Inside out

17.10.2008.


/Želja - uhvatiti sreću.
Cilj - držati je čvrsto da nikad ne pobjegne, držati je nježno da nikad ni ne poželi pobjeći./


Nespretno je rukom naslijepo čeprkao po pretincu tražeći upaljač. Kiša je sumanuto lijevala nad cestom, tjerajući brisače da nemoćno priznaju poraz... kroz vjetrobransko se staklo nije vidjelo zamalo ništa. Napipao ga je i zapalio cigaretu sasvim nesvjesnom kretnjom. Sva mu je pažnja bila usmjerena na vožnju - nije se sjećao da li je ikad prolazio kroz takvo pakleno vrijeme. Bujice vode slijevale su se asfaltom, nebo se spojilo sa zemljom u punom smislu riječi. Automobil je nesigurno gazio opasne lokve vode, pomalo zanoseći i pri najblažoj promjeni smjera.
Mučio ga je loš predosjećaj. /Nije nazvala... zašto još nije nazvala?/
Kratak pogled prema zaslonu mobitela donio je razočaravajuće prazan ekran. Nema propuštenih poziva. Razmišljao je bi li joj poslao poruku. A što da joj veli? Da juri kroz nevrijeme čekajući njen poziv? Ona to zna... trebala bi znati. Ionako, ne može tipkati sad, bilo bi čisto samoubojstvo pogledom po tastaturi tražiti slova dok mu cesta pod njim nemilice napinje živce.
Na trenutak, kiša je jenjala, staklo je postalo prozirno... taman toliko da mu pokaže magleni zid u kojeg je iste sekunde ujurio i shvatio da ne vidi apsolutno ništa pred sobom, tek gustu, podmuklu bjelinu. Srce je zakucalo još brže, mozak je nezasitno gutao kisik pretačući energiju u osjetila, u živce, u mišićje. Adrenalin mu je zujao u ušima... svaki atom tijela napeto je pokušavao održati automobil na potpuno nevidljivoj cesti.
I tada je zazvonio mobitel.
Refleksni pokret očima prema zaslonu, tek kratki djelić sekunde nepažnje, bio je dovoljan da ne uoči na vrijeme rub ulaza tunela pred sobom. Nagli trzaj volanom, bočno klizanje automobila i oštri prasak udara metala o beton, bili su posljednji zvuk kojeg je čuo.

...

Svijest je polako punila stanice mozga, vraćajući svijet na svoje mjesto. Pomaknuo je nešto - htio je pomaknuti nešto, još nesposoban razlikovati da li je to bila ruka ili noga i oštra ga je bol natjerala da zaustavi pokret.
/Oči. Moram otvoriti oči./
Iz nekog je nejasnog razloga očekivao blještavilo svjetla, no nije ga bilo. Pred sobom je mutno vidio neprepoznatljive oblike koji su ga okruživali, polako se pretvarajući u poznate dijelove automobila, stisnute i ispremiješane zajedno u potpuno nemoguću hrpu.
/Razbio sam se/, oblikovala se misao. /Ona... zvala je/, uslijedila je istog trena sljedeća.
Pokušao je okrenuti glavu. Tek par centimetara od prstiju, ležao je mobitel... u tom trenutku, do uma mu se probio zvuk poziva.
/Još uvijek zove. Moram se javiti…/
Istegnuo je ruku ignorirajući bolan pritisak negdje ispod ramena, dohvatio uređaj, otklopio slušalicu.
/Hej... gdje sam? Na cesti... mislim da sam se upravo slupao./
Bizarna jednostavnost te rečenice natjerala ga je da se nasmije u sebi. /Ne šalim se. Razbio sam se./
Kao bljeskom, mislima mu je prostrujalo što će sad biti. Ona će pitati da li je ozlijeđen, on će... što? Lagati? Čekaj, pa u stvari još ni sam ne zna kako je.
Spustio je pogled prema tijelu uronjenom u izlomljenu plastiku i savijeni metal. Mlaz tamne, crvene krvi tekao je poput divljeg potoka kroz nazubljeni krš.
/Nisam dobro/, pomislio je. /Ovo nikako nije dobro./
Nije ni čuo njeno pitanje, više ga je osjetio. /Nisam dobro, medena…/
Zašutio je.
Pitao se koliko ima vremena. Hoće li joj stići reći da... hoće li joj stići objasniti da je njen glas najljepše što je ikad u životu čuo, da bi stisak njene ruke, sad, ovog trena, bila jedina stvar koju uopće može poželjeti?
/Volim te, znaš…/
Ona je šutjela... ili je on više nije čuo. Negdje u skrivenom kutku mozga, učinilo mu se da čuje sirenu i taj ga je zvuk smetao, želio je da nestane, želio je čuti nju.
/Pričaj mi/… prostenjao je tiho.

…

— /Teška prometna nesreća desila se na 95. kilometru autoceste na samom ulazu u tunel. Vozač još neutvrđenog identiteta izvučen je uz pomoć vatrogasaca iz potpuno smrskanog automobila i liječnici se još uvijek bore za njegov život./ —

...


Sanjao je.
Livada, nepregledna, meko zelena, prepuna cvijeća koje je opijalo mirisom. I ona, uz njega, s rukom u ruci, u prozračno bijeloj haljini, nasmiješena, lijepa kao i uvijek, vedra, razigrana... Negdje iznad, negdje neodređeno iznad, ogromna ga je bijela svjetlost zvala da dođe i taj je poziv bio pun topline i nježnosti. Krenuo je... i osjetio da joj mora pustiti ruku.
Zastao je.
Ne može joj pustiti ruku, ne smije, tako je divna, ne želi joj pustiti ruku!
Raskidan zovom svjetla i željom za tom rukom, jedinom rukom na svijetu koju je želio držati, dvoumio se, mučio, ugoda je postala neugoda, livada se oko njega počela zatvarati poput klopke, svjetlost je tamnila i to ga je počelo boljeti, sve jače, bol, isuse, boli, boli, boli...!
/Dobro je... puls mu je stabilan... ruke mu nismo mogli spasiti, ali preživjet će. Taj stvarno ima sreću/, zaključio je umorno glas ispod kirurške maske nakon petog sata mrcvareće operacije. /Nije u njemu bilo krvi koliko u čašu stane, a nismo mu mogli iščupati mobitel iz zamalo potpuno odsječene ruke./


/Uhvatiti sreću i držati je čvrsto, držati je nježno, poput držanja voljene ruke u svojoj ruci./

Netko me pitao (a nije prvi), pa da ne moram ponavljati - kako se ulazi na moju (vrlo posjećenu, tek da pripomenem) blok listu?

1. Lažnjak si. Već sama činjenica da mi se želiš prodati kao netko drugi, znači da me smatraš glupim ko partviš - što je velika pogreška. Katkad sam samo malo glup, recimo kao rotkvica, što je svejedno sasvim dovoljno da otkrijem lažnjake iste sekunde čim se pojave.
2. Plitak si. Emocionalna inteligencija dubine gorskog potoka me iritira bez obzira koliko mi se pokušavaš zavući u mjesto koje je sunce vidjelo samo jednom i neće nikad više.
3. Naporan si. Ako te prvo ignoriram, pa na ponavljanje identičnih gluposti još i velim - nemoj - onda još jedno ponavljanje istih gluposti znači da si ili pretumplav, ili prebezobrazan, ili preoboje - pa sam i predugo čekao.
4. Vodiš svoje bablje ratove na krivom mjestu. Da mi se ratuje s babama, sam bih to činio.
5. Stara si mi mušterija koju sam redovno blokirao još prije 20, pa ponovno prije 10 godina, a sad se uvjerio da se čudo nije desilo i da si još uvijek dražestan poput čira na guzici. Nije moj problem što slabo pamtiš.
6. Nagazi nekog tko mi je drag i pregazit ću te šleperom. Blokada je tek predigra tome.
7. Blebećeš antivaxerske, ravnozemljaške, trumpofilne, katolibanske, kemtrejlsične, ljudogušterske, dubokodržavne i ine besmislice. Ukratko: ameba si.
8. Lijepo zamoliš i blokiram te. Što ću, mekog sam srca.

No da ne bi bilo da je blokada one-way street, kako se, daklem, izlazi sa te liste?

Isključivo i jedino seksom.
Seks mora biti isključivo u sljedećoj pozi:
ja za stolom, na stolu tanjur, na tanjuru kila vruće, pečene janjetine.
Moguća je i poza broj 2, gdje nema janjetine, ali ima desetak jakobovih kapica.

Kao što rekoh, mekog sam srca.

15.10.2008.


/Plesti niti... tkati. Pucaju, hvatati ih, tkati ispočetka, uporno i uporno iznova.
Iza leđa, podmuklo, šulja se spoznaja da je broj početaka konačan.
Nadati se čudu... i nepuknutim istkanim nitima./


Umorno je skinula naočale i odložila ih na stol trljajući nažuljani korijen nosa. Pogled na sat, jedan je. Još sat vremena, još jedan pacijent... i moći će kući pod vreli tuš, da ispere težinu misli iz glave i ukočenost iz tijela. Sve je češće žalila zbog odabira svoje profesije, tim više što joj je bivalo sve lakše na zamalo prvi pogled otkrivati zbog čega je netko došao k njoj. Birajući studij, bila je nesvjesna svoje empatije... a empatični je psihijatar profesionalna katastrofa. Ne za one koje liječi, jer im može prići bliže od ikog, doslovce ući u njih, nego - za sebe samu. Postajalo je sve teže živjeti tuđe boli.
Tog je dana kroz njenu ordinaciju profilirao niz ljudi kojeg bi poželjela tek najljućem neprijatelju. Nije znala što bi prije, da li da se pošteno izviče na njih jer sami sebi čine štetu, ili da ih naprosto izbaci van.
/To bi bilo nešto!/, pomislila je uz kiselo sarkastičan osmijeh. /Vrisnuti - idiote! I potom ga šutnuti kroz vrata da odleti kroz čitavo predvorje. Eh, da barem mogu!/
Doista, tog su dana kod nje dolazili ljudi koje bi redom trebalo ne liječiti, nego mlatiti.
Iritantno razmaženi mladić čiji je jedini problem bio užasavajući nedostatak bilo kakvog odgoja, pa nevjerovatna drska žena srednjih godina koja je od svog klimakterija napravila neviđenu katastrofu, a tek kad se sjeti onog klipana s prstenom u nosu kojeg je dovela policija na vještačenje... bože, ti zbilja stvaraš koješta!
Kucanje ju je prenulo iz misli. Ustala je, pustila u ordinaciju muškarca koji je tiho pozdravivši krotko sam sjeo u stolicu i mirno čekao.
/Sjednite./ Voljela je zbuniti pacijente - postajali su spontaniji, a spontanost je davala iskrenije odgovore.
/Ja... ispričavam se, nisam ni pitao smijem li./
Zastala je. Rječit, obrazovan ili barem načitan, kulturan, brzo je u sebi procjenjivala. I hvala ti bože, ne još jedan iritantni kamen na njenoj današnjoj grbači. No dobro, da vidimo što mu je.
Sjela je za svoj stol, praveći se da čita nešto sa hrpe papira, a u stvari neopazice promatrala njegovo ponašanje. /Ima oko 35, najviše 40./ Uočila je sitne pokrete njegovih prstiju, iako je samoobrambeno prekrstio ruke. Ima malu tremu... dobro. Podigla je pogled.
/Kako vam mogu pomoći?/
Nasmiješio se kratkim smješkom i mirnim glasom upitao... /Stvarate li čuda?/

Nakon petnaest godina svog posla, mislila je da je više ništa ne može iznenaditi. A u tom trenu, počeo ju je obuzimati osjećaj da je upravo čeka nedoživljeno iznenađenje.
/Ponekad/, odgovorila je oprezno. /No kakvo čudo biste vi željeli?/
/Pa... ne neko veliko, bit će dovoljno jedno malo, sasvim malo. Tek da se uvjerim da su čuda moguća./
/Religiozni ste?/, zapitala je. Brz odgovor... /Ne./
/A zbog čega biste onda željeli da se ostvari neko čudo?/
Promatrali su se međusobno, poput dva borca u ringu koji odmjeravajući pokušavaju pogoditi slabu točku protivnika.
/Gledajte, doktorice, da skratimo muke meni, a uštedimo vrijeme vama... moje djetinjstvo je bilo sasvim u redu, mama me je dovoljno mazila, nisam mokrio u krevet, nisam imao nikakvih velikih trauma u pubertetu i adolescenciji…/ i nastavio je redom nabrajati sve glavne oslonce psihoteoretičara, kao da uživa otežati joj posao.
/Kolege smo?/, pitala je bez razmišljanja, pa tek potom shvatila kako ju je uhvatio nespremnu - jer nije mu trebala priznati da je baš toliko u pravu.
/Ne, nismo, na sreću. Mislim, ja ne bih podnio gledati luđake po čitav radni dan, hvala lijepo. Ali... ja samo dobro poznajem sebe, pa je uzaludno da se vi mučite iskopati i reći mi stvari koje znam i sam./
/Ili je arogantni seronja, ili je izuzetno pametan/ zaključila je. Možda i oboje.
/Onda mi recite, zbog čega ste došli kod mene?/
/Rekoh vam. Zbog čuda./
E, nećeš, zainatila se. /Uozbiljite se. Jeste li bolesni ili ne? Imate li kakve tegobe?/
Opet se nasmiješio.
/Da li sam bolestan... to bih i ja volio znati. Jer, vidite…/
Zaustila je prekinuti ga, no nešto joj je govorilo da upravo slijedi najzanimljiviji dio i pustila ga je da govori.
/… želim biti sretan... a nisam. Bez ijednog simptoma depresije, bez ikakvog posebnog razloga, bez ijedne neispunjene velike želje - a nisam sretan./
Šutjela je, osjećajući da nije završio.
/Zadovoljan sam ponekad... ali ne i sretan. Sve što druge usrećuje, mene samo rastuži - jer osjetim da mi to nikad ne bi bilo dovoljno za sreću./
/A što vi smatrate srećom?/, ponukala ga je da govori dalje.
/Upravo se o tome i radi - ne znam. A ne znam jer je nikad nisam doživio. I sad ćete me razumom prosuditi kao budalu koja priča gluposti…/
Uhvatila se kako upravo to čini.
/… ali ćete istovremeno ipak instiktom osjetiti da to itekako nisu gluposti./
Zamalo je zinula. On... čita je!

...

Kasno popodnevno sunce zijalo je kroz prozor, a u ordinaciji je dvoje ljudi živo razgovaralo. Ona, žena kojoj je vlastiti posao već obilato dojadio, te on, muškarac koji je došao tražiti čudo - da mu ona pokaže što je sreća. I nije to više bila ordinacija... to je bila tek soba, štit od svijeta kojeg oboje nisu željeli prihvaćati takvim kakav jest. Ona nije bila liječnik, niti je on bio bolesnik, bili su samo dvoje ljudi koji su se međusobno osjetili.
/Kako je to bizarno/, zamišljeno je započela, /došao si tražiti čudo i naučiti što je sreća, a... postigli smo samo to da ja shvatim kako nisam nikad bila sretna./
Nasmijao se... /neću ti naplatiti seansu./
Prihvatila je smijeh.
/I vidiš, to je stvarno čudno. Da mi ovamo uleti autsajder, psihoanalizira mene umjesto ja njega, te uspije pronaći nešto što ja sama nisam bila pronašla. To stvarno jest - čudo./
Uozbiljio se.
/Vidiš... u pravu si. Jest čudo. Znači... moguća su!/ Oboje su se na to nasmijali.
Promatrala ga je i smiješeći se zaključila, /zaista izgledaš sretno kad se smiješ./ Zadržavajući osmijeh na licu, oči su mu ipak navukle koprenu sjete.
/Izgledam sretno... možda. Ali kad odem odavde…/
Nedovršena rečenica ju je naprosto zvala da reagira, da mu dade utjehu, da ga... ne pusti da ode.
/Možemo i zajedno otići odavde/, tiho je prozborila, netremice mu držeći pogled zarobljen svojim očima.

…

Željno je ispila posljednji gutljaj kave iz šalice i odložila je na tanjurić pored knjige. Priča koju nje upravo pročitala... e da, kad bi barem tako bilo! Psihoanalitičarke koje se zaljube u svoje pacijente, pacijenti koji nisu bolesni niti opasni nego tek nepopravljivi romantičari, susreti koji se u roku par sati pretvaraju u nešto lijepo... kad bi barem tako bilo. A nije.
Okružila je pogledom svoju ordinaciju, hrpu kartona bolesnika kojima su tek snažne doze lijekova omogućavale nešto nalik relativno podnošljivom životu... to je stvarnost, a ne priče poput ove, nestvarne i neispunjive sanjarije nekog nadobudnog i neupućenog pisca. Čuda ne postoje, ne u stvarnom životu.
U ordinaciju je ušla medicinska sestra i na stol joj stavila vidljivo nov karton.
/Imate još jednog danas/, rekla je. /I nećete vjerovati što me upitao dok sam mu ispunjavala karton.
/Što?/

/Pitao me da li stvarate čuda./

/Nije što je bilo i nije što će biti.
Ni danas, ni sutra, baš nijedan dan.
Nije što se zbilo niti će se zbiti
Tek je slutnja onog što puni mi san… /

Tak’ to meni nekak’ ide kroz glavu svaki put kad dođem na McDonalds drive-in i nemrem se odlučit’ kaj bi, a sve nestrpljiviji glas vrlo mlade tete s druge strane bi me najradije zatukao pomfrijem.
Niste valjda mislili da ćem pisat’ pjesme.


Kajgot.

14.10.2008.

/Što manje želiš... manje ćeš dobiti. Nijedna se želja ne ispunjava do kraja.
Skromnost ne donosi ništa osim vječne čežnje za nedosegnutim./


Pospremio je brezovu metlu u šupu, pažljivo zatvorio vrata i zadovoljno se protegnuo, žmirkajući na kasno popodnevno sunce.
/Taaako... dvorište je čisto. Još samo da sutra podrežem živicu i sve će izgledati baš kako valja./
Veselilo ga je to, dovoditi stvari u red. Život je bio toliko jednostavan - imaš krov nad glavom, nisi gladan, malo počistiš oko sebe i... što više čovjeku treba? Kad više nemaš što raditi, pogledaš malo televiziju, pa odeš spavati i sutrašnji dan dočekaš jednako sretno kao što si i svakog dosad. Nikad nije mogao razumjeti one koji su bili tužni zbog neostvarenih želja. Zašto uopće žele nešto što ne mogu imati? To čovjeku samo donese nesreću, nemir - a te je stvari sam vrag među ljude posijao, to je barem jasno.
Ušao je u kuću, brižno skinuo cipele, odgegao se do kuhinje i natočio si čašu vode iz slavine na sudoperu.
/Hoćeš ti?/, pitao je kroz otvorena vrata sobe ženu koja je glačala rublje. Nije ga čula. Slegnuo je ramenima, ispio čašu i odložio je u sudoper. Navirivši glavu u sobu, upitao je - /što ćemo za večeru?/ Pogledala ga je šuteći, te nakon pola minute - nije mu baš bilo jasno zašto joj treba toliko da odgovori - promrsila... /jeli smo pred sat vremena, što sad hoćeš?/
/Ništa, samo pitam što ćemo za večeru./
Pričekao je malo da nešto veli, te na koncu odustao. Provukao se pored nje do fotelje u kutu, uključio televizor i opušteno stao gledati nekakav dokumentarac, nije razumio o čemu, ali to ionako nije bilo važno. Ako je na programu, onda je valjda u redu.

...


Školska klupa je bila prepuna ogrebotina, urezanih inicijala i našaranih besmislica... čudio se što itko troši trud i vrijeme na takve stvari. Za njega, škola je bilo mjesto koje je morao redovno pohoditi, gradivo je bilo nešto što je morao učiti napamet dovoljno da izvuče pokoju trojku ili barem dvojku, tek da se provuče, a nastavnici - pa, nije baš razmišljao njima. Bili su mu poput namještaja, škola je bila tu, a oni su bili u njoj. To je valjda u redu.
Druženje sa djecom u razredu prihvaćao je jednako kao i sve ostalo u svom mladom životu - ono što je tu, tu je. Ako je i on tu, onda znači da se valjda treba i družiti s njima. Znao je da ga ismijavaju ponekad - nisu to baš skrivali - no nije mario. Sve dok ga nitko ne tuče, u redu je. Oni se smiju, nasmije se i on, svi se smiju... to je valjda u redu.
Kasnije, u srednjoj školi - krenuo je u zanatsku, otac mu je smatrao da je to za njega najbolje - odradio je ono što je nužno morao, baš kao i uvijek. Djevojke ga nisu posebno zanimale, sve to s njima bilo mu je presloženo. On je volio jednostavnost. Ako će neku jednom ipak morati poljubiti, poljubit će je - to je valjda u redu.
Kad je dobio posao kao šegrt kod poznatog gradskog obrtnika, bio je potpuno zadovoljan. Nisu mu davali da radi nikakve teške, nerazumljive stvari, ne nakon što je pokvario stroj čiji je popravak još uvijek plaćao dijelom plaće. Uglavnom je čistio radionicu i dodavao majstorima alat. Trudio se, žurio, uvijek bio dobre volje... volio je raditi to što je radio. Nakon zamalo dvadeset godina, još je uvijek radio isto. Bio je uvjeren, to je stoga što svi znaju da dobro radi. I to je valjda u redu, zar ne?

...


Polako je hodao ulicom osvijetljenom više mjesečinom nego rasvjetom... neobično doba da bude vani, ali eto, morao je ostati, gazda je častio radnike za svoj rođendan, u redu je da bude s ostalima. Dvije čaše vina koje je popio, lagano su mu maglile mozak. Nije navikao na toliko alkohola, ali nije mogao odbiti - svi su pili. Nešto dalje, na kraju ulice, osvijetljena je veža kafića propuštala buku iz unutrašnjosti. Nikad nije išao u kafiće. Što bi tamo radio? Pošten svijet s posla ide doma i radi što mora raditi, ne dangubi u toj buci i dimu. Tek ga je desetak koraka dijelilo od ugla, kad iz kafića izađoše muškarac i žena... zablenuo se i zastao. Pa to je njegova žena! Što li tu radi? Par je zastao, kratko tiho razgovarao, te držeći se za ruke brzo krenuo putem nedaleke autobusne stanice.
Još je uvijek stajao, pokušavajući lagano pripiti mozak natjerati da mu objasni to što je vidio.
Pričali su... i onda su otišli. I držali su se za ruke. On se nikad nije držao za ruke, to mu nije ništa značilo.
Ako ona to radi s nekim drugim, valjda njoj to nešto onda i znači.


/I to je onda valjda i u redu./

Ne volim jesen.
Nema to veze ni sa čime, u stvari. Niti sa kišom i vjetrom, niti sa sivim nebom, niti se da popraviti mirisom pečenih kestena i bojama lišća. Fascinantno je to. Tako lijepo, nježno, a onda se sjetiš da su to boje smrti.
Ne volim završetke, valjda. Kao, svaki završetak je novi početak? Ne, nije. Većinom je naprosto završetak.
Ovaj današnji još uvijek ljetni dan je više utjeha nego radost. Odbrojavanje. One more down, just a few to go.

Ne volim... završetke.
Ne volim ljude koji zvuče poput onih jeftinih slaboumnih parola sa bočica Jamnice. /Svaki početak je novo započinjanje!/ O jebote. Zar zbilja?
Ne volim ljude koji za ama baš svaku konstataciju bilo čega, imaju već spremnu apsolutno besmislenu rečenicu koja bi te trebala namah ispuniti sjajem, mjehurićima i mirisom divlje trešnje (baj-d-vej, kupih svojedobno deterdžent za suđe tog mirisa - odvratno!). Ono kad životne pouke vadiš iz tursko-meksičko-brazilsko-indijskih sapunica, a najdraži pisac ti je Coelho. Što i nije neki napredak, obzirom da je prije toga bila Ana Žube.

Ma nema veze.
Ne volim jesen jer je tužna. Tužna je k'o hrčak u kavezu bez koluta. Točno taj osjećaj - ne znaš što nedostaje, ali znaš da nedostaje. I usput se debljaš i strpljivo čekaš svoj prvi infarkt. Govorim o hrčku, no.

Volim hrčke. Ne, ne na roštilju.


One more down, every time one less to go.

12.10.2008.


/Ako pomisliš da ti je život u ruke dao dobre karte, otkriješ da su to karte za neku drugu igru... i da gore ne mogu biti. Pravde nema. Dobrota zamalo nikad ne biva nagrađena. Tko nije spreman gaziti leševe, cilj mu uvijek izmiče./


Bijesno je zalupila vrata ureda i bacila spise na stol.
/Kako se samo usuđuju... nakon toliko godina, nakon toliko vikenda provedenih uz papire i toliko neiskorištenih godišnjih odmora - kako li se samo usuđuju!/
Podigla je noge na stol i nervozno zapalila cigaretu. Zabacila je glavu otpuhujući dim... želeći da sve oko nje nestane i da sve bude tek ružan san iz kojeg će se probuditi u nekom sasvim drugom svijetu.
Zvonjava mobitela je bila sve samo ne željeni zvuk.
/Da? U uredu sam... što, zar me zato zoveš? Invalid si? Ne znaš otići do jebenog frižidera i uzet si nešto za jest? Da, nadrkana sam i ne, neću kuhat danas. Baš me briga. Da, i? Gle... nemam vremena za tvoje gluposti sad./
Oštro je zatvorila mobitel i poželjela ga tresnuti u zid.

Pokušala je shvatiti kako se uopće dovela u situaciju da joj svi, ali baš svi, piju krv nimalo ne mareći za nju. U stvari, nije se imalo što shvaćati - za sve je kriva bila ona sama. Pogreške čije je posljedice snosila, ljudi koje je krivo procijenila... sve si je to sama napakirala. Pitala se kad će jednom njoj netko nešto dati bez da traži sto puta više zauzvrat... kad će jednom nju netko zamijetiti zbog onog što ona jest, a ne zbog onog što od nje očekuje.
/Nema takvih/, zaključila je. /Takvi ne postoje./

…

Mazno se protezala na krevetu, znajući kako na njega djeluje to protezanje. Nasmiješila se u sebi... ne želeći mu pokazati da uživa mameći ga.
/Bi li mi napravio kavu?/
Pitanje je bilo tek reda radi, znala je da će on spremno pohrliti ispuniti joj želju, baš kao što joj je ispunjavao svaku, koju je god imala. Poljubio ju je, uzvratila mu je... nije bila vrsta žene kojoj uvijek paše poljubac, no jednostavno mu nije mogla uskratiti zasluženu nagradu.
Gledala ga je kako gol odlazi u kuhinju. Nije bio njen tip - uopće ni po čemu nije bio njen tip. No bilo je u njemu nešto što ju je uvijek iznova tjeralo da mu se vraća, koliko ga god puta ostavljala. Bio je pažljiv, čak i previše. Bio je nježan, bio je... drugačiji od svih muškaraca koje je ikad upoznala.
Nije mogla vjerovati da sve može odjednom biti toliko dobro. Unapređenje na poslu došlo je potpuno neočekivano, iako davno zasluženo. A on... na trenutak se posramila - takvog muškarca većina žena jedva može sanjati, a ona mu još uvijek ne vjeruje potpuno. Duboko u sebi, bojala se da će, povjeruje li, sve puknuti poput mjehura od sapunice - uvijek je bilo tako. I sve dok je sumnjala, stvari su išle dobro. A on se itekako trudio, te nije željela dati mu povoda da prestane. Bila je uvjerena da se muškarci trude samo dok im ne dopuštaš da te doista imaju... i željela je da taj trud traje.
Donio je kavu sa smješkom i nježnim riječima... po pogledu kojim ju je gledao znala je da bi on radije zagrljaj nego kavu. Nasmiješila se i zlobno uživajući zapalila cigaretu. Ne još... nek se muči malo. Bit će slađe poslije.

…

Zrak je bio prohladan i sa zahvalnošću je osjećala blagu težinu deke preko leđa. Drevni hrastovi sakrivali su škrto jesenje sunce, vječnom hladovinom štiteći slova na mramoru da ne izblijede. Polako je namotavala uspomene, jednu po jednu... slabašnim smješkom otkrivajući koliko su neke i dan-danas još bile drage.
/Bako, voljela si ga?/
Mek glas medicinske sestre iza naslona kolica prenuo ju je iz snatrenja.
/Da... voljela sam ga. I nisam mu rekla. A što ćeš… /
Pogled na datum uklesan na ploči povukao je suzu, baš kao i svaki put kad je pohodila grob. Dan ranije... ležali su zadihani grleći se, dok se kava hladila na ormariću... samo dan prije... da je barem mogla znati! Kako bi ga ljubila, samo da je mogla znati! Ni sekunde ga ne bi pustila... i rekla bi mu, da, rekla bi mu sve, da je luda za njim, da ga voli, da je sve ono što je maštala...
/Bako... hladno ti je. /
Šutjela je, ne želeći priznati da se stresla od žalosti, a ne hladnoće.
/Vozi me nazad/, protisnula je. /Vozi me nazad. /

Iako stanujući u istoj kući dugi niz godina, otkad je on poginuo, nikad je više nije mogla nazvati /dom/.
Dom.
Mjesto u kojem te netko silno voli. A jedini čovjek koji ju je zaista volio, leži pod kamenom pločom iza njenih leđa. I starac koji ju je kod kuće čekao, sve te godine je bio samo podsjetnik što je izgubila. Ni svađali se više čak nisu... davno je naučila da svoj mir može kupiti samo šutnjom.
/Nemoj mu reći da smo bile tu, nećeš?/
Sestra se nasmiješila, jer svaki je put slušala tu istu rečenicu, svaki put kad su bile na groblju, već godinama.
/Ne, bako, neću mu reći, to je naša mala tajna./
Niz puteljak među grobovima žena je polako gurala kolica sa staricom, razmišljajući kako se život promijeni u trenu. I pitala se, da se sve to njoj događalo, bi li ona bila hrabrija, bi li se punim srcem predala sreći ma kakve god bile posljedice, ili bi... ovako... jednog dana okajavala svoje odluke nad nečijim grobom.
Kao da je čula njene misli, starica tiho prošapće, sama sebi...

/Trebala sam mu barem reći. /

Greška je pronađena i biva oklonjenom - s Baricom se ipak rimuje puno više toga nego sa Šteficom. Sa Šteficom nemreš praktički ništ'. Trebao sam to shvatiti još u 6. osnovne kad sam zbog pokušaja šlatanja dotične (Štefice, jel'te) zamalo ostao bez oka, uha i još nekih dijelova tijela koje je dotična (Štefica, jel'te) nemilosrdno natezala i noktima rezala.
Nu te sad. Ni rima te neće!

Barice, nepravedno zapostavljena i od sviju ostavljena, we gonna make this world tremble.
Kak' bi se u prijevodu reklo, bude ti lijepe kad te dobro stepe.

Il' tak' nekak'.

12.10.2008.


/Od bijelih se nada ispunjavaju bjelje, od crnih se slutnji se obistinjuju crnje. U raskoraku krajnosti, rastegnut do pucanja, čovjek hvata niti svojih težnji i nespretno ih plete u tkanje života./

Sjela je na krevet i rekla - /moram ti nešto reći./
Gledao ju je. Nakon više od pola godine otkad ju je posljednji put vidio, njeno mu je lice i opet izazivalo snažno lupanje srca, baš kao što je oduvijek činilo. Uživanje u tom prizoru poremetio je tek ton njenog glasa... zvučala je nekako ozbiljno, preozbiljno.
Sjeo je pored nje i zagrlio je oko ramena ne skidajući osmijeh sa lica, podsvjesno želeći da mu se samo učinilo. Odjednom... spazio je prsten na njenom prstu. Sledio se.
/Znaš... udala sam se./
Noćnu je moru prekinuo alarm jeftinog sata s ormarića. Spuštajući noge s kreveta na hladan pod, pokušavao je razbistriti snom još zamagljeni mozak. Taj kratki trenutak između sna i jave, kad stvarnost još nije stvarnost, a san više nije san, uvijek je u njemu ostavljao duboki trag, nezibrisiv satima, ponekad i po čitav dan. Pokušavao se sjetiti zašto uopće ustaje tako rano. Znao je da je važno... s tom je misli bio zaspao, da je silno važno da se probudi rano... no nikako da iščeprka razlog.
Sjetio se.
Ona dolazi danas.
Veselje koje je naglo pokuljalo venama, borilo se s gorkastim okusom u ustima, posljedicom bolno ružnog sna. Zatresao je glavom, trudeći se razbiti mučan osjećaj... /to je bila samo noćna mora, hej, prestani se mučiti glupostima./
Udahnuo je duboko, pa još jednom. Ustao je. Još bunovan, oteturao je u kupaonicu i pod vrućim tušem polako dolazio k punoj svijesti.
/Moram pospremiti... i skočiti po cvijeće…/
Sjećao se kako joj je na svaki sastanak donosio cvijet, ružu ili mali buketić sezonskog cvijeća, te kako se divno smiješila primajući te znakove pažnje.
/Moram donijeti cvijeće. Ružu, crvenu, najveću koju nađem. Veselit će joj se, nasmiješiti…/
Nekoliko sati kasnije nestrpljivo je šetkao stanom, svakih par minuta gledajući na sat. Samo što nije došla...
Srce mu je zamalo iskočilo iz grudi kad je začuo zvono.
Otvorio je vrata. /Hej/… toplina mu se širila tijelom dok ju je primao u zagrljaj, neopisivo željno, osjećajući joj dah na vratu i ljubeći joj kosu, obraze, usne... želeći je i gledati i grliti i nikad ne pustiti.
/Kad bi samo znala koliko si nedostajala…/
Ušla je u sobu.
Stala je pred prozor, upijala stare, poznate prizore grada, kotrljajući skrivene misli glavom. Krenuo je za njom, pokušavajući je opet zagrliti.
/Čekaj…/ blago mu je zadržala ruke. /Daj da sjednem, umorna sam, put je bio dug./
Blagi ubod neugode prostrujao mu je tijelom, no potisnuo ga je brže nego ga je i osjetio. Ta naravno, umorna je, bit će vremena sad... nakon pola godine razdvojenosti, opet su zajedno i neće se tako brzo razdvajati.
Sjela je na krevet, popravila rub suknje i pogledala ga njemu sasvim nepoznatim, ispitivačkim pogledom.
/Dođi pored mene, moram ti nešto reći./
Zastao je na trenutak... nešto u toj rečenici, bilo je pogrešno. Nešto, bilo je toliko poznato pogrešno...
Sjeo je.
Svom se snagom trudeći da mu glas zvuči mirno, rekao je - /slušam. Reci mi./
Nije se smiješila... bilo je to čudno, očekivao je osmijeh, želio je razbijanje napetosti kojoj nije mogao shvatiti povod.
Gledao ju je u oči, s nevjericom tražeći znakove vedrine, no bila je ozbiljna... nikad je u životu nije vidio toliko ozbiljnu. Njen je pogled bio dalek. Sjedila je uz njega, a bila neizmjerno daleko. U tom se trenu sjetio sna. Suze su mu zapekle oči. Pokušavao je nešto reći, pitati, no nijedna mu se riječ nije probijala kroz stisnuto grlo.
/Ne znam kako da ti to kažem…/
Sledio se.
/Znaš... ja sam se… /

…

Vjetar je divljao krošnjama drveća, bučno bacajući krupne kapi kiše u prozore. Teško sivilo neba gutalo je svaku misao, nedajući zori da se pojavi.
Iritantan zvuk jeftinog sata s ormarića prekinuo mu je san.
Ne otvarajući oči pokušavao je pronaći tipku za gašenje alarma, sve dok nespretno nije srušio sat na pod. Buka je prestala. Pokušao se vratiti snu... čuti do kraja rečenicu, još uvijek neshvaćajući da je sanjao. Negdje iz dubine mozga sjevnula mu je misao... /moram ustati./

/Moram ustati... moram pospremiti. I kupiti cvijeće.
Ona dolazi danas./

Bila jednom jedna Štefica
u zahod opala joj zubna kefica.
Ovaaaj...
S tim se više ništ' ne rimuje.

Ako ljudi imaju svoje snove, imaju li snovi svoje ljude?
I to pod uvjetom da Ajduk ne gubi vječno. Živi. Živi!, lapsusovu ti šlapicu.

Ovaaaj...
Nenene, ono sa Šteficom još nije gotovo.
Išla jednom Štefica po mlijeko
s leđa joj se tiho prišuljao zeko...
ne, nije ni to.

Kao olakotna okolnost, kašljem k'o mamut i pospan sam k'o saborski zapisnik. Zapisnik? Zastupnik? A kajjaznam (TM Marta).
Idem si uštekat' u venu cjevčicu spojenu s loncem kave i onda se na miru onesvijestit'.

Bila jednom Štefica....


A imao sam je, nu, tu na vrhu jezika, malo je falilo.

11.10.2008.


/Nije još doba žali za propuštenim... no doba je straha od te žali./

Svako je jutro nemarno ispunjavala svoj uobičajeni redoslijed rituala. Prvo tuš... potom brzo uređivanje, neuobičajeno brzo za ženu... potom kava i cigareta. Zatim, osvjetljavanje monitora, klikanje na uobičajenu adresu, čitanje uz lagano otpuhnute dimove, opušteno buđenje nepca toplinom smeđe tekućine. Voljela je red i predvidljivost, iznenađenja je smatrala neugodnošću. Jedini tračak narušavanja svog svijeta nalazila je u tom čitanju - nije mogla znati što je tamo čeka, ponekad su je trnci tjerali na uključivanje računala. Trebalo joj je to. Mali, nezamjentni pomak izvan osobne kontrole, dovoljno velik da potakne radoznalost, dovoljno malen da ne pokvari uhodanost.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan... prolazili su tjedni, pa mjeseci, pa godine. Tekst, kao da je samo nju čekao. Ponekad, dopustila si je umisliti da doista samo nju čeka. Nikad, baš nikad, nije svojim komentarom, odgovorom, dala do znanja da je vjeran čitatelj. S vremena na vrijeme, bilo je teško odoljeti. Ponešto bi je znalo razljutiti, ponešto bi je znalo dotaknuti... na mjestima koja nije dala dirati. No bila je ustrajna u svojoj šutnji, uvjerena da je šutnja jedini smisleni izbor, koliko god bila sve svjesnija da joj to što čita, sve više i sve dublje ulazi pod kožu. Bila je svjesna da joj sve dublje ulazi pod kožu neznanac koji to piše, neznanac s imenom i prezimenom, a bez lika i lica. Bila je svjesna... no nije željela biti svjesna. Prošlo je proljeće, prošlo je ljeto. U ranu jesen, slijedom obaveza, jednog je jutra izjurila iz kuće preskačući kavu, cigaretu... čitanje. Dan je bio mahnit, posao je uzeo svu koncentraciju... sve do navečer, kad je iscrpljena došla kući i nadoknađujući propušteno, skuhala si kavu i zapalila cigaretu svaljujući se u fotelju. Nije bilo isto. Nešto... nedostajalo je. Preumorna da bi istražila vlastitu zbunjenost, otišla je u krevet, zaspala poput kamena, ne mičući se sve do jutra. Ujutro... redoslijed rituala mogao se ponoviti na miru. Tuš, uređivanje, kava, cigareta, računalo. Klik na poznatu adresu... ... prazan ekran. Uspravila se u stolici, uznemirena. Kao da joj je netko ukrao dio nje, uskrativši joj dio navike. Pokušala je opet. Ništa. Potražila je tekst od prethodnog dana, onaj kojeg je propustila... pronašla ga... i natjerao joj je srse jeze uz leđa.

/Onima koji me vjerno čitaju... ovo je moj posljednji tekst. Sutra moji prsti više neće moći tipkati; bolest je otišla predaleko. I volio bih, jer vjerujem čvrsto u to, da ovaj dan u mislima budete samnom... nekako, neću biti sam, tada.
Žao mi je što se rastajemo.
Budite dobro./

On... ne, to je neka ružna, crna šala, pomislila je. To ne može biti. Ne sad, kad se toliko navikla da ga naprosto... užasnula se riječi koja joj je grebala usne, neizgovorena. U sobi je vladala tišina. Cigareta, dogorena, ugasila se u pepeljari. Kava je bila bešćutno hladna. Sjedila je ne mičući se, pokušavajući savladati poriv da vrisne. Satima... i satima. Sljedećeg jutra, bez tuša, bez uređivanja, bez kave i cigarete, proletjela je kroz sobu pored računala, istrčala van do kioska i kupila novine. Okrenula je poleđinu, listala stranice unazad... pronašla. Mali, crni okvirić, ime i prezime pod slikom...
Bio je zgodan, pomislila je.
Polako se vratila u stan; zatvorila iza sebe vrata potpuno nesvjesna svojih pokreta, dovukla se do radnog stola i sjela pred računalo, ukucala poznatu adresu, otvorila taj posljednji tekst... ... kliknula na riječ /komentari/... spustila prste na tipke...


/A meni je žao što se nisam stigla ni rastati s tobom./




10. 10. 2008.

10. 10. 2008.


/Vrijeme migoljavo curi kroz prste poput pijeska, nezaustavljivo, nepovratno, rasipajući se i nestajući bez traga./

Bio je pametan dečko.
Nisu ga baš voljeli, jer zavist gradi pogrešnu vrstu popularnosti... osjećao je to, mučilo ga je to... ponekad. Ne često. Bio je bolji, toliko bolji da je rijetko osjetio potrebu mariti.
Bio je sam, ali ne i usamljen. Svoje je igre stvarao i igrao sam. Najbolji su mu prijatelji bile knjige, od kojih većinu uopće nije bio shvaćao... no opčinjavali su ga svjetovi izvan moći razumijevanja, svjetovi koji su mu hranili maštu. Odrastao je, gurajući pod tepih stvari koje su ga boljele, hraneći se stvarima koje su ga jačale.
Bio je pametan mladić.
Svoje je odluke donosio sam, posljedice je snosio sam - mislio je da je tako. I opet, bio je bolji, mnogo bolji. Predobar da bi mario, prebrz da bi se zaustavljao. Prejak da bi gubio. Svijet mu je bio na dlanu. Sad, voljeli su ga. I zavidjeli mu, no vrtoglava pjenušavost života kojim je živio, privlačila je. Nije to znao... ali jest osjećao da je tako. Zrelio je, puneći pluća do krajnosti, rastući duhom iznad svih obzora koje je nekad sanjao.
Bio je pametan muškarac.
Kamenčići otpora koje je mladost bezbrižno preskakala, prerasli su u planine prepreka - no nije mu to smetalo. Ispunjavalo ga je boriti se, pobjeđivati - dokazivao se gdje je god stigao, njegovom je putu samo nebo bilo granica. Neki su ga voljeli. Neki su ga se bojali. Neki su, pak, naprosto željeli da okusi poraz, da vide kakav je kad gubi i koliko doista snage ima iza tog neprobojnog oklopa. I dalje je bio sam, jer nitko ga nije mogao pratiti. I dalje je pod tepih zaborava gurao sve ono što se nije uklapalo. Stario je ne primjećujući to... godine su i nadalje radile za njega.
Bio je starac.
Mudar, tisuću puta prekaljen životom... no bio je starac. Nije bio sam, čak ni kad je to tiho u sebi vapio biti; ali je po prvi puta u životu bio usamljen. Jedna za drugom, grude su se valjale ispod tepiha, ujedale za listove nogu, penjale se uz leđa i grizle mu vrat... lomile su životni oklop poput suhe grančice i zračile ledenom hladnoćom koja je drobila kosti.
Bio je... starac.
Umirao je, znajući to. Nije više bilo novih vrata koja treba otvoriti, nije više bilo puta kojim treba grabiti. Kraj je dolazio uvijen maglom sjete za svim onim malim stvarima pored kojih je prošao ne zastajući, ne poštujući, ne mareći... svilen pokrivač tame polako mu je prekrivao oči. Pod sjenom stoljetnog hrasta, na malom, grubom komadu loše klesanog mramora, stajale su riječi:
čovjek je tek sjena sunca za kojim žudi.

-------

Žuto je lišće šuštavim tepihom pozdravljalo dječaka, zamišljenog nad neuglednim grobom čovjeka kojeg nije poznavao. Nije znao zašto je tu, nije čak ni razmišljao o tome - naprosto je osjećao da ponekad mora biti tu. I te riječi... sjena sunca? Sunce stvara sjene, kako ono samo može imati sjenu? Nije razumio. No unatoč tome, privlačila ga je ta rečenica, bilo je u njoj nešto tajnovito, veliko i moćno, teška suprotnost zapuštenosti i običnosti groba kojem bješe posvećena. Pitao se, tko ju je zapisao... da li je to citat tog čovjeka koji tu leži, ili tek nasumični redak iz neka knjige? Podigao je glavu, udišući dušu jeseni s kore hrasta, žmirkajući na ugodno jesenje sunce, zaboravljajući na misli koje su mu se tek pred koji tren rojile glavom…
- Moram stići u knjižnicu, inače neću imati što raditi preko vikenda... možda pronađem nešto što još nisam čitao.
Mnogo je čitao, zaista.


Bio je pametan dečko.

Sadržaj nepotreban jer najlajaviji profili ionako nikad ne čitaju sadržaj, a da ga i čitaju, ne bi ga shvatili ni da im život o tome ovisi.
Jeeej! Raspaaaliiii!


E da mi je vidjet sve te face kad sve to za dva dana pobrišem. :)

Kad te žensko počne podučavati o ženama, to nikad, ali apsolutno nikad nema ni najblaže veze sa ženama in general. Jedina žena u fabuli je upravo ta koja te pokušava podučiti. To znači da sav sadržaj umetnut u pakunge "žene hoće", "žene žele", "žene vole" i slične, treba naprosto čitati kao - ja hoću, ja želim, ja volim. I to je onda korisno. Ili nije. No, definitivno je neprimjenjivo na ikoga drugog osim dotične, s time da uvijek postoji mogućnost da naletiš na još koju koja više-manje hoće, želi i voli slično ili isto.

Svaka tema koju žena u komunikaciji s tobom započne i ubrzo nakiti sa "iako/ali/makajgot, mene to uopće ne zanima", najviše je muči. I opet, to je onda korisno, ili nije.

Kad ti god neka žena krene dijeliti savjete, poslušaj ih isključivo ako si očajan, te ako uz to želiš vidjeti boju baš njenih ga.... stolnjaka, jel'. Naime, savjeti su nepogrešivo suprotni od ikakvog iole normalnog ponašanja i ispast ćeš blesav ko partviš primijeniš li ih bilo gdje drugdje.
Ne, nije joj to cilj, presloženo je. Ona samo navodi vodu na svoj mlin, i pokušava uhvatiti priliku da se sprda s tobom jer slušaš njene vlastite savjete.

Jedna od bizarnijih stavki ženskog ponašanja je kad ti se zakači na kičmu ponavljajući da je uopće ne zanimaš, nego ona to, kao, zbog drugih (neizostavno ide uz to "sretno sa svima ovima drugima", iz kojeg pršti "dabogda ti se pimpač osušio jer mi odbijaš hraniti ego bedastoćama"). Komentirati to doista teško da ima smisla. Čak ni pimpačem.


Kontralekcija:

Kad započneš pričati sa ženom koja ne priča o ženama nego o sebi - jackpot. Pogotovo kad (podrazumijevajući da imaš više mozga od prosječne rotkvice i znadeš ga koristiti) osjetiš da te ugodno, sofisticirano, zabavno i inteligentno navodi da ne skreneš s puta, odnosno, kad se pravi bedasta, al' na onaj slatki način koji svi mi muški ne samo što nepogrešivo progutamo, nego i pitamo jel' može još.
Hint: pročitati s pažnjom tekst "Looney blog 10 o'clock" kako bi ti, u slučaju da ti je nešto dosad bilo jasno, to odmah prestalo biti. Ak' nisi zbunjen, nisi muško.

Disclaimer: navedeno se odnosi, te im kao takvo može biti korisno, na muški dio populacije koji nema problem sa poznavanjem svih slova abecede, koji uspjeh u životu NE definira brojem penicilinskih terapija protiv tripera te koji na Iskrici ima više ženskih profila u ignore nego u vip grupi (što je solidna indikacija osobne inteligencije).

Samo velim.

Disclaimer 2: autor izuzetno cijeni žene koje zaslužuju biti cijenjene. Čitati po lupusu ilitiga Vuku, štono će reć' - točno tako kako piše.
Disclaimer 3: hvala svima koji će svojim reakcijama na tekst i zaključane komentare, doslovno posvjedočiti točnosti napisanog. Sapienti sat.

Za ponorit' je kad se žene rade bedaste.
Ako im se sviđaš, delaju se bedaste. Ako im se ne sviđaš, delaju se bedaste. Ako su bedaste, delaju se... ne, ček, onda je to to.
I znaš dobro da ona zna jako dobro i da ti se smije mrtvo ozbiljnom facom i da kaj god zineš, ona ima opciju da te napravi blentavim jer si, kao, krivo shvatio. Naravno, tu opciju koristi što češće može, dakle - stalno.
Onda poslije krenu pričati kak' su muški bedasti.

Ne znam koji je cilj ove analize jer sasvim je sigurno da je beskorisna. Čisto onako, palo mi na pamet, pojma nemam zašto.
A i moram popit' Brufen iza 10 pa sam morao nečime ubiti vrijeme.

Ovaaaaj...

Ma jok, to je sve.