svemirska ljuljačka

Link

nekako odmah do hefestovih nogu
u dnu nebeske kovačnice
nalazi se košara naglih odluka
iskovane su olako
poput nekog božanskog otpada
i spuštene lancima snova
u gladne duše
i nije to varaždinsko krvavo nebo
bio sedmi pečat
utisnut i neprepoznat
vezala sam ga sasvim voljno
i ako ćemo iskreno, sasvim lako
za kotače svoga auta
na svom hodu po tom godu
razlilo se onako halapljivo
zagrebačkim jutrima
čekajući hladno
da tirkiz i jantar prevladaju
poznato je naime
koliko je olimp
krvožedan, prijetvoran i pohotan
jedino u ovoj priči nije jasno
jesu li to afrodita ili atena
bile hefestu opet u mislima

veliš sablju nosim oko pasa
mijenjam oblike kao vidra
riječi mi ništa ne vrijede
jer ti ništa one nisu
početak onaj
koji se budi uz miris zemlje
tupi, blagi, iskonski
ljubim svaki tvoj ton
i misli ljubim što ih oči te rađaju
još kada bi preko tih usana prešle
pa da ih čujem
oh, to su samo želje moje puste
sve to sto znam dao bih
za poljubac jedan tvoj
D.

ona.
uza zid zgrade u centru grada, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja u zabavnoj likovnoj radionici.

on.
stoji uz otvoren prozor na prvome katu zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski,, mlađi.

pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi.
pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija 10tak koraka ispod prozora.
shakespeare, miruj, ista je to situacija. trenutak je radostan, očuđujući, savršen. baš kao oliverova pjesma

uber.
pristiže nakon dvije minute kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj.
trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj.

ona.
tijekom vožnje, razmišlja o tom krasnom, nenadanom poklonu kozmosa.
divno, voli izazove! sutra će ga pokušati pronaći.
kavica? )))

Link

Link

opet udara kiša u naletima
slijeva se gusto niz staklo
što me dijeli od nebrojenih kilometara
te prljave ceste kojom vozim često
nije to topla blagodarna kiša
ljetne večeri
ma
baš ću stati na toj cesti i izaći
ponuditi sasvim mirno
svoje lice kiši
pustiti da razdvoji sve niti
kojima me vezuješ za se
pustiti da spere hladno i sigurno
sve tvoje pečate s mene
pa
čista i slobodna
zaokružena
i opet svoja
otići na neki otok
ponad ružmarina i litica
prepustiti se
molitvama
željama
pjesmama
mislima
na druge muškarce

Link

doći ću kad pomisliš da nikada neću
kad seoski psi prestanu osluškivati u daljinu
u mrkloj noći kad sve stane
kad oluja uzme sve pod svoje
onda ću ti tako nevidljiv doći

kad me budeš sanjala prići ću ti
ni sama nećeš znati
da li sam to stvarno ja

D.

smišljaju te oči lijepe
i ono sto ne razumijem
i ono sto jesam
jer znanje moje je malo
jedino znam nešto o početku i o kraju
a ovo između
što je ljudska sudba oblikovala
to i ne poznam previše
sudbina je lijepa i promjenjiva je
mada ona misli da je stalna
ona, tješi se

D.

kao da neke egzotične leptire
susrećem po prvi puta
u nekim dalekim krajevima
iza svih planina što postoje
daleko negdje ideš
dug je taj tvoj put
veselim mu se i ja
jer čini mi se kao da i ja putujem s tobom
kad nas dvoje tako stignemo tamo negdje
želim da ti soba bude topla
želim da ti postelja da bude udobna
a strop visok
kad budeš skakala sretna po krevetu
da ne dotičeš plafon
već uroniš u oblake mojih osmijeha

D.

Link

s pahuljama snijega
neočekivano
zapletu se iz visina
u moju kosu
tanane niti sjećanja
na stanoviti šapat
u tmini i osami

i svjedočit ću nebu
pokušala sam drsko
skloniti pogled
zatvoriti uho
prognati sve daleko umom
na koncu ipak
usudih se obgrliti
usnama raspiriti
sve ono što pronosi šapat
svjesno i voljno
ponudih evo za žrtvu
sva svoja krila

prepoznajem taj titraj
raste ta plima tuge
utočišta nema
za nedostojne

izađi iz komfort zone
povinuj se, podloži
mirno i meko
i shvatit ćeš
godi to
iznenadno
neočekivano
slojevito
možeš li to
ili strahuješ u tmini
a nema tu drugih
ovdje smo samo
ti i ja
duh i tijelo
i naš savršeni kozmos

Link
Link

sa svakim hukom južnog vjetra
nešto se pomakne iza mojih vjeđa
jantarni odsjaj poigrava blago
na otiscima dlana
srebren tračak tvoga daha
štitim od noći
štitim od jutra
štitim od drugih
sakrivam ga i od same sebe
i dugo tražim
lutam polako
po zakucima svojih bedara
klizim niz kralježnicu
hvatam ga na njedrima
izranjam s njim
nježno, opijeno, slatko
budna
predajem se snu

Link
Link

tražio si me možda jutros
vilu, anđela, vihor, vatru
bijah iza tvojih vjeđa
iznad obrve
u jamici na obrazu
u najdužoj crti dlana
a opet
našao me nisi
sreća je hirovita milosnica

na toj planini
duboko dišeš i mirno spavaš
štite te sve kišne nimfe
a ja
nisam nimfa
nisam galeb koji uči letjeti
nisam pastir koji istražuje osobnu legendu
nisam héloïse
a ti
nikako ne smiješ biti moj abelard
drugačija je sudba
možda mogla zaogrnuti nas

a muza
muza sam ti još i mogla biti
pa pokloniti iznova osmijehe
tvojim glagoljivim čarolijama
ali što ako bih naljutila nimfe
uhvatila taj poljubac
skrila ga u medaljon
da me grije na onoj
udolinici u korijenu vrata
na samom bilu
što kuca neoprezno
i nesvjesno tog opasnoga blaga
spasa mi ne bi bilo
ni u morskoj pjeni

Link
Link

kao da si majka svih riječi
tako ih olako slažeš, a ja ih u čudu gledam
ne moraš biti ništa poznato do sada
nikakvi kalupi ti ne moraju pristajati
pa da ih olako navučeš na svoje golo tijelo
koje pokreće taj dragulj sto sja u tebi
vjerujem da si stvarno lijep svijet
u nepristupačnim liticama, skriven i samodostatan
ništa tvoju ljepotu ne može prekriti.
D.

plima novih dodira
slijeva se iz tvojih slova
uznemirujuća, opojna, zagonetna
tek da im čujem zvuk
naslutim milovanje
tvojih neobično nanizanih riječi
ma gdje se to uče takve misli
i uokviruju platna
po kojima slikaš,
a ne šaraš kistom
kojeg si namijenio meni

Link