Inside out

Na blogu osvane novi zapis sa tekstom: Danas je lijep dan sa šetnju sa nekim sa Iskrice.
I tada krenu zapisi na blogovima...

Jarac999:
u šetnju pomalo a pomalo i ne, e, ajduk živi vječno, e, dućan ne radi, neda mi se. E.

Starky:
šetajmo ti i ja
ispod neba zvjezdana.

Ricambi:
Patriši sam reko da ču je prošetat po podrumu jer sam joj zadnja šanda da ne dobije hemeroide od sjedenja.

Patricia:
Današnjeg dana prije 156 i pol godina izmišljeno je sredstvo za skidanje mrlja. Nisu oni znali da ću ja na BLOGU pisat o tome. A svi me drže u PODRUMU. I onaj One isto a on opće nema pišu. Sara daj ne seri kad sam ja prva napisala o mrljama.
Šifra 600.

Una_SW:
Ja bih se šetala ali sam si sretna i kad ne šećem iako sam si bitna pa ipak šećem.

sara_tera:
Sredstvo protiv mrlja (ili fleka ili kako se još kaže po dalmatinski šporkoga) je jako dugo već korisno pogotovo ako se koristi u pozi robe di kappa koja je sex poza, to moram spomenuti, jer vi mislite da mi stariji više ne znam ništa o sexu i....
... (30 redaka preskočenog teksta koji nitko, ali nitko nikad ne čita)...
... i samo da ti velim patricia da ja nikad nisam rekla da si ti rekla da ja nisam to rekla.

cyberlady:
link.

arapo:
Kad sam bila mlađa i više sam se šetala, uglavnom sam se više šetala jer sam bila mlađa.

zdrni:
Šetate a? ;-))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))))
Možete šetati samo ako vam je na licu OSMIJEH! ;-)))))))))))))))))))))))))))))))

slova:
šetnja je ameriĆka zavjera i kontroliraju je gejc i šoroš.

Lana48:
link
sličica leptirića
link
sličica mjehurića
link
sličica krumpirića
link
sličica...

ladonna2:
Kad šetam šutim i neću vam reć o čemu šutim jer u šutnji je strast a u šetnji je slast...

BugaVuga
Pa ja nemrem verovat da vam i šetnja smeta. Neeem-rem verovat.


(korisnik kida nalijevo) :)))

U nedostatku drugačijih oblika grijanja, bio sam prisiljen obući gaće.

Zlobni komentari - on. :)

Ono kad ustaneš, napraviš si kavu, zavališ se u stolicu pred računalo i srčući prvu jutarnju infuziju kofeinskog opuštanja polaaaako, polako razmišljaš bi li obukao gaće ili ne.

Hebo to, zima mi je, oblačim se.

Plavuša mod - on.
Neka mi netko, lijepo molim, objasni koja je svrha slanja poruke nekome, pa potom strelovito trpanje na ignore da slučajno ne bi štogod odgovorio, nedajbože k tome i smisleno.
Plavuša mod - off.

I onda nek' ne zaključim da se žene dijele na zauzete - i luđakinje. :)

Link

/Ja živim na slepom koloseku
prošli su svi moji vozovi
čit'o sam današnje novine
nisu izvučeni moji lozovi.../

Kako to obično biva u svijetu gdje java snove ne sniva, sretoše se Iluzija i Stvarnost.
Lijepa si, reče Stvarnost. Ne, nisam, odvrati Iluzija. Obična sam i beznačajna.

/Sunce izlazi i zalazi
sve je kao i obično
kada o tebi ne razmišljam
stvarno se osećam odlično.../

Ti ne postojiš. Ti nisi stvaran, Iluzija reče Stvarnosti. Ali ja postojim, odgovori Stvarnost. Pogledaj me! Dodirni me!
Ne, ne mogu, tužno reče Iluzija. Ne mogu jer ja sam stvarna, a ti nisi.

/A kada padne noć ja zovem upomoć
jer tebe nema tu
I svaki novi dan k'o smrt je dosadan
jer tebe nema tu.../

Oni koji su te ranjavali i gazili, jesu li oni stvarni? - zapita Stvarnost. Ne znam, reče Iluzija. Jesu. I nisu. I nije važno, naposljetku, jer ti mi ne možeš pomoći.

/Nisam dripac ni probisvet
i ni zbog čeg nije me stid
imam svoj mali svet
i oko njega kineski zid.../

Ne možeš mi pomoći, ponovi Iluzija. Ni ti ni itko drugi. Meni nema pomoći.
Zgranuta Stvarnost samo ju je promatrala bez riječi.

/Sunce izlazi i zalazi
sve je kao i obično
kada o tebi ne razmišljam
stvarno se osećam odlično.../

U mojoj stvarnosti za tebe nema mjesta jer ti si iluzija, tvrdoglavo zaključi Iluzija. I nikad ni neće biti mjesta. Nikad! Razumiješ li, nikad!

/A kada padne noć ja zovem upomoć
jer tebe nema tu
I svaki novi dan k'o smrt je dosadan
jer tebe nema tu.../

I kako to obično biva u svijetu gdje san javu sniva, raziđoše se Iluzija i Stvarnost. Okrenuše si leđa, pokušavajući napraviti korak svatko svojim putem, čekajući da iza leđa začuju korake koji se udaljavaju.
I čekaše.
I čekaše.
I čekaše bojeći se okrenuti i provjeriti da li im iza leđa još uvijek netko stoji.
I čekaju možda još uvijek, dok iza leđa grize ih tišina.

Idem ja tako danas doma (što nema nikakve veze sa Jerryjem) i mislim si, što za ručak? I onda me ničim izazvan iz voleja opali flashback na onaj Krelecov burek i naravno, aj' ti sad nemoj misliti na torticu! Na burek, no. I što će ti bit? Ni pet ni šest ni korijen iz devetstopetrnaest, eto mene kako žvačem kolesterol punom gubicom.
Krelec, čisto da to bude jasno i službeno, za moj prvi infarkt ćeš biti kriv osobno ti.
Za drugi će već biti krivi Pfeizer i neka sisata iskrič... ovaaaaj, sveudilj duhovna mlada dama. Pod mlada podrazumijevam sve ispod 80 i sa ne više od jednog plastičnog kuka.
Što također u biti, kad malo zbrojiš, oduzmeš, podijeliš i iskubiciraš, također nema veze sa Jerryjem. Barem ne onaj dio sa plastičnim kukom.

Neeemojte misliti na... no, torticu, kaj drugo?

Navukao me krelec, ne bih ja inače nikad, šlapica mi.

Pred nekih desetak godina to je izgledalo ovako...



... a mesna pita je izgledala ovako...



... rižot od hobotnice, spremljen specijalno za Iskricu (moj je tadašnji nick bio Winetou)...



... rižot od tune ovako...



... a za desert, voćna salata.




Navodno, veli se za muškarce da kakvi su u kuhinji, takvi su i u krevetu. O tom, potom. No jedno je sigurno...

... i za 20 godina, još ću uvijek fino kuhat'.

Da to pročita Šenoa, opalio bi me turopoljskim topom ravno u... šlapice i ni postolar ni svi vragovi mi ne bi pomogli.
Hjuh. Imperfektni hjuh.
U stvari naslov nema veze ni sa čime al' mi tako došlo.

Htjedoh tek podijeliti sućut sa svim meteo(ro)patima svijeta koji se sad, najvjerovatnije, jednako gnjecavo osjećaju nj. Ono, njnj. Njnjnj jebote. Ne znam da li mi više idu na jetrica kilavi ljudi ili kad sam i sam mentalno kilav.
Toliko o dobroj samoreklami.
Idem sad stavit u kalendar da sam svaku večer slobodan za pričanje zvizdarija.

Moraš u nečem' bit dobar, no...

Sunce ti micikino.
(Digresija: kad se sjetim svog okretanja očima na te stare - što, psovke? Kletve? A ne'š ti prostačenja iz Habsburške monarhije)
Nazad na temu.

Vozim jutros prema jugu i već na rubovima zagrebačkog predgrađa auto mi se stane umatati u maglu, ne tek neobične čuperke koji jedva objašnjivo čitavo ljeto pred zoru grizu grmlje uz prigradske ceste, nego baš pravu maglu, gustu, ljepljivu, pravu jesensku. Palim maglenke i mislim si, to je to, zore su na 'aj' bok, sunce je na 'aj' bok, ljeto je na 'aj' bok, što je, uostalom, za početak listopada nešto što se i očekuje. Valjda. To je to, a prognozu o popodnevnih sunčanih plus 27 si mogu zabiti u... jel'.
A sad gledam kroz prozor i stvarno, vidi ti to. Sunce k'o nacrtano. Iako, tamo negdje prema horizontu više se osjeća nego vidi vlažna maglica koja samo čeka sumrak da se rasprostre tlom, jer, na koncu - jebiga, jesen je.

Dobra strana moga posla je što mi ne dopušta baš često da ono što gledam, zaista i vidim. Ugodno je kad si možeš priuštiti biti površan. Magla je samo smetnja u vožnji, uvelo lišće je samo poziv na oprez pri kočenju, kiše i kišice su samo podsjećanje da treba doliti tekućinu za pranje stakla i pitati svog omiljenog perača automobila kako je, da li je dobro, radi li, te kad me može uzeti preko reda jer - pa dobri smo si, bemmu šlapice, i to 5 eura napojnice po pranju dobri. Čovjek je skroman, srećom.
Ugodno je kad si možeš priuštiti površnost i u magli ne vidjeti sjetu, u uvelom lišću ne vidjeti tugu, u kiši ne vidjeti prolaznost života.
Kamo bismo došli kad bismo iole obraćali pažnju na takve stvari?
Mislim, zbilja.

Sunce mi micikino sije tamo vani, kava na stolu je baš najtaman kakva treba biti i nakon pisanja ovog zapisa čeka me novih par stotina Xcom2 aliena koje treba ubiti.
Šta sad?

Ja barem priznam.

5.11.2008.

Uskipjeli

Vrijeme migoljavo curi kroz prste poput pijeska, nezaustavljivo, nepovratno, rasipajući se i nestajući bez traga. Nije još doba žali za propuštenim... no doba je straha od te žali.
Od bijelih se nada ispunjavaju bjelje, od crnih se slutnji se obistinjuju crnje. U raskoraku krajnosti, rastegnut do pucanja, čovjek hvata niti svojih težnji i nespretno ih plete u tkanje života.
Ako pomisliš da ti je život u ruke dao dobre karte, otkriješ da su to karte za neku drugu igru... i da gore ne mogu biti. Pravde nema. Dobrota zamalo nikad ne biva nagrađena. Tko nije spreman gaziti leševe, cilj mu uvijek izmiče.
Što manje želiš... manje ćeš dobiti. Nijedna se želja ne ispunjava do kraja. Skromnost ne donosi ništa osim vječne čežnje za nedosegnutim.
Plesti niti... tkati. Pucaju, hvatati ih, tkati ispočetka, uporno i uporno iznova. Iza leđa, podmuklo, šulja se spoznaja da je broj početaka konačan. Nadati se čudu... i nepuknutim nitima.
Želja - uhvatiti sreću. Cilj - držati je čvrsto da nikad ne pobjegne, držati je nježno da nikad ni ne poželi pobjeći.
Ponekad, u svijetu neispunjenih želja zasja svijetli tračak ispunjenja. Ponekad, tek ponekad, nemoguće postaje moguće, a san se uistinu živi.
Razmišljati... analizirati... shvaćati. Procesi koje um nesvjesno vrti u svakom djeliću sekunde, potaknut svakom rečenicom, rječju ili tonom glasa... beskonačno, stvarajući beskonačan broj scenarija, pretpostavki i strahova. Teško je pitati. Još je teže na pitanje dobiti odgovor. Najteže je slijepo vjerovati.
Jedini trenuci kad um zasigurno ne stvara ikakve besmislene konstrukcije, trenuci su strasti, prepuštanja i dodira. Trenuci kad raj prestaje biti san i postaje stvarnost, kad svijet nestaje u izmaglici uživanja i ništa, baš ništa, ne može biti pogrešno. Trenuci kad... ljubav neodoljivo miriše iz svih pora.
Svijet boli. Neznanje boli. Nema pravog neznanja... svako neznanje je ipak mali djelić znanja, komadić nepopunjene slagalice čija zjapeća praznina otrovno ranjava, nedajući mira dok se ne popuni. Ne reci mi ništa... ili reci mi sve. Između, ponor je užasno bolnih pretpostavki.
Neznanje boli na mnogo načina. U javi... ali još više u snovima, jednako kao što i mašta u snovima biva ljepšom i savršenijom. I sanjaš sve što te proganja, ali i raduje... svoje najsnažnije misli u snu ispreplićeš na načine javi nedostupne. I sanjaš... što jest, čega se bojiš i čemu se nadaš. Snovi su pitanje. Snovi su odgovor. Snovi nas čine onima koji jesmo.
Sve dok sanjaš, postojiš. A kad više i ne budeš sanjao, kad se posljednji san raspline u vječnu tamu, postojat ćeš u snovima drugih... jer ljudi nestaju, no snovi su vječni.
Provodiš li ga sanjajući, život je vječan. Provodiš li ga ljubeći, život je vječan. Čak i kad mu fizički trag bude prekinut, rodit će se opet na ovaj ili onaj način... u neprekidnom nizu jednog te istog sna, jedne te iste čežnje, jedne te iste ljubavi.

Vjerujte u to.

———————

5.11.2008

Uskipjeli - epilog

Sve je započelo potrebom da napišem /Uskipjelog/. A nešto mi nije dalo, nešto je grčevito zadržavalo taj tekst u glavi nedajući mu van. I tada se sjetih. Razrezati ga, zamaskirati nečim, te malo-pomalo puštati da izađe. Tako je nastala prva priča... pa druga.
U tom trenutku shvatih da te priče imaju smisla neovisno o izrezanim dijelovima temeljnog nositelja, te da, koliko god poantom bile vezane uz isječke, toliko same unose svoj vlastiti duh. I krenule su, jedna po jedna, sve jače oživljavajući i sve više gradeći svoj vlastiti svijet. Na kraju, drago mi je da je tako ispalo. Bilo je lakše podijeliti težinu /Uskipjelog/ sa svim tim ljudima kojih su sudbine bile pletene nitima vedrine, tuge, sjete... nitima života.
Primijetit ćete, nijedna priča uistinu ne završava. Stvorih ih, njegovah ih - no o završetku nek svaki čitatelj odluči svojom maštom. A kad vam mašta dovrši priče onako kako biste vi željeli, tada će dobiti i konačnu svrhu. Moje će priče postati vaše... i nadam se da ćete dobro brinuti o njima.

Šteta je da uvene ono što vam mašta stvori.

--------------------


I to bi bilo to, nema više kopanja po arhivi. Možete odahnuti.

Vikend ispunjen suncem, morem, kupanjem, brdima školjaka i osvježavajućim potocima malvazije definitivno čovjeku omekša dušu.
DUŠU, 'bem vam maštu prljavu.
However, malo otškrinuh vrata podruma što ne znači da ih neću nekima i opet zalupiti ravno u nos. Samo o njima ovisi.

I tak.
Ne znam koji je vrag u tom trenutku kad dođeš do mora, a zrak pun soli, a valići ti šume preko nogu, a sunce se ljeska na pučini, a... vi s mora to uopće ne razumijete. Vama je more veliko, ali veliko na drugačiji način. Ista kolijevka života no drugačije ljuljana, valjda.
U svakom slučaju, i dan-danas me čak i na lučki miris dizela, ustajale ribe i masti za podmazivanje sidrenog lanca strelovito vrate u djetinjstvo kad me stara vukla za ruku kako ne bismo zakasnili na trajekt.
More. Idemo na more!
A u dječjoj glavici pršti vatromet uzbuđenja nad maštanjem o svim mogućim igrama u plićaku koje će trajati zauvijek. U okviru ona dva radničko odmarališna tjedna zauvijek, ali...

No da. Bilo je lijepo. Tada, i sada.
Još se uvijek preko nogu valjaju oni isti valići, baš oni isti. Samo noge više nisu iste.
I sunce koje se ljeska, isto je. Iako se tada ljeskalo po čitav dan puneći ti zjenice sjajem radosti, a danas bi te, da u 2 popodne staneš pod njega, ubilo za deset minuta.
I zrak ti još uvijek solju puni nosnice, iako ti pluća više ne dišu jednako snažnim veseljem. No to nije važno. Mirisi su i dalje isti.

A onda se vratiš na autocestu prema Zagrebu jureći nazad u sumornu jesen, pokušavajući negdje u sebi trajno konzervirati mirise, sjaj, sol i more.

Jebiga.

Moj vikend.

... ili, kako ne ispasti kreten iako to jako, jako želiš - pogotovo tada.

Pravilo 1: Internet i svo pripadajuće kvazidruštvenomrežno smeće nije uopće "ah to je samo virtuala", niti je ni po čemu manje stvarno od onog što zovemo fizičkim svijetom. Psihopati na netu nisu psihopati samo na netu, nego su psihopati. Razlika je samo u tome što se na netu osjećaju sigurnima pa sami sebe brže razotkrivaju.

Pravilo 2: Nema anonimnosti ni u kojem kutku virtiuale.
Shvatili?
'ajmo opet: NEMA ANONIMNOSTI. Nada. Njet. Ničevo.
Od OneOfThisDays do postojećeg imena, prezimena, adrese i duljine peni.... stopala u centimetrima je put kraći nego što biste bili u stanu zamisliti i u najgoroj noćnoj mori. Ili najboljem snu. Ovisi o duljini... stopala, dakako.
To što se osjećate skriveni iza monitora, to je prokleta iluzija i to potencijalno vrlo opasna iluzija. Danas vam tamo neka Gallya (koja je žensko manje od mene, tek usput rečeno) pošalje nevino svoju mail adresu, a već sljedeći tjedan uplaćujete desetke tisuća eura da se iščupate iz dreka, ne shvaćajući da se time još dublje samo zabijate u drek.

Pravilo 3: U virtuali nitko ne laže ni mrvicu više nego li laže u fizičkom svijetu. Štoviše, na netu imate osjetno veće šanse pronaći iskrenu osobu upravo zato što niste ometeni fizičkim dojmom. Heb'ga, ali šarm, ugodan miris i fini ajncug nikoga ne čine iskrenom osobom.

Pravilo 4: Ako nešto izgleda/zvuči predobro da bi bilo istinito, to je zato što nije istinito.
Ne, NE postoje ljupke jedva punoljetne curice koje imaju fetiš baš na vaš pivski trbuh i samo čekaju da im se javite kako bi poletno... no, sve ono što sanjate da bi one poletno. Ne, NE postoje visoki, vitki, plavooki, mladi i bogati frajeri koji čitav svoj život (dakle jedva 20 godina) samo čekaju da im u inbox pusu pošalje vaša mila artritična ručica koja jedva čeka i da im pošalje sličice vašeg osmijeha, dekoltea i celulitnih naslaga, a sve zato jer se oni baš na to pale.
Da, znam da bi to bilo baš najs najs. Bilo bi. Ali nije.

Pravilo 5: Između katastrofalne naivnosti i histerične paranoje nema skoro pa nikakve razlike. I jedno i drugo su savršena stanja na tanjuru svakog iole spretnog manipulatora.
Nisu svi ljudi sveci, ali nisu ni govna. Kako znati? Hm, a kako znate u fizičkom svijetu?
Nikako?
Eto.

Pravilo 6: Niste najpametniji na netu. Uvijek ima netko pametniji od vas. No, niste ni najgluplji. Počnite sebe gledati onakvima kakvi doista jeste i počnite sami prema sebi biti iskreni, jer je to nužan i nezaobilazan preduvjet da vas i drugi tako gledaju.
I nemojte da sad kao primjer rečenog krenem nabrajati kile, centimetre i godine nakalemljene na "izgledam odlično" profile.
Možda okrutna, možda ugodna istina - kako kad - glasi: ako doista tražite nekog čija je osobnost dublja od pepeljare u radničkom odmaralištu, njemu/njoj će svo to brojčano sranje vašeg profila biti samo turn off. Ponovimo: iskreni prema sebi i drugima... razmemo se, ne?

Pravilo 7: 'skjuz maj frenč ali jebo pravila. Ako vam srce veli SAD, onda uhvatite taj SAD makar kasnije ispao i kompletna katastrofa. Zašto? Jer propustite li ga, više će vas boljeti pitanje koje će vas proganjati do kraja života - zašto nisam?
Opaska: iznimka su ljupke jedva punoljetne curice i visoki, vitki i plavooki junci. Oni nisu pod SAD. Oni su pod NIKAD.


Napomena: autor ovih mrtvo ozbiljnih redaka sjedi za tastaturom preko 35 godina i zna što govori ilitiga tipka. A zna i da se naučiti može isključivo na svojim greškama (ako i tako), ali - nemoj da bi poslije bilo da vam nisam rekao.

Fajrunt. Ajmo, plati svaki svoje i doma.

... sretnog i odabranog jer Gallya, mlađahni krhki cvijetak koji raste i miriše u milom nam Dojčlandu, željna ljubavi, obitelji i mojih poruka, javila se baš meni i samo meni. Uz skromnu pomoć gugl translejtora ilitiga prevoditelja.
Aj' priznajem, javlja se ona i svim ostalim muškim, kvazimuškim i skoro pa muškim iskričarima, al' njih k'o i da nema.

Kladim se u svoje najčupavije šlapice da će ih barem desetak fakat odgovoriti na to.

A šta'š.

4.11.2008


/Provodiš li ga sanjajući, život je vječan.
Provodiš li ga ljubeći, život je vječan.
Čak i kad mu fizički trag bude prekinut, rodit će se opet na ovaj ili onaj način... u neprekidnom nizu jednog te istog sna, jedne te iste čežnje, jedne te iste ljubavi.
Vjerujte u to./


Protezala se na trosjedu poput zadovoljne mačke. Osjećala je njegov dlan kako joj mazi kosu, uživala u toplini dodira, zamalo došla u napast da zaprede - toliko je bilo dobro. Otvorila je oči. Pogled na sat prekinuo je fantaziju.
/Isuse, zakasnit ću, moram ići./
Sa smješkom mu je utisnula poljubac na usne i brzim koracima krenula put kupaonice, računajući u glavi ima li dovoljno vremena da pošteno uredi kosu, zamršenu njegovim prstima. Par poteza četkom će morati biti dovoljno... nemam vremena za bolje od toga, nezadovoljno je zaključila.

...

Uredski prozor gledao je na ulicu.
Uobičajena vreva ljudi, dokonih šetača i užurbanih lovaca nedostajućeg vremena, ispunjavala je vidokrug. Sa strane, na niskom zidu oko susjednog dvorišta, opazila je mačku kako se umiva jezikom.
/Da barem imam vremena poput tebe/, pomislila je, /pa da se mogu na miru urediti kad god želim i ići kud god želim i…/
Kucanje na vratima prekinulo je misao. Nevoljko je otvorila spise na stolu istovremeno pozivajući - uđite! - stranku koja je došla na poslovni dogovor.

...

Bol u grudima bio je sve jači. Očaj... nije joj pomagao. Shvatila je, njeno je vrijeme došlo i ne postoji nikakva viša sila koja bi tu spoznaju mogla promijeniti. Stisnula mu je ruku jače, ne želeći da taj stisak ikad prestane... a znala je da je tek minute dijele od trenutka kad ga više neće osjećati, nikad više. Nježno ju je mazio po kosi, činio ono što je uvijek toliko voljela, suze su mu kapale po njenom jastuku, nepresušne. Miris njegove ruke osjećala je jače no ikad - upijala ga je bolnim plućima, urezujući ga u već polako gaseću svijest.
/Mazi me…/ tiho je prošaptala.
/Mazi me…/ riječi su utopljene njenim posljednjim dahom nestajale u zraku.

...

Osjećala se čudno.
Taj prozor... bio joj je poznat. I ta kuća.
Spretno se popela na prozorsku dasku i meko kliznula u sobu.
Taj miris... ona zna taj miris. Otkud ga zna?
Približila se mirisu, oprezno stavljajući nogu pred nogu. Podigla je glavu i zagnjurila je u dlan koji joj je tako poznato mirisao. On se trgnuo, iznenađen. Topli osjet pod dlanom neodoljivo ga je pozvao da raširi prste i stane maziti tu lijepu, maznu glavicu.
Dođi, ti mala ljepotice, dođi, nježno joj je rekao smještajući je u krilo.

A ona je započela presti onako kako to samo jedna zadovoljna, mažena mačka može.