Zapisi jednog puba

             Putovanje je počelo u Trstu, mol 7, i završilo je na istom mjestu sedam dana kasnije. Išli smo na Krf, a bog zna jesu li naši suputnici iz Ljubljane i Maribora išta zapamtili i vidjeli, jer su imali neobično mnogo važnijeg posla. I, kao najpridniji narod novopečene Evrope, bacili su se na domoljubne dužnosti takvim poletom, da definitivno smatram da imaju jetru od posebnog materijala, jer inače ne bi uspjeli postići uspjeh Mariborca sa zelenom kapicom, koji je, dok je čekao da dođe brod, bez pol frke sam slistio gajbu pive.
             Nikakvo čudo da su prije nas došli u Uniju, jer su definitivno imali švedsku podršku (i to onih Šveda koji jahtu napne alkoholom, i ne vraćaju se u luku dok ga ne isprazne). Logično, na koncu su, kako bi Slovenci rekli, oba naroda »vinska braća«.
             Dakle, ni na brodu, a bome ni na Krfu se nije pilo smanjenom žestinom. Kad su nas pozvali na grčku večeru, u jednom selu u sredini Krfa, u pretrpanoj sali se neprekidno točilo vino, pivo, rakija... što god ti srce zaželi, uz neprekidne usklike »Ooopa!« A na »Opa« se pije na eks, to je poznato.
             Ta večer je po mnogočemu bila vrijedna sjećanja. Počevši od parkirališta, na koji su nagruvali petnaestak autobusa i barem tisuću ljudi, tako da pola sata nisi mogao ni pomisliti da izađeš iz autobusa. U međuvremenu su turisti, vjerojatno za opuštanje, otvorili lagane aperitive, a još smo bili u autobusu.
             Slijedilo je grupno slikanje s dva papana u grčkoj narodnoj nošnji. Nisi mogao ući u salu ukoliko se nisi fotografirao, ali fotografiju moraš kasnije kupiti. Kretenarija. Na slici sam ispao baš krasan, jer sam nosio naočale (kontaktne leće sam zaboravio u hotelu) i široko se smiješio sa friško nataknutim aparatom za zube.
             Onda smo došli u salu, gdje su zatvorili şva vrata i prozore da je bilo vruće kao u paklu. A Slovenci su ustrajno pili. Da se ne bi slučajno desilo da neki stol ostane trijezan, brinuli su se animatori, koji su se kroz gužve zdravica probijali do stolova za kojim nisu sjedili pijanci i milosrdno predlagali: »A da mi njih nadglasamo«. I zatim smo svi digli čaše i – na eks. Živili!
             Kad su nas pozvali da dođemo na pozornicu plesati grčke plesove, većina izletnika više nije bila ni za šta. Uglavnom su popadali na prvom poskoku u zrak, a kad smo plesali kolo, je svako toliko trebalo vući nekoga tko bi se spotaknuo. Na sve to nam je pjevao veseli zbor maturanata, koji je digao čaše sa crnim vinom i pjevao:
             »Slatko vince piti, to me veseli...«
             Kad je večera završila, i kad smo se vratili u autobuse, poče nas daviti nekakav frajer, koji je očito imao curu, Zofku-fofku, kako je stalno naglašavao. Počeo je pripovijedati o svojoj Zofki-fofki, s neizbježnim zaplitanjem jezika, uz gromoglasan pljesak s galerije. Nakon toga je vikao:
             - Šofeeeer!
            - Kaj je?
            - Sretan put!
             Putovanje u hotel je završilo tako, da je cijeli autobus radosno pjevao »Ija-ija-o«, a šofer je u očaju vrtio glavom. Kad smo se iskrcali u hotelu, glava neke obitelji je zaključila da se još, da upotpune večer, treba napiti. Svaka im čast kad uz tolike litre ostanu trijezni do kraja večeri.
             A kako i da ne piju na takvim izletima, kad je u Sloveniji zabranjeno točiti alkoholne pijače do 10 sati ujutro. Zato idu u Grčku, pa je sve u redu ako su pijani od rana jutra, jer su nam poneki suputnici na povratku u Italiju, u četiri ujutro, nosili gajbe piva i počesto potezali iz uvijek otvorene kantice.

            Zato: Živilo europsko jedinstvo! Kad su sve pijance u Europi pod jednu kapu stavili, onda će tamo biti vrlo veselo.
             U zdravlje!

             »Zlo onom tko o tom zlo i pomisli« - rekao je kralj Edward ili tamo neki držeći u rukama podvezicu – i svi su odmah na to i pomislili. Logično. Tko ne bi pomislio na zlo kad ti kralj u rukama drži komad ženske odjeće (koji, naravno, nijedan muškarac javno ne spominje, ali svi bulje u njega kad god se pokaže), mlatara njime po zraku i, Gospodi pomiluj, ustanovljava viteški red s imenom dotičnog komada odjeće. Doduše, kad su vitezovi počeli nositi podvezicu na rukavu (a na podvezici opet pisala kraljeva izjava, za svaki slučaj), više nije bilo tako prosto (i uzbuđujuće) pomisliti na podvezicu kad se već pokazuje javno. Vjerojatno su dame upravo zbog tog razloga i prešle s podvezica na haltere, a još nijedan engleski kralj nije došao na ideju da ustanovi viteški Red haltera.           
            To je bilo, znači, 14. stoljeće, a sada je 21., a u proteklom su ljudi pretrpjeli čak tri seksualne revolucije. Zahvaljujući njima, sada se na svim boljim kioscima slobodno prodaju časopisi á la Penthouse, Playboy i još stotinu sličnih naslova (koji bi, uzgred rečeno, vrlo rado čituckali i vitezovi i kraljevi srednjovjekovne Engleske), homoseksualci paradiraju po cestama svih glavnih gradova da pokažu koliki su homići, i još stotinu stvari na koje se svi uplašeno prekriže, te ih nasamo u detalje proučavaju.
            Dakako, svako spominjaje bludnosti u javnosti zaslužuje najveću moguću osudu, psovanje, demonstrativno prekriživanje, te (ukoliko živite u Americi, gdje je to lijepi narodni običaj) tužbu časnom sudu zbog uvrede, bludnosti, te nanašanja ozbiljnih ozljeda, kakve je, na primjer, Justin T. bio nanio kad je onoj nekoj pjevačici otkrio prsa (usput, niti nisu bila nekakva za pogledati). I nakon što je Justin nanio čednoj američkoj javnosti tako ozbiljne ozljede, zbog kojih ga se ispleti tužiti sudu, dobijemo podatak da je taj prijenos oborio sve rekorde gledanosti na određenoj televizijskoj mreži. Ali, da se niste usudili ni slučajno pomisliti da je to zbog toga što Ameri rado gledaju nemoralne prijenose. O, ne! To je samo da se bolje informiraju o tome kakav je Justin erotoman i siroti snimatelj pornograf. Vjerojatno zbog toga i snimaju pornjavu u masama.

            Ali nije takva čednost svojstvena samo Amerima. Nije teško naići i na pokoju predstavu poput »Čaja za dvoje« u izvedbi SNG Maribor, radnja koje se događa u staračkom domu. Deda nanjušio bakicu, nekadašnju glumicu. Onda skočio u apoteku, kupio one čudotvorne tablete od kojih se odmah pomladiš, popio dve i došao bakici u sobu. Onda se ugasilo svjetlo i slušali smo ovakav razgovor:
            - Ako se sjećaš, sad mi trebaš malo pomoći... Digni malo nogu... Tako.... I, kakav je osjećaj!
            - Ooooo, pa i nije tako slabo.
            Mračna pauza. Zatim se začuje hrkanje.
            - Draga, draga... Čuj, probudi se... Znaš, ja sam popio dvije... Bilo bi lijepo da možemo ponovno....
            - Hajde, Janko...
            - JUHUHUHUHU!
            Cijelo kazalište se previjalo od smijeha. A onda, naravno, poslije slušam komentare poput ovog, izjavljenog s neobično kiselom facom: »Ova predstava, nadam se, nije za djecu...«
            Kriste, kakva je to bila pornografija! Slušali smo kako bakica i deda obavljaju najčasniju domoljubnu dužnost u potpunoj tišini i tami.

            A, za usputnu napomenu, tu dužnost je pohvalio i sam don Baković. Čujte i počujte, moralisti i kršćani! Poslušajte svećenika i pođite u krevet.
            Ali, ne zaboravite se prije pomoliti i poslije oprati ruke.