Inside out

Dijeljenje ručka je znak povjerenja.
Dijeljenje večere je znak romantike.
Dijeljenje doručka je znak da ste oboje toliko zagorjeli da vam je dosta kompliciranja.

Ne bih ja znao, pričao mi prijatelj.

Alkilab tanbah walqawafil tamuru.
Arapska poslovica.
U slobodnom prijevodu, otprilike:
Kokoši kokodaču, a jaja uvozimo iz Poljske.

Ili tak nekak.

Obožavam kad napišem zapis, pa ga unesem, pa ga ovo idiotsko smeće od webloga obriše jer je negdje bio neki znakić kojeg on ne podnosi.
Nu da. Ajmo opet.
Neka mi netko pokuša iole smisleno objasniti koja je svrha otvaranja profila, pa slanja poruke da mi je čitljivost bloga za spolovilo (i to ono pogrešno), pa brisanja istog? Profila, ne spolovila.
Ergo je barem pošteno priznao da ništ' ne vidi (i) zato jer je ćorav ko DORH u sjedištu hadezea. Kaj ću vam ja, ja pišem i čitam sa 32" telke koja mi služi kao monitor, meni je sve čitljivo; osim kad nije, pa si moram odmaknuti stolicu za metar da bi moj ni po čemu falični vid došao na svoje, iako su mi tada ruke prekratke da dođem do tastature. Nothing's perfect ilitiga nemreš imat sve.

Šalu na stranu, da, podloga je ružna k'o porezna prijava. Je. No koje su alternative?

1. je koliko-toliko u redu, ali koristi ga 95% ovdašnjeg pučanstva naprosto zato što je prvi. A ja mrzim biti poput ostalih samo zato što mi se nešto prvo gurnulo pod nos. Eto, priznao sam.
2. plavi dio bi i prošao, no sivi mi djeluje kao da pišem parte u mrtvačnici.
3. Vrišteći bijela podloga mi izazove osjećaj ranojutarnje neonsko-fluorescentne smjene u tvornici dijelova za kombajne. Vrrrrlo depresivno, čak i bez onog urnebesno zalutalog herbalajfa na vrhu.
5. crno-bijelo čak i ne bi bilo loše, uopće ne, da sve ne kvari ona kičasta plastična nakaza desno koja pokušava glumiti neko cvijeće. Ono, tri metra za dva i pol eura u Konjščinskoj, made in China. Čim to vidim, svaka mi inspiracija vrišteći počne sama sebi tupom žlicom žile rezat'.
6. ma da? Zbilja? Evo, već trčim prebaciti na šesticu, čim mi izvade mozak, ugrade refurbished vaginu i postanem Jelena Veljača.

I što ostaje? Četvorka. Ovo. Kaj ću vam ja, kupite si ili monitor ili naočale. A i pranje moba alkoholom ponekad ne škodi, pogotovo ako ga prethodno malo ostružete špahtlom.

Sad samo čekam komentare u stilu "a zake onda pišeš kad znaš da mi to nemremo čitat" pa da mi konačno proradi jutarnja probava, jer kava očigledno nije bila dovoljno slatka.

Ima ljudi koji, kad prekinu vezu s nekim, naprosto pokupe sve stvari vezane uz tu osobu i bez oklijevanja ih zveknu u smeće. Čak ni nije bitno nam kojoj su strani vage ostavljanja, isto je - osobe više nema, stvari više nema. Točka. Nova stranica.
Osuđivao sam ih.
Ne zato što bih mislio da su u krivu jer možda - jedan mali možda - i nisu. Više, osuđivao sam ih jer mi je bilo nezamislivo staviti se u njihovu kožu i učiniti isto. Reklo bi se da sam im bio zavidan. Jesam li? Ne, ne dolazi u obzir. Ne mogu zavidjeti nekome tko te počisti iz srca, jednako kao i iz ladica, lakoćom kojom slomi šibicu.
U biti ne znam što je gore, kad popiješ tenisicu ili kad ti budeš taj čija je tenisica popijena. U oba slučaja, imaš pune ladice. I te pune ladice te tužno gledaju prizivajući sve one lijepe trenutke - uvijek samo lijepe, kao da drugačiji nikad ni nisu postojali - trenutke koji ti svi do jednog šapuću da je ovo sad naprosto pogrešno, da ne smije tako biti, da trebaš jurnuti popravljati nešto za što nedvosmisleno znaš da je nepopravljivo. S obje strane tenisice.
I onda netko naprosto sve to uzme i baci.
Kako samo može?

Da bi krenuo na novo poglavlje svoje životne knjige, trebaš najprije dovršiti staro. Da bi započeo novu stranicu, naprosto moraš okrenuti staru.
I onda, u trenutku kad okrećeš stranicu, probode te neopisivo jak osjećaj da dovršiš li pokret, pomakneš li taj list do kraja, sva će slova nestati i nikad ih više neće biti u tvojoj knjizi. I stisne te to, zadrhte ti prsti, pa se zapitaš želiš li doista da tih slova više nema. Jer, bila su lijepa, bila su glasna, bila su pokretač tvog kretanja i razlog tvog disanja i unatoč tome što si bolno svjestan koliko dugo to već nimalo nisu, ipak...
A netko ih naprosto uzme i obriše.

Ne znam u kom trenutku postaneš sentimentalan prema sitnicama koje narastu preko ruba svemira istog trena kad ti iz života ode osoba uz koju su vezane. Možda je to dio odgoja. Možda u genima imaš nekakvu nasljednu grešku, kod emocionalnog ljepila koje se aktivira točno u trenu kad nešto pokušavaš pustiti iz prstiju. Možda samo jesi ono što bi volio da je ona druga strana tenisice. Možda te strah da zaboraviš li nekog, ti ćeš sam također biti zaboravljen. Ta tko bi htio biti zaboravljen? I to upravo od osobe koja ti je duboko, čak i preduboko urasla u srž? Zaborav porezne službe ne računam, dakako.
A netko sve to naprosto uzme i - baci.

Ima ljudi koji nešto čine mnogo pametnije od tebe i svejedno im nikad nećeš moći zavidjeti. Uostalom, tko zna, možda oni zavide tebi.
Ma baš.

Potvrdi - zaključaj komentare - uzmi, baci i zaboravi.
Treniram na zapisu.
Možda jednog dana budem spreman i za pravi test.

Nek mi netko objasni ovu matematiku:
Imaš, recimo, 45. I napišeš da tražiš stariju osobu, ali ne stariju od 40. Molim?
Ima još.
Nećeš razvedene, sretno/nesretno oženjene, nesretne općenito, a nećeš ni one koji bi samo seks.
Ok. Pošteno.
Znači, tražiš stariju osobu koja je u stvari još piletina, k tome i obrazovana i životno iskusna, sve to sa 20 i max sitan kusur i hoće si nabavit duplo stariju žemsku za dugoročnu vezu. I naravno, pritom je - normalan.
Aha.
Je, palo je i meni na pamet da sve to može proć' ako ona ima love k'o Dikan i Horvatinčić zajedno, samo... aj' neka mi netko da jedan dobar razlog što bi takva tražila na Iskret'ni.

Možda karikiram. Možda i ne. U biti, nebitno je.
Najiskrenije, volim takve profile. To je kao da ugledaš nekog tko na čelo ima zakucan trometarski vrišteći neonski natpis "ZAOBIĐI!". Istinabog, znam ih koji se prpošno zalijepe upravo na takve natpise, no svakoj krpi njena zakrpa.

Imao sam frenda, redovito je ismijavao ikakvu ideju da se nekog upozna kroz bilo koji oblik virtuale. Kao, kaj ti znaš kakva je ona, može reć' o sebi kaj god hoće.
Upoznao je komada u tramvaju. Rekla mu je o sebi sve. Za par mjeseci su se vjenčali. Ubrzo je ispalo da je sve što je rekla o sebi - teški lažnjak. I to krajnje glupi i prozirni lažnjak, no on ga je bio glatko progutao jer je imala jednu od top10 stražnjica na kontinentu. Nemreš buljit u savršenu guzicu i istodobno koristit mozak dok te netko uvjerava da ovo troje klinaca koji se iz susjedne sobe deru mama, mama - samo su klinci od susjeda koje je ostavio na čuvanju. Pred 6 godina.

Zato ja volim profile iz kojih vrišti, na primjer "LUDA SAM KO PARTVIŠ", ili "NEĆU NIŠT I NE ZNAM KAJ HOĆU", ili moj najdraži - "NISAM TU DA NEKOG UPOZNAM". To, beba, a jel' mi možeš oprat auto? Bez upoznavanja, no!

-------

Umjesto svega ovog, mogao sam samo kratko napisati - površnost mi izazove urtikariju, a glupost je hrani. Al' nije zabavno sve reći toliko kratko da to shvate čak i svi na Iskrici.

Paz'sad, slušaj ovamo: događaji i likovi iz ovog zapisa su stvarni, istiniti i... svaštanešto još.
Elem, krenimo redom - Iskrica nekad. Old Sparky time!

U rudimentima kontaktnostranične zore, Iskrica se pojavila kao jedan od prvih jačih foruma - jačih po broju stvarnih korisnika - pomalo preuzimajući korisnike sa tada popularnih, ali zalazećih mreža poput ICQ-a i Iskon chata. Pojam kontaktne stranice, tada još nepoznat u balkanskim gudurama, početno je članstvo usvojilo čineći baš to - stvarajući kontakte. Ljudi su pisali na forumu, smijali se, svađali, zavodili... ali - družili. Virtualno i fizički. I svi koji su svoju pojavu pokušali zakriti ultraglupim izgovorom da "nisu tu da bi nekog upoznali", bili su u roku čokolino izopćeni iz društva. Nisi tu da nekog upoznaš? Pa za koje si onda spolovilo tu?
Naravno, popularizacijom Interneta među širokim masama sasvim predvidljivi efekt zvan margaritas ante porcas (u prijevodu: ono kad budali daš šibice i pošalješ ga da se igra na benzinskoj crpki) je sve jače rušio kvalitetu svih sadržaja, a najviše upravo društvenih stranica. Pravih društvenih stranica, a ne parazitskih prodavača oglasa klase fejsbuk. I krenula su čišćenja, baniranja, blokiranja, no kad nekom tvrdoglavom tukcu zabraniš pristup, on naprosto otvori tri nova profila. Onda mu zatvoriš i ta 3 jer naravno da on nema pojma što je IP adresa, pa tukac otvori još 13. Nije uopće problem nekome naći ni stvarno ime i prezime, adresu, broj i boju gaća koje nosi zadnja dva mjeseca - problem je plaćati ljude da sve te naporne daveže uporno bacaju van. To je kao da pokušaš dlanom izbaciti ocean na obalu. Probaj.
Da bi se ipak nekako zaštitilo normalno pučanstvo (to je bilo ono koje nije išlo svima na jetra i k tome je plaćalo i pretplatu), napravljene su sobe, a forum je prepušten truleži entropije. Sobu si mogao kontrolirati sam, učlaniti u nju koga god želiš, kao i izbaciti kroz prozor koga god želiš. Sobe su bile škvadrice stvarnih ljudi koji su pili stvarne kave i zajednički se stvarno zabavljali. Ne, ne na onaj način koji vam je sad pao na pamet. Makar, a kajjaznam, sve je moguće. U mojoj tadašnjoj sobi je bio i jedan baš drag čovjek koji nije skrivao svoju homoseksualnost, pa stoga neke grupne aktivnosti ipak nismo prakticirali. No, uglavnom - održala se svrha stranice za upoznavanje. Ljudi su se zbilja i upoznavali!
I družili.
I zaljubljivali.
Čak i vjenčavali!
Pa se potom razvodili i vraćali na Iskricu, al' pustimo sad to.
U to je doba autor ovog zapisa bio upoznao osobu zbog koje je ugasio sobicu i maknuo se sa iskričarenja. Nekima od nas, neke stvari nešto znače. Nije da će ih u današnje doba baš puno njih biti u stanju razumjeti. Kako god, ono što pokušavam reći - nekad je sve ovo imalo smisao i svrhu. Nekad se nije smatralo da si luzerski kreten kad si nekome rekao da si član Iskrice. Nekad su ovdje tipkali ljudi koji su razlikovali č i ć i ne bi ni mrtvi napisali "u nikojem" i to je naprosto bilo normalno.
Nekad bilo, sad se spominjalo. Ispravka: ne, više se niti ne spominje.

Ne, ne pada mi na pamet ponadati se da će se ikad takva vremena vratiti, na Iskricu ili igdje drugdje. Ovo je stoljeće površnosti, ispraznosti, brze gluposti i sveopće retardacije, pa se u skladu s time već ponašaju i oni koji bi možda - možda! - u nekom drugom dobu među nekim drugim ljudima koji su živjeli po nekim drugim mjerilima vrijednosti - bili drugačiji. Osuđivati nekog zbog go with the flow je uzaludan gubitak vremena, a uostalom obično biva da upravo ono što osuđuješ, kasnije te proguta u svoj nezaustavljivi smrdljivi tok. No opet, prepustiti se baš bez i najmanjeg tračka otpora i ne pokušati iz polja korova izvući barem jedan sićušan cvjetak - naprosto neću. Nije da samo ne želim, nego ni ne mogu. I zato ću i nadalje nemilosrdno čupati korov i raznoraznim terpucima i radičima braniti pristup svome polju. Imaju druga polja, koliko god zapišani bili, možda ih netko ipak uzme za salatu.

Za kraj ovog dijela, iskreni naklon mom nekadašnjem društvu, fizičkom i virtualnom - haj nshonshi :) - znat ćete što želim reći kad velim, drago mi je što vas nađoh, žao mi je što vas nađoh ovdje.
Nu da.

........

End nau samting komplitli difrent!
Iskrica sad, u slici i pjesmi. Pa kažu:



Link

Pooooooaaaaaakkk.... poaaaakkkkk... pak pak pak PAPADAAAK paaaak pak paaaak....
I tak.


Disclaimer: sve su kokice iz ovog zapisa, žive, zdrave, vrlo popularne, na jajima istinabog sjede vrlo rijetko, no neeeemreš imat sve. E da, i ono, ovdje svaka sličnost sa bilo kime jest puka slučajnost, tako mi najdražih šlapica, đonovi im se odlijepili ako lažem.
....



Errr... ima li tko Uhu?

U normalnom modu, vidim tekst i komentare, no bez zadnjeg. Kliknem na "sortiraj komentare", pojavi se i taj zadnji komentar i to na prvom mjestu (jer je redoslijed obrnut). Zbunj.
Nu dobro, Zemlja se i dalje vrti, cjepiva i dalje djeluju, Gatesa (čitaj: Gejca) i dalje živo boli piško za Šimetinu iz Ciste Provo i ne namjerava ga čipirati. A taman se Šimi ponad'o da će dokazat' da sad čuje na pet ge (izgovoriti kao geee, slično njakanju magarca, za kojeg Šimko također napeto sumnja da je i on čipiran, ali preko kemtrejlsa. Od strane ljudi guštera. Koji se skrivaju s druge strane ravne Zemlje.
Trebao sam prešutjet' da se ipak vrti.

Zgodan je business ova Iskrica. Lova tanko kaplje ali ipak kaplje i to već desetljećima, sirotinjski software koji je ganja se može praktički vrtjeti sa malo boljeg mobitela pa su troškovi servera mačji kašljuc, a podrška ne košta ni kikiriki jer već odavno kao da je i nema. Pustimo sad zgražanje koliko ljudi mogu bit blesavi da se praktički nastane ovdje, no održati se u mreži toliko dugo, ne znam da je uspjela ijedna druga stranica. Smokva? Moguće. Iako je Smokva isto ovo, ali u gayić verziji. Brijem da lijepe puno bolje linkove. :))
Tema za noćnu moru svih frenetičnih lovaca na popularnost: Iskrica će jednog skorog dana umrijeti, hoće, hoće, o da, o da!





Trebao sam ovo napisati navečer, jači je efekt jeze.

Ima ovaj premium i zgodnih stvari.
Ne, ne plaćaju me sa Iskrice da ih reklamiram. Samo velim.
Jedna od tih zgodnih stvari je VIP status u kojem možeš vidjeti u koliko te se VIP grupa dodalo (dobra vijest) i da iza svih tih VIP grupa stoje žene (i opet, dobra vijest).
Je, naravno da ima i loša vijest. Ne možeš vidjeti tko su one.
Takav sadistički udar na moju radoznalost je naprosto neprihvatljiv. Sparky, you're a baaad, bad dog.



(ovaj korisnik nema ništa protiv da mu u inboxu osvanu poruke tipa "ja sam ta, ja sam ta!", što ne znači žicanje, nego samo informaciju).

Samo velim.

Vani sunce briše znoj sa čela, vrag u paklu ganja klima uređaj na max, a ja genijalac, želeći lagani ljetni ručak, idealan za ove vrućine - pohani oslić i hladna krumpir salata - kuham krumpir.
Kuham.
Na plinskom štednjaku.
U stanu je oko 90 i to u hladnijim dijelovima.

Prednost života u solo izvedbi jest ta da možeš bilo kad gledati pornj... nenene ček, pogrešna tema. Aha, da. Dakle, prednost je ta što možeš na sebi nositi bilo kad bilo što. Ili uopće ne nositi.
Pa vruće je, kvrapcu.
U galeriju dodah čak i dokaz, iako je nekih 25 godina star.
Nekako slutim da će mi se broj pregleda galerije ponešto povećati. :))

You can leave your hat on... a prevruće je za šešir, nije li?

Link

Na mom istoku
stvari zalaze.

Link

Napišem kilometar teksta i umjesto da ga snimi, ovo grmbljžfskhhh ga obriše. :-(
Ajmo opet.
Ne, ne mogu opet isto jer mi je uništilo dojam. Kvrapcu. Ok, ajmo opet, al malo drugačije.
(mislim da sam već čuo tu rečenicu par puta u životu... khm... mhda, to je već druga tema) :)
Ovaaajjj... e da.
Baš mi je drago da svi znaju lijepiti linkove, baaavoooo! E'o keksić. Nu. Taaakoc.
U prijevodu: don't. Osim ako nije baš baš baš nužno i posebno i nezamjenjivo predstavlja odgovor na neke moje rečenice što se, bez linka na Rozgu i Zečića, nikako drugačije ne bi moglo izreći.
No hard feelings.
(kad god nakucam NHF, nedvojbeno znam da sam već u toj milisekundi na sigurnom putu za neke blok liste - tsja, život je okrutan.)

Vani je tropsko jutro, u paklu su upalili sve klima uređaje, a kod mene doma je temperatura takva da bih savjetovao svima sa visokim tlakom da me nitko ne pita što imam na sebi.
Ne, ne možete dobit fotku, fuj vas bilo.
Noćas se lijepo radilo i stiglo doma već oko 5 pa sam se čak i stigao donekle naspavati. Iz ruke mi visi cjevčica kroz koju mi se intravenozno ukapava kava iz veš-lonca.
Molim da se "visi cjevčica" čita bez ikakvih konotacija. Znam ja vas, pokvarenjaci jedni.

Onaj obrisani tekst je bio bolji. Puno bolji. Imao je sve šanse priskrbiti mi pregršt telefonskih brojeva i hrpu slika s nudističke nekih najkomada Iskrice i sad ništa od toga. Nah. Nije bilo suđeno, valjda. Još.

Nema linka.
Iako, baš mi u glavi svira nešto... nije da ima ikakve veze sa ičime, nego - tako, došlo mi.

Cele noći ti si forsirala konjak
jutro kvari sinoć započete veze
zorom si me šutnula ko poslednji dronjak
ja sam ti uz piće došao ko meze...
Dobro jutro!


Mislim si, kako je to biti nekome meze? Zvuči kinky, o da, o da... :)

Ona, Fender, ja i Tama bubnjevi.

Link

Ne, godine nemaju nikakve veze. Instrumenti, zvuk, orgazam koji počinje prvom notom i traje punom snagom do zadnje.
Da, znam da je neshvatljivo. Nije bitno. Tko je ikad u životu zaista živio glazbu, zna.

Bemti, dođem na Iskricu i drogiram se Youtubeom. Nema baš smisla.
Iako si mislim, ovo će fino rastjerati obožavatelje domaće estradne produkcije. Ipak ima smisla. :)

No knives, no blades, no blood at all.
But one of this days...

Link

Samo pjesma. Ništa više od tog.