Inside out

Pravi kavalitr je uvijek spretan i spreman priskočiti u pomoć dami, u što svakako spada i trenutak kad se dama stane poigravati cigaretom ko dild.... ovaaaj, čarobnim štapićem, čekajući da dotični mladi gospon poleti i sigurnim joj pokretom, uz onaj alfa-zavodničko-neštimenimalavrdat pogled ravno u njene optika anda zjenice, pripali cigaretu.








Dobro, kaj sad, treba to malo i vježbat'.

... burek i burek daju dva.
Što nema veze ni sa čime ali ako ne spomenem burek, ovdašnje pučanstvo bi se nedajbože moglo zakačiti za pravu temu zapisa - a ovako, tu je burek, ma jebo sve, tu su dva bureka! - i svi mogu presretno pisati besmislice kako doma peku pitu a u slastičarni jedu tortu od kestena. Što jedno i drugo ima silne veze sa činjenicom da sam u stvari pisao o parenju mutiranih rotkvica na Mauriciusu.
U stvari sam mislio napisati vodić po kafićima pod naslovom "Gdje su me sve skoro pa pozvali na kavu, prije nego im se digao na mene. Želudac." ali mi se čini da je to već izdano. Ma tko bi čitao sva ta postignuća povijesne enciklopedistike.

Nego, 1 je. Koju cuckovu šlapicu vi tu radite budni?!
Ček, krivo, Niste vi budni nego ja. Zajeb. Ajmo opet.
Koju šluckovu capicu ja tu radim... ne, ček. Bemti Jareca i graševinu, kako čovjeku smuvaju ekolev... eklovecn... eklocven.... brbljavost.

Idem spat.
Neka me netko sutra podsjeti na mutirane rotkvice, imao sam čitav taj tekst u glavi, nu, tu na vrhu plezika koji mi se jete.

I dva bureka su. I dva bureka su... I dva bureka sva od dreka dva bureka su!
Hehe.

Idem tisliti na morticu.

SLIKA - SLIKA

Javna objava je zabranjena ali ovo je MOJ dossier a ne nečiji tuđi, a obzirom da je kompletno lažan da ne velim bolje - sjeban, podrška bi trebala imati pametnijeg posla nego kažnjavati me. No, obzirom da me ovdje ništa ne čudi - slika je maknuta, ali tko želi, može dobiti link da je vidi.
Ukratko, po Iskrici, imam 8 (osam!!!) profila, od toga 6 ženskih (!!).

Kakvih 8 vražjih profila???

Iskrica, haloooo, ima li koga doma?!

Ono kad ti ona veli, bilo je baš lijepo pričati s tobom i sad idem u krevet no ne spavam sama... i pošalje sliku svog kreveta u kojem gol golcat ispružen leži jedan vrrrrlo žestoki dečko...

Ne, ja nikad ne lažem niti pretjerujem.
Ne vjerujete?
Ok.
Nemoj da bi poslije bilo, nisam znao nisam htio nisam ogulio krumpire.

Samo za 18+.

Pokrijte maloljetnicima oči, odmah!

Ide.

Ide.

Ide...







Što sad, jel' istina ili nije?

Za lurkericu, ili više njih (bit će ovo drugo puno točnije):
Da, ima i iskrenih i duhovnih i ozbiljnih i poštenih i sve što ti srce i savjeti iz Glorije požele. No neki od njih nemaju plave oči, nisu 190+ visoki ni 100+ teški, možda čak ni nemaju dvije vile kod Dubrovnika i malu kućicu u Toscani, a bogme čak ni privatni mali mlažnjak - taj dio duhovnosti im, eto, nedostaje. No ništ' se ti ne sekiraj, naići će baš takav na Iskricu, te baš sa željom da si pronađe curu ne baš atraktivnih gabarita no srca čak i većeg od broja veša, samo treba biti strpljiv.

Zajebanciju na stranu - da, ima ljudi kojima fizički izgled nije mjerilo ama baš ničeg.
Pogotovo ako se unutar tog apsolutno nebitnog fizičkog izgleda krije dobra guza.

Rugam li se nekome? Naravno da će uobičajena kokodakajuća kritičarska komisija upravo to zaključiti. Čak će točno i zaključiti, samo će, površne kao i uvijek, propustiti činjenicu da se prije svega rugam sebi.
A u biti, sve ove gore koje se jutrom bude uz mantru - ja bih duhovnog i divnog i da je visok, plav, zgodan i bogat, te da mene zavoli baš takvu kakva jesam, dakle nezamjetljivu, običnu, prosječnu i ni po čemu posebnu - u pravu su. Tako se i treba postaviti. Jebo usvojene kriterije i realnost, posegnimo za zvijezdama!
Ako ne posegneš, kako ćeš zasigurno znati ne možeš li ih ipak nekako dohvatiti?
Pa ja velim fuck that. Posegni!

Samo izbaci ono sa vilama kod Dubrovnika, osim ako se ne pališ na hadezeovce.

Četvrtak je dan koji dolazi poslije utorka.
Glavica salate raspoznaje Mozarta od Bacha.
Najljepši je zalaz sunca kad je zrak otrovan sumpornim spojevima.
Ma, svejedno mi je.


Odaberi uljeza.

Mentalni sklop 1:
Pas si je lizao jaja i zatim veselo lizao oduševljenu vlasnicu po licu, što je bilo baš smiješno.
Za one koji si još uvijek preko e-kupi nisu nabavili smisao za humor: smiješno je, jer ona nije vidjela što je pesek radio pred par minuta.
Zaključak: kad od nedvosmisleno smiješnog događaja u tri sekunde dođeš do zaključka da netko mrzi pse, životinje, ljude i sve crne rupe ove galaksije (a i pokoju bijelu, tek za potaknuti maštu ljudi koji je baš i nemaju), onda ti baš i nema svrhe išta objašnjavati.

Mentalni sklop2:
Pas si je lizao jaja i zatim veselo lizao oduševljenu vlasnicu po licu, što je bilo baš smiješno.
Za one koji si još uvijek preko e-kupi nisu nabavili smisao za humor: smiješno je, jer ona nije vidjela što je pesek radio pred par minuta.
Zaključak: kad od lizanja svojih jaja pesek pređe na lizanje tvoga lica, onda moraš imati gadno sjeban mentalni sklop koji iz toga zaključuje da se sigurno mrzi 69. 69 je, naime, poza u spolnom odnosu gdje se istovremeno radi i cunilingus i felatio (žao mi je, neuki će morati guglati, iako znam barem jednu osobu ovdje koja bi to sad odmah prevela u pušenje i lizanje) i - vjerovali ili ne - odnosi se na ljude. Homo sapiense. NE odnosi se na oralno obožavanje kućnih ljubimaca. No, ako se već lizanje psećih jaja smatra primjerom za uživanje ili neuživanje u 69, baš sam radoznao čuti iskustva koja, eto, ja sam nemam pošto em nemam psa, em svoje jezične vještine u pravilu prakticiram samo sa meni identičnom biološkom vrstom, na obostrano veliko veselje. Mislim, mora da se radi o iskustvima, ne? Jer kako bi se inače, jezušimarija, došlo do ideje o 69 na temelju samooblizanih jaja nekog milog canusa?

Kad me već vučete za jezik. Koji, FYI, ne liže svoja jaja jer, kao što je svojedobno odgovorio Mel Gibson na pitanje zašto je opet počeo pušiti i više ne jede pseće kolačiće - kad god si pokuša polizati jaja, padne s kreveta.

Komentari ostaju zaključani, ne zbog Erga, nego zbog toga što mi komentatorsko kokošarenje izaziva urtikariju.

Eh da, još nešto, skoro zaboravih:
Najprije je na ignore odletio kokošinjac koji me pokušavao uvjeriti da mi život (ovdje, pa i općenito) ovisi isključivo o njihovom smeću koje u ogromnim gomilama ostavljaju pod blogovima. Kao, to se zove popularnost. Issovih ti šlapica.
Sad pomalo leti na ignore kokošinjac koji više sebe nego mene uvjerava da se bez obilnog zavlačenja u mile prenemažuće guzice neću zavuć' ni u čije gaćice. Dakako, čak i sama pomisao da se tim guzicama ne bih zavlačio ni u što ni da jedine u svemiru imaju vagine, njima je nepojmljiva. A šta'š. Svatko sudi po sebi, tako to ide. Bizarno je, usput budi rečeno, to da isti taj kokošinjac vrvi napomenama da one nikad ne bi nikome dale bez da ih barem zamete vjetar. Pošteno, ne bih ni ja na njihovom mjestu. No čemu onda histerično kokodakanje kad netko vidljivo i nedvosmisleno pokazuje da to ni ne želi? Mislim, nit' gaćice nit' vjetrove?
Ovo mi je baš bila dobra rečenica.

I usput, opet mi raste broj pratitelja. Bit će da ovdje popularnost možda i ne ovisi baš toliko o toni proljeva u komentarima i histeriji izazvanoj cjepivom protiv humora i neizlječivom površnošću uz potpunu nesposobnost čitanja sa barem mrvu razumijevanja. Nije da je meni to bitno za išta, nego naprosto katkad volim srdit kokošinjac.

Liiiiiizzz slurp.

Gledam neki dan, oveći pas u parku, vlasnica sjedi na klupi. I doskakuće pas do nje, krene je lizati po rukama, licu, po nosu, čelu... a ona presretno, ma gdi si ti meni, dođi mamici, daj mamici pusu, joooj na kak si mi slatki, na mamica tebi da pus...
Dvije minute ranije gledao sam kako si je ta zvjerčica jezikom marljivo uglancavala jaja do vrhunskog sjaja.
Ovaaaaj... :))))))

Nego da. Nije to tema. Samo je zabavno. :)
Tema je da se naježim svaki put kad pročitam/čujem neki propuhani polumozak kako uvjerava sebe kako je sav divan, pozitivan, usmjeren, izmeditiran sve do šesnaesterca i dvanaesterca (a možda i uz koji penal), kako si stalno - sam sebi, ne - šalje pozitivne vibre i kontrolira si emocije i kako je sve supić i rozić i krasnić i u 3,14tjku materinu savršeno.
Je.
Prvo, da nema tih koji si, kao, "kontroliraju emocije", ne bi se u svijetu prodalo ni 3 kutije Prozaca godišnje.
Drugo, kad netko počne sr... kenj... ček, naći ću ja fin izraz... ma ono, time jebat na suho sve oko sebe, onda znam da laže koliko je dug(a) i širok(a), ili je naprosto neizrecivo, neopisivo i nenadjebivo glup. A.
Kako da doživi stres netko kome se stresti može jedino celulit na guzici? Mislim zbilja.
E da, postoji i treća opcija, a to je da se radi o serijskom ubojici koji umjesto "dođi u kombi, daće čika bombona" koristi kvazipozitivna prenemaganja kojima mami blentavce u podrum na trajni stan, ne baš obilatu hranu, uglavnom ne baš rđave lance i uz tek pokoje bičevanje dnevno. Ak' se mene pita, sve zasluženo, osim hrane.
Poznajem više takvih ljudi. Svi su redom sjebani u mozak ravno do potiljka. Pozitivno je što to pokušavaju promijeniti, naravno da jest. Nije pozitivno što glumataju usrane anđele na Zemlji uvjeravajući sve druge da je stanje sjebanog mozga baš idealan način življenja. I opet - ak' se mene pita, tko nasjedne, nije bolje ni zaslužio.

Nego da.
Da rekapituliramo:
sprdati se sa fanatičnim pesoljupcima - check. Nagaziti ispropuhane meditativno-astralno-spirituano-ultrafijusuperlalaprađilisti pozitivne dušice - check.

Sad mogu ić jest', pohani škampi me dozivaju milim okicama s tanjura.

P.s. moram zaključati komentare jer inače mi Ergo nema na kaj grintat'.

- Meni neke stvari nikako ne mogu doći preko reda, započela je ona.
Razumljivo, odgovorih.
- Najprije treba biti dobra komunikacija, pa onda razmijenimo mail adrese, pa potom i slike, pa brojeve telefona... razumiješ me, ne?
Dakako, odgovorih.
- Pa onda ako to krene na kave i druženja i nastane ona neka kemija, te da zbilja osjećam da sve to vodi nekamo... onda tek ultimativni znak intimnosti. Znaš na što mislim.
Naravno da znam, rekoh.
- Ne smeta te to? Ja sam takva i žao mi je ako te smeta.
Zašto bi me smetalo, pa to je sasvim normalno, zaključih.
- Baš mi je drago da smo se oko toga složili. A sad, mogu li te pitati nešto osobno?
Uvijek! - radoznalo uskliknuh.
- A što ti misliš o menage a trois?

Zagrc.

/Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše, u meni su kiše tiše/

Lijeno klizanje kišnih kapi po prozorskom staklu izvlači mi pomno potiskivanu svjesnost neumitnog prolaska vremena. Ne, ovo nije moje vrijeme i definitivno ovo nisu moje kiše. Ili jesu, baš zato što nikad nisu bile, niti će biti moje. Ponekad imaš upravo ono što nikad nisi mogao imati. Ponekad - katkad - s vremena na vrijeme... ma vraga. Uvijek. Uvijek su kiše tu, samo ti nisi. I ne prolaze kiše, ti prolaziš.

/Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moja jutra
nepoznate mračne sjene, buđenja su moja sutra/

Ponekad - katkad - s vremena na vrijeme... ma vraga. Uvijek. Uvijek su buđenja negdje drugdje u nekom drugom vremenu, u nekom nikad dotad viđenom krevetu uz neki čudni noćni ormarić koji nikad nije postojao. I jutra, po čitavu noć dolaze i taman kad ti već pokucaju na vrata - nema ih više. Tek se sjene mijenjaju iz mračnog u tmurno i crnog u crnije.

/Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad./

Poljubi me, ili nemoj - nikog nije briga niti je ikad bilo. Kao da je uopće i važno! Tu smo negdje ne videći se, ne čujući se i ne dodirujući se, u dva preklopljena vrtloga koji prolaze jedan kroz drugog ne postojeći u istom svemiru. Možeš me poljubiti, doista, ničije usne to osjetiti neće, ni moje ni tvoje. Ni prsti neće znati da se držimo za ruke ni koža nam se neće dodirnuti iako čvrsto zagrljeni lutamo tražeći se. Poljubi me, ili nemoj. Zaista nije važno. I nije važno što druge prilike neće biti, niti što prilike ionako nikad ni nije bilo.

/Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše, u meni su kiše tiše/

Ovo nije moje vrijeme iako ne postoji nijedno drugo vrijeme koje bi moglo biti moje. I zime, ne, nisu moje, sve te pahulje kojih neće biti i vjetrovi koji neće vijati i ledene iglice probodene kroz kožu, nije to moje. Ne znam čije je. Pitaš pogrešnu osobu, nisam ja odavde.
Nisu ovo moje kiše, moje kiše zvuče drugačije i kapi su oblije i oblaci su siviji na drugačiji način. Ne, neću ti pokazati, jer to je samo moje, uvijek je bilo i uvijek će i ostati.

Link


Jesen je. Jebiga. A nije čak ni moja.

Link

Linkić.


Cvjetiće/balončiće/bombončiće/kurtonč... no, sličice, si iluminirajte sami.

Nije uopće točno da ovdje nema normalnih ljudi. Ima, Nekoliko njih.
Svi su muškarci.
I jebomepas ako je meni jasno koji penis traže ovdje (jer penis ne traže), no opet, jebomepas ako je meni jasno koji penis ja tražim ovdje (a također nije penis, barem ne zasad, iako nikad ne reci niikad), pa onda nisam baš relevantan da se zgražam.

Što se žena tiče, više se neću s time zajebavati jer mi se svaka šala slomi o glavu, pokazujući se i previše istinitom.
Postoje zauzete i postoje luđakinje.
Luđakinje je uvjetno rečeno (uz iznimku doslovne sveprisutne paranoidne šizofreničarke), jer nije baš u redu trpati u istu košaru nekog tko je zanimljivo munjen sa nekom sroljavom kućanicom koja si ne bi smisao za humor znala naručiti ni preko e-kupi.
Digresija: termin sroljava kućanica je izvorno djelo Matije Babića tamo negdje iz 2009., da ne ispadne da kradem tuđu savršenu terminologiju.
Nego da. Veli moja draga prijateljica, pa kaj bi ti, a koja bi normalna htjela s tobom imat' posla? Kajjeje (TM Marta). Kakvi su danas gabariti normalnog, bogme ne bih ni ja htio s normalnom imati posla, pa je to onda tu taman.
Skoro.
Skoro, jer između heavy fruitcake case i kind-of-cute frikuše i dalje je ogromna razlika. Sad, problem je u tome kako naletjeti na ženu koja je dovoljno luda da ima posla samnom, a opet ne toliko luda da ja ne želim imati posla s njom. Jeb'ga, nitko nije ni rekao da je jednostavno.

Eh da, zaboravih upozoriti - tekst će obilovati prostotama, psovkama, bogohuljenjem, netolerancijom, vrijeđanjem lažnog, licemjernog i podmuklog - pa čije nježno srčeko to ne može izdržati, bolje nek' odmah razguli odavde i posveti se linkićima i sličicama. Možemo sad dalje?
Ma tko vas jebe, ja odlučujem. Možemo.

Vratimo se luđakinjama.
Nije da ja tu išta prigovaram - ako se useliš u Vrapče, ne možeš tražiti da se ustanova pretvori u Hefnerovu vilu. Mislim, možeš, ali to onda znači da si luđi od čitave lokalne ekipe zajedno. Daklem, sve je to ok.
Ono što nije ok je da se tu i tamo osjetim kao govno kad to nisam. Imam vrlo jasne i stroge kriterije oko bivanja govnom i vrlo točno znam kad smrdim a kad ne. I unatoč silnom porivu za ispričavanjem i kad se nemam ni za što ispričati - eto, odolijevam ovaj put. Nema ispričavanja. I nema skrivanja u kut. Kome pravo, kome krivo, zaista prestajem mariti za to - jedna od početničkih grešaka na koje još uvijek nisam naučio biti imun jest mariti. I to k tome mariti na mjestu poput ovog. A baš svašta.
Nije da sam ikad pokušavao sakriti ijedan dio sebe, no to očito nije bilo dovoljno pa ćemo sad redom, da ne bi više bilo ovo-ono ups nisam znala, fuj te bilo kakav si ti.
Ne podnosim glupost.
Ne podnosim religioznu zatucanost.
Ne podnosim subkulturne amebe klase vegani, antivaxeri, ravnozemljaši i ine tvari te vrste.
Ne podnosim pompozne češače guzica koji obožavaju pitati, a zašto te to smeta?
S ljudima koji je smisao za humor na razini jutarnjih viceva s narodnog radia stvarno nemam o čemu pričati.
Dovoljno?
Zasad barem.

Mislim si, jebote, svi tu svako malo nešto zapalamude traktatom te ja ovo te ja ono te ja živjela te ja trpila te ja jebala te ja majka kraljica štrukla karfiolica. Hajde, zlato - ne seri. Malo bi se prašila pa bi se malo strašila, već kako ti dođe, a na sasvim blagu zajebanciju se prenemažeš k'o da ti je šleper istovario 3 tone gnoja na frizuru. Da nešto bude jasno - svatko ima pravo biti kreten po svojoj vlastitioj želji (baš kao i ja) i ni slova ne bih rekao protiv toga. No kad mi se onako na finjaka počnu naseravati norme iz staračkog doma u Pizdinom vrelu (to je stvarno mjesto, tko ne vjeruje, neka gugla), e onda se prešlo crtu moje tolerancije.
Koja je, da ne bi tko posumnjao - vrlo niska.

Nimalo ne sumnjam da 90% tvorevina koje sebe zovu blogerima uopće neće sve ovo pročitati, a za slučaj da i pročitaju, zakačit će se za potpuno nebitne rečenice.
Burek, jebote, burek!
No uopće ni nije bitno da li je to 9 ili 90% jer mi uopće ni nije stalo do toga, niti mi na ludu pamet uopće pada ikome išta objašnjavati.
Da ovdje postoji luđakinja po mojoj mjeri i ukusu (a k tome i nezauzeta) - ne bih joj ni trebao ništa objašnjavati.

I time je sve rečeno.


P.S. Nabijem vas. :*

Carnivore mod: permanently on.
Nema veze ni sa čime, samo srdim lokalne fanatične biljoždere. Dakle, ispravka: ima veze sa zdravim razumom. I proteinima nužnim za zdrav razum. Nije da bi vegani znali značenje ijednog od ta dva pojma.

Uostalom, kaj, jedem isključivo janjetinu koja je izrasla na čistoj vege ishrani. :)

...rovokativni zapis.

Ono kad ti je dosadno pa zvekneš par iskričarki na blokadu i onda veliš - seks.
I ništ' se ne desi.
Pa onda opet veliš seks i opet se ništ' ne desi.
Pa onda veliš puuuuno sočnog, vruuućeg, klizavog, znojnog, dahtajućeg, ma vrištećeg! - seksa...
... i opet se, naravno, ništ' ne desi.
A onda veliš - burek.

(i kak' sad izdržat' i ne provjerit tko je zablokiran. Da, okrutan sam. Patricia, ne, ti ne bi bila puštena sa blokade ni da se pakao smrzne, a možda ni tad.)

Kookkooodaaakkkk!

Prije svega, isprika. Moram vas malo zajebavat'. Kad se sjetim Iskrice nekadnekad, pa onda Iskrice nekad, pa onda pogledam ovo sad, dođe mi da si vlastitim šlapicama žile prerežem. Dakle, stilske vježbe su sasvim dobronamjerno podbadanje. Pamti pa vrati i tako to.

Nekako mi je valjda teško priznati da sveopća entropija društva, a ovaj tu virtualni ćoškić je tek jedna sićušna emanacija svega što nas okružuje, jest na razini na kojoj mi zbilja dođe da se bacim sa suterenskog prozora.
I u biti ne znam što mi je gore - to što vidim oko sebe ili to što sam dio toga, sviđalo mi se to ili ne - svojevoljni dio toga. Za one koji posebno vole dugačke rečenice (to je sarkazam, no) - nemreš ljude sprdat ako si i sam među njima. Odnosno, možeš, ali ako već lupaš dreku pljusku, onda je uputno barem navući rukavice.

Nije da tu nema krasnih ljudi. Ima. 'aj'mo opet: LJUDI. To je ono kad pričaš o oba spola. Je, fascinantno je pričati o oba spola a heteroseksualno se željeti petljati samo sa jednim, jel'da? Stvarno nepojmljivo, ha? Jezuškristušimarija.
Elem da. Ljudi. Onako, sasvim ugodno ludih, štono bi se reklo zamalo normalnih. I sad, svi ti ljudi su jednako neobjašnjivo ovdje (neki već i doista zabrinjavajući broj godina) i uporno iščekuju... što?
Ako među cca tisuću (jer to je više-manje tu negdje) korisnika imaš sve skupa niti deset eksponiranih normalnih ljudi, uz možda dvadesetak lurkera (to su one mustre koje nevidljivo čuče iza stupa čekajući da ih strela božja vrit ozvizdi pa da ih netko iz čista mira konačno primijeti) od kojih ne dobiješ urtikariju, ili ne baš odmah - koliko godina treba da se ta sićušna šačica ljudi međusobno otkrije? I nešto po tom otkriću i poduzme?

Sjedim za tim već odavno izlizanim tipkama mnogo dulje nego li većina vas uopće zna što je tastatura. Nema gdje nisam bio i u čemu nisam sudjelovao. Bio, pa odlazio. Katkad razočaran, katkad povrijeđen, katkad čak i sretan (pa se kasnije ponovno usran vraćao). I mislim si, nakon svih tih godina, a započeše teći još debelo prije nego li je uopće postojao Internet, kamo sve to vodi. Kojeg to smisla ima? Ljudi su sve gori, kriteriji su sve niži, stavovi su sve gluplji, emocije su sve pliće... tzv. "društvene mreže", a u stvarnosti žderači svake društvenosti i promotori gluposti, površnosti i teške psihopatologije - to bi se trebalo zvati ljudskim napretkom?
Fuck that.
Ponovit ću: FUCK THAT.

Da. činim upravo ono što mi inače ide na živce - osuđujem bez ikakvog ponuđenog rješenja. Jeb'ga, imam izgovor - dovoljno sam star da mogu. Makar je to golo sranje od izgovora.
Iskrica mi dođe kao zaboravljeni relikt 19. stoljeća u ladici komode iz 20, a u sobi stana iz 21. I stvarno, ali stvarno ne mogu smisliti ma nijedan iole razuman razlog za boravak ovdje. Ne meni. Svima. Sve je ovdje rudimentarno - blog platforma bez editora, hrpa neispravnih funkcija, apsolutno odsustvo podrške (pokralo me za 20-ak eura, usput da spomenem), korisnici čija bi informatička pismenost (a kod mnogih i ne samo informatička) bila nedovoljna za upis u vrtić, vječno isti nimalo izbirljivi lovci na gaćice, vječno iste iritantno površne wannabe primadone kojima se hrane ovi prethodni.

U biti, možda me i više od ičeg nabrojanog tjera da pozvizdim činjenica da ako sad napišem - burek - svi komentari će bit o - bureku, naravno.

Jebo vas burek.