhalo stane u posudu."
Odmjerih posude u ruci, stvarno su bile izrazito lake.
"Uzimam, vratim ti čim dođemo."
Klimnuo je glavom i pružio ruku.
"Sretno Đoni."
"Hvala."
Pola sata kasnije sam ušao u poštu. Čekao me je telefonski poziv koji sam morao obaviti. Zato sam bio nervozan. Prvu pokušaj poziva je bio neuspješan. Poslao sam telegram prije polaska za Rumunjsku. Mama je poslije izvjestila da je bio poziv od neke cure iz Njemačke. Poruka je bila "sve u redu samo se javi prije polaska". Sada sam trebao direktno razgovarati. Želudac mi je radio. Prišao sam kabinama "Međunarodni" i stao u red. U Zemunskoj pošti je bilo samo dvije kabine za međunarodne razgovore. Na jednoj je pisalo "POKVARENO", a u drugoj je bila neka žena od pedeset godina. Čuo sam vani kako vrišti.
"Rajko da doneseš djeci traperice "laviske", traže, a znaš koliko to ovdje košta."
Uslijedila je pauza u kojoj je vjerojatno slušala drugu stranu.
"Ne zanima me kada dolaziš pošalji po prijatelju! Da, smotana budalo, trebao bi imati ponekog prijatelja, a ti samo radiš i slažeš te marke, poslije za nas nemaš ni vremena ni maraka! Šalji sutra kako znaš!"
Zalupila je slušalicu i uputila se prema blagajni. Niska i nabijena, gegala je kao patka. Još jedan koji se usrećio pomislih.
Blagajnica mi mahnu da je razgovor naplaćen pa mogu unutra. Okrenuo sam broj. Prva tri signala je djelovalo da se nitko neće javiti. Želudac mi se malo stisnuo. Nismo pričali godinama.
"Ja bitte."
Gogin glas.
"Halo goga Đoni je."
Trenutak pauze potom oduševljeno.
"Bambi to si stvarno ti? Kada dolaziš?"
"Krećemo sutra, a dolazimo sva trojica kako sam ti napisao u telegramu. Ujedno sada me zovu samo Đoni pa teško reagiram kada me netko zove Bambi."
Smijeh sa druge strane.
"Znam Đoni ali Bosa i ja te još uvijek zovemo Bambi. Sorry to je malo jače u nama. Drago mi je da ću ponovno vidjeti moja tri viteza. Kada ste u Hamburgu?"
"Za tri do pet dana ovisi koliko budemo lutali okolo."
"Samo javi dan prije dolaska, to ti je par maraka u Njemačkoj, čekam vas na nekom od parkinga prije ulaska u Hamburg. Bosi je isto dragao da dolaziš, rekla je da joj obavezno javim kada budeš tu. Hajde sada da ne trošiš, kod vas je ovo skupo."
"Ciao Goga."
"Ciao Bam.. Đoni."
Nasmijala se i pustila slušalicu. Još sam malo stajao sa slušalicom u ruci potom se uputih prema blagajni.

Stvari sam spakirao za nešto više od pola sata. Onih par majica i gaća kao i rezervene traperice i tenisice su stale u okruglu putnu torbu. Istu sam imao namjeru staviti na prtljažnik. Vunenu dolčevitu sam položio preko jakne od umjetne kože. Kožne rukavice i duge gaće sam bacio preko dolčevite. Namjeravali smo krenuti sa svitanjem, a znao sam da je jutro dosta hladno na motoru. Tri luft madraca i šatorsko krilo sam stavio u okruglu JNA torbu sivo maslinaste boje. U istu sam ubacio i Streline tenisice. Strela je imao najslabiji motor pa smo ga radi dinamike vožnje nastojali maksimalno rasteretiti. Bacio sam gumene natezače preko torbi. Iz ormara sam izvukao "Serpico" kožne čizme u meksičkom stilu i položio ih pored jakne i gaća. Bio sam gotov, a nije mi se spavalo.

Možda je Strela za koju putnu u Benny-ju. Okrenuh telefon. Javila se Strelina mama. Da, bio je doma ali je otišao kod Škota u podrum. Zar ne spavamo svi tamo da bi sutra ujutro krenuli skupa čim prije? Smirih je objašnjenjem da je to točno ali da je dogovor bio da se oko deset nađemo kod Škota. Vjerojatno je Strela otišao ranije pa sada pričaju.
"E tko će vas znati djeco? Sretno i pamet u glavu."
"Hvala i vama želim dobro zdravlje dok se ne vratimo."
"Đoni pazi mi na sina. Doviđenja."
Spustila je slušalicu. Njoj je uvijek trebao netko da "pazi na sina". Strela nije bio doma i neće vjerojatno doći noćas. Čudno. Nadao sam se barem razgovoru preko telefona. Škot je provodio zadnju noć sa Ljiljom u motelu "Vojvodina" kod Stare Pazove. Ljilja je vjerojatno rekla svojima da ide na službeni put. Škot je rekao svojima da spava kod mene. Na kraju još samo jedan telefonski bi izazvao težak lom. Sa Strelom sam dogovorio da se nađemo sutra ujutro oko četiri na dežurnoj benzinskoj u Zemunu. Tankamo i idemo do motela po Škota. Odatle ravno na auto cestu Beograd Zagreb. Valjda će doći ujutro na benzinsku. Teško sam zaspao.
Jutro je bilo dosta svježe. Strela je došao na vrijeme. Nisam ga ništa pitao, sam će reći kada osjeti za shodno. Kako smo i očekivali na benzinskoj nije bilo mješavine. Nasuli smo regular iz prtljažnika izvadili ulje "Dvotaktol" i dosuli količinu od oka. Prvo smo dohvatili moj motor i dobro ga protresli lijevo desno. Bilo je još mračno. Strela je već platio benzu onom visokom mršavom radniku na benzinskoj. Onaj drugi niži nam je upravo prilazio.
"Jutro Đoni, jutro Strela."
Prepoznah Makedonca, bio je ok čovjek.
"Jutro Maki, kojim dobrom?"
Malo je slegao ramenima kao da želi reći "ni sam ne znam".
"Jučer navečer je ovdje navratio Aca Psina. Tankao je benzu, kada sam prišao da naplatim rekao je da ti poručim, ako tankaš ovdje, da će poravnati račune sa tobom. Ti si najviše kriv za ono kod Marka. Žao mi Đoni, samo te želim upozoriti da se čuvaš."
"Poruči mu, ako nije ljut kada te vidi, da mi može malo više nego popušiti. Ako je ljut šuti, u protivnom će udariti tebe da se isprazni."
Strela je istupio malo naprijed.
"Poruči mu i to kada se napuši Đonijevog da prelazi na moj, a Škot će ga u među razdoblju guziti da mu ne bude dosadno."
Udario je Makedonca po ramenu. Ovaj odmahnu glavom.
"Čini mi se da se Psina i ovaj put zajebao, kao i sa Markom i Čerkezom."
Mahnuo nam je rukom i polako se udaljio.

Stvari se brzo pročuju u predgrađu. Psina je morao naći nekog krivca za svoj debakl. Izgledalo mu je lakše da se javno kurči i obračunava sa mnom. Čerkeza nije smio niti pomisliti, a ne spomenuti. Vjerojatno je i ono zapišavanje imalo ulogu. Mislit ću o tome kada se vratim.
Polako smo krenuli sa benzinske. Minutu kasnije smo udarili po plinu.

Škot je čekao na parkingu. Već je svanulo. Dok smo ulazili na parking motela "Vojvodina" bacio je cigaretu i ugasio je petom. Nismo skidali kacige. Samo je navukao kacigu i provjerio šator pričvršćen na sjedalo. Krenuli smo odmah nakon toga. Petnaest minuta kasnije smo na auto cesti postigli maksimalnu brzinu grupe. Tempom od 90 – 100 km na sat ne bi nam puno trebalo do Zagreba. Onaj dio ceste u dobrom stanju smo brzo prošli, poslije je došao onaj lošiji. Pazili smo na rupe i aute koji su nas pretjecali. Već je uveliko bio dan i sunce je ugrijalo. Stali smo na benzinskoj da dotankamo i popijemo kavu. Sjeli smo na terasu nekog restorana odmah uz benzinsku. Pred nama su bile tri šalice kave i boca mineralne. Strela je iznenada počeo gledajući Škota.
"Škot moram ti nešto reći u svezi Ljilje i ... pa recimo indirektne povezanosti sa mnom."
Škot ga je pogledao, glumio je zbrinutost.
"Što što što? Da je nisi možda noćas nategao pa ti nezgodno kako mi to reći?"
Počešao se po glavi.
"Nešto se dugo zadržavala u kupaoni, već tada mi je bilo sve sumnjivo."
Nasmijasmo se sva trojica. Škot je bio dobre volje. Dan je bio lijep i bili smo na cesti. Škot je uvijek bio dobre volje u tim uvjetima. Strela odmahnu rukom.
"Znaš Ljiljinu prijateljicu, onu Miru?"
"Onu oko koje se ti motaš već šest mjeseci? Nisam je jebao ako to pitaš, doduše imam to u planu ako ti ne požuriš i ako mi Ljilja dozvoli. Mislim da je zato i pokušala pomoći tebi da je skontaš, plaši se za mene."
Škot je bio stvarno u elementu. Strela je bio malo zbunjen. Izbacio je u jednom dahu.
"Noćas smo bili zajedno. Zakasnio si ti."
Potražio je kutiju sa duhanom i počeo motati cigaretu. Škot je izvadio jednu svoju Drinu bez filtera i zapalio je šibicom. Okrenuo se prema konobarici koja je upravo prolazila.
"Gospodična jednu pivu i tri čaše."
Debeljuškasta cura u minici je samo klimnula glavom i produžila ka šanku.
"Strela ovo moramo zaliti. Ali smo na cesti pa jedna piva na tri dijela. Obično "tko čeka gubi vrijeme" ali kod tebe je bilo "tko čeka dočeka", stvarno si sretni luđak."
Tapšao ga je po ramenu. Piva je stigla. Natočili smo i nazdravili.
"U Zagrebu slijedi nastavak." Dodao sam.
Više se nismo bavili tom temom svima nam je bila poznata Strelina zaljubljenost u Miru. Ljilja je malo posredovala kod prijateljice, pazeći oprezno da ne ispadne da "gura na silu". Čim smo ispraznili mineralnu krenuli smo dalje. Kasno popodne bili smo pred studentskim domom u Zagrebu. Put je prošao bez problema izuzev razmjene psovki sa vozačima i pokojeg pokazivanja srednjeg prsta. Milicija nas je samo jedan put zaustavila čisto provjere radi.

Strelina prijateljica Olga nas je čekala na parkingu ispred doma. Pokazala nam je gdje je najsigurnije da pustimo motore. Pokupili smo stvari i motore vezali skupa tankim lancem, što je bila kakva takva zaštita da ne odlutaju malo na svoju ruku. Pet minuta kasnije sjedeli smo u društvenim prostorijama i trusili neku domaću Ličku rakiju koju su držali u nekoj torbi, a samo bocu od kole na stolu. Alkohol je u društvenim prostorijama službeno bio zabranjen. Olga nas je predstavila svojoj ekipi. Malo su zazirali od nas. Čuli su za priče o Ljubi Zemuncu i dečkima iz Zemuna, a mi smo bili u jaknama od umjetne kože i mirisali na benzin i cestu. Sa druge strane i mi smo slušali slične priče o dečkima iz Novog Zagreba i obračunima negdje oko Srednjaka i Knežije. Svaka strana je bila malo oprezna prema drugoj naročito u prvih petnaest minuta. Trebalo je pola sata da se led malo otopi. Poslije je išlo lako. Priča o glazbenim trendovima najnovijim filmovima, mogućnosti za posao nakon faksa. Kada su čuli da idemo za Hamburg krenula je lavina razgovora. Ubrzo smo dobili par ponuda da možemo prespavati kod roditelja koji su u Njemačkoj. Izgleda da je pola ekipe imalo roditelje na radu u Njemačkoj. Stvarno su bili super ekipa.

Olga nas je odvela na večeru u domu. Imala je dosta neiskorištenih bonova. Nije bilo ni čudo obzirom da je imala stvarno uzan struk. Bila je uredna i diskretno našminkana. Crna kosa i zelene oči. Vrlo zgodna sa simpatičnim licem u tim uskim trapericama. Više mi nije bilo čudno što je Strela dopustio sebi da glumi instituciju "Paloma Frajera za jednokratnu uporabu". Mala bi bacila svakog tko voli žene na koljena. Strela je imao hladnokrvan pristup s curama. Ako je cura rekla "Znaš bilo je lijepo ovih tjedan dana ali najbolje da ostanemo prijatelji", Strela bi to prihvatio bez sujete. Gledajući Olgu nisam se ni čudio zašto. Stvari smo pustili kod ekipe. Nakon večere Olga se ispričala "da još mora učiti ali da će nam pokazati sobu, pa ako želimo možemo se vratiti do ekipe ionako kartaju do kasno u noć". Strela je bio u nekom svom filmu i nije čuo pola objašnjenja. Škot je kao i uvijek bio hladne glave.
"Hvala ali idemo sutra raaano ujutro čim izvučem ova dva međeda iz kreveta."
Olga se nasmiješila i povela nas do sobe. U prolazu smo pokupili stvari. Atmosfera je bila dobra. Čulo se puno smijeha. Jedna cura i dva dečka su nam pružili papiriće sa imenima i brojevima telefona u Njemačkoj. Kome da se obratimo za "ne daj bože". Pozdravili smo se na rastanku.

Čim smo se smjestili u sobi bacili smo se na umivanje i pranje iznad umivaonika. Nije nam se išlo do zajedničkih tuševa. Soba je bila dvokrevetna. Napuhali smo jedan luft madrac i izvadili vreće za spavanje. Legli smo i pet minuta kasnije ona dvojica su bili u svojim snovima. Ja nisam mogao spavati. Previše toga se vraćalo.

Goga

Godina je prošla brzo. Pokušali smo sa skijanjem te zime ali nije nam išlo nešto.

Ja sam otkrio gitaru i prvi hit Djoni Štulića "Balkan". Polako sam umjesto Bambi dobivao nadimak Đoni.
Strela je imao svoje prvo seksualno iskustvo odnosno "skinuo mrak".
Škot se uz Aikido počeo baviti i ronjenjem.
Skupljali smo lovu za bolje motore, "kada položimo". Ja sam uz to imao i prvu dužu vezu od šest mjeseci.

Bosa je poslala sedam pisama. Pet je bilo normalno adresirano na mene. Proslijedio sam ih Gogi bez otvaranja. Dva su imala podvučeno ime. Otvarao sam ih sa radoznalošću. U prvom mi je pisala kako je putovala i da sam stvarno sladak i pravi. Napisala je nešto o tome da ide na neku višu školu i pitala me da li smo "iskoristili filmove" koje mi je poklonila. Ispod pitanja je bio nacrtan širok osmjeh.

Filmove smo kod Škota u podrumu apsolvirali. Gledali smo ih više puta. U prvom su tri dečka zadovoljavali jednu curu na sve moguće načine. U drugom su dvije cure zadovoljavale jednog dečka i pomalo se zadovoljavale između sebe. To su bili klasični "super 8" filmovi bez tona. Pustili bi glazbu i gledali ih uz monoton šum kino projektora. Trajali su oko deset minuta svaki.

Položili smo za A kategoriju. Još je samo falilo "nešto jače među nogama".

U drugom pismu Bosa je opisivala kako je sa cimericom kupila stari stan na kredit te kako ga uređuju. Osjetila se ushićenost uređenjem stana i cimericom "koja je bila izuzetno spretna". Počeo sam pomalo razmišljati o onim pričama da je lezba. To mi trenutno nije bilo bitno u trenutnoj vezi seks je išao odlično.

Moja veza se uskoro okončala, a započela je druga sa starim MZ – 150. Došlo je ljeto.

Goga je i dalje gurala istu relaciju kuća – posao – kuća i izlasci "na prozor". Razgovarali smo na prozoru. Pitala me je koliko koštaju slike za osobnu i ono pasoš. Rekoh joj iznos. Preturala je po novčaniku i brojala sitno potom odmahnula glavom.
"Nama dovoljno."
Bilo mi je čudno.
"Zar ne primaš plaću u Galenici?"
Pogledala me, učinilo mi se da su joj kutevi očiju vlažni.
"Đoni tata mi uzima sve, navodno štedi za mene, pušta mi samo minimum koliko mi treba."
Ostao sam šokiran. Po meni to je otišlo predaleko, dalje od toga nije moglo. Kasnije sam se uvjerio da može. Posegnuo sam u džep i izvadio dvije novčanice. Pružio sam joj kroz prozor.
"Vrati kada budeš mogla u životu."
Pokupila je novac i zagrcnula se. Mahnula mi je rukom i nestala sa prozora.

Ljeto je bilo toplo škola se završila i svi smo upisali neke faksove u "prvom roku". Škot je otišao na strojarstvo, Strela pod pritiskom roditelja na višu ekonomsku, sa planom da nakon toga završi višu građevinsku i ode u Australiju. Ja sam završio na ekonomskom.

Upravo sam radio na motru kada se začuo telefon. Ušao sam u hodnik bez žurbe, veza mi se raspala prije dva tjedna, sa dva prsta sam podigao slušalicu pazeći da je ne zaprljam.
"Halo."
Dublji malo promukao Bosin glas.
"Halo Bambi."
Bio sam iznenađen.
"Hei Bosa."
"Što radiš?"
"Popravljam motor."
Kao da prethodno pitanje nije bilo bitno.
"Želiš doći do mene večeras?"
"Mogu slobodan sam nemam ništa u planu." Nisam to rekao onako hladno kako sam želio.
"Imaš još one čarape?"
"Da."
"Ponesi ih."
"Možda da ih i obučem?"
Nasmijala se.
"To bi bilo fora ali pusti to sad na stranu."
"Ok, oko sedam sam kod tebe, isključi baku da mi ona ne otvori vrata."
"Ciao."
Spustila je slušalicu. Vratih se da dotegnem malo vijke na auspuhu, a koje sam upravo otpuštao sa namjerom da ih zamjenim novima. Izdržaće i ovako dan dva.
Istuširao sam se i navukao traperice i staru vojničku košulju. Iz ormara sam izvukao jeftinu imitaciju "Serpico" čizama. U džep košulje sam ubacio metalne "pilotske" naočale za sunce. Otvorio sam radni stol i sa dna ladice izvukao pažljivo složene Bosine čarape. Ubacio sam ih u drugi džep na košulji i navukao čizme. Krenuo sam ka motoru.

.......................................................................
Mama je dobacila vješajući rublje na špagu.
"Kada se vraćaš?"
Slegao sam ramenima.
"Pojma ne znam."
Za mnom je doletjela jedna štipaljka za rublje. Zajahao sam i navukao ručno obojenu kacigu bez vizira. Dobro je pokrivala uši ali dalje ne. Stavio sam naočale za sunce i startao motor. Izgledao sam samome sebi cool.
Bosina buba je bila parkirana na ulazu u dvorište. Iza nje je bilo dovoljno mjesta da parkiram MZ. Skinuo sam kacigu i polako skidao naočale. Te godine sam gledao film "Easy Rider" koji je neki genijalac preveo kao "Goli u sedlu". Mislio sam da izgledam kao Peter Fonda kada je nonšalantno bacio ručni sat.
Nadao sam se da me gleda kroz prozor. Prišao sam vratima i pozvonio. Sve ideje o cool izgledu su se raspale i vratio sam se u stvarnost. Niz hodnik se čulo kloparanje papuča sa drvenim potplatama.
Otvorila je vrata. Inače je kosu bojila u plavo i nosila na lokne. Sada je bila više plava, a ispod kose su me promatrala dva plava oka. Nikada prije nisam obratio pažnju na boju njenih očiju. Uvijek sam gledao u njenu zadnjicu, noge ili grudi. Osmjeh je bio iskren i topao. Na sebi je imala istu kućnu haljinu od prošle godine samo malo više izbledjelu.
"Upadaj, baka je legla pa smo skoro pa sami."
Ušao sam za njom u onu sobu koju sam poznavao još od prošle godine. Nered je bio veći. Nešto rublja je bilo razbacano po ležaju, a torbica sa šminkom nemarno bačena na stol za kojim sam ranije pio. Na istom stolu je bila i otvorena boca čivasa te pepeljara sa upaljenom cigaretom. Na podu su bila dva poluotvorena kufera. Pitao sam se što je sve unutra. Pogledao sam je i čekao da počne. Prišla mi polako i položila dlanove na moje obraze. Polako i bez ikakvog pritiska savijala je moju glavu prema sebi, a potom me nježno poljubila u usta.
"Sjedi."
Polako sam se okrenuo i sjeo u onu staru fotelju. Odkloparala je niz hodnik i vratila se sa kolom i čašom punom leda. Ubacila je led u čaše i nasula čivas. Gurnula je kutiju sa mentolkama ispred mene. Odmahnuo sam glavom i izvadio kutiju LD-a i stari benzinski austrijski upaljač. Zapalih cigaretu. Nasmješila se.
"Brzo dograđuješ osobnost, neki se rode sa tim, a neki je nikada neće imati."
Nije mi bilo jasno što želi reći.
"Kako misliš?"
Pokazala je glavom na upaljač.
"Zašto ga koristiš?"
"Našao sam ga u djedovim starim stvarima, svidio mi se jako, popravio sam ga i ...."
"To je razlika, uzeo si ono što ti se svidjelo, a nisi težio za nečim čime ćeš impresionirati okolicu, recimo ZIPPO ili plinski Ronson. Neki te stvari uzmu jer im se sviđaju, a neki samo zato što su poznate marke."
Posramljeno sam razmišljao o onih par minuta kod dolaska, kada sam želio biti Peter Fonda. Sada mi je bilo drago što me nije promatrala, to bi bila parodija. Slegoh ramenima.
"Čovjek uvijek treba uzeti ono što mu se sviđa. Ako uzima nešto što drugi smatraju da treba uzeti, a to mu se ne sviđa već isto uzima radi okolice, nije svoj."
Smiješila se.
"Imaš čarape?"
Posegoh rukom u džep košulje i pružih joj smotuljak čipke oblikovan u hulahopke.
Uzela ih je i zavukla jednu ruku u nogavicu. Lagano je pomirisala.
"Nisi ih prao?"
"Ne tako su dulje imale miris pa mi je ..."
Ponovno se smiješila.
"Tako nekako."
Gledala me nježno.
"Možeš ostati cijelu noć?"
"Mogu nitko me ne kontrolira više, ne radim pizdarije i nemam frke sa milkanima."
"Skini čizme, a ja idem po još neke stvari."
Ponovno je odkloparala niz hodnik. Polako sam skinuo čizme i položio ih pored fotelje. Dok se vraćala zamjetih da nosi neke crne obične čarape. U ruci je nosila pladanj sa zdjelama. Zatvorila je vrata i počela slagati zdjele na stol.
"Račići, okruglice od riže, crni kruh i slane srdele. Vino imam u ormaru."
Polako je odložila poslužavnik na stolić pored kreveta i okrenula se. Gledala me. Potom je skinula kućnu haljinu. Ispod je imala samo mini čipkani grudnjak i samostojeće čarape. Nije imala gaćice. Međunožje je bilo izbrijano. Sve moje cure prije toga nisu brijale skoro ništa. Tri od četiri koje sam vidio gole se nisu brijale niti ispod pazuha. Samostojeće čarape su u to doba bile rijetkost. Cure su nosile jeftine najlon hulahopke koje bi se zarolale ispod traperica u gornjem dijelu. Polako je prilazila i ubacila ponovno led u čaše te dosula čivas.
"Ne žurimo, počni se skidati kada osjetiš da si opušten."
Pružila mi je čašu potom sjedajući na krevet zazvijeckala ledom u svojoj čaši.
"Živjeli."
"Živjeli."
Tek sada sam zamjetio da ima tetovažu na lijevoj dojki onaj dio iznad bradavice koji grudnjak nije pokrivao. Mala slatka mačkica koja sjedi. Oko vrata je imala zlatni lančić sa pentagramom.
"Bambi ti si dobar i čvrst."
Pogledah je upitno.
"Jedino tebi nije bitno što ova okolica priča o Gogi i imaš dovoljno hrabrosti da pričaš sa njom."
Nisam želio pričati o Gogi. Ipak upitah.
"Kako ide to sa Dejanom?"
Malo čudno se nasmiješila.
"Valjda dobro."
Otpio sam gutljaj, iz nekoga razloga odjedanput se ni meni nije žurilo. Bilo je nečega u ovom trenutku, želio sam ga produljiti. Polako sam otkopčao par dugmadi na košulji. Bosa se smiješila potom prišla i uzela par račića na kruh.
"Moramo baciti nešto u kljun inače će nas ovaj čivas brzo nokautirati."
Vratila se na ležaj, očigledno je zaboravila na vino. Nasuh si malo kole u čašu. Sjedela je na ležaju i grickala račiće. Kruh je pustila na stoliću pored ležaja. Priđoh joj polako i položih ruke na ramena. Potom sam se spustio na koljena i otkopčao joj grudnjak. Grudi su se spustile prema potkoljenicama. Stvarno su bile velike i imale oblik kruške. Počela mi je dalje otkopčavati košulju. Polako.

Probudio me miris kave. Sunce je probijalo kroz zavjese. Bosa je u kućnoj haljini sjedela na rubu kreveta. Nježno me promatrala. Na pladnju pored mene je bila šalica kave pepeljara i čaša soka. Polako sam posegnuo za kavom. Potom sam vratio šalicu na pladanj. Otpio sam malo soka potom se okrenuo i dohvatio cigarete sa stolića pored kreveta. Zapalio sam i ponovno uzeo šalicu sa kavom. Želio sam je izvesti do Benny-ja koji se tek otvorio ili u pizzeriju, potom se prošetati sa njom.
"Što radiš poslije podne?" Upitao sam tiho.
Dugo me gledala.
"Bambi nećemo se vidjeti poslije podne. Nemoj me krivo shvatiti nemam nikoga ovdje ali ja nisam za tebe. Starija sam dosta i već sam u svome filmu. Kakav je takav je. Ti tek otkrivaš svoj film. Ne želim ti smetati. Dobro ti ide i nastoj dalje biti svoj. Mi ćemo se viđati ali ti ja neću biti vodič. Put ćeš pronaći sam."
Otpila je gutljaj kave i počekala. Kada nisam ništa rekao nastavila je.
"Sutra navečer se vidimo. Prekosutra ujutro idem. Došla sam samo obaviti nešto i idem dalje."
Položila mi je ruku na podlakticu.
"Stvarno si osoba."
Polako sam ispijao kavu. Nisam znao što reći. Polako ugasih cigaretu u pepeljari. Počeo sam se oblačiti. Gledala me kako navlačim čizme i stavljam naočale u džep.
"Vidimo se sutra navečer. Poslaću ti prave Serpico čizme i naočale kada ti se toliko sviđaju."
Posegnula je rukama iza vrata i otkopčala lančić sa pentagramom. Potom je prišla i zakopčala ga oko mog vrata. Spustih joj ruku na natkoljenicu. Još je nosila one samostojeće čarape. Ljubila me polako i nježno. Nisam vjerovao da je noćas pokazala toliko tehnike i strasti. Polako je skinula jednu samostojeću čarapu i umotala je u kuglicu. Kuglicu je meni utisnula u dlan.
"To ćeš mi vratiti kada dođeš u Njemačku, a doći ćeš. Do tada neka te štiti moja amajlija koju sam ti dala."
Dodirnula je lančić oko mog vrata. Uzeo sam kacigu sa stola i krenuo prema izlazu. Na izlaznim vratima sam zastao.
"Doći ću sutra navečer oko sedam."
Klimnula je glavom potom me brzo poljubila. Izašao sam vani i zajahao motor. Trebalo mi je piće i još malo vremena da razmislim. Startao sam i zaputio se prema Škotu. Možda je i Strela tamo.

Strela je bio tamo. Imao je i on "prinovu", stari MZ 125. Bilo je korozije na njemu ali motor je dobro radio. Bili smo doista zadovoljni. Škot je čekao svoj novi Tomos – Elektronik 90. Sada su to već bili motori. Popili smo koju rakiju od kruške. Škotov djed je radio te rakije. Jako je pekla. Nazvali smo je "Gromovača" skraćeno od "prži ko grom".
Slijedeći dan sam proveo u polu snu. Malo sam i raspravljao sa samim sobom u glavi. Nitko nije obraćao pažnju. Navikli su da imam napade "ćutologije".
Navečer sam navratio do Bose. Otključala je vrata i bez riječi smo krenuli ka sobi. Počeo sam je ljubiti i skinuo joj odmah onu kućnu haljinu. Bila je gola. Podigao sam je i odnio do kreveta.
Ujutro me probudila oko četiri. Kava je čekala na stolu pored fotelja. Sjeli smo u fotelje i zapalili cigarete. Dok smo pili kavu prelazila je noktom lijeve ruke po mojoj nadlanici.
"Moram se spakirati i krenuti, obavila sam jučer sve što je trebalo."
Pogledah je.
"Vidimo se još?"
"Naravno."
Položila je ruku na moju.
"A ti budi svoj, pisaću ti i ponekada te nazvati."
Poljubila me.
"Poslaću ti ponekada ponešto po nekome. Ne želim te kupovati, samo ako mislim da bi ti se nešto svidjelo, to ću ti i poslati."
Poljubila me i počela ubacivati stvari u kufere. Obukao sam se i zagrlio je.
"Puno si mi pružila."
Nježno je prešla prstom po mojim usnama.
"Idi Bambi. Molim te."

Okrenuo sam se i izašao bez riječi. Znao sam da me neće pratiti. Otključao sam vrata i skoro otrčao do motora. Startao sam i navukao kacigu. Počekao sam da se motor razbudi potom dodao gas i krenuo. Trebalo mi je neko opuštanje da razmislim.

Dan sam proveo kod Škota. Pili smo pive koje je ukrao u skladištu gdje je radio preko omladinske, slušali ploče i pričali o knjigi "Galeb Jonatan Livingston". Pred kraj dana sam se zapitao koliko je Bosa imala sličnosti sa Jonatanom Livingstonom i ona je nešto nosila u sebi ali nisam znao što. Nazvao sam svoje i javio da spavam kod Škota. Mama je samo prokomentirala "Navrati ponekada doma".

Dva dana kasnije smo otišli po Škotov Elektronik 90. Dok smo polako vozili natrag osjećali smo se posebno. Ovo su već bili pravi motori.

Naredna dva tjedna su brzo proletjela. Bacali smo đireve znatno dalje. Izlazili na obilaznicu sa više traka i isprobavali pomalo mogućnosti novih motora. Sređivali koroziju na Strelinom motoru i auspuh na mom. Kod Benny-ja smo bili inventar navečer. Povremeno bi bacili vožnju do Slankamena u ribičiju i na malo kupanja. U pjesku na obali smo sparingovali i provjeravali što smo naučili ove godine iz tehnike "borbe prazne šake". Smirio sam se i postigao neku ravnotežu. Onaj princip Jin i Jang mi je nekako postao bliži.
- nastavlja se-

"ON" je polako skidao kacigu ne silazeći sa motora. Policajac je refleksno malo odskočio potom se ljubazno naklonio. Nisam niti skidao kacigu, niti pripremao vozačku i prometnu. U ovakvim situacijama sam puštao da "ON" riješi sve probleme, Istra je bila njegov teritorij.

"Ovaj h..mm uhtg .. .. samo zaustavljamo motoriste znate ono mala  mala obavijest. Mislim daa ovaj obavijestim vas da je naprijed cesta skliska, odnosno kosili trava okol..i.. pa ima po ...  cesti .... mislim usporite malo radi vaše sigurnosti, ono je ovdje 40, ali ne mislim da je puno ako ste 120 to je samo malo iznad, ali ono samo radi vaše sigurnosti ..... Ugodna noć sretan put."
Kolega koji je u međuvremenu došao iz auta već se nakon prvog pogleda počeo polako udaljavati. Sada je već bio blizu vozačkih vrata sa rukom na bravi.
Dečko u odori se očigledno preznojavao i jedva čekao da "ON" krene. "ON" je ljubazno klimnuo glavom. Nije odgovorio, navukao je kacigu i startao svoj HD, pravi relikt Oldtimer-a, slijedio sam ga na svojoj Y – 650 "classic". Normalno da smo odmah raspalili po plinu. Zabilježih si u glavi da nikako pred njim ne izgovorim da je njegov red da plati cugu, izgubio je ono oko Plomina i okolice do zore a "ON" to nije volio. Meni nije bilo ni na kraj pameti da ga ljutim niti malo, pogotovu od večeras kada mi je rekao da sam luđi i od njega.

Više zavoja i pet minuta kasnije slijedio sam ga na parking kafića "Istrijanske lude noći". To mjesto mi nije bilo poznato ali "ON" je uvijek znao što radi. Bilo je još rano i sudeći po parkingu bili smo jedini gosti. "ON" je polako sjahao skinuo kacigu i spustio rubove svog dugog crnog kožnog kaputa. Zavidio sam mu, i na kaputu, i original kaubojskim čizmama, i crnom pamučnom
 šalu sa mrtvačkim glavama oko vrata. Pokorno sam ga slijedio kroz vrata kafića uz put promatrajući moju "jeftinjavu od kineske imitacije kaubojskih čizmi". Prije nego je otvorio vrata samo  je rekao.

"Ja častim sve, prošli put sam izgubio i ne uvlači mi se nudeći da platiš turu od te tvoje bijedne službeničke plaće."

Progutao sam slinu i klimnuo glavom.

Seksipil od cure iza šanka nas je sa zanimanjem promatrala dok smo prolazili kroz prazan kafić i sjedali u kut. Više je odmjeravala njega, mene je jedva i pogledala. Dok su se prema nama na visokim potpeticama njihali zanosni kukovi zamijetih da joj ta traper minica stvarno dobro pristaje uz plavu kosu. "ON" je samo malo odmjerio i izbacio onim svojim dubokim glasom.

"Boca Jack Danielsa i dvije velike pive, čaše za Jack ne trebaju." Dok se cura udaljavala zamijetio sam da ima zanosnu zadnjicu. "ON" je isto pratio pogledom.

Boca i krigle su stigli na stol. "ON" je uhvatio bocu za grlić, u samo dva poteza, palcem skinuo metalni poklopac i potegao dobar gutljaj. Dok je spuštao bocu na stol gledao je za konobaricom. Namignuo mi. Potegao je još jedan gutljaj i spustio polu praznu bocu. Zapalio sam cigaretu. Pogledao me i odmahnuo glavom.

"To ti nije zdravo znaš, previše pušiš sjediš u uredu i premalo si na sviježem zraku. Pređi na cigare."

Posegao je rukom u unutarnji džep kaputa i izvadio metalnu kutiju. Zapalio je tanku crnu cigaru, kvrcnuo prstom kutiju prema meni i pogledao ka konobarici.

"Mala je komad šteta što nemam vremena. Odi do nje i zamoli je da pusti na juke box onu moju stvar."

Iznenada se digao i krenuo prema toaletu sa onom cigarom u kutu usana. Otpio sam gutljaj pive, ugasio cigaretu i zapalio cigaru. Polako sam došao do šanka.

"Oprostite mogu nešto zamoliti."

Gledala me sa zanimanjem i klimnula glavom uz smiješak.

"Kako vam je glazba malo mrtva, ako imate Azru ono "ti i ja lutamo kroz noć"?"
"Aaaa, ono "Fafala si mi ti", e taj Štulić je zakon."

Minutu kasnije je iz zvučnika krenulo "Ti i ja lutamo kroz noć". Konobarica me odmjerila.

"Onaj vaš prijatelj je stvarno faca. Šteta što je malo stariji."
Klimnuh glavom.
"Malo je "više od suviše" stariji na vaših dvadeset i nešto godina."
"Ma po govoru je domaći čovjek pa me zanima odakle je?"
"Tko Jura? Ne znam gdje sada ima prebivalište ali je vaš, iz Kringe."

Pogledala me široko otvorenih očiju.

"Iz Kringe i Jura, je to možda "onaj" Jura?"

Povukao sam dim iz cigare uživajući u okusu.

"Jure Grando, tako se predstavlja."

Zadivljeno je pogledala ka vratima toaleta.

"Čula sam legende od bake, kada popije koju više, sve priče o njemu, ali malo čudno ta odjeća i ostalo traži lovu. On je vampir od kuda mu lova."

Slegoh ramenima.

"Dosta njih zna legendu pa je to iskoristio da radi kao vanjski suradnik neke banke koja daje kredite po Hrvatskoj, normalno za dobru lovu."

Klimnula je glavom. Nisam mogao izdržati.

"Ne plašiš se Jure?"
"Malo ali više me privlače one legende o njemu koje nisu u knjigama ali ih bake prenose na unuke."
"Koje legende? Mislio sam da znam sve o njemu."
"Pa u Istri je dugo bila kletva među muškarcima "da bog da ti Jura ženu napao"."

Pogledah je.

"Što je bio tako krvoločan?"

Odmahnula je glavom.

"Ma ne, samo malo bi gricnuo tek da se posluži ali nekako je seksi to radio. Nego nakon samo jednog napada sve žene su postajale malo čudne i obično bi nakon tjedan ili dva naložile mužu da "poradi malo na tehnici" i nađe neku vračaru ili štrigu "radi magije povećanja alata". Ako ne ispune, vraća se kući mami."
Zadivljeno je gledala u vrata toaleta. Klimnuo sam glavom. Pogledala me uz smiješak.

"Znate priča se i da je Kazanova učio od njega. Poslije su zavidni muški izmislili  svoju verziju  priče. Nego kako ste vas dva postali prijatelji?"
"Dok nisam postao poreznik, a Jura vanjski suradnik banke, radili smo zajedno na utjerivanju dugova za jednog zelenaša Oldyja."  Klimnula je glavom.

"Priča se i da je on "to radio" 18 puta na noć, sa više žena ali svakoj se  "poklonio" najmanje tri puta, saaamo noć je kratka."

Jura je polako zatvorio vrata toaleta i krenuo ka stolu. Namignu sam konobarici i vratio se u stolicu preko puta Jure. Otpio je još jedan gutljaj koji je skoro ispraznio bocu. Bacio je 500 eur na stol i pogledao me.

"Morao sam do toaleta, mala ima taaako dobro dupe."
"Mislim da imaš upad kod nje bez problema, samo malo udvaranja."
Nemam vremena, popij pa idemo na neko drugo mjesto na samo još jednu "putnu"."
Posegao sam za onom bocom Jacka i ispio ostatak.
"Kamo žuriš noć je tek počela?"

Jura me pogledao sa osmjehom, i izvadio najnoviji Iphone iz džepa. Pogledao je na Iphon.

"Vidim da na onom forumu "motori.hr" neka cura poručila nekom liku da je dobro da ga ne uhvati noć u Albaniji. To je uvreda, mora naučiti da je i noć u Hrvatskoj ono o čemu mora razmisliti. Jedino je malo opravdava što lik ima neki blesavi nick "Đoni", stvarno glupo."

Poslušno klimnuh glavom.

"Lik je stvarno neki glupan sa takvim nick-om." Izrekao sam ovo "uvlakački" pa me samo odmjerio.

Sat kasnije sam promatrao zadnje svijetlo njegovog HD-a kako nestaje u noći. Krenuo je pravac Zagreb. Poznajući ga znao sam da će posao obaviti do kraja i tako će nastati još jedna od legendi. Sigurno legenda koja će se samo po "ženskoj liniji prenositi sa koljena na koljeno".

Duboko sam udahnuo i odmjerio svoje jadne prašnjave čizme. Mene je sutra čekao samo još jedan jadni dan državnog službenika .....

Pravac Hamburg

Ušao sam kod Benny-ja i odmjerio klijentelu. Samo trojica, nije ni čudo u 11 sati ujutro. Za šankom su bila dva lika iz Novog Beograda i gnjavili Marka. Jova pjesnik je sjedio sam za stolom i pisao nešto na žutom papiru iz mesnice. Polako sam prilazio šanku. Jova me snimio. "Ej Djoni!" Mahnuh mu rukom dok sam odmjeravao one likove za šankom. Jedan mi je bio poznat "Aca psina", strojni tokar i službeno ne baš uspješan bokser, a neslužbeno "šampion". Normalno šampion je bio samo za svoje članove iz ekipe, gdje je i bio "zamjenik" glavnog. Sitna banda sa Novog Beograda narajcana da su "pravi dečki". Sa njima nikada nismo bili u sukobu ali djelovali su kao da su popili malo više. Aca je upravo pričao Marku.
"Znaš onaj. Žali se Zemunac: Kad god jebem peku me oči. Prokleti suzavac za samoobranu." Lik do njega je uvlakački prasnuo u smijeh. Nije mi bio poznat ali po uvlakačkom stilu je očigledno bio tek pripravnik u bandi. Naslonio sam se na drugi kraj šanka i pogledao Marka. Dok je brzo prilazio davao mi je znak rukom koja onim kretenima nije bila vidljiva. Nedvojbeno je pokret na dolje značio "budi miran nije bitno". Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
...........................................................................
.........................


Pravac Hamburg

Osmijehnuo sam se, trenutno i nije bilo bitno, došao sam drugim poslom.
...........................................................................
.........................

Naslonio se na šank.
"Djoni ti si uvijek bio hladne glave, ostani miran, molim te. Pusti ona dva kretena, imao sam tuču u objektu prošlog mjeseca, zatvoriće me ako ponovno bude frke."
Klimnuh glavom uz kiseli osmjeh.
"Nemaš frku Mark, samo sam te došao pitati da li bi nam posudio neku od tvojih auto karti, znaš da putujemo do Hmburga?"
Klimnuo je glavom.
"Nema problema, samo moram naći, dođi večeras."
"Poslaću Škota ja imam još posla. Oko sedmice, može?"
Nasmiješio se u olakšanju, izgleda da je i on znao za onu tuču od prije pet godina između Ace psine i mene.
"Ma čim odu idem potražiti. Onaj kreten Psina je ponovo kupio rabljenog fiću pa sad kao slavi." Šaputao je brzo. Klimnuh glavom.
"Trebaš pomoć sa njima?"
"Ne, dolaze mi Čerkez i Pacov za desetak minuta najkasnije."
Čerkez je bio Markov najbolji prijatelj samo za razliku od Psine on doista i je osvojio tri puta za redom prvo mjestu u natjecanju u amaterskom boksu u Novom Sadu. Uz sve to je znao i nekoliko džudo zahvata pa je bio jebeno neugodan ako bi ga netko nagazio. U ostalom je bio "pravi dečko i ljudina". Pacov je vodio amatersku ekipu u hrvanju slobodnim stilom i često sparingovao sa Čerkezom.
Klimnuh glavom.
"Je Psina i ovog fikusa ofarbao u crno?"
"Naravno."
Namignuo mi i pljesnuo me po ramenu.
Pišalo mi se ali nisam htio odlaskom do wc-a izazivati vraga. Frka mi nije trebala, sutra smo mislili krenuti. Kraj je proljeća i dovoljno toplo.
Krenuo sam prema izlazu, za sada je sve izgledalo u redu, Psina me bacio na Ignore. Sve mi je i bilo logično. Ovaj dio Zemuna je bio teritorij Doka i Smrde. Međutim Dok je završio "na godišnjem" dobro pažen, a još bolje čuvan u nekom od zatvora. Smrda je prije tjedan dana doživio prometnu i ležao u bolnici na Bežanijskoj Kosi. Po pričama ostat će još dosta u bolnici. "Kajmani" kako je sebe nazivao Acin čopor su nanjušili situaciju da se malo "kurče" dok velike morske psine nisu u igri. Ostatak Dokove grupe su činila tri lika sa gomilom mišića "koje je lakše bilo preskočiti nego zaobići". Ovi se nisu usudili ništa poduzimati dok šef ili zamjenik nisu u igri.
Prošao sam pored Jove i namignuo mu. Nasmješio se. Naša ekipa je bila jedna od rijetkih koja nije tjerala sprdnju sa njim, a on je to cijenio. Po definiciji je bio teška kukavica, a po lječničkim nalazima lud.
Sve je djelovalo ok kada sam začuo Psinu iza sebe.
"Djoni nećeš popiti u čast mog novog auta?"
Počelo je, ipak nije moglo proći "tek tako". Polako se okrenuh. Aca je bio za glavu niži od mene ali "nabijen" mišićima. Imao je pomalo krive noge i lice koje je podsjećalo na buldoga, zato su ga i zvali Aca Buldog ili još češće Aca Psina. Okrenuo se i leđima naslonio na šank, podupirući se laktovima o rubove. Gledao je u mene.
Slegnuh ramenima.
"Čestitam ali danas dosta vozim pa ne pijem ništa."
Sada se i onaj mali debeli pobočnik oslonio leđima uz šank promatrajući me sa zajedljivim osmjehom. Njemu je izledalo kao da počinje psihopatska zabava.
Aca se uputio iza šanka i dohvatio bocu šljivovice i čašu. Promatrao sam ga kako se vraća i stavlja čašu od dva deci na šank potom je do pola puni rakijom. Naklonio se i ponovno leđima oslonio na šank.
"Popij jednu u čast moga novog auta toliko mi duguješ kao prijatelju."
Pomislih da bi rađe bio prijatelj nekoj morskoj psini nego njemu, od ovog prvog sam znao što mogu očekivati ali ovaj drugi je imao problem nedostatka osobnosti. Iza njihovih leđa Marko me molećivo gledao no stajao je odmah do kase. Iz prethodnih sličnih situacija sam znao da iza kase ima olovni bokser i da je "zajeban igrač" ako dođe do frke. Polako sam prišao šanku pazeći da između mene i Psine ostane veći razmak kako me ne bi mogao iznenada udariti. Još je stajao naslonjen na šanka uživajući u trenutku slave pred onim malim debilom.
Popio sam gutljaj i vratio čašu na šank.
"Sretno sa autom."
Nastojao sam ovo reći normalnim tonom. Polako sam se okrenuo i pošao prema vratima. Jebiga valjda će ga to zadovoljiti. Nisam želio Marku raditi frku, a i meni samom nije trebala.
Bio sam na pola puta do vrata kada se proderao.
"Vraćaj se i poloči to do kraja jebem te šuntava."
Ovaj put sam se brzo okrenuo. Još kod okreta sam se prebacio u manji raskorak kako bih brzo mogao povuči jednu nogu i prijeći u gard.
"Natjeraj me!"
Psina nije stigao reagirati Jova je iznenada skočio.
"Deečki da čujete moju novu pjesmu."
Podigao je onaj komad papira iz mesnice i započeo uz smješnu gestikulaciju.
"Dunave Dunave ja tebe molim
Dunave Dunave ti mene ne moliš
Dunave Dunave JA TEBE MOLIM opadni ..."
"Umukni luđače ludi pička ti materina."
Proderao se Psina. Dograbio je čašu ispred sebe i bacio je u Jovinom pravcu. Razbila se do njegovih nogu. Uplašeno je poskočio.
Pišalo mi se. Jova je stajao zbunjen. Želio je malo izigravati budalu i na taj način smiriti situaciju i pomoći mi. Nisam od njega očekivao toliku privrženost. Jova nije loše postupio. Psihopati su voljeli ponižavati ga raznim komentarima pogotovu kada malo više popiju. Samo Psina nije dovoljno popio.
"Jovo gubi se odavde. A ti Djoni dođi i poliži ovo sa šanka, poslije ću ti dosuti još."
Psina je bio u navali bijesa. Jova je pogledao u mene pa u pivsku bocu na stolu za kojim je sjedio. Nije me želio napustiti i vjerojatno mu se muvalo po zbunjenom mozgu da bi možda mogao uporabiti bocu kada je već tako mršav i sitan.
Kratko sam skrenuo pogled i namignuo Jovi. Nastojao sam da mi glas bude mekan i ugodan kako bih ga smirio.
"Idi Jovo molim te ovo nije tvoj problem."
Jova me pogledao i polako se uputio ka izlazu. Kada je zatvorio vrata za sobom čuli smo ga kako trči.
Sada nas je bilo dva na dva. Nije bilo sumnje da su znali da je Marko "moj igrač" budući da se onaj mali debeli okrenuo prema Marku. Ovaj je stajao prekriženih ruku desna šaka mu je bila prekrivena nadlakticom lijeve. Znao sam da već ima bokser u šaci. Psina je polako posegao rukom iza leđa i ispod jakne izvukao olovnu cijev. Onaj mali debeli je ispod jakne izvukao komad lanca i zavrtio ga. Bili su u prednosti, ja nisam imao ništa, Marko nije mogao do svoje cijevi, bila je na drugom kraju šanka. Psina se zločesto cerio.
"Sada se vraćaj nazad i poliži ovo, kasnije ti dospem još."
Pogledao je malog debelog.
"Ti drži Marksa na oku i ako pokuša izvući nešto od onih svojih stvarčica daj mu malo Engelsa po glavi."
Grohotom se nasmijao svome vicu. Polako sam se povukao u gard. Čak i da popijem sve što natoči ovaj luđak će me iscipelariti. Bilo je jasno. Željeli su malo proširiti nadzor nad teritorijem i lupiti reket Marku, a na žalost ja sam mu dobro došao za to i još bolje da poravna staru sramotu.
Pišalo mi se. Brzo sam pogledao u pravcu Jovine boce od pive i odustao. Nisam znao sa tim. Godinama sam bio u "Wing Tchun-u" i bio sam dobar sa šakama. Računao sam i na par zahvata iz Aikido-a koje me Škot naučio.
Bilo mi je pomalo hladno i pišalo mi se. Pogledah Marka. On je gledao između mene i onog malog sa lancem. Čekali smo odmjeravajući se tko će prvi započeti.
Vrata su se iznenada otvorila. Psina je otvorio usta.
Bacio sam brzi pogled na vrata i opustio se. Na vratima su stajali Čerkez i Pacov. Čerkez je polako krenuo prema šanku. Psina je je sklonio onu cijev i mahnuo malom debelom, ovaj je zbunjeno počeo motati lanac. Čerkez je zastao na metar i pol od Psine.
Marko je mahnuo prema meni.
"Djoni ti žuriš, vidimo se na cugi kasnije."
Polako sam se okrenuo i pošao ka vratima. Polako sam zatvorio vrata za sobom, pazeći da budem što tiši, nisam im želio smetati.
Pišalo mi se. Okrenuo sam se i pogledao po parkingu. Lako sam locirao crnog fiću sa sportskim crno bijelim trakama na donjem rubu i podignutim poklopcem motora "radi boljeg hlađenja". Na prednjem staklu u kutu je bila naljepnica sa natpisom "Kaimans". Polako sam mu prišao i pogledao gore i dolje niz ulicu. Bila je pusta. Otkopčao sam hlače i krenuo od motora. Kada sam zapišavao vozačka vrata i kvaku začuo sam zvuk motorcikla na visokim okretajima i škripanje guma u zavoju. Pogledao sam u pravcu zvuka i prepoznao Škotovu žutu javu. Parkirao je uz škripu kočnica i izvukao čeličnu tanku šipku iz ruksaka na leđima. Krenuo je prema vratima kafića ne osvrćući se. Okrenuh se zakopčavajući hlače i viknuh.
"Škot, Škoot!"
Prepoznao je glas i okrenuo se. Brzo me locirao i prišao.
"Stari je sve ok?"
"Sve ok samo nemam dovoljno da zapišam druga vrata. Otkud ti ovdje?"
Pogledao me uz osmijeh.
"Nazvao me Jova pjesnik sav zadihan, prašio je ko lud do prve govornice."
Klimnuh glavom prema vratima kafića.
"Čerkez i Pacov su stigli na vrijeme, pa ih ne bi trebali smetati. Hvala ti što si došao."
Pogledao me zbunjeno.
"Djoni mi smo ekipa i uvijek ćemo to i biti. Zahvali Jovi što je javio."
Pogledao je prema fići.
"Čiji auto zapišavaš?"
"Od Ace Psine normalno, samo nemam dovoljno za druga vrata." Nsmijao se.
"Imam ja. Ionako nas čeka kasniji obračun sa njima, neće ovo zaboraviti."
Polako je prišao drugoj strani auta i otkopčao hlače.

...........................................................................
.....................................


Pravac Hamburg

Polako je prišao drugoj strani auta i otkopčao hlače.

...........................................................................
.....................................

Škot je obavio posao temeljito i pedantno posbenu pažnju posvećujući kvaki na vratima i staklu. Bit će zanimljivo kada Čerkez, Pacov i Marko završe "razgovor" sa njima, a oni jedva dočekaju ući u auto. Proći će još dosta vremena dok miris iz auta nestane. Uvijek malo klizne pored stakla u vrata. Znao sam da je Marku vrlo bitno da se Psina "ohladi do daske" od ideje ponovnog dolaska u ovaj kraj. Jednostavno bio je alergičan na siledžije koje mu pokušavaju "lupiti" bilo koji reket. A i mogao si je to priuštiti. Čerkez je bio predsjednik "Zadruge Redara", dečki su pružali uslugu održavanja reda u diskotekama, kavanama, na Rock koncertima i slično. Bili su malo skuplji od ostalih, neki su radili samo vikendom ali su ih svi tražili. Bili su pouzdani i korektni, a uz to držali su se skupa i imali "dežurnu ekipu za ispomoć". Bilo je više od trideset članova zadruge i nisi lako mogao dobiti status člana. Milkani su ih poštivali do one granice koju im je ponos odredio. Jednostavno Čerkez je bio osinjak. Psina je napravio samo jednu pogrešku, nije se detaljno raspitao o Marku, da je netko bi mu već rekao za Čerkeza.
Polako smo zajahali motore. Pogledao sam Škota. Onako sa onim malim ruksakom iz kojeg je virio vrh čelične šipke sličio mi je pomalo na samuraja sa katanom na leđima. Jednog od onih "specifikusa" iz Kobajašijevih filmova. Oni od Kurosave bili su mi previše klasični. Iz kafića se nije čulo ništa. Osjetio sam zadovoljstvo što je Škot došao. Ipak smo prava ekipa još od moje osme godine. Nije oklijevao niti sekunde, to je bilo jasno.
Startali smo motore i zaputili se u "naš privatni prostor" kod Škota u podrumu. Petnaest minuta kasnije pili smo "Gromovaču" uz zvuke "Dire Straits-a" album "Brothers in Arms". Čekali smo Strelu i opuštali se.
Strela je došao "nabrijan". Škot mu je preko telefona u par riječi objasnio situaciju, a objasnio mu je i da je pokušao javiti ali da nije imao vremena čekati dok Strelini roditelji otkriju u kom dijelu kuće ili dvorišta im je sin.
Zajebano je bilo što je Strela iskoristio malo trave koju je to jutro na rastanku dobio od Tileta pa je bio na krovu sjedeći na rubu tavanskog prozora i promatrajući zbunjene roditelje kako nešto traže po garaži i podrumu. Sada je bio živčan i što se tako ponio, pa je prebacivao Škotu što nije "sačekao još par minuta" obrazlažući da bi "nas trojica lijepo rasturili ta dva govanca i bez Čerkeza". Grickala ga je savjest. Škot je pokušao biti razložan uz put mu gurajući čašu u ruku. Nije baš pomoglo. Ustao sam polako sa starog kauča i prišao Streli. Prebacio sam mu ruku preko ramena.
"Strela cijenim jako da si htio pomoći ali prihvati da je Škot postupio ispravno. Pokušao te je dobiti nije išlo, a znao je da je svaka minuta bitna pa je reagirao brzo."
Strela je konačno uzeo onu čašu od Škota sjeo na kauč i istrusio je "na eks". Zapalio je cigaretu i odmahnuo je glavom.
"U pravu ste obojica i žao mi je što sam pizdio. Jednostavno mi je žao što sam iznevjerio."
Škot ga lagano šutnu nogom u potkoljenicu.
"Strela ti nikada nisi iznevjerio. Nikada. Kada smo već na tome i na ovom planu za Hamburg sjeti se onoga jutra kada smo otpratili Gogu. Ti si ostao na ulazu sam. Čuvao si odtstupnicu za nas."
Škot je klimnuo glavom i podigao čašu. Strela je isto iz sijedećeg položaja podigao čašu. Sve tri čaše su se spojile, potom smo ispili. Nitko nije rekao ništa, nije niti trebalo. Ja sam se osjećao mali dijelić usrano budući da im nikada do kraja nisam objasnio to jutro sa Gogom. Jednostavno to je bila stvar koju im nisam mogao reći, a oni nikada nisu niti inzistirali na nekom detaljnom obrazloženju. Jednostavno sam ih pozvao te noći prije osam godina i oni su bili tu. Puno puta prije i nakon toga su bili sa mnom kada je trebalo. Danas su ponovno bili sa mnom, do kraja. Škot je spustio čašu na policu pored gramofona i dohvatio cigarete. Kada je ugasio šibicu pogledao je Strelu.
"Dogovor je sutra ujutro, pet sati. Marko nam bude dao večeras kartu Austrije i Njemačke, ostalo već znaš dogovorili smo jutros. Jedno spavanje kod tvoje prijateljice u studentskom domu u Zagrebu, a slijedeća gdje stignemo. Krenemo iz Zagreba oko pet ujutro i kamo stignemo, nadam se negdje iza Minhena."
Strela je klimnu glavom.
"Pustio sam Olgi poruku jutros. Zvala me nakon toga. Nema frke mjesta za spavanje u domu ima. Kraj je ispitnog roka i svi bježe doma, a na ulazu ništa posebno ne kontroliraju dok je mir."
Nasuo sam si još jednu i sjeo na kauč. Zapalio sam cigaretu držeći čašu među koljenima i povukao dubok dim. Potom sam uzeo čašu u ruku i otpio.
"Dečki ja idem po špiritno kuhalo, a i sada mi palo na pamet da bih trebao obići i Jovu pjesnika, ako ga nađem. Ipak je imao muda i postupio na kraju pametno."
Škot odmahnu rukom.
"Lud ne znači i glup, neki nazovi normalni su gori od njega."
Klimnuh glavom. Sat kasnije sam bio u dvorištu stare ruševne kuće. Iza kuće su bila dva poljska wc-a, a u samoj kući nekoliko vlažnih soba je bilo preuređeno u nužni terenski smještaj za radnike "Građevine Zemun". Jova je od socijalnog i lokalne mjesne zajednice dobio stambeni prostor u vidu "posebnog zidanog objekta " u dvorištu. U biti to je bio niski zidani drvarnik sa zemljanim podom. Kada je po nalazima liječnika bilo jasno da Jova "nije čist" društvena zajednica ga nije mogla pustiti tek tako. Kako je bio neuračunljiv samo po pitanju "odgovornog obavljanja radnih dužnosti", a jedini napadi koje je imao su bili oni da glasno recitira svoje pjesme nije trebao ići u "ludaru". Dodjelili su mu minimalnu invalidsku mirovinu kao sredstva za život i drvarnik u dvorištu kao smještaj. Kasnije je ekipa privremenih stanara kuće iz "Građevine Zemun" malo uredila taj drvarnik. Postavili su pod od slomljenih kamenih ploča za pločnike i uredili zidove materijalom ukradenim iz firme. Prije žbukanja Mile Zubar mu je besplatno uveo struju spajajući se preko one kuće, a uz blagoslov mjesne zajednice koja je i odredila neki minimum potrošnje koji mu plaća. Mile Zubar je bio električar ali je u mladim danima u obračunu klanova u predgrađu "jednim udarcem izbijao par zuba iz vilice". Tako je ostao "Mile Zubar".

Polako sam krenuo iza kuće gdje je bio Jovin preuređeni drvarnik. Sunce je više nego ugodno grijalo. Jaknu sam prebacio preko ramena držeći je jednom rukom, u drugoj sam nosio plastičnu vrećicu. Zaobišao sam slavinu u dvorištu, a koja je bila jedina tekuća voda za kuću i drvarnik. Ignorirao sam blagi miris vanjskih wc-a i prišao iza kuće.
Drvarnik je bio niska građevina ali Jovi to nije smetalo budući da je i sam bio nizak. Ispred drvarnika je stara murva pružala svoje grane. Ispod murve na stolici u hladu Jova je sjedio i nešto pisao na onom papiru iz mesnice naslonjenom na komad daske. Stolica je svojim izgledom jasno davala do znanja da je najbolje dane provela u nekoj firmi, a završila u smeću, odakle je Jova sigurno i pokupio i popravio.
Ispred Jove na suncu je počivalo korito puno vode. Imao je stari električni štednjak na kome su samo dvije ploče radile to mu je sredio Zubar. Nije ga koristio za grijanje vode za kupanje. Sjetih se da mu mjesna zajednica plaća samo minimalnu potrošnju struje, a ona mirovina je bila jedva dostatna za kruh i nešto povrća. Jova je pazio na potrošnju struje i koristio "solarnu energiju" za vodu za kupanje. Zamjetih na kamenu uz korito sapun i ručnik.
Dok sam prilazio viknuh.
"Hei Jovo."
Trgnuo se i poskočio sa stolice. Kada me prepoznao široko se nasmješio.
"Heeeij Djoni. Bio sam kod Marka kasnije. Častio me pivom i rekao da si u redu, a Čerkez je rekao da se više ne plašim da one budale više nikada neće doći."
Popravio je socijalne naočale na nosu.
"Dao mi je i pivo za kasnije."
Prišao mi je radosnog pogleda.
"Drago mi da si tu i da te one budale nisu razbile."
Potapšah ga po ramenu.
"Hvala ti što si javio Škotu."
Slegao je ramenima.
"Pa Đoni ti i tvoja ekipa ste mi prijatelji, rekao si da idem ali sam skužio što si mislio trebala ti je ekipa čim prije da riješiš one pedere."
Klimnuo je glavom.
"Ma ja mislim da bi ih ti i sam razbio, gledao sam ja tebe već ranije u slično. Ali imao broj samo Škota"
Jova je ponekad imao problema sa izražavanjem pogotovu kada se uzbudi. Bilo mi je drago što je javio Škotu ali mi je isto bilo drago i što je imao samo njegov broj u protivnom bi vjerojatno svi moji poznanici bili "pod alarmom". Pružih mu onu vrećicu.
"Jovo sutra vozimo za Hamburg, a ovo mi je ostalo u hladnjaku pa da ne propadne dok se vratim."
Zbunjeno je uzeo vrećicu i pogledao unutrašnjost. Osmijehnuo se široko.
"I ti voliš Tirolsku i Zdenka sir kao i ja." Potom je malo odmahnuo glavom. "Ali zašto ne uzmeš ove mesne nareske trebat će ti uz put, a i "Navipovo crno" možeš popiti."
Znao sam da Jova voli vino ali svi bi ga obično častili pivom niti ne pitajući ga što pije. Odmahnuh glavom.
"Nosimo samo nekoliko limenki gotovih jela da imamo "nešto toplo" na cesti. Salamu i razne mesne nareske želimo probati uz put tamo gdje se nađemo. A od jutros ne pijem, narednih dana puno vozimo"
Nasmijao se.
"Joj Đoni to je super, putovati i kušati iz svakog dijela svijeta ponešto."
Nadao sam se da neće dobiti pjesnički napadaj i krenuti sa svojom pjesmom u čast toga.
Pljesnuh ga po ramenu i nasmješih se.
"Jovo žurim samo sam ti želio zahvaliti. Ostaj mi sretno."
Uhvatio me za rukav. Imao je nešto pseće u pogledu. Onaj pogled psa lutalice kojega svi šutaju, a onda naleti na nekoka tko ga samo malo pomazi i potapše po glavi.
"Stani Đoni, moramo popiti malo pive za tvoj sretan put. Imam onu od Marka u hladnjaku. Sjećaš se da mi je Škot poklonio hladnjak. Hvala mu."
Sjetih se da smo prastari hladnjak, veličine pola današnjeg, pokupili sa Škotovog tavana i po nalogu njegovog starog utovarili u Ladu Karavan. Dobili smo dvijesto dinara da platimo trošak odlagališta i popijemo po sok uz put. Dok je vozio Škot je snimio Jovu kako sjedi na rubu pločnika. Zaustavio je auto i kroz spušteni prozor viknuo.
"Jovo tebe tražimo, da li ti treba hladnjak?"
Jovo je poskočio iz svog sanjarenja i prišao autu.
"Joj Škot to bi bilo super, imao bih gdje spremiti ribu sa Dunava."
Jovo je nedostatak mesa u prehrani nadoknađivao loveći sitne ribice na Dunavu. Zvali smo ih "Bjelice" i "Kederi". Bilo ih je jednostavno loviti trebalo je samo umijesiti vrlo malo kruha u čvrstu kuglu istu nataći na vrh štapa, a ovaj zabosti u vodu tako da kugla od kruha bude oko 20 cm ispod površine. Kederi bi se brzo okupili oko kruha privučeni mirisom ali bi im kugla bila pretvrda da je jedu. Zato su svaku udicu sa ješkom koju bi bacio pored kugle kruha napadali u jatima. Jovo bi ih znao naloviti po kilo dvije. Reš pečene su bile ukusne i jele se sa kostima. Jovo je pogledao hladnjak u prtljažniku i upitao."
"Radi li?"
Škot je klimnuo glavom.
"Radi ali prije uporabe pozovi Zubara da ti ga pregleda, dugo je ležao ma tavanu."
Potom je otvorio zadnja vrata i mahnuo mu.
"Upadaj."
Jovo je kasnije oduševljeno pričao kako mu je Mile Zubar rekao da je hladnjak u odličnom stanju i da se takve stvari više ne rade. Mi smo onih dvjesto dinara popili kod Benny-ja i nismo više mislili na to.
Nisam želio oduzeti Jovi nešto od jedinog piva koje je imao ali nešto u njegovom pogledu mi je govorilo da bih ga jako povrijedio ako bih odbio. Klimnuh glavom i sjedoh na onaj kamen pored ručnika i sapuna.
Jova je nestao u drvarniku sa dva vrlo mala prozora i zidovima obraslim mahovinom. Minutu kasnije se vratio sa hladnom "Nikšićkom" jednom normalnom čašom i staklenkom od senfa. Meni je natočio u čašu sebi u onu staklenku od senfa.
"Znaš Đoni, to sam ti mislio uvijek reći. Vi ste super dečki. Uvijek me saslušate i ne dopuštate da se drugi iživljavaju na meni tako se malo tko ponaša. Samo je Zubar isti, sjećaš se kako je nalupao one što su mi skinuli gaće?"
Nasmijao se iskreno.
Sjetih se neka dva kretena koje smo zvali "Dupe i Šupak". Fora im je bila da uhvate sitnog Jovu i skinu mu hlače i gaće te ih umotaju u kuglu. Potom bi se dobacivali sa istim dok je jadni Jovo samo u košulji trčao od jednog do drugog i vrištao "Vrati mi, vrati mi".
Jednom je naišao Zubar sa posla kad su izvodili isti šou. Zastao je i pogledao predstavu potom im vrlo ozbiljnim glasom rekao.
"Žurim doma na ručak ali imam vremena za par zahvata."
Nazočni pričaju da je trajalo tridesetak sekundi i tri zuba. Stari Zubar je još uvijek bio u dobroj formi. Potom je pomogao Jovi da se obuče uzeo svoju električarsku torbu i otišao doma kao da se ništa nije dogodilo.
Jova ustade sa stolice i držeći onu staklenku u ruci blago me udari po ramenu.
"Djoni, a ti i Strela ste razbili Kuglu kada mi je oteo novac."
To sam već zaboravio. Kugla je bio sitni džepar ali je trenirao boks u "pero lakoj". Povremeno bi sjedio na gajbi od pive ispred trgovine i pio "bombice", odnosno male boce od jedan deci konjaka. Snimio je Jovu da izlazi iz trgovine i uz ono malo stvari u vrećici ima i bocu crnog vina. Svi su znali da se Jova časti crnim vinom samo kada podigne onu crkavicu od mirovine na socijalnom. Kugli je to bio znak. Pogledao je uz i niz ulicu, bila je pusta, ustao je prišao Jovi i zavukao mu udarac šakom u trbuh. Dok je Jova još ležao na zemlji izvukao mu je ofucani novčanik iz hlača i bocu vina iz vrećice, okrenuo se i lagano potračao.
Znao je da Jovi nitko neće lako vjerovati. Jova je tvrdio da su mu slamnati šešir dok je pecao na Dunavu oteli vanzemaljci, a da je ispod Savskog mosta vidio morskog psa. Bez svjedoka nema šanse da ga optuži.
Dok je vadio Jovi novčanik iza ugla ulice smo naišli Strela i ja. Nije nas vidio. Stali smo iza velike murve, a on je trčao u našem pravcu sa bocom Jovinog vina u ruci.
Trebalo nam je par udaraca. Potom mu je Strela "uručio" još dva udarca nogom i poruku da ne dolazi više u naš kraj.
Polako smo prišli Jovi, koji se jedva digao na noge. Strela mu je dobacio novčanik, a ja sam mu pružio bocu sa vinom. Zamjetio sam da su mu ionako stare hlače bile poderane na koljenu od pada nakon udarca. Samo je rekao "Hvala" još nije imao daha.
Mi smo produljili kao da se ništa nije dogodilo. Djelovali smo sebi jako veliki kao iz filmova.
Jova me gledao otvorenih očiju i vesela pogleda.
"Znaš Đoni i vi uvijek popijete piće sa mnom. Kada me neki zajebavaju ja kažem da pijem sa vama, a poznato je da "Piksiji" ne piju sa svakim. I skoro uvijek mi donesete neki poklon kada idete po robu u Mađarsku ili Rumunjsku."
Strela se prezivao Pijuk. Prije nego je dobio nadimak Strela svi su ga zvali Piksi. Mi smo bili "Piksijeva ekipa". Kasnije je netko to skratio na Piksiji. Istina je da nismo pili sa svakim.
Što se tiče poklona za Jovu malo sam se osjećao jadno. Uvijek bi kupili nekoliko najjeftinijih salama u Mađarskoj ili Rumunjskoj, "da pokrijemo robu" kako bi djelovalo da "nosimo iz nužde". Carinici bi obično pogledali samo ono na vrhu, a ostalo "prepipali" rukama, da se uvjere da je samo hrana. Ispod su bile kvalitetne salame i sirevi za prodaju.
Jednu od tih salama koja se nije mogla prodati bi obično dali Jovi. Preostalih par komada su nam bile "za Škotovog psa i naše mačke". Bile su jeftinije od hrane za pse u našim trgovinama.
Grickala me savjest. Nama je to bila fora. Imamo salamu i za Jovu. Jebi ga, zabilježih si da slijedeći put rezerviram kvalitetnu salamu za Jovu.
Razmišljao sam kako je oklijevao da ode dok mu se nisam obratio i kako je gledao onu bocu od pive sa namjerom da je upotrebi u tuči na mojoj strani. Čaša mi je bila prazna. Mahnuh Jovi da mi ne dosipa ostatak pive.
Polako sam ustao i pružio mu ruku.
"Sretno Đoni, gdje spavate u Hamburgu, imate nekoga?"
"Bez brige idemo kod Goge iz ulice znaš je."
Zadržao je moju ruku u svojoj potom je poklopio drugom.
"Znaš Đoni ja ne mislim da je ona kurva kako svi pričaju. Meni je uvijek djelovala pristojno iako ne baš sretna."
Pustio je moju ruku.
"Čuvaj se Jovo i ne plivaj daleko na Dunavu."
Nasmiješih mu se.
Polako sam došao do motora. Jovin komentar je bio točan i iskren ali je bio i okidač. Zajahao sam i zbunjeno navukao kacigu. Petljao sam po prekidaču. U glavi mi je polako raslo sjećanje na tu noć i to jutro.

Goga

Nakon dva tjedna ili nešto više, kada više nije imala niti jednu plavicu Goga je ponovno krenula u školu. Ovaj put nije nosila traperice i majice ili minicu i najlonke, nosila je dulju tamno plavu haljinu i pamučne duge čarape. Umjesto tenisica nosila je cipele sa skoro ravnom petom one koje bi prije pristajale nekoj babi iz "Mjesne zajednice" tijekom obavljanja "društveno korisnog posla". Putovala je autobusom. Onaj T-12 "Kolibri" obojen u crno je nestao iz njenog života.
Meni su godine prolazile brzo. To su bile te godine oko petnaest. Gogu sam samo zamjećivao povremeno. Ponekad bih razmijenio pokoju riječ sa njom dok je stajala na prozoru i promatrala ulicu ali pazili smo i ona i ja da nas slučajno ne vidi netko tko bi to mogao prenijeti njenom starom. Gogin tata je bio "ugledan u svakom pogledu" i "čovjek sa reputacijom u samoupravnom socijalizmu". Sve u svemu ona je djelovala uplašeno što kontaktira i sa "mulcem" od 15 godina, a ja nisam želio probleme sa svojima ako se Gogin Stanko slučajno "požali" na mene "da mu "uznemiravam kćerku".
Uvijek je bila onako "pristojno" odjevena u dugu ravnu haljinu, pamučne duge čarape i bapske cipele sa skoro ravnim petama. Imala je dva takva seta, crni i plavi. Znam da sam se gledajući je samo pitao da li nosi pamučne hulahopke ili ima mamin steznik sa žabicama i obične duge pamučne čarape. Djelovala je skroz skromno i bapski. Završila je srednju kemijsku na relaciji kuća – škola – kuća. Bez izlazaka, a čak i bez prijateljica. Malograđanska sredina je brzo osudila. "To je ona kurva koja je još maloljetna pobjegla sa onom barabom." Gogin tata "uzorni građanin" je samo pogoršavao sve komentarima tipa "Kćerka mi skoro pa kurva kao što joj i mater naginjala prije. Dovest ću ja nju u red kao i staru što sam doveo."
Gogina majka mi je prije sličila na sve samo ne na kurvu. Uvijek je bila tiha i kada bi otišla kod neke od svoje tri prijateljice na kavu više je slušala nego što je pričala. Dalje se o njoj nije znalo ništa. Skoro ni sa kim nije imala kontakte. U crkvi sam je vidio samo par puta. Išla je krišom od muža.
Gogu je čim je maturirala tata zaposlio u Galenici. Život joj se nije puno promjenio. Razlika je bilo što je sada relacija bila kuća – posao – kuća. Galenika nije bila daleko. Pola sata hoda. Išla je pješice. I dalje je pratila reputacija kurve. Šef na poslu joj je bio dugogodišnji prijatelj njenog oca.
...........................................................................
...........................................

Goga

Šef na poslu joj je bio dugogodišnji prijatelj njenog oca.
...........................................................................
...........................................

Dobio sam svoj "Pony Expres".
Škot je kupio neki rabljeni tomos T-12 "Kolibri" i skinuo mu štitnike protiv kiše te zavario nožice. Volan je je preuredio Željko Fleka. Sličio je na karikaturu od čopera. Nama je izgledao super.
Strela je imao problema. Njegova mama se užasavala da joj sin vozi motor. Bilo je to preopasno za njenog jedinca. Nije dopuštala kupovinu. Strela je radio cijelo ljeto u skladištu na slaganju sanduka i pakiranju robe preko omladinske zadruge. Pred kraj ljeta dovezao je stari tomos automatic sa velikim rezervoarom i ponosno ga parkirao ispred omladinskog doma. Motor je bio u lošem stanju. Tako smo imali praktičnu zabavu narednih par mjeseci pod nazivom "srediti Strelin krš". Savjetima, a ponekad i praktično pomagao nam je Željko Fleka, tada već stručni automehaničar.

Omladinski dom je već tada u dijelu zabave vodio Marko Dileja. Odnosno još je bio Dileja, kasnije kada je otvorio kafić polako se taj nastavak izgubio, ostao je samo Marko.
Marko je već tada pored stolova za stolni tenis zaljepio par postera Benny Hilla. Tako smo omladinski počeli zvati "Kod Benija".

Kasna jesen je bila topla, a mi smo to koristili za điranje skuterima. Tada sam prvi put zamjetio da još netko priča sa Gogom. Prolazili smo ulicom i Goga je bila na prozoru, to su joj izgleda bili jedini izlasci. Ispod prozora je stajala Bosa i nešto pričala uz osmjeh. Kratko sam joj svirnuo. Na zvuk sirene sa skutera je podigla glavu i mahnula mi. Bosa je pogledala za nama.
Kada smo se smjestili za stol u omladinskom Beniju i dohvatili ona tri "Jupi" gazirana soka Strela nije izdržao.
"Koji kurac sada onaj lezbos priča sa Gogom? Ako joj stari čuje da priča sa tom lezbačom tek onda će najebati."
Škot ga je prijekorno pogledao. On je jednostavno po prirodi bio džentlmen i nije mu ležao Strelin komentar.
"Jebi ga Strela Bosa nije loša osoba samo nije imala sreće, a nema neke potvrde da je lezba."
Strela je otpio malo Jupija i pogledao pažljivije cijeli prostor. Kada se uvjerio da Insekt i Vojislav nisu tu izvukao je cigaretu i zapalio je. Insekt je bio "mamin sin" miran i poslušan i sa sedamnaest godina. Da je vidio Strelu da puši odmah bi to prijavio mami, a ova Strelinim roditeljima. Od Strele je već jedan put dobio batine radi cinkanja ali je to samo napravilo veću frku. Problem smo riješili tako da smo ga stavili "na led" za druženje.
Strela nije dalje komentirao, uživao je u cigareti. Nisam se slagao sa njegovim mišljenjem ali nije mi se niti raspravljalo sa njim. Slijedeća tema su bile cure iz kvarta, sve drugo je palo u zaborav.

Slijedećeg dana sam vozio polako prema kući. Put me je vodio kroz Goginu ulicu. Bilo je kasno poslije podne i očekivao sam je možda na prozoru. Kada sam skrenuo u ulicu zamjetio sam da je prozor prazan. Bio sam u sporoj vožnji budući da sam želio živcirati svoju bivšu curu koja je stanovala ulicu prije. Dok sam prolazio pored nje mahnuo sam joj. Kao odgovor pokazala mi je srednji prst i nasmiješena se naslonila na ulazna vrata. Znao sam da će slušati zvuk motora nadajući se da ću popizditi i dodati gas. Iznenada se pojavila Goga na prozoru. Kada se uvjerila da je ulica pusta mahnula mi je više puta. Spustio sam gas na minimum i kada sam prišao kući isključio motor. Parkirao sam skuter i prišao prozoru.
"Bambi molim te odnesi danas ovu poruku Bosi."
Gurala je presavijeni komad papira prema meni. Primih ga u ruku.
"Izvini ne smijem više tata je doma."
Nestala je sa prozora. Ostao sam zbunjen ali sam se brzo pokupio. Nisam joj želio raditi probleme.
Dok sam vozio prema Bosi mozgao sam o ovome. Bosa je boravila par ulica dalje kod bake kao i uvijek kada na kratko dođe iz Njemačke u Jugu. Poruka je bila samo dvostruko presavijeni komadić papira zaljepljen sa malo selotejpa. Mogao sam lako pažljivo ukloniti selotejp pročitati je pa vratiti selotejp na mjesto. Nije mi se dalo raditi tako nešto.
Pozvonio sam na ulaznim vratima. Otvorila mi je Bosa. Bila je iznenađena. Pružih papir prema njoj.
"Ovo ti šalje Goga. Zamolila me da ti dostavim."
Bosa uhvati papir sa dva prsta i gurnu ga u džep kućne haljine. Nasmiješila mi se.
"Bambi ti si izrastao u pravog dečka. Ajde uđi molim te samo kratko na piće."
Malo sam dvojio ali mi nije dala izbor. Odmakla se od vrata i zapovjedno pokazala palcem ka unutrašnjosti. Ušao sam i sačekao da zatvori vrata. Polako je krenula ispred mene niz dugi hodnik. I kuća njene bake je bila u starinskom stilu. Dugi hodnik sa prozorima prema dvorištu na jednoj strani i ulaznim vratima u sobe na drugoj. Polako sam išao iza nje slušao zvuk drvenih potpetica i promatrao tu zamamnu zadnjicu kako se njiše u ritmu koraka ispred mene. Pomislih da stvarno ima dobro dupe, šteta što je hroma. Ušli smo u sobu na kraju hodnika. Po relativnom neredu i gomili razbacanih ženskih sitnica bilo je jasno da je to njena soba. Pokazala mi je na jednu od starinskih fotelja i počekala da sjednem.
"Bambi što piješ? Hoćeš kolu ili hladno pivo? Ako već voliš nešto žešće imam odličan Čivas iz Njemačke?"
Dvojio sam, želio sam popiti kolu ali nisam želio ispasti pičkica pred njom.
"Može malo Čivasa."
Izašla je kroz vrata i odkloparala prema kuhinji. Dok je izlazila primjetio sam da su drvena platforma i potpetica na njenoj lijevoj papuči više od onih na desnoj. Tako je pokušavala kompezirati kraću nogu.
Vratila se i položila poslužavnik sa dvije čaše viskija i jednom čašom kole na stol ispred mene. Uzela je čašu viskija i sjela na krevet preko puta mene. Skužila je moju neodlučnost. Prekrižila je noge, kućna haljina se rastvorila malo više. Zamjetih da nosi najlonke, neke sa točkicama i romboidima. Imala je i dobre noge. Zazveckala je ledom u čaši.
"Živjeli Bambi."
"Živjeli."
Otpio sam kratak gutljaj. Nije mi pasao okus viskija. Polako spustih čašu na stol. Nisam želio odmah posegnuti za kolom. Bosa je izvadila iz džepa cigarete i zapalila. Potom me pogledala i ponudila mi kutiju. Znao sam zapaliti tu i tamo poneku cigaretu. Ove su bile neke mentol, skužio sam po kutiji. Polako uzeh cigaretu i počekah da mi zapali elektroničkim upaljačem.

"Bambi hvala ti što si mi donio poruku. Još više što je nisi čitao. Pravi si dečko."

Otpila je gutljaj.

"Goga je u zajebanoj situaciji i ja ću joj malo pomoći možda. Ali neka sve to ostane između nas."

Pričali smo još oko pola sata. Uglavnom me ispitivala o događajima u kraju i o mom životu. Potom sam se pokupio. Ispratila me do vrata. Na rastanku me brzo poljubila u obraz. To joj je bilo teže izvesti, već sam bio dosta viši od nje. Nasmijala se i zatvorila vrata.

Te sam večeri drkao na Bosu, samo u mojoj mašti je imala jednake noge, lijepi ten i agresivniji seksualni nastup prema meni.

Bosa je skoro desetak godina starija od mene. Jedno vrijeme je radila kao tekstilni tehničar u tvornici ženskog rublja. Imala je veće grudi "oblik kruške" uzani struk i dobru zadnjicu. Imala je lijepo lice i punije usne ali su isto kvarili ožiljci od prištića. Ožiljke je pokušavala pokriti puderom i šminkom. Jedna noga joj je bila kraća i to je bio definitivni minus. Nakon više neuspješnih veza prije sedam godina se pokupila i otišla za Njemačku. Tada se to još moglo bez posebnih jamstava. Našla je posao u nekoj tvornici rublja i dolazila jedanput godišnje u "stari kraj". Ostajala je samo par dana. Jedino što je od odlaska u Njemačku više nitko nije vidio sa nekim dečkom.
Često je dolazila sa nekim njemicama, navodno prijateljicama. Znale su se šetati "pod ruku" ali ništa više. Krenula je priča da je Bosa "promijenila obalu" odnosno sa dečki se prebacila na cure. Takve priče kada jednom krenu uvijek ostanu u igri.

Narednih dva tjedna sam prenio još par poruka i vidio više razgovora na prozoru. Meni se činilo da povezujem stvari. Gogin bivši dečko Dejan je prije više od godinu dana otišao za Njemačku. Sigurno joj se nije mogao javljati telefonom sa njenom situacijom u kući. Znao sam da joj nije mogao ni pisati. Bosa je vjerojatno kurir.
Nije mi bilo bitno, pomalo mi je bilo zanimljivo ono piće sa Bosom nakon što bih joj uručio poruku. Pričala je o mnogim stvarima u Njemačkoj, a uz to i o prijateljicama. Ja sam pijuckao čivas i kolu pušio njene mentolke i gledao u njene noge, uvijek u nekim seksi najlonkama i grudi u velikom dekolteu. Bilo mi je ugodno. Par puta sam je nazvao telefonom i navratio bez poruke. Bila je jako ljubazna, razgovor je trajao duže uz piće su bile i grickalice. Ja nisam poduzimao ništa. Ona se samo smiješila svjesna da je seksualni objekt za mene. Mislim da joj je to pasalo. Jednom prigodom me je upitala:
"Bambi jesi već bio sa ženom? Mislim znam da si imao cure ali jesi ikada išao do kraja?"
Imao sam sedamnaest godina. Još prije godinu dana sam "skinu mrak" kako smo to nazivali. I zadnja veza mi je bila više seksualna. Otpio sam gutljaj i klimnuo glavom. Prebacila se na drugu temu. Više to nije pominjala.

Nakon dva tjedna zazvonio je telefon u mojoj kući. Mama se javila i pozvala me iz sobe.
"Hajde opet neka od onih tvojih."
Nisam imao predstavu koja. Bio sam trenutno sam i ništa izgledno nije bilo na vidiku. Preuzeo sam slušalicu.
"Halo Bambi ne smetam ti?"
Prepoznao sam Bosin glas.
"Ne čitam neku knjigu."
"Koju knjigu?"
"Lovac u žitu od Salingera."
"To je dobra knjiga. Slušaj sutra idem za Njemačku ako imaš malo vremena navrati kasnije, molim te."
"Doći ću."
Spustio sam slušalicu.
Oko šest sati navečer bio sam kod Bose. Krenulo je sa uobičajenim pićem i odmah je prešla na stvar.
"Bambi ja se ne mogu dopisivati sa Gogom. Ona meni može slati pisma ali njen stari otvara sve što ona dobije, a pogotovu bi ako je iz Njemačke. Mogu li pisma za nju slati na tvoju adresu, a ti joj proslijedi?"
Nije mi bila frka dobivao sam pisma tu i tamo. U mojoj kući nitko nije otvarao tuđa pisma. Pogledao sam je upitno.
"Može ali mi samo reci jesu to tvoja pisma ili joj Dejan piše?"
Djelovala je malo zbunjeno. Potom se nasmiješila.
"Da li bi ti smetalo da joj piše Dejan?"
"Ne ni najmanje."
"Onda čemu pitanje?"
Prebacila je nogu preko noge. Nosila je neke crne čipkane čarape. Dobro su joj ocrtavale listove i koljena.
"Te čarape su ti jako seksi."
Nasmiješila se potom ustala. Otišla je do ormara i donijela dvije kutije. Na slikama na kutijama su bile scene seksa.
"Ovo sam donijela za nekog prijatelja. Porno filmovi. Do danas nije došao po to, pa mislim da bi tebi i tvojoj ekipi možda dobro došlo."
Zbunjeno sam uzeo kutije sa filmovima. To je to ja sam za nju samo klinac drkadžija.
"Slobodno neka ide na moju adresu, dostaviću Gogi svako pismo ne otvoreno."
Digao sam se i krenuo prema vratima sobe.
"Čekaj."
Okrenuo sam se. Prilazila mi je polako.
"Za sada samo ovo."
Uhvatila me sa obije ruke oko vrata i privukla nadolje. Ljubila me dosta dugo. Više je ona meni gurala jezik u usta nego ja njoj. Potom me polako odgurnula malo od sebe. Bio sam još ošamućen od poljupca. Okrenula se i zbacila one papuče sa nogu. Potom je posegnula ispod kućne haljine i skinula hulahopke. Polako ih je složila u paketić i prišla mi. Pružila je paketić prema meni.
"Ako ih iduće godine doneseš kada se vidimo, biće i mnogo više od ovoga. Sutra putujem, sada idi molim te."
Klimnuo sam glavom i krenuo prema vratima. Otpratila me je do izlaznih vrata onako bosa i poljubila još jedan put. Ovaj put je bilo kratko. Potom je izvadila maramicu i uz osmjeh obrisala ruž sa moga lica.

"Bambi ako je na pismu tvoje ime malo podvučeno tada pišem tebi i to pismo slobodno otvaraj."

Vrata su se zatvorila. Zbunjeno sam otišao do skutera sa čarapama u jednoj ruci i filmovima u drugoj. Izvadio sam gumeni natezač iz torbice na skuteru i pažljivo pričvrstio kutije sa filmovima na prtljažnik. Škotov stari ima kino projektor, a onaj prostor u podrumu smo upravo uređivali. Čarape sam stavio u džep od jakne. Zajahao sam skuter počeo sa pedalama i startao ga. Dodao sam gas, slušao je dobro.
Te noći nisam spavao. Ujutro sam sjeo na skuter i krenuo u školu. Put me nije vodio tim pravcem ali sam prošao pored kuće Bosine bake. Bosin bijeli VW Buba više nije bio na parkingu. Vjerojatno je krenula sa svitanjem, put do Hamburga je dugačak.
...........................................................................
...

Pravac Hamburg

Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
...........................................................................
...........


Pravac Hamburg

Prelazili smo most i prilazili Zemunu. Od "Brankovog mosta" do zemuna je vodila široka brza cesta sa dvije trake u svakom smjeru. Sa strane je bio drvored i pločnik. Uvijek sam se osjećao posebno kada sam se vraćao u Zemun. Nije to bila stara priča o sukobu "Zemunaca" i "Beograđana" ili još češće onih sa "Novog beograda" kao produljenja Beograda, a koji je nakon drugog rata prešao Savu te primio u svoje okrilje masu novokomponiranih radnika iz raznih krajeva. Jednostavno bio je to povratak doma. Povratak u široke ravno ustrojene ulice i drvorede još od doba Austrije, u starom dijelu grada i uredno posložene kuće i zgrade u novom. Povratak u svoje okruženje. Povratak u pravila igre koja sam poznavao. Trebalo je otići do Tileta i uvaliti slike. Prije toga se trebalo riješiti onih salama i sireva uz solidnu zaradu koja bi pokrila sve troškove puta i dio troška slika. Cilj je bio poznat, još iz dogovora sa zadnje pauze na "Jugo Petrolovoj" benzinskoj. Vozili smo prvo ka Staroj Pazovi. Trebala nam je prodaja robe odmah ako smo mislili krenuti "čim prije". Izbor je pao na pouzdanog kupca vlasnika gostione "Stara Polja". Od zadnje pauze sam vodio grupu. Prošli smo kroz centar Zemuna pa pravac starom cestom prema staroj Pazovi. Pazova je također nakon rata doživjela podjelu na staru i novu, jebiga. Trebalo je još trideset kilometara noćne vožnje ali vrijeme je bilo pogodno za posao, vlasnik je bio uvijek nazočan nakon deset navečer.

Sudionik iz 71

Gostiona "Stara Polja" se nalazila između stare i nove Pazove uz cestu prema Novom Sadu i drugim krajem ceste povezana sa auto cestom Beograd - Zagreb. Raj za kamiondžije. Svake večeri se služio roštilj i obavezni grah uz zvuke novokomponirane narodne glazbe i tuljenje pjevaljki sa "velikim balkonima" u izazovnim minicama. Vlasnik gostione Domagoj je imao neku frku tijekom "Hrvatskog proljeća" 1971 godine. Ja sam bio još "klinac" pa nisam znao koliko i kako je to išlo. Kasnije sam doznao iz priča da je "puno pričao što ne treba" pa je završio par godina "na hlađenju". Normalno izgubio je posao u "Insa proizvodnja satova i precizne mehanike", gdje je radio kao pogonski inžinjer. Kasnije nije mogao naći posao u "društvenom sektoru" pa se prebacio u privatne poduzetnike. Otvorio je gostionu i prilagodio je kamiondžijama i sitnim kriminalcima iz okolice Pazove i Zemuna. Poznavao je klijentelu "u dušu" pa je uvijek nastojao imati "zgodnu pjevaljku narodnjaka" i dobar orkestar. Posao je išao, pa je unatoč "presiji komunjara" imao dobru kuću i dobar auto. Pravi dokaz uspjeha jakog duha. Jedan dio zarade je potjecao od robe "na crno". Kamiondžije su često iz inozemstva donosile tada dosta skupe HiFi uređaje renomiranih marki i raznu drugu robu. Kada bi popili koju više, a sisata pjevaljka počela plesati na stolu nije se puno gledalo na trošak. Obično nakon koje pive više, bili su raspoloženi i za "skratiti posao sa robom na crno". Domagoj je sve kupovao po najpovoljnijoj cijeni. Pjevaljka bi u pauzi sjela za stol kamiondžije ili švercera koji bi napomenuo da ima nešto prodati i povela neobvezan razgovor. Domagoj bi prišao nakon desetak minuta i naručio piće "na račun kuće" za prodavača i pjevaljku. Potom bi krenuli neki razgovori oko toga što se nudi i koja je cijena. Naravno u nazočnosti velikih sisa i očaravajućeg osmjeha prodavatelj je bio daleko mekši. U kritičnom trenutku pjevaljka bi rekla da je pauza gotova i vratila se na binu. Prvu pjesmu bi posvetila svom novom poznaniku. Lik je bio već mekan i na već spuštenu cijenu "kako se ne bi sramotio pred damom" bi dopustio novo sniženje. Domagoj je tako dolazio do robe povoljno. Ista bi kasnije drugim kanalima kamiondžija i sumnjivih likova završila u unutrašnjosti Vojvodine i Srbije gdje je imala veću cijenu.

Ubacili smo motore na veliki parking blizu ulaza, uz glazbu poznatih novokomponiranih hitova poput "Otišo si sarmu probo nisi". Škot i Strela su ostali sa motorima dok sam se ja zaputio u "Stara Polja". Odmah po ulasku mi je bilo jasno da se "polako podiže tenzija". Pjevačica je pomalo plesala i pjevala neko zapomaganje o ljubavi dok je harmonikaš klečao ispred njenih zanosnih oblina i rastezao kao lud. U zadimljenoj unutrašnjosti nije bilo jasno da li pjevaljka orkestar i razglas rade veću buku ili likovi koji udaraju bocama o stol, vrište "Too cuuuro!" i psihološki "režu žile". Prišao sam ravno šanku naslonio se i počekao da me Rade, šef sale, snimi. Prišao je nakon par pogleda. "Večer Djoni što piješ?" Odmahnuh glavom. "Ništa sorry, reci je Doms tu? Trebam ga." Okrenuo se ka konobarici koja je upravo istovarila brdo praznih boca pive na šank. "Mileva odi do gazde i reci da ga Djoni Zemunac treba." Ista je umorno slegla ramenima i uputila se uz stube iza šanka. Rade je uzeo čašu i ubacio jedan hit točene pive. Popunilo je oko četvrtinu ostalo do vrha je bila pjena. Stavio je na šank ispred mene i uz istu dodao pepeljaru. "Dok čekaš." Osmijehnuo se, a potom ponovno počeo nadgledati situaciju u cijeloj gostioni. Gazdino "oko sokolovo" u svom gnjezdu iza šanka. Organizator večernje ludnice i sudac za sva radna mjesta u gostionici, izuzev normalno onih na kojima su gazdine ljubavnice. Uvijek je bio ljubazan prema meni više nego prema drugima ali nikada mi nije "ležao". Stigao sam do pola cigarete kada je došao Domagoj. Udario me po ramenu i nasmješio se. "Večer Djoni kojim dobrom?" Pokušao je nadglasati buku. Bio je za glavu niži od mojih 195 ali skladno građen i "panterskih pokreta". Crna kosa mu je bila kratko podšišana i uredno začešljana unazad. Nikada nije odavao dojam lika koji je ljigav, a još manje onoga sa kojim bi se zajebavao a i ta cigareta u kutu usana mu je dobro stajala. Mahnuo je "oku sokolovom" ali sam ga prekinuo rukom. Nije mi se pilo "na račun kuće", žurilo mi se. "Vidi salame i sir iz Rumunjske, trebaš?" Otpuhnuo je dim. "Koliko?" Slegoh ramenima. "Što ja znam 25-30 kg ne manje kada izdvojimo malo za doma."
Klimnuo je glavom. "Donesite na zadnji ulaz".
Pet minuta kasnije smo stajali ispred stola u zadnjoj prostoriji. Na stolu je ležao sadržaj tri torbe. Izdvojili smo po salamu i sir "za mamu" te nešto za "kod Tileta" i pustili u torbama. Domagoj je odmjerio stol. Njemu nije trebala vaga. Znali smo da u glavi skoro u gram zna koja je količina u pitanju. "OK 250 maraka zadnja." Odmahnuh glavom. "U redu ali bez oraha." Pogledao me upitno. Znao je da sam ja u ekipi "poslovni pregovarač". "Reci." Počekao sam malo i izbacio. "Tristo i dvadeset sve skupa". Odmjerio je orahe. "Tristo." Klimnuh glavom. Izvadio je novčanik i pružio prema meni dvije novčanice po sto i dvije po pedeset malo raširene da se vidi boja i iznos. Pokupih lovu i spremih je u gornji džep jakne. Domagoj me udari po ramenu. "Dečki može piće i koji ćevap na račun kuće." Odmahnuh glavom. "Hvalka Doms žurimo." Prislonio mi je ruku na rame i povukao me malo na stranu. "Daj Djoni nikada ne ostaneš na cugi."
Škot je po ocu bio Mađar sa primjesama njemačke krvi, a po majci Hrvat. Nije mnogo držao do neke nacionalnosti izuzev što je bio katolik. Strela je bio još veći miks budući da je uz sve krvne primjese Škota posjedovao i Češke krvi po jednoj baki. Ja sam bio skoro pa čisti Hrvat, ako se izuzme četvrtina Mađarske krvi po baki sa očeve strane. Nije mi bilo čudno što sam ga interesirao više od Strele i Škota. Pljesnuo me je po ramenu i produljio tiho "Vidiš koje je sranje u politici i ekonomiji, opusti se malo, uživaj, tko zna što će biti." Namignuo je. Nasmiješih se. "Ne znam Doms mene izuzev ..." Prekinuo me je klimanjem glave i podrugljivim tonom. "Gitare i motora ništa drugo ne zanima. To ponavljaš od kada te znam. Vjerojatno i tebi smeta moja prošlost." Zavrtio je glavom i odmahnuo rukom. "Sretno dečki." To je bio znak da je svaki daljnji razgovor završen. Krenuli smo polako vani. Dok smo hodali prema motorima Strela nije izdržao. "Daj Djoni uvijek si tvrd prema njemu, a nije neki loš lik." Strela nije dobro podnosio glad, a ono miješano meso u Rumunjskoj je bilo prije dosta vremena. Vjerojatno su mu ćevapi i pivo dobro zvučali. "Ne znam Strela samo mi je čudno da on i dalje sere protiv sustava i vani je, dok poneki koji počnu pomalo srati sa njim znaju završiti pokoji mjesec "na hlađenju"." Vjerojatno sam zvučao pomalo grubo. "Poneki kažeš, ti poneki seru i na drugim mjestima gdje stignu pa nije ni čudo što ih pokupe." Strelin glas je zvučao pomalo uvređeno. Zatezao sam skoro praznu torbu na prtljažnik. Nisam želio biti grub. Škot je mudro ostao tih. Skoro nikada se nije miješao u rasprave ovog tipa između mene i Strele. Pokupio sam kacigu sa upravljača i zajahao motor. Bilo mi je krivo. Nisam želio nikoga uvrijediti. Okrenuh se prema Streli koji je još petljao oko kacige. "Slušaj, bratić tvoga starog je želio otvoriti kafić prije četiri godine i još nije dobio dozvolu, nije ti čudno?" Nastojao sam to reći pomirljivim tonom. Upalilo je. Strela je konačno raspetljao kacigu od upravljača i pogledao me. "Nije vjerojatno podamazao vijak koji je trebao." Odmahnuh glavom. "Podmazao je i to više i sam znaš. Samo je ne baš podoban jer kada se napije ponekad viče "Živio Maček", pa je popušio i koji dan pržuna." Strela je zajahao. "Ok imaš pravo može i to biti." Klimnuh glavom i pogledah ga. "Domagoj je imao još goru situaciju i godinu nakon povratka iz zatvora dobio dozvolu da otvori gostionu. Razmisli." Navukao sam kacigu i startao. Polako smo krenuli sa parkinga.
Tileta sam nazvao iz prve javne govornice. Javio se raspoložen. Ma može samo je Ervin kod njega i upravo gledaju Monty Python-ov "Život Brajanov". Ervin ili Ekica je bio Tiletov najbolji frend i lumen iz matematike. Parkirali smo ispod stare zgrade i zaputili se stubama ka potkrovlju. Škot je pokucao na vrata. Otključao je Ervin. Ravni prozor prema krovu je bio otvoren. "Upadajte." Tileta nije bilo. Atelje je bio u pravom stilu. Pod je bio prekriven toplim podom od zida do zida. Jastučići su bili razbacani na sve strane. Više od pola prostorije su pokrivale dovršene i nedovršene slike i slikarska oprema. U jednom kutu je bio prastari električni štednjak, hladnjak i sudoper. Dva ormara su vjerojatno pripadala nekoj društvenoj firmi u bolje dane. Ipak zidovi su bili dobro oličeni u bijelo i uvijek je izgledalo čisto na prvi pogled. Na improviziranoj polici u drugom kutu je ležalo staro Toshiba pojačalo i gramofon. Na podu je počivao stari crno bijeli TV, a sada je pored njega počivao i video rekorder "Orion". Scene na TV-u su bile iz nekog serijala "Leteći cirkus Monty Pythona". Samo crno bijele. Na dva metra od TV-a su bili postavljeni improvizirani ležajevi od spužvi presvučenih nekim materijalom. Prostor okolo ispunjen sa par jastučića. Ervin je pokazao na jstučiće i dodao još tri čaše uz postojeće dvije, prepunu pepeljaru i polupraznu bocu vinjaka. Spustismo se na pod, boca krenu od ruke do ruke. Nakon 400 km na motorima bilo je udobno napola ležati na podu i oslanjati se na jastučiće sa čašom u ruci. Otpih gutljaj Rubinovog vinjaka i zapalih cigaretu. Tiletova glava se iznenada pojavi u okviru onog prozora. Ubacio se u sobu jednim spretnim zahvatom za rubove prozora i protresao glavom. "Luđaci u ovoj sobi se razmnožavaju. Pustio sam jednog, a zatekao četvoricu. Vjerojatno jednostanična razdioba." Škot mu nazdravi čašom. Ja sam se pravio kao da me uznemirava komarac pa sam mahnuo rukom oko glave. Tile se spusti na drugi ležaj u neki sjedeći Joga položaj. Iz gornjeg džepa košulje je izvadio najlonsku vrećicu i počeo motati joint. Skužih da zlihu trave krije negdje na krovu, a u ateljeu drži samo količinu za "tekuću uporabu". Tko je bio siguran od bilo kakvog pretresa prostorija. Mala količina korisnik, a ne diler. Spavalo mi se ali sam čekao da prvi počne. Nakon što je duboko uvukao dva dima dodao je joint Škotu koji mu je bio najbliži. "Imate nešto ili ste samo navratili?" Počekao sam da joint napravi krug i dođe do mene povukao dubok udah i ispuštajući dim digao se na lakat i dodao joint Tiletu. "Sedam komada, dva puta mrtva priroda i pet pejzaža." Povukao je ponovno dva dima i ugasio ostatak u pepeljari. "Idemo vidjeti što to vrijedi." Strela pruži ruku i dohvati torbu. Polako je otvorio i izvukao tri kartonske tube. Svaku je položio na pod iza svoje glave udobno smještene na dva jastučića i produljio gledati Monty Pythone. Sekundu kasnije Tile je stručno otvorio omote tuba i izvukao slike. Pažljivo ih je položio u drugi dio prostorije na pod i polako razgledao jednu po jednu. Znao sam da ocjenjuje koliko stil odgovara potpisu Boriss, izmišljenjom liku za njegovu laku lovu. Vratio se i sjeo na ležaj ponovno motajući joint. "Uzimam sve izuzev one koju sam pustio po strani. Pejzaž je usrano kičast. Koliko?" Otpih gutljaj vinjaka više da se pripremim nego radi efekta. "Devetsto pedeset sve skupa." Odmahnuo je glavom. "Osamsto bez onog pejzaža nije loš za tvoju mamu kao poklon ali meni ne sliči na Borisa." Dodao mi je joint. Poako povukoh dim i proslijedih isti Škotu. "Osamsto i sedamdeset svih sedam zadnja cijena." Znao je iz iskustva da se ne zajebavam. Davno na početku je "išao do kraja", pa smo lošije slike prodali na buvljaku, kako smo zvali tržnicu rabljene robe, a bolje kod Jove pjesnika i Đoke biznismena. Malo smo zaradili ali nismo bili u gubitku, gubitnik je bio on. Klimnuo je glavom. "OK Djoni, samo pazi, kada se vaše društvo rasturi nećeš imati puno prijatelja, previše voliš lovu." Pogledah ga. "Mislio sam da si mi i ti prijatelj." Gledao me malo dulje. "Jesam ali u pravu si prijateljstvo za prijateljstvo, a sir prodajem za lovu." Ustao je bez riječi i smotao platna, potom je ponovno nesato na krovu. Kada se vratio pružio mi je smotuljak sa osamsto sedamdeset maraka i zamotao novi joint. Pitao sam se da li i lovu krije na krovu ili je samo trebao dodatnog opuštanja nakon pregovora. Upitno me pogledao. "Ostajete noćas? Imamo pet kazeta Monty Python-a i Benny Hill-a te još dvije boce vina?" Klimnuh glavom i mahnuh Streli. Jedva je dočekao, digao se sa poda izvukao jedan sir i salamu iz torbe i zaputio ka improviziranoj kuhinji. "Imaš kruha i čiste tanjure?" Tile je podigao palac prema meni, a potom dobacio. "Strela tanjuri i kruh su ispod sudopera, a u hladnjaku ima paradajza." Strela klimnu glavom otvori svoj preklopni nož i baci se na posao. Pet minuta kasnije uz onu bocu vinjaka su ležala dva tanjura rezane slame i sira tanjur rezanog kruha i tanjur rezane rajčice. Strela je već žvakao pozamašan sendvič koji si je napravio dok je rezao hranu. Ervin je otišao do ormara te donio bocu vina "Navipovo crno" i tri deke sivo maslinaste boje. Svakome od nas je dobacio po jednu deku, a potom otvorio vino. Nakon par minuta žvakanja Tile upita. "Kome ste uvalili ostatak robe?" Volio je Rumunjske salame i sir, a zamjetio je da je Strela više od polovice sira i salame spremio u njegov hladnjak, "da mu se nađe". Škot dobaci preko zalogaja. "Stara Polja, Domagoj. Sada vjerojatno kamiondžije za "hladni narezak" plaćaju deset puta više od nabavne cijene." Tile klimnu glavom proguta zalogaj i odgovori. "Oduvijek je mirisao na udbaša ali je zato siguran za posao njega milkani neće ganjati." Ovo je bilo čudno. Tile je bio porijeklom Srpsko Hrvatsko Slovačka mješavina i tako se i držao. Nikada nije pilio ništa o politici i izbjegavao je svaku nacionalnu temu. "Kako to misliš?" Upitah prekidajući žvakanje. Umjesto Tileta odgovori Ervin. "Tata moje bivše cure je jedno vrijeme bio upravnik jednog odjela u jednom od onih zatvora." Zastao je da proguta zalogaj. Naše tri glave se okrenuše prema njemu. Otpio je gutljaj crnog iz čaše i produljio. "E pa Domagoj je već nakon godinu i pol dana u zatvoru, postao šef u zatvorskom pogonu za proizvodnju keramičkih pločica i imao posebnu ćeliju za sebe. To su mogli samo pokajnici koji su pristali na suradnju, kaže. Zato ga vjerojatno danas milkani ne stišću mnogo oko šverc robe, ima leđa u onima iz sigurnosti." Pogledao sam Strelu. Slegao mi je ramenima u stilu "što sam ja znao". To je ujedno bio i kraj razgovora o politici kod ove dvojice. Uvijek su se držali dalje od tih tema i igrali po pravilima predgrađa naročito poštivajući ono osnovno "gledaj samo svoja posla". Obavijest su nam dostavili po prijateljskoj osnovi, a i zato što su znali da smo uvijek gledali svoja posla. Domagoj je tuđi problem. Umotao sam se u deku i dodao još jedan jastučić ispod glave, nije mi se ustajalo i vozilo doma, pomalo sam drijemao. Tile započe priču o svom zadnjem posjetu izložbi slika u Osijeku, znali smo da je u pitanju neki smiješan događaj. Netko je donio bocu vode iz hladnjaka i stavio je nadohvat svima. Na ekranu, Beny Hill je upravo tapšao svog malog kompanjona po glavi i gledao za jednom sisatom plavušom u halterima. Počinjala je ugodna noć.

Dvadeset godina kasnije sam sjedio sa jednim poznanikom u Gradskoj Kavani u Zagrebu. Ovaj je radio u Hrvatskim sigurnosnim službama na početku rata i kasnije. Tada je već bio u mirovini ali je vodio neki sitan privatni biznis, tako smo se i upoznali. Dobro smo se uklopili na prvi pogled. Bio je također "dečko iz kvarta", a moja žena je uvijek govorila da se sa takvima dobro skužim. Ne znam kako smo došli na temu "onih koji su radili za udbaše" ali nabacih mu bez spominjanja imena i puno detalja situaciju sa Domagojem, samo kao primjer "da smo i mi imali slične provokatore". Dugo me promatrao i upitao. "Slušaj je možda taj vaš bio iz Stare Pazove?" Kimnuh glavom zbunjen, premalo sam rekao za to da donese takav zaključak. "Zvao se Domagoj?". Oklijevao sam malo, ostalo je još u meni onoga "gledaj svoja posla". Nasmiješio se. Pročitao me što obzirom na posao koji je radio i nije bilo čudno. "Budi bez brige sada ima drugi identitet i vani je među našima iz dijaspore, mi smo mu pomogli." Šutio sam, pitati za detalje takvih stvari uopće nije bilo pametno. Ostalo je u meni ono "što se manje petljaš gdje ti nije mjesto time imaš manje glavobolje." Otpio je gutljaj kave uz smješak i produljio. "Ne bih ti rekao niti riječi ali ona druga strana sve zna o njemu, a on je siguran, pa ne bih volio da živiš u zabludi." Zapalio je cigaretu i puhnuo dim. "Pred početak rata već je radio za nas, jednostavno nije mogao protiv sebe. Oni drugi su mu samo djelomično vjerovali pa je ubrzo pokupio ženu i djecu i prešao u Hrvatsku. Radi sigurnosti smo ga poslije prebacili vani. Čovijek je u jednom razdoblju jednostavno prihvatio igru onih iz udbe. Dao bi im povremeno ponekoga koji je nešto sitno lajao ali koliko mi znamo taj bi dobio do tri četiri mjeseca zatvora, ne više, znaš onaj sustav, tek da ga zastraše da šuti. Sa druge strane uvijek bi im javio za krupnije kriminalce koji su do jučer bili bez love, a danas kod njega u gostioni častili ekipu pićem. Taj miks ga je držao da bude koristan i djelomično su mu vjerovali. Za nas je ipak odigrao par dobrih rola na početku. Povezao se sa našima u DB-u još krajem osamdesetih. Kada je postalo opasno organizirali smo mu da se prebaci kod nas potom negdje u inozemstvo pod novim identitetom. Nikoga nije uništio koliko znamo, samo je tu i tamo netko od onih koji ionako nisu pazili gdje što pričaju dobio malo po prstima. Prijavio bi ih za priču uz mišljenje da ne organiziraju ništa. Kada zbrojiš puno više nam je koristio na kraju, izlažući riziku sebe i obitelj, nego što je štete napravio." Ostao sam zbunjen. Ne zbog onoga što sam čuo već iz saznanja da je i Domagoj u većem dijelu "gledao svoja posla" koliko je mogao, odnosno biznis u gostioni i laku lovu. Da li je prekoračio granicu "cinkajući" obične ljude koji bi popili koju više nisam znao. Na kraju je riskirao sve što je imao za nešto u što je na početku života vjerovao. Nisam mu želio suditi u sebi, isto tako nisam ga ni opravdavao. Zaključio sam da ipak nije do kraja igrao po pravilima. Pitanje morala oko svega prepustio sam drugima.

Pijesak

Zajahali smo prije svitanja računajući na čekanje na granici. Pravac kretanja Pančevo, Vršac Timisoara (Temišvar). U malom selu prije granice kod "Ace Ciganina" kupili smo nešto Rumunjskih leia (leu) po direkt tečaju marke – leji, koji je uvijek bio povoljniji. Na graničnom prijelazu je bila gužva i provlačili smo se pomalo između auta praćeni kišom psovki nezadovoljnih vozača. Naši nisu radili puno problema kod ulaska u Rumunjsku. Rumunjski carinik nas je normalno odmah izdvojio na stranu i tražio da otvorimo torbe na prtljažnicima. Prišao je Škotu dok je otvara torbu, ovaj mu je odmah po otvaranju sa vrha "robe za prodaju" pokupio i pružio dvije kutije Marlbora. Cigarete je strpao u džep brzinom svjetlosti, a torbu samo pretražio rukama koliko je dohvatio. Kada je prišao mojoj već otvorenoj torbi na vrhu robe ga je čekao veliki paket žvakaćih i crveni Ronhill isti su nestali jednakom brzinom i u istom pravcu kao Marlboro. Ubacio je obe ruke u torbu i prepipao sadržaj. Kada se uvjerio da je u pitanju samo standardna šverc roba klimnuo je glavom i bez riječi produžio ka Streli koji je opušteno čekao kod motora računajući na to "kako je krenulo dobro ide". Strelu nije pregledao samo je pitao: "Ima nesto?". Strela odmahnu glavom pružajući kutiju Marlbora. Mahnuo nam je da prođemo i desetak kilograma u srcu lakši, za težinu onog kamena koji je pao, produljismo dalje. Sa tadašnjim Rumunjskim carinicima nikada nisi znao. Većina ih je bila razumna i ako nisi pretjerao sa količinom robe za prodaju pokupili bi što im se nudi (po pravilu roba koje u Rumunjskoj nikako nije bilo ili je bila preskupa) i pustili te dalje. Ponekada bi ti oduzeli kilo dvije vegete ili paket najlonki. Normalno ako si pametan nisi pitao potvrdu već uz kiseli smiješak klimnuo glavom. Sa druge dvije kategorije carinika je bilo gore. Prvi su bili oni koji su kako tako provodili Rumunjski carinski zakon, a što je značilo oduzimanje viška robe ili u najboljem slučaju vraćanje natrag preko granice u jugu. Takvi su bili rijetki. Gori su bili ufurani u posao na svoju ruku. Takvi bi redovito oduzimali 10 – 30% robe po vlastitoj procijeni i potrebi. Ovima neku potvrdu o oduzimanju nisi smio niti pomisliti, a ne tražiti, u protivnom bi palo skidanje do gola i svi mogući pregledi. Kamo je oduzeta roba završavala znali smo samo po pričama "pravih švercera". Roba se jednim djelom podijelila kolegama da šute, a ostatak je raznim kanalima završavao u Rumunjskim zabitima gdje je postizao po 4 – 5 puta veću cijenu nego u velikim gradovima, kamo bi u pravilu rijeka jugo sitnih švercera završila. Socijalistički realizam u Rumunjskoj nije nudio veliki izbor robe. Isto je nadoknadila gomila sitnih jugo švercera.
Motore smo parkirali pred velikom robnom kućom i torbe uzeli sa sobom. Robna kuća je imala vlastitu galeriju sa slikama Rumunjskih poznatih i onih manje poznatih umjetnika. Strela je bio u odličnim odnosima sa šefom galerije budući da je pomalo govorio francuski, a šef nije baš pucao od znanja nekog od jugo jezika.
Livu nas je dočekao sa osmjehom, vjerojatno mu je zaliha robe malo presušila. Bio je niži i debeo ali mu je sako odijela dobro prikrivao poveći trbuh. Strela se rukovao i nakon par riječi na francuskom mahnuo glavom da prijeđemo u zadnju prostoriju. Po tradiciji prvo smo pokazali robu odnosno vegetu, "Filter 160", najlonke i dva para jeftinih "Beko Lee Cuper" traperica. Klimnuo je glavom, a potom poslagao uza zid desetak slika bez okvira. Strela je jedini imao slikarskog talenta, a i mama mu je predavala likovnu umjetnost u srednjoj strojarskoj. Tako smo nas dva samo stajali u mirisu terpentina i razgledali slikarsku opremu i slike, dok Strela nije završio odabir. Odabrao je pet pejzaža i dvije mrtve prirode. Upitno je pogledao prema meni. Zaključio sam da pejzaži uvijek dobro dođu za dnevni boravak, a one vaze sa cvijećem se budu dobro uklopile u neku blagavaonu. Klimnuh glavom. Sada je slijedio uobičajeni cirkus na kraju kupovine zvani "doplati razliku u markama". Livu je nešto brzo šaputao sa Strelom, a ovaj je odmahivao glavom. Na kraju nakon par minuta prepirke na francuskom Strela dođe polako do mene. "Daj mu dvadeset marona i ništa više". U Rumunjskoj je bilo strogo zabranjeno trgovati ili plaćati stranom devizom pogotovu onom kapitalističkom. Dok sam prilazio Livu Strela i Škot su krenuli malo prema vratima. Plan je bio jednostavan ako bi, ne daj bože, Livu ipak namjestio nešto sa policijom njih dvojica bi napravila gužvu na vratima kod upada drotova, a u međurazdoblju bih ja gurnuo sve marke iza neke slike. Poslije neka dokazuju tko ih je tamo stavio. Nije da nismo vjerovali Livu ali je po našim saznanjima previše šverao i ljubio kapitalističku valutu pa je uvijek mogao pasti i biti prisiljen na suradnju. Normalno one prave se ne bi usudio cinkati ali nas sitne bi rado prodao da izvuče kožu, a u tadašnjoj Rumunjskoj bilo je dovoljno da te nađu sa devizama i neki svjedok da potvrdi da je primio tu i tu količinu. Ako bi devize bile iza slike uvijek smo se mogli vaditi da ih je sam izvadio od tamo i ponudio nam za plaćanje. Sve je prošlo u najboljem redu novac nije niti vidio svijetlo dana kojom brzinom je nestao iz moje ruke kada sam ga samo pokušao pružiti. Roba je isto tako brzo nestala sa stola. Na crno tih dvadeset maraka je vrijedilo deset do dvanaest puta više od službenog tečaja. Klimnuo je glavom i brzo izvadio tri tanke kartonske tube. U svakoj je bilo standardno pakiranje po tri komada jeftinog slikarskog platna umotanog u rolu, a koje je trebalo naknadno rasteći po okviru. Pažljivo je skinuo odabrana platna sa slikama sa ramova. Slijedeća faza je bila da je razdvojio svaku kartonsku tubu, bez otvaranja, na način da je odvojio vanjski sloj izvukao rebrasti izolacijski karton i umjesto njega namotao platna sa slikama. Potom je pažljivo vratio i zaljepio po rubovima vanjski tamnozeleni karton. Pred nama su bile tri tube jeftinog slikarskog platna u original pakiranju. Takvo se često znalo donositi iz Rumunjske. Uvijek sam se divio vještini i brzini kojom je to obavljao, očigledno je isto često radio. Devize i roba na crno budu mu donijele zaradu u višestrukoj vrijednosti slika. Pola sata kasnije smo sjedeli u jedinom kafiću u blizini koji je imao neku glazbu. Rumunjska zabavna glazba sa klasičnog magnetofona, "cassette tape deck" im je bio nedostupan. Pili smo Bacardi i gusti sok, torbe nismo ispuštali ispod sigurnog pritiska potkoljenicama. Ovdje su krađe jugo švercera od strane domaćih spretnih prstiju bile česte. Daljnji plan je bio jasan trebalo nam je malo servisa ali i još po nešto da nas carina pri povratku ne pita za slikarska platna.

Doru Bugarin je šefovao u nekoj auto mehaničarskoj radionici u predgrađu. Ovo je već bila pomalo neugodna zona kretanja, što zbog lopova koji su se muvali tražeći jugo švercere da ih preveslaju pri kupovini robe na crno ili organizirano pokradu, što po policiji koja je ganjala prethodne pa je bila prisutna u većem broju. Uobičajeni trik je bio da bi netko od starijih prišao i pitao za vegetu ili cigarete "Ibar". Ako bi žrtva otvorila torbu sa više robe ponudio bi se da otkupi svu robu ali malo manje od uobičajene cijene. Ako bi naivac nasjeo da brzo završi prvi dio posla pa više vremena ima za kupovinu rumunjske robe scenario bi bio jednostavan. Roba bi se pregledala i prebacila u jeftinu torbu koju bi žrtva držala u svojoj ruci. Uslijedilo bi brojanje novca u ruci kupca do dogovorenog iznosa. Isti je prvo slagao u drugu ruku krupne novčanice do blizu iznosa potom bi bio malo suh pa počeo dodavati više sitnih na vrh novca. Sve je izgledalo OK. U trenutku dodavanja sitnih novčanica obično bi prišlo nekoliko klinaca dosadno tražeći da kupi žvakaće. Nastala bi mala gužva. Žrtva bi pažljivo pratila novac i kada bi iznos bio točno nabrojan netko bi iznenada viknu "Policija policija". Klinci bi se razbježali, a kupac drugom rukom dohvatio mac novca i gurnuo ga žrtvi u ruke potom brzo preuzeo torbu i otrčao. Sretni prodavac bi gurnuo novac u džep i brzo se udaljio. Nakon par stotina metara kada se osjećao sigurno izvukao bi novac iz džepa. Umjesto dogovorenog iznosa našao bi samo one sitne novčanice sa vrha kupa novca, spretni kupac je kod guranja novca ka žrtvi u ruci u kojoj je počivao kup zadržao sve krupne novčanice i došao do robe za 5 -10% od ugovorene cijene. Bilo je još trikova ali je ovaj bio najčešći za naivce koje su nepogrešivo znali nanjušiti. Pričalo se i da policajci ponekada znaju biti u dogovoru ali nikada nisam čuo potvrdu tih priči.

Doru je bio Rumunjskog porijekla sto posto ali kada nas je prvi put vidio u svojoj auto mehaničarskoj radionici pitao nas je da li smo bugari, tako je ostao Doru Bugarin. Bio je oko pedeset godina srednje visine i žilav. Bratić mu je radio kao šef u obližnjoj trgovini prehrambenim proizvodima pa je za cijeli posao bio premija na lotu. Doru je želio sina ali je samo dogurao do četvrte kćeri kada je žena rekla dosta. Tako je živio u zajednici pet žena i veselio se svakom mlađem muškom društvu vjerojatno sanjajući da bi neostvareni sin dobro izgledao na motoru, a doma bio odlično društvo za muške razgovore. Srdačno se rukovao sa nama i svakog potapšao po ramenu. Sjeli smo u njegov mali ured i stavio je neku mađarsku rakiju od marelice i četiri čaše na stol. Kada smo ispili i zapalili Škot je izvadio iz torbe paket od deset pari najlonki "Pegi", tri jeftina ženska seta make up-a i kilo vegete kao poklon. Doru se široko nasmješio i brzo prebacio robu u ladice stola. Potom smo ponudili ostatak robe na prodaju. Sve je išlo brzo cijena je bila unaprijed poznata. Razgovor je bio specifičan budući da je Doru znao oko stotinjak riječi svih naroda i narodnosti ondašnje Jugoslavije, a uz to i oko stotinjak riječi njemačkog, što je u Rumunjskoj bila rijetkost. Tako sam ja igrao ulogu glavnog prevodioca. Objasnio nam je da bratić ima u trgovini dovoljno salama i sira ali da je malo tanak sa orasima. Tko pita bitno je da ima neke robe za trošak puta. Pitao je za motore. "Standardno odgovorih ali i šminkanje guma". OK možemo na ručak za dva sata sve je spremno. Pustili smo torbe u radionici sa sobom smo ponijeli samo tube sa slikama u malom ruksaku. Dva kilometra dalje bila nam je već poznata gostiona "Cismigui". Šetnja je pojačala glad pa su miješano meso i salata dobili sjajan ukus koji nije kvarilo čak ni loše rumunjsko pivo. Dva sata kasnije sve je bilo spremno. Doru nam je objasnio što je urađeno na servisu sva tri motora dok se pet šest mladih učenika još motalo oko njega. Pustih dvije kutije Ronhilla na stol za dečke. Samo su to čekali. Korektno nam je naplatio servis a potom pokazao na gume. Izgledale su ko nove na sjajnim felgama. "Može prljanje" upitah. Klimnuo je glavom i nešto povikao na rumunjskom. Dva mulca su brzo donijela sandučić sa pijeskom i malo blata. Na gume koje su izgledale kao nove nabacali su malo blata pomješanog sa pijeskom. Sada su gume izgledale kao nove ali malo namjerno uprljane. Ušli smo u ured i ponovno natočili onu rakiju. Doru iz ormara izvadi naše tri torbe i svaku posebno otvori i pokaza sadržaj. OK salama sir i nešto oraha sve ravnomjerno raspoređeno. Razgovor je tekao do kraja druge cigarete. Dovoljno da se ono blato i pijesak dobro osuše. Krenuli smo, svatko je dodao po jednu tubu sa slikama u svoju torbu, čekao nas je prelazak granice i naša carina. Sa slikama podijeljenim u tri paketa mogli smo dobiti dobru novčanu kaznu uz oduzimanje robe ali je pojedinačno bila premala vrijednost za bilo kakvu "krivičnu" to smo znali.

Carinik nas je izdvojio kako smo i očekivali. "Pasoš i prometnu molim." Pružih mu zatraženo. Bio je visok suh sa nezainteresiranim izrazom lica, a to nije mirisalo na dobro. Pažljivo je pregledao mašinu motora koja se nakon glancanja sjajila. Obišao je oko motora i zagledao gume. Dok je obilazio skinuh gumene natezače sa prtljažnika i otvorih torbu. Ovlaš je pogledao unutra. Dohvatio je tubu sa platnom i slikama i izvadio je vani. Srce mi poče davati jazz bubnjarski finiš. "Izvadite te gornje salame." Polako izvadih dvije velike salame ispod se ukaza nekoliko manjih i gomila sireva. Ubacio je tubu natrag u torbu i klimnu glavom. "Čekajte". Slična stvar se ponovila i kod Škota. "Kome trebaju ova platna?" Upita. "Cura mi je na akademiji, a kod nas su skupa." Škot je odgovorio nemarno i uvjerljivo. Potrgao je original omot sa kartonskog poklopca i pažljivo malo izvukao prazna platna. Slegao je ramenima i vratio Škotu tubu. Kod Strele je samo pažljivo pregledao motor.
"Nove gume i servis motora". Nasmiješio se. "Ne samo servis ali su prali motore pa djeluje kao da..." započeo je Strela. Zaustavio ga je pokretom ruke i uručio mu sva tri pasoša i prometne potom je polako krenuo ka koloni vozila koja je čekala. Dok je odlazio dobacio je. "Slijedeći put neka vam malo bolje zaprljaju gume, a ne ovako pacerski". Mahnuo je rukom ne okrećući se. Prišli smo Streli i uzeli svoju dokumentaciju. Polako smo krenuli. Par kilometara od granice smo se počeli utrkivati. Raspoloženje je bilo očito. Život je bio lijep. Usporili smo nakon desetak minuta i produljili normalnim ritmom vožnje. Pala mi je na pamet priča o pijesku koju sam pročitao u nekom "Start-u". Negdje sredinom pedesetih godina jedan pogranični stanovnik je prelazio iz Italije u Švicarsku na rad svaki dan tamo i nazad. Prelazio je vlakom ali često je išao i prljavim biciklom. Običan tvornički radnik uljudan i fin na granici. Problem za carinike je nastao kada se prvi put pojavio iz Švicarske sa torbom pijeska na prtljažniku bicikla. Pregledali su dobro pijesak ali nisu ništa našli. Priča se produljila kada bi lik na svom prljavom biciklu išao u Švicarsku nije nosio ništa ali kada bi se vraćao nosio je torbu pijeska. Pijesak su pregledali, slali na analizu i na kraju popizdili pregledali su detaljno radnika rastavili bicikl i nisu našli ništa. Isti je dao objašnjenje da nešto zida doma i da uz put nabavi malo pijeska. Nisu ništa pitali dalje, a priča sa pijeskom je išla još neko vrijeme. Svaki treći ili četvrti povratak je bila torba pijeska na biciklu. Ponekada je i u vlaku imao torbu pijeska na povratku. Digli su ruke nakon još par pokušaja da ga uhvate. Prošlo je par godina, a radnik je sada već prelazio granicu u malenom Fiatu ali bez pijeska. Standard je u poslijeratnoj Evropi porastao. Jedan stari carinik ga je dobro pamtio. Jednog dana je ovlaš pregledao njegov Fiat 500 vratio mu pasoš i upitao ga: "Daj mi molim te, sada reci što ti je značio onaj pijesak prije par godina, samo mi reci što si švercao i nikada te više neću gnjaviti?" Radnik ga je pogledao i odgovorio: "Pa bicikl."
Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
...........................................................................

...........
nastavlja se

Noć na cesti

Vraćao sam se doma ugodno zavaljen u sjedište auta. Noć je bila ugodna, a dio ceste od Vidikovca - Plomin do Rijeke zanimljiv za vožnju, bez onih dosadnih ravnih dionica. Glazbu radija je poremetio reski zvuk motora na visokom broju okretaja. Pogledao sam u retrovizor uspio uočiti jedno svijetlo i već slijedeći tren motocikl je proletio pored mene pretječući me u pola zavoja. Još jedan R – ovac u noći pomislih. Od one noći na cesti nisam više mislio ništa o dečkima na brzim sportivama u suludoj noćnoj vožnji. Samo me ova situacija i ugodna ljetnja noć  vratila na moju noć kada sam promijenio gledište prema "luđacima za brzinom", sjećanje se pokrenulo.

Vozio sam od Austrije ka Rijeci. Ugodna vožnja i nije bila naporna.  Kada sam prešao granicu odlučio sam ne ići doma. Produljio sam obilaznicom pa preko Bakarca i Kraljevice dalje. Jednostavno nije mi se išlo kući. Imao sam par dana slobodno, moj EN 500 nije pokazao ni najmanje znake slabosti, preo je kao zadovoljni mačić. Odlučio sam nakon kave u Novom Vinodolskom produljiti dalje. Kuda me cesta i benza odvedu. Magistrala je bila pusta. Nije ni čudo bio je početak rujna, turisti su se prorijedili, a ljetnje vrućine prošle, idealno za vožnju. Promatrao sam popodnevno sunce iznad mora, nakrcane bisage i "roll bag" sa kamp opremom na prtljažniku. Zajahao sam i krenuo. Spavati ću negdje na cesti uz obalu, nije mirisalo na kišu.

Pred zalazak sam prolazio Zadar. Ona dionica od Senja do Starigrad Paklenica mi je bila uvijek draga, radi pogleda i prirode, ali je usporavala svaki brzi napredak velikim brojem oštrih zavoja na pojedinim dijelovima. Nije mi se žurilo, nakon Zadra na potezu Biograd – Sukošani cesta ide po samoj obali. Ima par mjesta gdje je relativno pusto i može se parkirati na samoj plaži među borovima. Idealno za prespavati, motor će biti do mene. Večer je već polako gutala zadnje sunčeve zrake, iznad borova uz obalu, kada sam našao odgovarajuće mjesto. Parkirao sam skoro na samoj crti razdvajanja mora i kopna i uzeo "roll bag" sa prtljažnika. Napuhati ću "luftić" plus vreća za spavanje,  dovoljno za noć. Volio sam prespavati na obali, a po mom iskustvu policija u ovim krajevima nije radila probleme.

Polako sam položio zračni madrac na ravni dio ispod bora i bacio vreću na isti. Imati ću prekrasni pogled na more i  mjesečinu. Sjetih se da nisam ništa jeo od jutros od onog toplog sendviča pri ulasku u Sloveniju. Izvadio sam iz roll baga plinsko kuhalo, prepečenac i aluminijske zdjele, te vino u tetra paku iz bisaga. Tražio sam jednu od tri limenke graha  po torbi kada sam začuo zvuk motora na obližnjem zavoju. Sudeći po broju okretaja i cviljenju pri ulasku u zavoj bio je to još jedan R – ovac na svom putu. Dodao je gas i sekundu kasnije naglo usporio. Motor je prešao u lagani režim rada. Po svemu, skretao je na ovaj dio plaže. Stajao sam i gledao kroz onaj prolaz među borovima. Svijetlost nestajućeg sunca je polako osvjetljavalo borove i moj parkirani EN. Lik je bio u kombinezonu bijele i crvene boje,  neka svijetla kaciga i tipični položaj " skoro pa ležanja na rezervoaru". Polako je parkirao nedaleko od mog motora i sjahao.

Dok je skidao kacigu gledao sam radoznalo u njegovom pravcu. Bili smo jedini na ovom dijelu plaže. Što ga je privuklo? Okačio je kacigu na upravljač i mahnuo mi. Polako je prišao. Niži mršavi lik plave kose i duguljastog lica. Nasmiješio se.

"Nadam se da vam ne smetam?"

Trenutak sam bio zbunjen. Potom odmahnuh glavom.

"Ne, zašto bi? Ovo nije moja privatna plaža."

Klimnuo je glavom i promatrao moju torbu vreću i luftić.

"Vidim imate plan spavati ovdje. Ne smeta vam ako se i ja smjestim na plaži za noć?"

Ovo je već bilo malo čudno. Kog vraga me pita, mogao je otići pedeset metara dalje i smjestiti se bez pitanja. Ja sam mogao samo prihvatiti situaciju ili se pokupiti i otići. Odmjerih ga. Nije sličio na "serijskog ubojicu na motoru", a imao sam i čudnijih susreta tijekom putovanja. Nasmiješih mu se.

"Slobodno u društvu bude zanimljivije."
"Ako vam smeta, mogu se smjestiti nekamo dalje od vas. Samo sam mislio da je red da vam se javim."

Koja uglađenost, ali bolje gledajući bio je u pravu. Da se samo smjestio negdje blizu ili dalje od mene, bez predstavljanja i pitanja, ostao bih sumnjičav. To je moglo izazvati neku moju čudnu reakciju. Nadalje ne bi me pogledao iz blizine. Ovako je on mogao donijeti zaključak o meni kao i ja o njemu.

"Ne smeta mi, nisam paranoik i volim društvo."

Klimnuo je glavom i vratio se do motora. Kao i svi R – ovci imao je minimum prtljage. Kufer na prtljažniku, malu tank torbu i okruglu torbu sa vrećom za spavanje na zadnjem sjedalu. Skinuo je onu torbu sa vrećom i krenuo natrag. Dok je petljao oko vreće izvukao sam nož i džepa i otvorio tetrapak sa vinom. Imao sam samo jednu aluminijsku šalicu ali nije bilo bitno, piti se može i direktno "iz boce" ako lik nije "fina faca".

Vratio se i raspakirao torbu. Izvukao je jedanu od onih "samonapuhujućih" podloga i vreću za spavanje. Dok je pripremao ležaj otpio sam malo vina i pružio mu tetrapak. Bez puno pitanja je potegao i nasmiješio se.

"Hvala, ako smetam samo recite premjestim se malo dalje."

Odmahnuh glavom.

"Ne sve u redu ionako sam tri dana sam na cesti, malo razgovora dobro dođe. Inače ja sam Đoni, mislim nadimak."

Pružio je ruku i prihvatih je. Dok smo se rukovali izbacio je.

"Deni, nadimak inače Marko. Đoni i Deni, fora." Nasmijao se.

Nakon toga je sve krenulo opušteno. Sjeli smo na vreće. Razgovor je tekao poznatim pravcem. Malo svatko o svom motoru, malo o putovanju. Deni je upravo dolazio iz Mađarske. Bio je na nekom svom lutanju od nikuda ka nigdje kao i ja. Skinuo je onaj kombinezon i smotao ga za uzglavlje, ostao je samo u kratkim hlačama i majici koje je nosio ispod. Ja sam skinuo čizme i jaknu i izvadio japanke iz torbe. Postavio sam plinsko kuhalo i izvadio limenku graha iz torbe. Pogledao sam ga.

"Može?"

Slegao je ramenima.

"Može imam dvije limenke mesnog iz mađarske kao moj prilog večeri ako želiš. Inače nešto toplo dobro dođe nakon cijelog dana na cesti."

Odmahnuh rukom.

"Za sada grah, a kasnije ako bude trebalo lako dodaš."
Nasmiješio se i navukao čizme. Dok sam ja palio plinsko kuhalo i podgrijavao grah otišao je do tank torbe na svom motoru i vratio se sa japankama i većom staklenom pljoskom. Navukao je japanke otvorio pljosku i popio dobar gutljaj i pružio mi.

"Rakija od marelice. Kupio u Mađarskoj dvije, super je."

Potegao sam gutljaj pazeći na grah. Bila je dobra. Noć se spustila i vatra plinskog kuhala je bila jasno vidljiva. Pomislih da sam slične scene gledao u westernima kao dijete. Neki kauboj priđe vatri u noći i upozna drugog. Nakon toga slijedi razgovor i daljnja radnja koja i u nekoj točki poveže.

Ona boca je malo kružila i zamijetih da smo popili skoro pola od 0,5 lit koliko je pisalo na boci.

Nisam imao tanjure samo osnovno, veću aluminijsku šalicu, aluminijsku zdjelu u kojoj se sada grijao grah, veliku i malu žlicu. To mi je bilo uvijek dovoljno. Presuo sam skoro pola graha u onu šalicu ubacio malu žlicu u to i pružio mu šalicu. Uzeo je uz osmijeh i bez komentara.

Polako smo jeli promatrajući more i mjesečinu u noći. Nakon toga je kružilo vino. Zapalio sam cigaretu. 

"Uvijek je bolje ako čovjek nije sam na cesti."
"Je, a ja i ne volim ako je to moguće noću biti sam na cesti. Ponekad me uhvati panika noću. Sve od te proklete noći na cesti. Sto puta sam si rekao da više neću ni putovati, radi toga, ali uvijek želja za cestom prevlada odluku."

Pogledao sam u njegovom pravcu. On je uz vino potezao iz one pljoske nudeći i meni. Očigledno je bio dobro baždaren na alkohol. Nije me to uzbuđivalo, njegov problem.

"Kakve noći na cesti?"

Odmahnuo je rukom i potegao iz pljoske, potom je lagano odbacio prema podnožju bora, očigledno je bila prazna.

"Nikada nikome nisam pričao ali jedan put to mora izaći iz mene. Djeluješ kao smirena osoba pa ..."

Posegnuo je za onim vinom i popio gutljaj pustio ga je nazad između nas. Očigleno ga je malo uhvatilo, koju priču ću sada čuti. Čuo sam ih dosta na cesti, od kojih su neke bile na granici laži. Ono "ja vozio noću kroz planine južne Albanije i zaustave me dva lika sa pištoljima ali naprave pogrešku pa ih nokautiram i pobjegnem". Pazi sada. Deni je potegao još jedan gutljaj.

"Išao sam na Brijune na onu kazališnu predstavu, znaš ono od Fažane te voze brodom gledaš predstavu i negdje oko pola noći si nazad. Svi kafići u Fažani su još radili pa sam prije povratka za Zagreb odlučio popiti još jedno pivo. Krenuo sam nakon ponoći ne znam kada točno. Pila mi je bila bez benze pa sam stao na prvoj benzinskoj da natočim."

Posegao je za vinom i otpio još jedan gutljaj.

"Dok sam točio zamjetio sam pored benzinske curu u crnom moto kombinezonu. Plavuša duge kose sa crvenom kacigom u rukama, niža i punija, a kombinezon je jasno ocrtavao "obline". Moj tip. Zapitah se koga čeka da izađe iz kafića pored benzinske. Vjerojatno nekog sretnika. Malo je gledala u mom pravcu i okrenula se gledajući dalje na cestu. Ušao sam i platio benzu."


Popio je još gutljaj vina i posegao rukom u smotani kožni kobinezon. Izvukao je cigarete i zapalio. Nisam znao da je pušač, čekao sam nastavak. OK, sada će biti da je to cura nekog iz lokalnog MK ili MC kluba malo blah blah o brzoj vožnji neko šaketanje i veliki seksualni uspijeh. Nije mi sličio na lika koji "šilji" takve priče iz stripova ali ... povukao je dim i produljio.

Kada sam izašao i zajahao motor gledala je u mene i mahnula mi. Startao sam i pogledao po benzinskoj i parkingu da snimim kakvu pilu taj "sretnik" vozi. Nigdje nisam vidio motor. Pogledao sam još jedan put i polako joj prišao. Gledala me u oči. Punije lice i neke zelenkasto plave oči. Kosa je djelovala kao prirodno plava. Osmijehivala se. Ugasio sam pilu i skinuo kacigu. Nastojao sam da mi glas dobije ugodan ton.

"Imate problema ili čekate nekoga?"

Klimnula je glavom.

"Posvađala sam se sa dečkom i "napucao" me. Sjeo je na motor i otišao. Ljubomorni pas. Sada čekam hoće se vratiti, ne bi bilo prvi put. Ako ne zovem mobitelom pomoć za prijevoz."

Bila je to šansa nad šansama. Pogledao sam je uz osmijeh.

"Ja idem pravac Zagreba ali mi nije teško odvesti vas bilo kamo."

Malo me odmjeravala dok sam ja nevino promatrao to lice oči i seksi figuru. Za moj pojam bila je ludilo od cure, nekome drugom možda ništa posebno.

"Ma OK, pravac Pazin, poslije kažem kamo skrenuti. Slobodno raspali po plinu."

Genijalno. Navukoh kacigu i dadoh joj znak da se popne iza mene. Malo sam učvrstio rukama upravljač ali se ubacila tako spretno da nisam osjetio nikakvo opterećenje. Osjetih da se naslonila na mene i obuhvatila me rukama. Bacio sam pogled ka dolje i uživao u dvije ručice, sa nekim svijetlim lakom za nokte, koje su me nježno držale.  Startao sam i krenuo. Bio sam na sedmom nebu.

Vozio sam pomalo na granici želeći je dojmiti i po mogućnosti "izbiti joj konkurenciju koja je napucala iz glave". Adrenalin je potekao. Ugodna ljetnja noć, cesta, brzina i seksi cura iza mene. Ludilo. Hvatao sam pravac Pazin ni sam više ne znam kako i kojom cestom. Nakon desetak minuta lude vožnje ugledao sam u svijetlima motora oznaku za neki restoran sa naznakom "1000 m" i radnog vremena "13 – 04". Do sada sam joj već pokazao sa kime se vozi. Odlučih se ponuditi piće i malo razgovora, ako ne bude ništa vozim je kamo želi, ako bude lako se dogovorimo.

Dao sam žmigavac i počeo usporavati ispod 70 radi skretanja. Tada sam u trbuhu i grudima osjetio nevjerojatnu bol, mislio sam da ću pasti sa motora ali na neki način nisam gubio kontrolu. Nesvjesno sam pogledao na dolje. Više me nisu stiskale dvije slatke ručice sa svijetlim lakom za nokte. Ovo je sličilo na dvije skeletne kandže oštrih vrhova i jeziva izgleda.

Deni je posegao za vinom i popio gutljaj potom je zapalio novu cigaretu. Osjetio sam kako mi se u toploj noći koža ježi, a dlačice na vratu dižu. Ostao sam bez riječi gledajući u tamnu priliku preko puta sebe. Udahnuo je dim i produljio.

Nisam više mislio niti razmišljao samo panika. Nesvjesno sam gledajući u te sablasne kandže dodao gas ne gledajući naprijed i one su se polako ponovno transformirale u dvije ženske ručice, bol je popustila. Tada sam začuo sirenu i u zadnjem dijeliću sekunde izbjegao auto koji nam je dolazio u susret. Morao sam dalje i to brzinom "na granici" to mi je bilo jasno. Ni sam ne znam kako i gdje sam vozio kao da mi je po nekada netko drugi upravljao rukama. Shvatio sam da nije bitno da li je brzina 100 km ili 40 km bilo je bitno samo da sam stalno "na granici pada".

Prolazio sam kroz neku šumu, uske naporne ceste, sela i ravne dobre ceste povremeno zamjećujući mjesec. Užas iz mene je tjerao adrenalin vožnje. Prvi put u životu sam zaželio vidjeti u retrovizoru plavo rotirajuće svijetlo. To se nije događalo. Zašto ne znam. Nakon nekog vremena sam shvatio "moram voziti do svitanja to je jedina šansa".

Zapalio je novu cigaretu i plamen upaljača mu je osvijetlio lice. Deni je izgledao normalno kao i glas kojim je sve pričao ali ja sam bio "nenormalan", u noći na obali sa likom koji priča ...
Potegao je iz tetrapaka i produljio.

Znaš nije to bilo ono "vozi do prvih pijevaca vampire ubija sunce". Ma što da je bilo na sjedalu iza mene nije spadalo u tu kategoriju ali osjećao sam da je bitno da se pojavi sunce i sve će se nekako srediti. Nije bitno ne mogu sve objasniti, uglavnom u jednom trenutku sam izašao iz jednog zavoja i ugledao prve zrake sunca iznad šumovitog dijela kroz koji smo vozili. Ona ili ono iza mene nije pokazivala reakciju na svitanje. Prošao sam još dva zavoja i u polu svijetlu  prvih zraka sunca ugledao u daljini nasuti parking pored ceste. Začuo sam ili osjetio u glavi samo jednostavno "Stani".

Polako sam skrenuo na parking stao i ugasio motor. Bili smo na nekom brdskom zavoju sa pogledom na neku udolinu i neko brdo iza. Osjetio sam da više nije iza mene i prvi put začuo korake. Ovo što je stalo ispred mene je bio visoki vitki ženski lik u crnoj koži, čizmama preko koljena i crnoj kacigi. Polako je skinula kacigu i razbacala kosu. Kosa je bila srebrno platinasta i duga do pola leđa. Lice koje me promatralo duguljasto tamnoputo i plavih svjetlucavih očiju. Sličila je na rock zvijezdu sa pozornice ali fantomski veličanstvenu prelijepu rok zvijezdu. Gledala me, a ja sam osjećao slabost u nogama. Oko nas je bila samo šuma, a iza nje se prostirao pogled na brdo i prve sunčeve zrake iza njega. Nasmiješila mi se.

"Bila je dobra noć. Idi sada, želim sama uživati u svitanju."

Osjećao sam da su mi noge od gume i da nemam snage ali nisam izdržao.

"Tko si ti?"

Nasmijala se.

"Ne bi razumio, pa nije važno. Idi sada."

Krenuo sam i ne znam nakon koliko vremena stao na nekom parkingu. Jedva sam sišao sa motora i pao sam. Ne znam koliko sam ležao. Pmogao mi je neki bračni par koji je naišao autom. Bio je uveliko dan. Ne sjećam se kako sam stigao do Zagreba.

Završio je i polako ustao. Neprimjetno sam posegao za nožem koji sam dok je pričao prebacio ispod čizme. Međutim samo je pokupio one posude iz kojih smo jeli.

"Idem to odmah oprati ujutro će biti skroz suhe i bude teško."

Dok je polako i nesigurno odlazio ka moru osjetio sam strah. Tko je ovaj lik. Luđak koji vjeruje u urbane legende i sada ga je uhvatilo? Što slijedi? Dok je prao suđe u plićaku zatvorio sam oštri preklopni nož i iz torbe izvadio čekić koji mi je inače služio za postavljanje šatora. Bio je teži i ugodno sam osjetio tu težinu u ruci. Sklonih ga u vreću na dohvat ruke. Iz jakne sam izvadio suzavac u spreju i ubacio u džep traperica.

Vratio se polako i položio posuđe na kamen između nas. Potom je otišao do motora, dosta nespretno u mraku, izgledalo je da je otvorio tank torbu sudeći po zvuku zip zatvarača.  Vratio se pružajući mi novu staklenu pljosku. Uzeo sam otvorio i otpio gutljaj. To me smirilo. Vratio sam mu bocu.

Ipak je to samo "alkos" koga pucaju fantazije kada popije više, sada će biti ono "raspitao sam se i na tom parkingu u zavoju je prije tri godine poginula cura u padu sa motora". Potegao je iz boce i zapalio cigaretu. Kao da mi čita misli produljio je.

"Do te noći nikada nisam pio ni kapi alkohola. Kada sam se vratio u Zagreb prvi put sam se napio. Kasnije sam prvo podlijegao onim legendama i raspitivao se o svima koji su poginuli u prometnim nesrećama u kraju gdje sam je pustio. Proveo sam i sate na internetu i sate u okolnim kafićima. Dva puta sam se vraćao. Nitko nije znao za nikakvu prometnu ubojstvo ili slično, čak ni za neku fantomsku priču vezanu bilo za mjesto gdje sam je pustio bilo za benzinsku. Polako se u meni smirilo. Jedino što se još po nekada neugodno osjećam ako me noć samog zatekne na cesti."

Pogledao me.

"Misliš da sam luđak."
"Ne čuo sam i luđih stvari na cesti. Mislim da si bio u "zoni sumraka" ali ... ma nije važno dodaj mi bocu."

Dodao mi je pljosku sa rakijom.

"Znaš što je čudno, ma koliko se plašio ponekad želim da se vrati, bilo je i nečeg fantastičnog i ugodnog u toj noći. Par puta sam mislio ako noću vozim "na granici" da će se pojaviti ali nije."

Vratio sam mu pljosku i počeo se umatati u vreću. Čvrsto sam posegao za čekićem i namjestio se da tu ruku lako izvučem. Dobacio sam.

"Idemo spavati. Sutra nas čeka dug put."

Zatvorio je bocu i dobacio.

"Bilo je dobro, vozim ove boce još od prvog prolaska kroz Mađarsku do Ukrajine i nazad. Nije mi se pilo ništa dok te nisam sreo. Faca si, sutra palim za Grčku dok imam love, laku noć."

Nisam spavao do svitanja. Jednostavno nisam mogao. Čuo sam ga sa prvim svitanjem kako kupi i pakira stvari i čvršće stisnuo čekić. Polako mi je prišao. Pravio sam se da spavam i promatrao njegove pokrete kroz skoro zatvorene oči. Sagnuo se potom tiho otišao. Čuo sam ga kako polako gura motor. Kada se odmakao startao je i krenuo pod tihim gasom. Petnaest minuta kasnije sam zaspao.

Probudilo me sunce. Na plaži pedeset metara od mene je bio neki bračni par. Pogledah na sat bilo je skoro podne. Odlučih se za buđenje plivanjem. Dok sam se brisao i oblačio traperice promatrao sam okolicu mog ležaja. Nigdje nije bilo nikakvih tragova. Pogledao sam i ispod bora gdje je bacio onu pljosku. Nije bila tamo kao niti bilo koji drugi trag.

Nasmijah se u sebi. Možda je i Deni bio moja fantazija. Posegnuo sam i otvorio torbu sa namjerom da ubacim smotani madrac. U torbi je bila staklena pljoska sa ostatkom one Mađarske rakije. Potegao sam gutljaj i u sebi zahvalio na poklonu. Dok sam razmišljao gdje popiti prvu kavu potegao sam još jedan gutljaj, imala je sjajan ukus, ipak je dobro što nije bio moja fantazija.

Dok sam promatrao, brzo nestajuće, zadnje svijetlo motocikla pojačao sam glazbu na radiju. Pitao sam se da li ....

KRAJ

I. DIO - JAHAČI U MAGLI

Prolog
Ponekad vam se čini kao "deja vu" ili već viđeno, već viđeno u bezbroj glupih romana i filmova ali je tematika druga. Tematika je ovdje djelovala toliko stvarno i neočekivano za terasu restorana u Opatiji.

Pravac Hamburg

Referent mi je djelovao slinavo. Kao onaj tip državnog službenika koji se trudi da ugodi svome nadređenom ali ujedno i da mu zabije nož u leđa prvom prigodom, samo kako bi sjeo na njegovu izlizanu stolicu i dojučerašnje kolege gledao sa malo više pozicije. Pogledao me je kroz one socijalne naočale sa plastično metalnim okvirima i klimnuo glavom.

"Da rezimiramo diplomirao si prije četiri mjeseca i nisi to prijavio u vojni odsjek dok te nismo pozvali na razgovor?"

Jebi ga mogao me puknuti kamo je htio, što mi uostalom nije niti bilo važno za tih godinu dana ali ugodnije je ne izazivati vraga. Malo sam slegao ramenima i nasmiješio se samo krajevima usana tek toliko da djelujem ljubazno, a da debil preko puta mene ne misli da ga ismijavam. Sa tim nižim facama "u službi" bio sam uvijek oprezan, znali su se dići na zadnje noge za najmanju sitnicu. Još mi je samo falilo da prije JNA dobijem epitet "sumnjivi element u samoupravnom socijalizmu", a debilčić u stolici mi ga je mogao uvaliti u dosje, tek toliko da ga zapamtim.

"Žao mi je nisam znao da moram čim diplomiram to prijaviti, mislio sam da će fakultet uraditi isto."

Lik me pogleda kroz ona svoja stakla vrlo ozbiljno, što nije bio baš dobar znak.
"To je tvoja dužnost kao omladinca, ako si uopće omladinac sa dvadeset i šest godina, meni si prije vječni student kojem je naše društvo to omogućilo."

Jebi ga sad sam puko, lik ima kompleks više stručne spreme i mrzi sve iznad toga, sjebat će me sto posto. Malo sam ponovno pokunjeno slegao ramenima i odmahnuo glavom.

"Baka i djed su mi bolesni nemamo baš novca pa se ja moram brinuti o njima, normalno ne mogu na predavanja i fakultet pati."

Idiote, zasvijetlio mi reklamni natpis u glavi, smisli nešto originalnije, cijelo susjedstvo zna da ti djed drži pčele i svako jutro vozi bicikl 8 kilometara do tih desetak košnica, a baka kuha sve, od zimnice do slatkog, na štednjaku na drva u dvorištu i uz to sa pet metara mazne krumpirom svaku mačku koja pokuša ukrasti nešto mesa sa stola dok ona cijepa drva. Na stolu uvijek uz put priprema nešto za u pećnicu, tek toliko da drva ne gore samo za peći papriku za ajvar ili kuhati šljive za slatko.
Lik me ozbiljno pogleda i klimne glavom.

"Je malo je to neugodno kada te muke u obitelji spopadnu. I meni bolesna mama i baka smetale da završim pravo do kraja, pa sam se morao prebaciti na višu upravnu."

Pogled upućen nakon te izjave već je djelovao malo mekši. Odmahnuo je glavom.
"Ništa pogledat ću gdje da te smjestim ipak si školovan ne mogu te tek tako među ove klince sa zanatom."
Kamen mi pade sa srca i razvali koljeno pri padu.
"Hvala druže pogotovu na razumijevanju".
Lik odmahnu rukom.

"Ništa samo radim svoj posao, dobićeš poštom, kada da se javiš i gdje ali ne baš tako brzo, ovi letnja klasa su svi pješadija i brdska pješadija za Tolmin u Sloveniji."

Ljubazno se nasmiješio.
"Ajd sad pa zdravo".
"Zdravo i hvala još jedan put".

Malo sam se mrzio radi uvlačenja ali ona stara narodna "sila boga ne moli".
Vani me je čekao Strela. Sjedio je u hladu, na zidiću pored motora, i motao cigaretu. Dok sam mu prilazio namignuo je.

"Gdje su te pukli?"
Odmahnuh glavom.
"Još ne znam ali se nadam nešto normalno."

Liznuo je cigaret papir, omotan oko štapića duhana, zaljepio ga u savršenu cigaretu bez filtera i pružio mi, potom se bacio na motanje nove za sebe. Izvadih stari austrijski benzinski upaljač i zapalih. Zatvorio sam poklopac upaljača uz tipično klik i pružio ga Streli. Upravo je završio cigaretu pa smo skupa dimili bez riječi. Nakon par minuta tišine Strela baci cigaretu na zemlju i ugasi je petom tenisice.

"Čuj idemo na piće bolje će biti nakon toga."
Klimnuh glavom.
"Kod Benny Hilla može?"
Nasmiješio se.
"OK".

Zakopčao sam traper jaknu i zajahao svoj MZ 250, Strela je već navukao kacigu i startao svoj ČZ 175. Navukoh svoju istočno Njemačku kacigu i bacih start motora. Pet minuta kasnije provlačili smo se kroz promet glavne ulice u Zemunu pazeći da nas pri prelasku pune crte ne vidi koji "milkan", kako smo u lokalnom žargonu zvali tadašnju miliciju. Ne znam zašto ali dok smo sporo vozili kroz gradsku gužvu na pamet mi je stalno padala Goga. Dok smo stigli do kafića "Benny" stvar je legla na svoje mjesto, bilo mi je jasno.

Kafić "Benny" je bio obična rupa u podrumu zgrade, par ulica dalje od dijela u kojem smo stanovali ali je imao specifično uređenje. Stari ručno rađeni drveni stolovi i klupe, kameni pod od sitnih kocki kamena, koji se inače nekada koristio za popločavanje cesti. Uz drveni šank na ručno izrađenoj polici stajala je JVC - HiFi linija i video rekorder koji je bio spojen na veliki Grunding TV. Na zidovima su bili posteri popularnog Benny Hill-a u plastičnim folijama. Četiri velika ručno rađena zvučnika su bila smještena u kutovima prostorije, a dva flipper-a u centru i to je bilo sve. Vlasnik Benny-ja je bio Marko Dileja. Marko je završio primijenjenu matematiku na Elektrotehničkom Fakultetu potom odradio četiri godine u nekom raju od društvene firme kao programer u COBOL-u i pukao. Godinu dana nije radio ništa potom je iznajmio od nekog "kućnog savjeta" podrum sa "higijenskim čvorom" i otvorio kafić.
U to doba u Zemunu nije bilo lako držati kafić, uvijek si bio stisnut između onih "malo van zakona" sa jedne strane i milkana koji su ganjali iste sa druge. Marko je imao rješenje. Boca original Johnny Walker-a ispod šanka za druge i čelična cijev i bokser ispod šanka za prve. Znam da je negdje oko 90 te nakon smrti majke otišao u Australiju.


Strela je upao prvi smjestio se za stol u kutu, a uz put dobacio Marku:
"Daj nam dvije pive i dva normalna konjaka." Mahnuo je glavom prema meni. "Djoni je bio u vojnom odsjeku".

Mjehur me mučio još od razgovora u vojnom i odmah sam se uputio u wc. Kada sam se vratio na stolu su bile dvije "Nikšićke" i dva konjaka 0,5. Kod Benny-ja se služila samo Nikšićka piva, po nekim pričama zato jer je Markov otac bio Crnogorac ali bliže istini je bilo zato što mu je bratić radio u Nikšićkoj pivovari.
Pogledao sam Strelu u oči i nazdravio konjakom. Ispili smo "na eks". Sada je na redu bilo polako pijuckanje pive i razgovor. Prešao sam direktno na ono što me mučilo.

"Slušaj Strela mene pokupe u JNA do prosinca, a ni ti nisi daleko od toga, čim završiš tu tvoju višu zidarsku ideš na dug svojoj domovini".
Strela je klimnuo glavom.
"Pa što misliš da opalimo put do Hamburga i malo se provedemo. Goga me ionako zvala više puta da navratim kod nje u posjet i eto .. smještaj i hranu imamo samo put? Iskoristimo ovo ljeto."

Strela je bio hladnokrvan dečko. Sve što mu kažeš na kratko bi obradio u svojoj glavi i tek potom progovorio. Čekao sam jedan dugi gutljaj prije nego je odgovorio.
"Misliš ti ja i Škot?"
Spustio sam bocu na stol.
"A tko drugi?"
Okrenu je svoju bocu sa dva prsta malo u krug.
"Bilo bi dobro, nikada nisam bio u Njemačkoj, a ima se tamo što vidjeti i doživjeti."

Goga

Goga je bila cura iz ulice četiri godine starija od mene. Gordana ili Ćaknuta Goca, kako su je zvale frustrirane "sretno udate" žene iz kvarta. Nije bila neka ljepota ali je bila visoka i zgođušna. Točnije imala je duge noge, pljosnatu zadnjicu i malo veće grudi. Facu joj je krasio specifičan izgled, punije usne na užoj faci i malo veći nos ili ti "kljuka" u žargonu. Imala je specifičan osmjeh i neku čudnu osobnost. Kada je krenula u srednju kemijsku školu, na drugom kraju grada, stari joj je dozvolio da vozi njegov tada već stariji Tomos T12 Kolibri. Moped 49 ccm sa tri brzine i ručnim mjenjačem i to je bilo to. Od početka srednje je nosila vojnu platnenu torbu preko ramena, izlizane traperice i traper jaknu. U školi je nizala samo petake. Kada je bila na trećoj godini spetljala se sa nekim likom sa dugom valovitom kosom. Potomak doseljenika "vlakom bez voznog reda" koji je završio zanat u Novom Sadu i potom prešao raditi u Zemunski Teleoptik. Lik se zvao Dejan i živio je u iznajmljenoj garsonjeri u potkrovlju. Vozio je ČZ Enduro 250, a po kiši starog fiću sa vratima koja su se otvarala sprijeda. Maštao je, u razgovorima, o nečem boljem izuzev rada od osam sati, u tvornici optičkih pomagala, za sitnu lovu. Svirao je gitaru i to uglavnom vesele rock stvari koje je povremeno prekidao sa nešto bluza. Bio je Ok po našim shvaćanjima ali po malograđanskom okruženju, živi promašaj od čovjeka.
Goga je bila ludo zaljubljena u istog od prvog dana. Kako mi je kasnije pričala pasalo joj je kako tiho priča tim dubokim glasom oko toga što bi sve mogli uraditi zajedno. Planirana putovanja, koja nikada nisu ostvarili, zajednički život i pažnja koju ona zaslužuje. Goga je u totalu pukla i prebacila se u garsonjeru u potkrovlju, sa zajedničkim WC-om i kupaonom u hodniku. Loše je bilo što Goga još nije imala 18 godina pa je njen stari napravio strašnu frku kada se prebacila živjeti sa Dejanom. Završilo se na način da je milicija obavila svoj posao, a Gogin stari je odvukao istu doma i remenom joj objasnio koga će slušati. Naravno nakon toga je cijela bliža i daljnja okolica, u predgrađu gdje smo živjeli, imala o čemu pričati barem tri mjeseca. Goga nije izlazila iz kuće dva tjedna. Toliko je trebalo da plavice po licu i ramenima nestanu. Drugog tjedna je prije podne, dok joj je stari bio na poslu, stajala i gledala kroz prozor. U starom predgrađu Zemuna sve kuće su građene tako da dva prozora gledaju direktno na pločnik potom slijedi drvored pa cesta. Tako je počelo naše druženje. Prolazio sam na povratku iz "omladinskog Benny-ja" kamo sam tek počeo zalaziti. Djelovala je izgubljeno pa sam joj dobacio jedno toplo: "Heij Goga". Pogledala me i odvratila: "Hei Bambi." To je bilo sve za prvi put. Slijedeći dan sam vozio Pony bicikl do trgovine sa nardžbom za kućne potrebe. Ponovno je gledala kroz prozor vani. Djelovala mi je jadno. Uz sve naručeno za kuću kupio sam i jednu kokos čokoladicu. Kada sam prolazio pored Gogine kuće ista je još bila na prozoru. Zaustavio sam bicikl i ne silazeći upitao. "Kako je?" Nasmiješila mi se malim osmjehom jedva krajevima usana. "Bolje, dok tata ne dođe koristim malo za udahnuti zraka." Gogin tata je bio vrlo strog, kako prema sebi tako i prema drugima. Bio je šef odjela precizne mehanike u "Insi" – tvornici satova. Uvijek na vrijeme na poslu, nikad kasnio, uvijek uredan i ugledan član radničkog savjeta. Kritizirao je dosta okolicu i "novi moral mladih i te betlise". Skraćeno bio je uzoran član društva po mjerilima malograđanskog predgrađa, a i uživao je veliki ugled. Moja obitelj ga je cijenila jedino djed bi ponekada samo odmahnuo glavom. Nešto mu se nije sviđalo kod njega kao ni meni. Pružih Gogi čokoladicu. "Da lakše provedeš ostatak dana." Pogledala je zbunjeno u šarenu foliju, a potom je uzela sa dva prsta i stavila na rub prozora. "Bambi srce si veliko." Zvučala je iskreno toliko iskreno da sam se osjećao ugodno. Na kraju to mi je i bio cilj, oraspoložiti tužnu curu. Klimnuh joj glavom i produljih dalje doma. Još par sati sam se osjećao ugodno kada bi se sjetio Goge, a potom sam zaboravio, jednostavno na crno bijelom tv prijemniku je bio film "Plavi vojnik", jedan od onih koji su pomakli shvaćanje indijanaca u western filmovima, a za dečka od 14 godina "stvarno genijalno". Četiri godine kasnije sam pomogao Gogi da pobjegne od roditelja u Njemačku. Noć i jutro kojih ću se zauvijek sjećati. Poslije smo se dopisivali.

Večeras više od trideset godina kasnije dok sjedim na terasi restorana u Opatiji žena koja je upravo ušla izgleda kao Goga. Izgleda kao Goga sa pedeset i šest godina, onakva kakvom bi je mogao uraditi onaj kompjuterski program, u koji uneseš sliku i neke karakteristike kao i broj godina koje prolaze i izbaciti ti kako ćeš izgledati. Boja kose je ista ona koje se sjećam od prije dvadeset i više godina iz Njemačke, kada sam je zadnji put vidio. Vadim cigaretu iz kutije moje nevjenčane žene, odnosno one sa kojom živim već godinama. Začuđeno me gleda već tri mjeseca sam samo na elektroničkoj cigareti. Prati moj pogled i gleda u tu riđokosu ženu koja je upravo stupila nogom, u čipkanoj čarapi i visokoj potpetici, na terasu restorana. Ako je Goga malo se ugojila ali još "drži crtu" i izgleda zgođušno za svoje godine u toj crnoj haljini sa dubokim izrezom sa strane. Isti malo veći nos na uzanom licu, iste punije usne i zelene oči. Mirjana vlasnica restorana je dočekuje kao i sve goste koji mirišu na lovu. Nešto pričaju i odvodi je do stola u kutu gdje sjeda sama. Odvratio sam pogled i zapalio cigaretu. Lidija je očigledno dobro snimila potencijalnu Gogu i utvrdila da je znatno starija i manje zgodna od nje pa ne komentira ništa. Pogledam moju Lidiju i osmjehnem se. "Došlo mi da osjetim i malo katrana u plućima". Klima glavom i ne komentira već uzima čašu plavca i polako ispija gutljaj. Ne znam što raditi. Vuče me da priđem tom stolu i raščistim tko je ta gospođa jednostavnim pitanjem "Oprostite da li ste vi Gordana ...". Sa druge strane što bih rekao Lidiji zašto to radim, a bez veze zvuči ako potencijalna Goga kaže hladno "Žao mi je nisam, pogriješili ste". Još gore djeluje ako kaže "Jesam, a vi ste?". Djeluje najbolje kosture iz ormara ostaviti u ormaru. Osmjehujem se Mirajni dok prolazi i za dvije minute račun je na stolu. Lidija ne pita ništa. Dok idemo zagrljeni prema mojoj staroj škodi pita više polu radoznalo ali ne zainteresirano. "Onu stariju gospođu u crnoj haljini što je upravo došla poznaješ?" Slegnuh ramenima. "Mislim da je znam poslom ali nisam siguran". Lidija odmahnu slobodnom rukom. "Daj malo olabavi, pusti posao i likove koje srećeš tamo. Mislim sada smo nas dvoje i zaboravi te gluposti koje radiš na poslu." Poljubih je i više to nismo spominjali. Dok sam četkao zube u kupaoni ponovno mi je u glavi bila slika žene koja bi mogla biti Goga.

Pravac Hamburg

Strela se već vratio od šanka gdje je razmijenio par riječi sa Markom dok sam ja pokušavao smotati cigaretu ručno. Ono sa cigaretom što je njemu polazilo glatko za rukom za mene je bila "viša matematika". Ipak je na kraju to sličilo na cigaretu. Prilazeći Strela kritički odmjeri cigaretu. "Treba ti još vježbe da to bude cigareta". Iskreno se smiješio. Ubacio se na stolicu preko puta mene i dohvatio bocu sa ostatkom pive. Kada sam uz "klik" zatvorio upaljač prešao je na stvar. "Ima do Hamburga više od dvije tisuće kilometara. Znači najmanje od najmanjeg tri dana puta, računaj četiri." Polako je smotao sebi cigaretu dok je pričao. "Marko kaže da nema spavanja uz cestu policija ne dopušta ali ima umjetnih jezera sa plažom pa od ujutro od negdje 8 sati do navečer nitko te ne pita da li spavaš na plaži ili ne. Problem drugi lova. Koliko nam treba za to?"
Ekipa smo bili Strela, Škot i ja. Sve probleme kako doći do love su uglavnom prepuštali meni. Nitko od nas nije želio "sa one strane zakona" izuzev na nivou prekršaja u stilu "ako te uhvate plati prekršaj i nestani".

Duboko sam udahnuo dim cigarete i polako ga ispuhao van. "Najmanje tisuću i pol maraka, svatko od nas ima nešto sačuvano, za dalje imamo samo dva izbora. Tile, ako treba slike za "Borisa" i Fleka kao zadnja šansa". Strela je klimnuo glavom. "Idem nazvati Škota imaš dva dinara da pustim u staklenku?" Prekopah po džepovima i nađoh dvije kovanice od dinar. Položih sitniš na ispruženi dlan. Strela stisnu šaku i zaputi se prema šanku, gdje je bio stari telefon za javnu uporabu, samo si morao ubaciti nešto sitno u staklenku pored istog. Pokupih cigarete i upaljač sa stola i otpih zadnji gutljaj pive. Polako sam došao do šanka i namignuo Marku. Isti opali ko iz topa. "Tri tisuće i šesto", prbacujući u "stare dinare" račun. Pažljivo položih na šank tri puta po deset dinara u papiru i tri kovanice po dva. "Zadrži ostatak". Strela je već završio rzagovor i čekao na kraju šanka. Priđoh mu. "Škot je doma čeka nas." Pet sekundi kasnije bili smo na motorima i prašili tih par ulica do Škota.
.............
Dvorišna vrata su već bila otvorena, što je bio pouzdan znak da nas Škot čeka. Polako smo parkirali motore pod trešnjom odmah do Škotove Jawe 350, a na kojoj smo mu zavidjeli. Dok sam ja još petljao sa istočnonjemačkom kacigom Strela je zatvorio vrata i javio se gospođa Marici, Škotovj mami koja je čistila neku ribu na malom stolu u hladu. Iz podrumske prostorije iza nje je dopirala glasna glazba Bronski Beats. Škot je sjedio za starim stolom na svom Comodore 64. Ispred njega je umjesto ekrana bio stari crno bijeli TV. Na zidovima prostorije su bili razni posteri najviše motori, nekoliko postera iz filma Conan 2 dio, prirodno našla se uz iste i Grace Jones, centralni prostor je zauzimao Đoni Štulić. . Još prije deset godina roditelji su mu dodijelili jednu od dvije postojeće podrumske prostorije "da tamo vrišti sa svojom ekipom". Lijevo od ulaza u podrum je bila mala prostorija sa wc-om i umivaonikom. Tako je naša ekipa umjesto svojih dječijih soba dobila svoj odvojen prostor. Prostorija je bila uređena na način da je preko pločica na podu bilo bačeno par starih tepiha, na ručno izrađenoj polici je bio smješten stari Receiver "HSR 48" gramofon "Tosca HiFi" i gomila LP ploča. Polica je isto kao i postojeća dva ormara bila ručno obojena u crno. Ormari su bili potpuno različitog izgleda i predstavljali dvije generacije Škotove obitelji. Za sjedenje i izležavanja su korištena dva kauča smještena uza zid naspram ormara i nakrcana sa par jastučića. Škot je samo klimnu i dalje nešto tipkajući, pored njega je bila krcata pepeljara i velika šalica kave, dok smo se nas dvojica polako smjestila što znači da smo skinuli jakne i bacili ih na kauč otvorili jedan od ormara i nasuli si, u staklene čaše od eurokrema, malo Gromovače Škotovog djeda. Strela je smotao cigaretu i ispraznio veliku pepeljaru potom se vratio i smjestio do mene na kauč pepeljaru je položio između nas. Sa jedinog prozora iznad naših glava je dopirala slaba svjetlost ali to nam nije smetalo. Škot je snimio na kazetar onaj program koji je pisao i izvadio drinu bez filtera iz kutije. Polako je otišao do ormara i nasu i sebi malo domaće rakije potom prišao gramofonu i stavio novu LP. Iz zvučnika su krenuli specifični tonovi početka Štulićeve Balkan. Svi smo se pucali na Azru, a ja sam na gitari i znao odsvirati dosta njihovih stvari, tako sam polako umjesto nadimka Bambi zaradio nadimak Đoni. Škot je složio par jastučića na pod uz vrata ormara naspram nas i sa pepeljarom u jednoj ruci, a cigaretom u drugoj, smjestio na njih. Leđa je udobno naslonio na ormar i udahnuo duboko dim cigarete. "Ljilja nema ništa protiv da me nema koji tjedan, tako da sam slobodan." Ljilja je bila Škotova cura. Završila je višu ekonomsku zaposlila se u nekoj banci kao knjigovođa i dobro uklopila u naše društvo. Točnije rečeno radila je pa nije imala puno vremena da nam smeta, a ono malo što bi bila u ekipi je bila OK. "Vas dva ste slobodnjaci znači svi smo za." Otpio je iz čaše. "Blago vama dok sam ja bio u JNA vi ste bili ekipa, pitam se što ću ja kada pokupe vas dvojicu do kraja godine." Strela je bacio jastučić u njegovom pravcu. "Ne seri bit će tebi dobro i sa Ljiljom, sada će te moći maziti i paziti više sati na dan." Nasmijali smo se sva trojica na već poznato ugađanje Škotu od strane Ljilje. Meni to uopće nije bilo čudno budući da su cure padale na Škota tek tako. Strela i ja smo bili visoki mršavi i više žilavi. Škot je bio srednje visine za muškarca ali vrlo skladno građen imao je i puni šarm "zavodnika iz filomova" i u ekipi je bio osoba za kontakt sa curama. Drugim rječima uvijek bi on prvi prišao nekoj curi iz ženske ekipe u diskoteci ili na nekom plesnjaku. Nas dvojica bi se ubacili kada on ostvari prvi kontakt, a za to je bio majstor. Načitan i po prirodi duhovit bio je lik kojem je malo koja cura mogla odoljeti. Nam je to išlo teže ali je ipak išlo solidno. Dovoljno solidno da budemo samouvjereni, a mislim da je to olakšavalo daljnji pristup curama. Škot je završio strojarstvo u roku, a već iste godine otišao na odsluženje JNA. Ja sam prve dvije godine Ekonomskog dao u roku, a na trećoj sam otkrio "spectrum 48 " kućni kompjutor i programiranje u basic-u. Treću godinu sam odradio "skoro pa odlično", kako je moja mama znala reći, odnosno dao sam sve ispite izuzev dva najlakša. Uvjet za četvrtu godinu je bio da se samo jedan ispit može prenijeti tako sam morao "ponoviti" treću dok ne dam taj ispit razlike. Normalno prešutio sam mojima da zadnji mogući ispitni rok nisam niti koristio, a da Engleski prvi stupanj ne moram niti učiti. Problem je bio što sam otkrio laku zaradu na prodaji gotovih strojnih programa, za tada rašireni "spectrum 48", studentima raznih prirodnih faksova za stvari gdje je trebalo dosta preračuna. Ispite sam dao već u prvom ponavljačkom roku i imao pred sobom deset mjeseci slobode. Život je bio lijep motor i laka lova od programa bez ikakvih obaveza. Moji nisu radili probleme bitno im je bilo da "to sa fakultetom ide naprijed". Takav život vam se osladi pa sam isti trik primijenio i na četvrtoj godini, čvrsto ukopan u odluci da se ne ukopam "čim prije" u JNA posao u raju društvene firme i brak. U razdoblju četvrte godine sam otkrio i dodatne izvore zarade, jeftine slike iz Rumunjske i povremeni rad preko studentske zadruge na tada prvim PC računalim u "BSG International". Tri odlične godine života, čak sam si i kupio rabljenu stariju škodu 110. Na kraju svemu što je dobro dođe kraj nitko više nije imao razumijevanja za moj samo još jedan ispit i diplomski, a najviše su prednjačili moji koji su napokon izgubili strpljenje sa mojim produljenim fakultetskim stažom .
Nakon dva sata i nekoliko čašica gromovače plan je bio gotov. Na podu između nas je ležala auto karta Evrope sa svježom mrljom od kave tri šalice za kavu i pepeljara već dobro napunjena. Sve je bilo dogovoreno ostao je još samo problem love. Za malo produljenog putovanja od tri tjedna trebalo nam je najmanje oko 1000 maraka po glavi. Svi smo imali već nešto na strani ali je i svaki od nas bio kratak za oko 300 - 400 DEM. Škot je već pripremio teren, nazvao je Tileta i pitao ga "kako ide sa slikama". Odgovor je na naše zadovoljstvo bio "da bi trebalo pet do sedam komada ali pogođenih".

Tile

Tile se prezivao Tišma pa je tako i dobio nadimak. U društvu samo ga uvijek zvali Tile ali ponekada u javnosti pogotovu ako bi neka od onih baba iz AFŽ-a, sa sumnjičavom partiznaskom logikom, bila u blizini zvali smo ga Tišma. Nije nam se dalo objašnjavati nikome da se recimo izjava "Tile je ispao glup u zadnjem poslu" odnosila na Tišmu, a ne na tada već pokojnog maršala Tita. Iz potpuno praktičnih razloga skoro do kraja osamdesetih je jednako bilo u upotrebi i njegovo prezime i nadimak. Tiletov stari je diplomirao na ekonomiji i radio u vanjskoj trgovini. Love je uvijek bilo u većim količinama mislim najviše zahvaljujući deviznim dnevnicama. Do sredine osamdesetih prosječna plaća je bila oko 400 DEM, a samo pet dana deviznih dnevnica je "puštalo na stranu" preko tisuću DEM. Tile je imao odličan slikarski talent međutim njegov stari je želio da mu sin bude "inžinjer ili lječnik" i to je sebi duboko utuvio u glavu. Kao i svi po prirodi skloni umjetnosti Tile nije imao puno interesa za prirodne znanosti ali je pod presijom oca završio u prirodno matematičkoj gimnaziji. Završio je dvije godine gimnazije naslikao i nacrtao brdo stvari za koje je na amaterskim natječajima pokupio dosta nagrada i pukao. Napustio je srednju školu "tek tako". Višemjesečne svađe u kući je razriješila Tiletova majka jednostavnim ultimatumom. "Ili ga ti stari idiote pusti na miru ili sin i ja idemo kod mojih u Suboticu." Pobijedila je ljubav prema obitelji pa je Tiletov stari prihvatio novonastalu situaciju i svoju krivicu za to. Mir se vrati u kuću, a godinu dana kasnije Tile se upisao na likovnu akademiju bez srednje škole samo po uvjetima natječaja za one koji bez neke mature žele na akademiju. Bio je među prvima po talentu pokazanom na prijemnom i rekordno je završio. Pred kraj studija je "servisirao" jednu asistenticu, koja je opet dobro "servisirala" svog profesora, a koji je bio i neka faca među kritičarima. Tako su Tiletove slike još pred kraj studija dobile najbolje moguće krtike. Polako je postajao poznat. Asistentica mu je sredila i društveni prostor za atelje. Točnije dobio je tridesetak metara neuređenog tavanskog prostora. Tile se nije uzbuđivao. Proveo je jedno ljeto "na slikarskoj tezgi" po Jadranu. Sa iskaznicom akademije imao je pravo dok ne završi tezgariti, kao i masa drugih sa stolicom na sklapanje i par zakupljenih metara pločnika uz neku rivu. Išlo mu je više nego dobro, a troškovi su bili minimalni budući da je dobar dio vremena spavao i jeo po "omladinskim centrima" kao "ilegalac". Vratio se sa dovoljno love da sa prijateljima uredi atelje i doda kupaonu i wc. Preselio se u atelje i postao "samo svoj". Tada i dolazi u dvojbu. Njegove slike imaju dobru kritiku i prodaju se po većim cijenama ali samo one koje radi na svoj način uz inspiraciju i sporije. Za lovu mu trebaju jeftinije slike u većim količinama ali tada bi uništio svoju reputaciju u začetku. Takvih brzopoteznih slikara sa jeftinim slikama je bila gomila. Tile je želio zadržati rejting ali i zaraditi, a u to doba umjetničke slike sa većom cijenom su se teže prodavale. Radnička klasa nije imala dovoljno love izdržavati umjetnika na tržištu. Uvijek je postojalo nešto važnije za kupiti, lova za rabljenog Yuga ili novi kolor TV i slično. Tile je razmotrio problem sa više strana i izmislio Boriss-a. Nepostojeći Boriss je bio navodno slikar naivac kojeg je Tile otkrio i radio mu usluge na način da je u svom ateljeu jeftinije prodavao i slike sa potpisom Boriss. Slike su išle najviše radi cijene koja je bila umjerena i društvenih stanova čiji betonski zidovi vape za bilo kakvim pokrivalom. Tile je imao opravdanje za kičaste slike koje "imaju ono nešto" u Borisu ali nije imao uvijek dovoljno vremena da uradi veću količinu istih ipak je držao i do rejtinga koji Boriss ima. Naša ekipa je imala vremena i potrebu za jeftinim servisom motora u Rumunjskoj ili Mađarskoj (tada još uvijek željnih traperica, vegete i najlon hulahopki). Tako je nastao dogovor o poslu.

Pravac Hamburg
Ovaj put smo se odlučili za Rumunjsku većim dijelom zato što nam je prije puta trebao i dobar ali jeftin servis motora sa zamjenom svih ploča i pločica na kočnicama, a iz iz razloga trenutnog među tečajnog odnosa vegeta, traperice, najlonke i na crno kupljena rumunjska valuta prema tome što namjeravamo kupiti i uraditi. Ujedno imali smo i svoja dva čovjeka za sve potrebne transakcije u Rumunjskoj. Nabava materijala za prodaju i kratka priprema motora oduzela je jedan dan. Spremali smo se krenuti oko 4 sata slijedećeg jutra.
.............................................

Pijesak

Zajahali smo prije svitanja računajući na čekanje na granici. Pravac kretanja Pančevo, Vršac Timisoara (Temišvar). U malom selu prije granice kod "Ace Ciganina" kupili smo nešto Rumunjskih leia (leu) po direkt tečaju marke – leji, koji je uvijek bio povoljniji. Na graničnom prijelazu je bila gužva i provlačili smo se pomalo između auta praćeni kišom psovki nezadovoljnih vozača. Naši nisu radili puno problema kod ulaska u Rumunjsku. Rumunjski carinik nas je normalno odmah izdvojio na stranu i tražio da otvorimo torbe na prtljažnicima. Prišao je Škotu dok je otvara torbu, ovaj mu je odmah po otvaranju sa vrha "robe za prodaju" pokupio i pružio dvije kutije Marlbora. Cigarete je strpao u džep brzinom svjetlosti, a torbu samo pretražio rukama koliko je dohvatio. Kada je prišao mojoj već otvorenoj torbi na vrhu robe ga je čekao veliki paket žvakaćih i crveni Ronhill isti su nestali jednakom brzinom i u istom pravcu kao Marlboro. Ubacio je obe ruke u torbu i prepipao sadržaj. Kada se uvjerio da je u pitanju samo standardna šverc roba klimnuo je glavom i bez riječi produžio ka Streli koji je opušteno čekao kod motora računajući na to "kako je krenulo dobro ide". Strelu nije pregledao samo je pitao: "Ima nesto?". Strela odmahnu glavom pružajući kutiju Marlbora. Mahnuo nam je da prođemo i desetak kilograma u srcu lakši, za težinu onog kamena koji je pao, produljismo dalje. Sa tadašnjim Rumunjskim carinicima nikada nisi znao. Većina ih je bila razumna i ako nisi pretjerao sa količinom robe za prodaju pokupili bi što im se nudi (po pravilu roba koje u Rumunjskoj nikako nije bilo ili je bila preskupa) i pustili te dalje. Ponekada bi ti oduzeli kilo dvije vegete ili paket najlonki. Normalno ako si pametan nisi pitao potvrdu već uz kiseli smiješak klimnuo glavom. Sa druge dvije kategorije carinika je bilo gore. Prvi su bili oni koji su kako tako provodili Rumunjski carinski zakon, a što je značilo oduzimanje viška robe ili u najboljem slučaju vraćanje natrag preko granice u jugu. Takvi su bili rijetki. Gori su bili ufurani u posao na svoju ruku. Takvi bi redovito oduzimali 10 – 30% robe po vlastitoj procijeni i potrebi. Ovima neku potvrdu o oduzimanju nisi smio niti pomisliti, a ne tražiti, u protivnom bi palo skidanje do gola i svi mogući pregledi. Kamo je oduzeta roba završavala znali smo samo po pričama "pravih švercera". Roba se jednim djelom podijelila kolegama da šute, a ostatak je raznim kanalima završavao u Rumunjskim zabitima gdje je postizao po 4 – 5 puta veću cijenu nego u velikim gradovima, kamo bi u pravilu rijeka jugo sitnih švercera završila. Socijalistički realizam u Rumunjskoj nije nudio veliki izbor robe. Isto je nadoknadila gomila sitnih jugo švercera.
Motore smo parkirali pred velikom robnom kućom i torbe uzeli sa sobom. Robna kuća je imala vlastitu galeriju sa slikama Rumunjskih poznatih i onih manje poznatih umjetnika. Strela je bio u odličnim odnosima sa šefom galerije budući da je pomalo govorio francuski, a šef nije baš pucao od znanja nekog od jugo jezika.
Livu nas je dočekao sa osmjehom, vjerojatno mu je zaliha robe malo presušila. Bio je niži i debeo ali mu je sako odijela dobro prikrivao poveći trbuh. Strela se rukovao i nakon par riječi na francuskom mahnuo glavom da prijeđemo u zadnju prostoriju. Po tradiciji prvo smo pokazali robu odnosno vegetu, "Filter 160", najlonke i dva para jeftinih "Beko Lee Cuper" traperica. Klimnuo je glavom, a potom poslagao uza zid desetak slika bez okvira. Strela je jedini imao slikarskog talenta, a i mama mu je predavala likovnu umjetnost u srednjoj strojarskoj. Tako smo nas dva samo stajali u mirisu terpentina i razgledali slikarsku opremu i slike, dok Strela nije završio odabir. Odabrao je pet pejzaža i dvije mrtve prirode. Upitno je pogledao prema meni. Zaključio sam da pejzaži uvijek dobro dođu za dnevni boravak, a one vaze sa cvijećem se budu dobro uklopile u neku blagavaonu. Klimnuh glavom. Sada je slijedio uobičajeni cirkus na kraju kupovine zvani "doplati razliku u markama". Livu je nešto brzo šaputao sa Strelom, a ovaj je odmahivao glavom. Na kraju nakon par minuta prepirke na francuskom Strela dođe polako do mene. "Daj mu dvadeset marona i ništa više". U Rumunjskoj je bilo strogo zabranjeno trgovati ili plaćati stranom devizom pogotovu onom kapitalističkom. Dok sam prilazio Livu Strela i Škot su krenuli malo prema vratima. Plan je bio jednostavan ako bi, ne daj bože, Livu ipak namjestio nešto sa policijom njih dvojica bi napravila gužvu na vratima kod upada drotova, a u međurazdoblju bih ja gurnuo sve marke iza neke slike. Poslije neka dokazuju tko ih je tamo stavio. Nije da nismo vjerovali Livu ali je po našim saznanjima previše šverao i ljubio kapitalističku valutu pa je uvijek mogao pasti i biti prisiljen na suradnju. Normalno one prave se ne bi usudio cinkati ali nas sitne bi rado prodao da izvuče kožu, a u tadašnjoj Rumunjskoj bilo je dovoljno da te nađu sa devizama i neki svjedok da potvrdi da je primio tu i tu količinu. Ako bi devize bile iza slike uvijek smo se mogli vaditi da ih je sam izvadio od tamo i ponudio nam za plaćanje. Sve je prošlo u najboljem redu novac nije niti vidio svijetlo dana kojom brzinom je nestao iz moje ruke kada sam ga samo pokušao pružiti. Roba je isto tako brzo nestala sa stola. Na crno tih dvadeset maraka je vrijedilo deset do dvanaest puta više od službenog tečaja. Klimnuo je glavom i brzo izvadio tri tanke kartonske tube. U svakoj je bilo standardno pakiranje po tri komada jeftinog slikarskog platna umotanog u rolu, a koje je trebalo naknadno rasteći po okviru. Pažljivo je skinuo odabrana platna sa slikama sa ramova. Slijedeća faza je bila da je razdvojio svaku kartonsku tubu, bez otvaranja, na način da je odvojio vanjski sloj izvukao rebrasti izolacijski karton i umjesto njega namotao platna sa slikama. Potom je pažljivo vratio i zaljepio po rubovima vanjski tamnozeleni karton. Pred nama su bile tri tube jeftinog slikarskog platna u original pakiranju. Takvo se često znalo donositi iz Rumunjske. Uvijek sam se divio vještini i brzini kojom je to obavljao, očigledno je isto često radio. Devize i roba na crno budu mu donijele zaradu u višestrukoj vrijednosti slika. Pola sata kasnije smo sjedeli u jedinom kafiću u blizini koji je imao neku glazbu. Rumunjska zabavna glazba sa klasičnog magnetofona, "cassette tape deck" im je bio nedostupan. Pili smo Bacardi i gusti sok, torbe nismo ispuštali ispod sigurnog pritiska potkoljenicama. Ovdje su krađe jugo švercera od strane domaćih spretnih prstiju bile česte. Daljnji plan je bio jasan trebalo nam je malo servisa ali i još po nešto da nas carina pri povratku ne pita za slikarska platna.

Doru Bugarin je šefovao u nekoj auto mehaničarskoj radionici u predgrađu. Ovo je već bila pomalo neugodna zona kretanja, što zbog lopova koji su se muvali tražeći jugo švercere da ih preveslaju pri kupovini robe na crno ili organizirano pokradu, što po policiji koja je ganjala prethodne pa je bila prisutna u većem broju. Uobičajeni trik je bio da bi netko od starijih prišao i pitao za vegetu ili cigarete "Ibar". Ako bi žrtva otvorila torbu sa više robe ponudio bi se da otkupi svu robu ali malo manje od uobičajene cijene. Ako bi naivac nasjeo da brzo završi prvi dio posla pa više vremena ima za kupovinu rumunjske robe scenario bi bio jednostavan. Roba bi se pregledala i prebacila u jeftinu torbu koju bi žrtva držala u svojoj ruci. Uslijedilo bi brojanje novca u ruci kupca do dogovorenog iznosa. Isti je prvo slagao u drugu ruku krupne novčanice do blizu iznosa potom bi bio malo suh pa počeo dodavati više sitnih na vrh novca. Sve je izgledalo OK. U trenutku dodavanja sitnih novčanica obično bi prišlo nekoliko klinaca dosadno tražeći da kupi žvakaće. Nastala bi mala gužva. Žrtva bi pažljivo pratila novac i kada bi iznos bio točno nabrojan netko bi iznenada viknu "Policija policija". Klinci bi se razbježali, a kupac drugom rukom dohvatio mac novca i gurnuo ga žrtvi u ruke potom brzo preuzeo torbu i otrčao. Sretni prodavac bi gurnuo novac u džep i brzo se udaljio. Nakon par stotina metara kada se osjećao sigurno izvukao bi novac iz džepa. Umjesto dogovorenog iznosa našao bi samo one sitne novčanice sa vrha kupa novca, spretni kupac je kod guranja novca ka žrtvi u ruci u kojoj je počivao kup zadržao sve krupne novčanice i došao do robe za 5 -10% od ugovorene cijene. Bilo je još trikova ali je ovaj bio najčešći za naivce koje su nepogrešivo znali nanjušiti. Pričalo se i da policajci ponekada znaju biti u dogovoru ali nikada nisam čuo potvrdu tih priči.

Doru je bio Rumunjskog porijekla sto posto ali kada nas je prvi put vidio u svojoj auto mehaničarskoj radionici pitao nas je da li smo bugari, tako je ostao Doru Bugarin. Bio je oko pedeset godina srednje visine i žilav. Bratić mu je radio kao šef u obližnjoj trgovini prehrambenim proizvodima pa je za cijeli posao bio premija na lotu. Doru je želio sina ali je samo dogurao do četvrte kćeri kada je žena rekla dosta. Tako je živio u zajednici pet žena i veselio se svakom mlađem muškom društvu vjerojatno sanjajući da bi neostvareni sin dobro izgledao na motoru, a doma bio odlično društvo za muške razgovore. Srdačno se rukovao sa nama i svakog potapšao po ramenu. Sjeli smo u njegov mali ured i stavio je neku mađarsku rakiju od marelice i četiri čaše na stol. Kada smo ispili i zapalili Škot je izvadio iz torbe paket od deset pari najlonki "Pegi", tri jeftina ženska seta make up-a i kilo vegete kao poklon. Doru se široko nasmješio i brzo prebacio robu u ladice stola. Potom smo ponudili ostatak robe na prodaju. Sve je išlo brzo cijena je bila unaprijed poznata. Razgovor je bio specifičan budući da je Doru znao oko stotinjak riječi svih naroda i narodnosti ondašnje Jugoslavije, a uz to i oko stotinjak riječi njemačkog, što je u Rumunjskoj bila rijetkost. Tako sam ja igrao ulogu glavnog prevodioca. Objasnio nam je da bratić ima u trgovini dovoljno salama i sira ali da je malo tanak sa orasima. Tko pita bitno je da ima neke robe za trošak puta. Pitao je za motore. "Standardno odgovorih ali i šminkanje guma". OK možemo na ručak za dva sata sve je spremno. Pustili smo torbe u radionici sa sobom smo ponijeli samo tube sa slikama u malom ruksaku. Dva kilometra dalje bila nam je već poznata gostiona "Cismigui". Šetnja je pojačala glad pa su miješano meso i salata dobili sjajan ukus koji nije kvarilo čak ni loše rumunjsko pivo. Dva sata kasnije sve je bilo spremno. Doru nam je objasnio što je urađeno na servisu sva tri motora dok se pet šest mladih učenika još motalo oko njega. Pustih dvije kutije Ronhilla na stol za dečke. Samo su to čekali. Korektno nam je naplatio servis a potom pokazao na gume. Izgledale su ko nove na sjajnim felgama. "Može prljanje" upitah. Klimnuo je glavom i nešto povikao na rumunjskom. Dva mulca su brzo donijela sandučić sa pijeskom i malo blata. Na gume koje su izgledale kao nove nabacali su malo blata pomješanog sa pijeskom. Sada su gume izgledale kao nove ali malo namjerno uprljane. Ušli smo u ured i ponovno natočili onu rakiju. Doru iz ormara izvadi naše tri torbe i svaku posebno otvori i pokaza sadržaj. OK salama sir i nešto oraha sve ravnomjerno raspoređeno. Razgovor je tekao do kraja druge cigarete. Dovoljno da se ono blato i pijesak dobro osuše. Krenuli smo, svatko je dodao po jednu tubu sa slikama u svoju torbu, čekao nas je prelazak granice i naša carina. Sa slikama podijeljenim u tri paketa mogli smo dobiti dobru novčanu kaznu uz oduzimanje robe ali je pojedinačno bila premala vrijednost za bilo kakvu "krivičnu" to smo znali.

Carinik nas je izdvojio kako smo i očekivali. "Pasoš i prometnu molim." Pružih mu zatraženo. Bio je visok suh sa nezainteresiranim izrazom lica, a to nije mirisalo na dobro. Pažljivo je pregledao mašinu motora koja se nakon glancanja sjajila. Obišao je oko motora i zagledao gume. Dok je obilazio skinuh gumene natezače sa prtljažnika i otvorih torbu. Ovlaš je pogledao unutra. Dohvatio je tubu sa platnom i slikama i izvadio je vani. Srce mi poče davati jazz bubnjarski finiš. "Izvadite te gornje salame." Polako izvadih dvije velike salame ispod se ukaza nekoliko manjih i gomila sireva. Ubacio je tubu natrag u torbu i klimnu glavom. "Čekajte". Slična stvar se ponovila i kod Škota. "Kome trebaju ova platna?" Upita. "Cura mi je na akademiji, a kod nas su skupa." Škot je odgovorio nemarno i uvjerljivo. Potrgao je original omot sa kartonskog poklopca i pažljivo malo izvukao prazna platna. Slegao je ramenima i vratio Škotu tubu. Kod Strele je samo pažljivo pregledao motor.
"Nove gume i servis motora". Nasmiješio se. "Ne samo servis ali su prali motore pa djeluje kao da..." započeo je Strela. Zaustavio ga je pokretom ruke i uručio mu sva tri pasoša i prometne potom je polako krenuo ka koloni vozila koja je čekala. Dok je odlazio dobacio je. "Slijedeći put neka vam malo bolje zaprljaju gume, a ne ovako pacerski". Mahnuo je rukom ne okrećući se. Prišli smo Streli i uzeli svoju dokumentaciju. Polako smo krenuli. Par kilometara od granice smo se počeli utrkivati. Raspoloženje je bilo očito. Život je bio lijep. Usporili smo nakon desetak minuta i produljili normalnim ritmom vožnje. Pala mi je na pamet priča o pijesku koju sam pročitao u nekom "Start-u". Negdje sredinom pedesetih godina jedan pogranični stanovnik je prelazio iz Italije u Švicarsku na rad svaki dan tamo i nazad. Prelazio je vlakom ali često je išao i prljavim biciklom. Običan tvornički radnik uljudan i fin na granici. Problem za carinike je nastao kada se prvi put pojavio iz Švicarske sa torbom pijeska na prtljažniku bicikla. Pregledali su dobro pijesak ali nisu ništa našli. Priča se produljila kada bi lik na svom prljavom biciklu išao u Švicarsku nije nosio ništa ali kada bi se vraćao nosio je torbu pijeska. Pijesak su pregledali, slali na analizu i na kraju popizdili pregledali su detaljno radnika rastavili bicikl i nisu našli ništa. Isti je dao objašnjenje da nešto zida doma i da uz put nabavi malo pijeska. Nisu ništa pitali dalje, a priča sa pijeskom je išla još neko vrijeme. Svaki treći ili četvrti povratak je bila torba pijeska na biciklu. Ponekada je i u vlaku imao torbu pijeska na povratku. Digli su ruke nakon još par pokušaja da ga uhvate. Prošlo je par godina, a radnik je sada već prelazio granicu u malenom Fiatu ali bez pijeska. Standard je u poslijeratnoj Evropi porastao. Jedan stari carinik ga je dobro pamtio. Jednog dana je ovlaš pregledao njegov Fiat 500 vratio mu pasoš i upitao ga: "Daj mi molim te, sada reci što ti je značio onaj pijesak prije par godina, samo mi reci što si švercao i nikada te više neću gnjaviti?" Radnik ga je pogledao i odgovorio: "Pa bicikl."
Dodao sam gas i zaobišao Škota čekao sam da Strela obiđe obojicu.
...........................................................................
...........


NASTAVLJA SE