Inside out

Kad uključiš vešmašinu nakon što si u nju ubacio veš i deterdžent, korisno je i vodu otvoriti odmah, a ne tek dva sata kasnije.
Neće na suho, krmača.

Ma ne, ja to onak', samo velim, no.

3.11.2008.

/Sve dok sanjaš, postojiš.
A kad više i ne budeš sanjao, kad se posljednji san raspline u vječnu tamu, postojat ćeš u snovima drugih... jer ljudi nestaju, no snovi su vječni./


Kroz otvoren je prozor dopirao lahor s okolnih brda.
Starčev je krevet bio postavljen tako da mu sunčeve zrake što dulje griju bolne kosti. Volio je sunce, njegovu toplinu i raskoš, oduvijek je željno upijao svaku njegovu zraku. Vjerovao je da je čovjekova energija i sama dio sunčeve, da svoju snagu crpi upravo iz sunca, da blagost sunčevih zraka i čovjeka čini blagim i krotkim. Nije vjerovao u Boga. Vjerovao je u sunce.

...

Dječak je hitro navlačio majicu, napola trčeći prema vratima.
Čekaj, kamo ćeš? napola brižno, napola radoznalo zapitala ga je baka. /Na sunce! Idem na sunce./
/Ali nisi ni doručkovao, stani, kamo toliko žuriš?/
/Ne trebam jesti... sunce će me nahraniti!/, veselo je odvratio dječji glas i brzo šmugnuo van prije nego li ga tko stigne zaustaviti. Bože, to dijete... otkimavala je glavom baka, makar već pomalo naviknuta na dječakovu opsjednutost suncem. Ah, neka mu, pomislila je. I majka mu je bila takva, vječno jurila za sunčevim zrakama.
Suzu koja se polako stvorila u kutu oka, pustila je da nježno klizne niz obraz. Sjećanje je još uvijek bilo svježe, makar su prošle već tri godine. Baš... ista je mama.

...

/Kako mu je?/
Liječnik kao da je prečuo to pitanje, no njegova je šutnja bio zlosutan odgovor. Nakon duge, preduge tišine, uzdahnuo je.
/A što da vam velim? Znate i sami... nasljedno je, njegova je majka jednako bolovala i sve se desilo užasno brzo... on se još dobro i drži. No bojim se... ovo su mu posljednji dani. Rak je napao čitav organizam, nevjerovatno je da je još uvijek živ./
Žena koja je postavila pitanje, spustila je pogled kao da će negdje na podu pronaći čudotvoran lijek kojim će spasiti svog oca jezivo bliske smrti. Starica pored nje nije ni trepnula - čitavo je vrijeme gledala van, kroz prozor male ordinacije, prema suncu koje se polako spuštalo k brdima na zapadu.
/Živ je jer mu sunce daje snagu/, tiho je rekla, ne mareći čuju li je. Liječnik ju je upitno pogledao - kako molim?
Žena pored starice osjetila je potrebu da objasni.
/Znate, mama vjeruje da... u stvari, oboje - i mama i tata - vjeruju na pomalo čudan način u sunce. Zato smo vas i tražili sobu sa puno sunca za tatu. On... od sunca mu je bolje./
Liječnik je šutke blago klimnuo glavom, shvaćajući besmisao situacije. Ta upravo ga to sunce i ubija, sve je i počelo tumorima na koži. No reći im to... bilo bi okrutno.

...

Starac je polako treptao umornim očima dok su se zrake zalazećeg sunca igrale sjenama po zidovima sobe.
Još malo i nestat će... i više se nikad neće pojaviti.
Sunce kao da je osjetilo njegovu misao i poslalo mu jednu zraku na ruku, poput pozdrava starog prijatelja.
/Ti... moja snago/, nasmiješio se starac. /Ti... ostavi mene, grij moje drage, njima više trebaš... meni si već dalo sve što sam ikad želio./
Kao da ga je čulo, sunce je povuklo zraku i tonući iza brda pustilo sobu da polako uplovi u sumrak.
Starčeve su oči još jednom trepnule... i potom se zauvijek zatvorile. Sa otvorenog mu je dlana nestajala toplina posljednje sunčeve zrake, rasplinjući se u nadolazećoj tami.

...

/Bako, gledaj!/ dječji je glas nestrpljivo pozivao, kao da se dešava nešto silno važno što će proći prebrzo i nikad se više neće ponoviti. Brišući ruke o pregaču, baka je izašla na trijem.
/Gledaj, bako, gledaj sunce kako se smije!/
Nasmiješila se i zagrlila dječaka oko ramena. Pred njima, sjajna je kugla neštedimice kupala toplinom zemlju, drveće i ljude, iako već duboko u zalasku.
/Hoćeš li ga opet sanjati noćas?/ upitala je dječaka.
/Moram! Moram ga sanjati. Ako ga ne sanjam, onda više ne bi došlo. A mora doći da mi možemo biti živi, jel'da?/
Nasmijala se djetinjoj filozofiji.
/Imaš pravo, potvrdila je./

Treba sanjati sunce.

Zašto je bolje kajati se zbog učinjenog, umjesto žaliti za propuštenim?
Zašto je bolje moliti za oprost nego za dozvolu?
Zašto carbonara a ne bolonjez?
Jer ono prvo, prije ili kasnije, uvijek prizove sočan osmijeh na facu.

Dakako, neki se neće s time složiti jer im je pamćenje kratko, a iskrenost prema sebi više nego krhka.
A da probate pitati prijateljicu?
I da, znam da će me Arapo sad umlatit smrznutim vrećama bolonjeza, ali hej, život bez rizika je kao Iskrica bez premiuma.

Ne ide, ne ide - pa stane.

25.10.2008.


/Neznanje boli na mnogo načina. U javi... ali još više u snovima, jednako kao što i mašta u snovima biva ljepšom i savršenijom.
I sanjaš sve što te proganja, ali i raduje... svoje najsnažnije misli u snu ispreplićeš na načine javi nedostupne. I sanjaš... što jest, čega se bojiš i čemu se nadaš.
Snovi su pitanje. Snovi su odgovor.
Snovi nas čine onima koji jesmo./


Još jedno jutro u nizu probudila se neraspoložena, bezvoljna i umorna. Snovi. Čudni. Zbunjujući, kaotični, prepuni neodređene prijetnje i kiselkastog zadaha. Zarekla se da će uvečer popiti neku tabletu za smirenje, bilo što, samo da ne sanja. Nisu snovi bili krivi, znala je, no sve dok su joj po čitavu noć umarali mozak, dnevne su obaveze postajale sve neizdrživijima. A problemi su se taložili jedan na drugi, rješenja nisu nailazila niotkud, vrtlog prijetećih katastrofa sve joj je jače tjerao paniku u kosti. Nije mogla podijeliti svoje brige ni sa kime, bilo bi prebolno. Da barem može sanjati nešto lijepo, da se barem noću može opustiti od svih utvara stvarnosti!

...

Možeš sanjati što poželiš, čitala je. Trebaš samo... željeti. Ali ne željeti iz očaja, iz strepnje, nego svim srcem doista željeti.
/Da, baš/, pomislila je. /Kao da ja ne želim. Kao da ja ne bih umjesto svih prokletstava svog života radije bila negdje, bilo gdje, samo da je drugdje, negdje gdje misli teku mirno i staloženo i gdje ništa nije...

...

Proplanak obasjan suncem okruživao je malu, skladnu kućicu, ljupko urešenu patinom starosti. Pjev se ptica više osjećao nego čuo ne narušavajući blagost tišine prizora. Na trijemu su još nagužvani jastučići odavali da su u dvije udobne pletene stolice još do maloprije sjedili ljudi... no nikog nije za vidjeti bilo.
Tiho, vrlo tiho, zamalo šaptom vjetra nadjačano, moglo se čuti kako netko nježno doziva ime... tako poznato ime.
Naglo je otvorila oči. /To ime…/ Na trenutak se ponadala da bi se mogla vratiti u san, da bi ga mogla čuti, prepoznati, upamtiti - ali san je maglovitim viticama napuštao njen um. Ali... pomoglo je! Zamalo je vrisnula od sreće. Sanjala je! Sanjala je sliku točno kakva joj je godila mašti, sanjala je ljepotu, mir, sreću!
Došlo joj je da zgrabi telefon, nazove i podijeli svoju radost - pomoglo je! Doista možeš sanjati ono što silno želiš!
Stvarnost ju je pred vratima čekala rascijepljenih ralja, no uz neobičan je inat osjetila da ovaj put, s time se može pokušati boriti.

...

Zadovoljno je obliznula usne, kava je bila odlična. Odlažući šalicu na tanjurić, podigla je pogled i uz osmijeh rekla - /ono o snovima... sjećaš se? Čitala sam kad si to bio napisao. I zbilja... djeluje./
/Drago mi je čuti/, odgovorio je. /A i vidi se da djeluje, doimaš se drugačije, odmornije... snažnije./
/Doimam se zato što sam se riješila utvara/, kiselo se nasmijala. Udarilo ju je posred mozga to što je upravo izrekla.
Riješila se utvara.
Bilo je to sjajno čuti izgovoreno naglas.
/Još mi samo nešto u svemu nedostaje/, tiho je dodala.

/Nikad nisam uspjela do kraja čuti to ime./

Kako će te zvati ako:
- ne kockaš
- ne kurvaš se
- ne opijaš se
- ne pušiš
- ne drogiraš se
- ne lažeš
?


Chatbot 2.0.

... u stvarnosti najbolnije krvariš kad te iluzija nazove iluzijom.

Vjerovatno je to neki interdimenzionalni zajeb.

Katkad grijeh dolazi sa zapada, a sa istoka dolazi lijek za sve boljke ikad proživljene.
Takva su vremena, čudna, kad sve bude naopačke.

Katkad pokisneš pod krovom. Katkad si sav mokar a umireš od žeđi.
Takve su kiše, čudne, kad je sve manje života u njima.

Katkad želiš da ne želiš. Katkad trebaš da ne trebaš.
Takve su čežnje, čudne, kad ni u što ne vode.

Katkad sanjaš da si budan. Katkad ni snu sanjati ne možeš.
Takvi su snovi, čudni, kad je sve manje jave u njima.

Katkad naprosto nema smisla.
Katkad ima.
Ne zato što želiš. Ne zato što trebaš. Ne zato što sve dođe na svoje mjesto niti zato što se život živi.

Jednostavno - ima.

Počeja jesen meteorološki istovremeno kad i kalendarski. Ne dešava se često.
Već standardno nevoleći jesen, malo me zbunjuje ova. Nekako je... pretoplo. I tu ne mislim na celzijuse. Ne, niti na Nives.

Vjetar vani otresa krošnje od prvih posustalih listova.
Kiša vani omata ljepljivim slojem vlage sve što dotakne.
Nebo vani sivim sivuje i tmurnim tmuruje. Sve je kako bi i trebalo biti, reklo bi se. Pa ipak nije.
Nemam neku ideju, čak ni približno, što uopće pokušavam reći. Samo... no, tako. Nešto je drugačije.

Pred samu zoru, sa istoka više osjećam nego vidim sunce i nikad nije bilo takvo kakvo jest. Nije do boja jer nevidljive su. Nije do topline jer neosjetna je. Nije do oblika - kvrapcu, okruglo je, ne može biti kvadratno.
A opet...
Pred samu zoru, sa istoka osjećam. Nešto.

Dolazi li jesen sa istoka? Ako da, zašto ga osjećam kao proljeće?


Vakula, netko od nas dvojice je nešto gadno sje... zeznuo.

24.10.2008.

/Svijet boli. Neznanje boli.
Nema čistog neznanja... svako neznanje je mali djelić znanja, komadić nepopunjene slagalice čija zjapeća praznina otrovno ranjava, nedajući mira dok se ne popuni. Ne reci mi ništa... ili reci mi sve. Između, ponor je užasno bolnih pretpostavki./


Sjedio je glave spuštene na dlanove, laktova podbočenih o stol.
Pred njim, na osvijetljenom su monitoru urezano stajale riječi koje nije želio ni mogao čitati. Crv sumnje je bešćutno rovao kroz mozak, stvarajući paklene slike i hraneći strah... ne, nije to smio čitati. Novi je redak zatitrao na ekranu. Nakon par sekundi, još jedan. Nije se usudio podići glavu i pustiti očima da ih vide.

...

Ležali su zagrljeni, već smirenog disanja nakon vođenja ljubavi.
Ona mu je zamišljeno mazila ruku, osjećao je njenu odsutnost... no nije htio pokvariti ljepotu tih trenutaka, kao da je osjećao da bi pogrešno pitanje prizvalo neželjen odgovor. I šutio je. Upijao je njenu toplinu, udisao njen miris, osjećao mekoću njene kože pod prstima... uživao u svemu tome i šutio. I tada, osjetivši nemir u njemu, ona je zapitala -
/što je?/
Kao da se svemir prelomio u tonu njenog glasa, kao da mu je život ovisio o tome što će reći... kako god bilo, poteklo je iz njega poput bujice, svi strahovi, sve sumnje, sve nemile slučajnosti koje su mu nagrizale dušu. Teklo je vrtoglavo, jedno za drugim, suzama orošenih očiju praznio je crni nespokoj iz sebe. A kad je završio, nastala je tišina. Teška, mračna, bolna tišina.
I tad se ona nasmiješila, nježno ga poljubila, počela pričati... i svemir je ponovno bio zacijeljen.

...

Udobno naslonjen u svojoj stolici na terasi, promatrao ju je kako čučeći brižno uređuje grm bijelih ruža.
Toliko je godina već prošlo... a ona je još uvijek bila lijepa kao nekad, s tek pokojom borom na licu, dobivši njome zrelost i ne gubeći ljepotu. I tijelo, bože, kako je dobro još uvijek izgledala! A on - zamalo starac, istrošen vremenom... i zapitao se na trenutak, zar ga ona doista toliko voli?
I tad mu je pred očima bljesnula prošlost, sve njegove sitne ljubomore koje se toliko trudio ne pokazivati, sve sitne, bolne sumnje kojih je ona bila sasvim nesvjesna - sve dok mu jednom konačno nije ispričala čitav svoj život, popunila praznine u slagalici i tmurno nebo njegove svijesti obasjala čistim, iskrenim suncem.
/Kakva li sam bio budala…/ sa stidom se sjetio. /A samo sam trebao pitati!/
Ustala je, otresla zemlju s koljena hlača i ljupko došetala do terase držeći u ruci prekrasan cvijet.
/Volim te, znaš?/ rekao joj je ozbiljnim glasom.
/Znam/, nasmiješila se. /Pomiriši... predivna je./
Omirisao je pruženu ružu, udišući tog trena mirise svih ruža koje joj je ikad u životu poklonio.

/Da... predivna je. Poput tebe./

21.10.2008.

/Jedini trenuci kad um zasigurno ne stvara ikakve besmislene konstrukcije, trenuci su strasti, prepuštanja i dodira. Trenuci kad raj prestaje biti san i postaje stvarnost, kad svijet nestaje u izmaglici uživanja i ništa, baš ništa, ne može biti pogrešno.
Trenuci kad... ljubav neodoljivo miriše iz svih pora./


Slušala je.
Već neko vrijeme uopće nije čula što on govori, slušala je samo glas. Negdje daleko, čule su se riječi ljubavi, želje i nedostajanja, no one su tek nijansirale ugodu izazvanu glasom. Nogu podignutih na stol, opušteno naslonjena u fotelji, puštala je pramenove mašte da se lelujavo pretvaraju u slike, u slatko podsjećanje na trenutke kad...
Osjetila je toplinu u bedrima i shvatila da bi sad najradije taj glas izvukla iz slušalice i fizički mu osjetila dodir.
Zamišljala je.
Znala je da je izluđen od želje. Ne samo da je to svako malo ponavljao, nego je doslovce osjećala njegovu čežnju i nestrpljivost, strujale su mu glasom. Zamišljala je kako sad sjedi tamo, s druge strane telefonske veze, kako se vjerovatno nesvjesno dira preko hlača, uzbuđen koliko to samo zaljubljeni muškarac može biti. Zamišljala je kako bi, da je to njena ruka, njemu sad zastao dah, kako bi tiho zastenjao i pogledom je preklinjao da nastavi.
Sjećala se.
Sjećala se najviše njegovog pogleda - onog pomalo mutnog pogleda, jednako punog divlje strasti i neopisive nježnosti... dok mu iz kraja oka titra tračak tužno psećeg cvileža željnog maženja. Voljela je način kojim ju je gledao, voljela je način kojim je dokaz da je željena, silno željena, u njoj izazivao želju. Voljela je njegove dodire, ponekad nespretne, no uvijek prepune nježne pažnje. Blagi joj je smješak ozario lice kad se sjetila kako mu uvijek mora reći kad ga želi grubljeg, divljijeg, jer on se sam rijetko to usuđivao postajati.

...

Zatvorenih je očiju svu pažnju posvetila sebi, ruke zavučene u raskopčane traperice. On je i dalje nešto pričao mrmorećim, željnim glasom, no nije ga više čula, nije joj to više trebalo.
/Šuti/, rekla je tiho. Osjetila je naglo zastajanje, mogla je vjerno zamisliti njegovo lice kako mijenja izraz iz iznenađenja u uzbuđenje. Shvatio je.
Dirajući se, čula je iz slušalice šuškanje skidanja odjeće...
/Odlučio je sudjelovati, znači/. Nasmiješila se. Godila joj je brzina kojom je reagirao na nju. Bilo je dovoljno da mu kaže tek koju riječ ili uputi tek pogled i već je iz njegovih očiju blistao žar uzbuđenja.
Osjećala je trnce ugode, dovoljno jake da uklone smetnju ne baš najudobnijeg položaja kojeg bi mogla zamisliti. Osjećala je toplinu kako joj struji niz tijelo, uživala potpuno se opustivši, ostavljajući tek uhu da s druge strane prima zvukove njegovog sve glasnijeg i bržeg disanja. Pojačavala je svoj dodir, slušala kako njegovo stenjanje postaje sve glasnije... dok se u pozadini čuo drugi, sve brži ritmični zvuk, zvuk za kojeg je točno znala što predstavlja. Uzbuđivala ju je pomisao da je on sad zamišlja. Uzbuđivala ju je neodređena besramnost toga što su činili, uživala je u njoj. Sve bliže vrhuncu, sasvim je isključila svijest, ubrzala i pojačala dodir svojih prstiju i...
... dok su je preplavljivali valovi orgazma, tiho je zavapila riječi strasti, ne mareći bi li je itko mogao čuti. Nekoliko blještavih trenutaka bila je sama sa sobom, hvatajući zrak, dok joj je bilo divlje lupalo u grudima. Kroz svijest joj se probio njegov prigušen krik. Čula ga je kako jednako poput nje pokušava kroz stenjanje uhvatiti zrak.

...

Nasmijali su se, bez riječi, bez objašnjavanja, potpuno stopljeni uživanjem kroz eter.
/Pričekao sam te malo/, nasmiješio se. Nije rekla ništa. I da ju nije čekao, ne bi to zamijetila... no bilo joj je žao reći mu to, znajući da mu to znači.
Pogledala je na sat.
/Nisam loša... petnaest minuta. što veliš, da probamo opet?/ Slatko se nasmijala zabezeknutoj pauzi koja je jasno govorila kako ga je i opet uspjela iznenaditi.
/Ma, šalim se.../ nasmiješila se.

/Idem si najprije napraviti kavu./

Kompleksnost međuljudskih odnosa direktno koincidira sa implicitnim temporalnim, no uvjetno i etabliranim sociološkim utjecajima koji svojom rigidnošću, te nekonvergentnim pritiskom na naš vlastiti ego i superego, jednako kao i na osobnost jedinke čija komunikacijska razina ne ekvalizira jednaku razinu našoj na način koji bismo smatrali prihvatljivim, prečesto desimplificiraju kontaktne pristupe, inače poprilično nesofisticirane same po sebi.

Može i ukratko:

Jebemu.

20.10.2008.

/Razmišljati... analizirati... shvaćati. Procesi koje um nesvjesno vrti u svakom djeliću sekunde, potaknut svakom rečenicom, rječju ili tonom glasa... beskonačno, stvarajući beskonačan broj scenarija, pretpostavki i strahova.
Teško je pitati. Još je teže na pitanje dobiti odgovor.
Najteže je slijepo vjerovati./


Zavaljen na jastuk podmetnut pod leđa, polako je otpuhivao dim cigarete. Pored njega, lagano je izgužvana plahta obilježavala mjesto na kojem se još do maloprije neodoljivo protezalo njeno tijelo. Bila je prekrasna kad bi uživala... sklopljenih očiju, tiho stenjući, zabacujući glavu u trenucima vrhunaca strasti... ta mu je slika ispunjavala mozak do posljednjeg neurona, čineći ga potpuno nesposobnim za razmišljanje o ičem drugom.

Iz kupaonice se čuo šum vode iz tuša. Jedva je čekao da se vrati, da još koju minutu legne uz njega i zagrli ga, da ponovno zavuče prste u svilu njene kose.
Ugasio je opušak u pepeljari, ustao s kreveta i krenuo prema kuhinji, pokušavajući se prisjetiti da li je jučer kupio onaj sok koji ona toliko voli. Njena je torba bila na podu, vjerovatno se prevrnuvši sa stolice kad su... mda. Tako joj je lijepo ljubiti vrat... otresao je novu sliku iz glave i podigao torbu. Raskopčana, nekako mu je iskliznula iz ruke i rasula sadržaj po stolu. /Ah, sranje, srećom se nema što razbiti/, pomislio je i počeo stvari stavljati nazad u torbu. Hrpa raznih sitnica, sasvim uobičajen sadržaj ženskih torbi, nije mu privlačila pažnju sve dok...
/… gle, pasoš. Zašto to nosi sa sobom, pa nikud ne ide? Hajd' da joj vidim sliku, ne bi mi je nikad sama pokazala, najvjerovatnije./
Otvorio je putovnicu, pronašao sliku, zaključio da je i na njoj lijepa baš kao i u stvarnosti... i tad mu je pogled zapeo na slovima ispod.
Nepoznato ime i prezime.
Vratio se u sobu, sjeo na krevet i zamislio se. Tko je ona? I čije je to ime i prezime? I... što to uopće znači?
Loša je slutnja nezaustavljivo rasla i nepokorivo mračila sva iole razumna objašnjenja. U tom je trenu izašla iz kupaonice i ljupko umotana u ručnik, bosa, blagim smješkom okićenim licem, došla u sobu. Zastala je. Položaj u kojem je sjedio, rekao joj je da nešto nije u redu.
/Što je?/ - zapitala je.
Izgovorio je naglas ime i prezime iz putovnice.

...

Zavaljen na jastuk podmetnut pod leđa, polako je otpuhivao dim cigarete. Pored njega, lagano je izgužvana plahta obilježavala mjesto na kojem se još do maloprije neodoljivo protezalo njeno tijelo. Bila je prekrasna kad bi uživala... sklopljenih očiju, tiho stenjući, zabacujući glavu u trenucima vrhunaca strasti... ta mu je slika ispunjavala mozak do posljednjeg neurona, čineći ga potpuno nesposobnim za razmišljanje o ičem drugom.

Iz kupaonice se čuo šum vode iz tuša. Jedva je čekao da se vrati, da još koju minutu legne uz njega i zagrli ga, da ponovno zavuče prste u svilu njene kose.
Osjetio je žeđ. Ustati, otići u kuhinju, nije mu se dalo. /Njena je torba tamo, na stolici... mogao bih pronjuškati da vidim kakva sve čuda u njoj krije/, zločesti je dječak u njemu nabacio pomisao. I tada, u tom kratkom trenutku, čitava mu je još neizvršena radnja proletjela pred očima - torba na podu, podizanje, rasipanje, putovnica... posramio se. /Bože, stvarno sam... blesav. Da i nađem taj pasoš - a zašto bi ga uopće imala u torbi? - ne bih ga otvorio, nije red tako kršiti nečiju privatnost, pogotovo ne njenu./
Ne ustajući, zapalio je novu cigaretu i nestrpljivo je čekao da dođe.
Izašla je iz kupaonice i ljupko umotana u ručnik, bosa, blagim smješkom okićenim licem, došla u sobu. Zastala je.
/Gdje mi je torba?/
/U kuhinji, mislim/, odgovorio je. /Da ti donesem?/
/Ne, ne trebaš, sama ću./ Potom se vragolasto nasmiješila govoreći - /jesi li kopao možda?/
/Naravno da nisam, što ti pada na pamet/, odgovorio je pomalo uvrijeđeno. /Što, zar imaš kakvih tajni koje ne smijem vidjeti?
/O da, da samo znaš…/ nasmijala se.

...

Minutu kasnije, ležala mu je u zagrljaju. Nosa zagnjurenog u njenu kosu, mazio ju je po ramenu i uživao ne misleći ninašto. Tek nekim sitnim djelićem mozga, tvrdoglavo otpornim na ugodu trenutka, lagano se kovitlalo pitanje... zašto nije htjela da joj ja donesem torbu?
Uzdahnula je.
/Moram ići/, prošaptala je i nježno mu poljubila obraz. Ustala je, odbacila ručnik
(/kako prekrasnu guzu ima!/ zavapio mu je gladno um),
brzo se obukla i okrenuvši se, pričekala da on ustane i otprati je do vrata.
/Hej... skoro sam zaboravila... imam iznenađenje za tebe/, slatkim je, nasmiješenim glasom probudila njegovu radoznalost - /i otvori kad odem./
Otvorila je torbu i iz nje izvadila paketić, te smijući se dodala - /sigurno nisi kopao, ha?/
/Ma naravno da nisam/, nasmiješio se. /Hvala ti... /
Izgovarajući to, slučajni mu je pogled pao u otvorenu torbu obješenu o njenoj ruci.

Iz kuta, ispod hrpe sitnica, virio je ugao putovnice.

Desilo mi se jednom davno davno da nađem novčanicu, najkrupniju u to doba - u Alan Fordu netom kupljenom na kiosku. Ni desetljećima kasnije nemam iole smislenog objašnjenja za to. Naravoučenije: ne moraš uplaćivati lutriju da bi dobio zgoditak. Kad te hoće, hoće te.
Ide li tako i sa ljudima? Katkad ide. Pronađeš kad uopće ni nisi tražio. Problem je samo u tome kako se namjestiti u "ne tražim" pozu dok itekako tražiš. Lažnjak ne prolazi, a ne.

Nije to ništa konkretno ni o čemu, čisto mi palo na pamet. Iz oblačnoga neba.

KIšica škrapa, jesen lupa nogom po vratima. Bez da je itko to tražio.


Velim ja, ponekad to nekome i uspije.

19.10.2008

/Ponekad, u svijetu neispunjenih želja zasja svijetli tračak ispunjenja.
Ponekad, tek ponekad, nemoguće postaje moguće, a san se uistinu živi./


Pokretne su je stepenice nosile ususret blještavilu izloga. Toliko lijepih stvari, toliko svjetla, blještavila, toliko omamljivih poziva da se uđe, pogleda, isproba, kupi... bila je shoppingholičar. Ne klasični, bolesno ovisni - jer u zadnjem trenutku, s jednom nogom već prešlom preko ulaza u trgovinu, odustajala bi, zaustavljala se. Vrlo nerado i teškom mukom, no... zaustavljala se. Datum u mjesecu bio je pogrešan za pražnjenje novčanika. Znala je to, mrzila je to, ali kontrolirala se, makar bi se mogla okladiti da je ona tupa bol negdje u dubini glave posljedica upravo opiranja kupovanju.
Sjela je uz prazan stol u kafiću trgovačkog centra i naručila kavu.
/Bolje sad, dok još uopće i imam novaca barem za kavu/, pomislila je, /jer ako ne odolim…/
Pogleda mahnito lutajućeg po izlozima koji su je okruživali, osjećala se poput Ivice i Marice kad ugledaše kućicu od kolača i čokolade. /Isuse, pa to je ona torbica koju sam tražila... i gle, onaj kaput, točno sam takvo što htjela za zimu! A vidi onaj remen... i ne, ne vjerujem - one cipele bi mi točno odgovarale uz crnu haljinu!/
Borila se svim silama da ne jurne ne dočekavši kavu. /Ne smijem. Ne, ne smijem. Smiri se curo, ne luduj, popij kavu i žmiri ako treba./ Požalila je što na glavi nema prekrivke za oči poput konja, da ne može vidjeti ništa osim upravo pristigle kave na stolu pred sobom. U tom trenutku, pogled joj privuče žena s malim dječakom, ne starijim od pet godina, zastala pred izlogom koji je šarenio igračkama. /Sad kad mali zacendra/, pomisli, /odvući će ga k'o vreću./ No dijete je mirno stajalo pred izlogom držeći majku za ruku, bez riječi, ne mičući se... tek su mu blagi pokreti glave otkrivali da oči gladno napaja prizorima iz izloga. U jednom se trenu majka okrenula prema njemu, sagnula, nešto mu govorila, pokazivala na izlog... no on je šutio, potpuno miran, potom pognuo glavu i zakoračio na stranu, od trgovine, blago vukući majku da odu. Bio je to vrlo neobičan prizor. Dijete koje ne želi ući u dječji raj? Nemoguće! Majka, još uvijek sagnuta, još je uvijek govorila - i mogla bi se okladiti da je nagovarala malog da uđu.
Radoznalost je pobijedila. Iskapila je kavu, ostavila par kovanica na stolu i krenula bliže da čuje o čemu se radi.
/… obećala sam ti i nije važno, zima neće biti jaka i ne trebam kaput... hajde, znam da želiš, idemo unutra i sam izaberi što ćeš…/
Dječak je nevoljko ponovno vratio pogled na izlog. Kratak sjaj u očima, brzo ugašen ponovnim spuštanjem glave.
/Neću, mama. Znam da nemaš novaca. Budeš mi drugi put kupila./
Stajala je zaprepašteno. Tako malen, a tako... bože, koju riječ da uopće upotrijebi? Skroman? Skromni petogodišnjak? Isuse! Da nije vidjela svojim očima, ne bi ni u ludilu vjerovala da je ovakvo što moguće. Otkimala je glavom, žaleći dijete, no još više žaleći majku. Kad dijete samo odbija nešto jer je svjesno da to ne može dobiti... /a tako je malen još!/
Krenula je prema izlazu.
Vrteći u ruci ključeve automobila, zapazila je da su majka i dječak krenuli u istom smjeru, tek nekoliko koraka iza nje. Pred samim izlaznim vratima, učinila joj se čudnim grupica ljudi uz vrata koji kao da su brojali svakog tko prođe. Ne mareći, zakoračila je prema vratima, kad...
/Gospođo, čestitamo! Vi ste milijunti posjetitelj našeg centra, osvojili ste kupovinu po želji u jednom od dućana po vašem izboru!/
Zurila je u mladića koji je to govorio veselo joj tresući rame, pokušavajući zatvoriti usta širom razjapljena od iznenađenja.
/Čekajte - jel' se vi to šalite samnom?/ Mladić se nasmijao, /ne, zaista, osvojili ste besplatan shopping!/
Pored nje, majka i dječak su se pokušavali provući kroz vrata. Nagla joj je misao strelovito projurila umom. /Ne, pogriješili ste... nisam ja milijunta... on je -/ i pokazala prstom na dječaka koji je radoznalo promatrao prizor uz kojeg je prolazio. A potom je brzo, da se ne predomisli, izjurila van.

...

Šetajući polako prema automobilu, smiješila se.
/Blesačo, mogla si im barem jedan dućan otjerati u bankrot/, smijala se u sebi.
Blagi povjetarac igrao joj se uvojcima kose oko lica, toplina sunca milovala joj je nasmiješene obraze.

/Kako lijep dan... / pomislila je, /… stvarno bi bio grijeh trošiti ga na shopping./

/Koji filmski žanr najviše voliš?/

Je, je. Svi poslinavili na dokumentarce, drame i kultne. Aha. Ono, ak si seljak, onda može i ratni i akcioni, a posebno za dokone domaćice tu su i romantični ljubavni.
Ma moš' si mislit'.
Priznajte! Gledate pornjavu al' vas je sram reć'!

Sad ću se pakleno osramotit' ali više od pola života ja sam zaista, ali zaista mrtvo ozbiljno vjerovao da žene ne gledaju pornjavu. Šlapica mi jesam! Ono, fuj to, baci to iz ruke. Ne bi to one nikad. To fino, čedno, umilno, nikad ni prdnut a da ne miriše na đurđice.
Šta'š, naivni tukac (to sam prvo skužio zbog đurđica, ne).
Oči (i uši, žlijezde znojnice te pokoju čakru) mi je otvorila frendica sad već davnih godina u Rijeci kad je mrtvo ozbiljno blebnula - e, jel' tebi radi Pornhub? Meni nešto šteka zadnjih dana. Ne da sam zinuo i okinuo vilicom po stolu, nego je stigla još jedno triput stepst pepeo s cigarete prije nego sam konačno nazad začepio gubicu.
/Ti.... gledaš... ovaaaajjj... to?!?/
Da stvar bude bolja, ona je znala veći izbor edukativno-zabavne medijske produkcije od mene. Nije da sam ja baš nešto znao, ne. Mislim, ono, preko prijatelja čuješ, pa... ovaj... jel'.

Ukratko: uopće ne škodi malo bacit oko tu i tamo, pa onda otić.... kuhat sarmu, no.

Pa da vidim onda tko će lijepit sličice iz kuhinje, kh-khm...