IQ

I tako ja svako malo primim neki mail s upitom zasto stalno imam istu sliku (a taj upit uvik dodje od onih koji nemaju nikakvu sliku). Onda krenu upiti zasto sam starosjedioc. Dolaze i poruke tipa da trazim nemoguce. Ima i onih nastranih poruka, a takvi profili uvijek zavrse na ignore....

I mogla bi isprintat gomilu takvih suludih pitanja (za neku knjizicu uleta) za zapravo tako jednostavno pitanje. Sto svi trazimo tu? Pa valjda tu iskricu, ugodan razgovor, znatizeljno citanje poruka, ponekad i razmjenu nekih informacija..i meni omiljeni humor s nekim novim ljudima...

Ono sto zbilja zelim zahvaliti Iskrici je za sve one godine kad sam zivila daleko u inim drzavama i kad je komunikacija s lijepom nasom bila otezana i zbog vremenskih razlika i zbog nemogucnosti da s nekim popricam na maternjem jeziku...da, upravo je Iskrica pruzala neopterecen razgovor pa i poneki savjet... Da, mogla sam otvoriti neki novi profil i izbjeci gomilu ovakvih propitivanja, al necu. Neka nase Iskrice...od nje se jos nitko nije razbolio :)

Eto, po ko zna koji put sam onom za kojeg sam pomislila da je "ono nesto", poslala jedan lipi "zbogom".

Meni stvarno bas nikad nece bit jasno da te netko zivka, salje ti poruke...onda odjednom kao ne moze pricat jer je stalno na poslu, a kao ono full te zeli cut. Posalje ti svoju sliku ...urednu sliku...sliku lica...isprica ti sve detalje sta ga muce...i ono...nakon svega te nije sposoban nazvat onako sam od sebe. Posalje onako kukavicku porukicu tipa "laku noc srecice"...

I sta da ja vise uopce napisem o tim nerazvijenim ljudima, koji lutaju ovim zivotom, koji ne znaju ko im glavu nosi...Da je meni znat kako je moguce da je kod nas takva pojava toliko masovna da je pravo osvjezenje sresti uopce osobu koja bi prosla vozacki psiho test...

Ovo se odnosi na sve ove profile di se nesto svi slikavaju polugoli...eto da se vidi poneki nabildani misic... Imam dojam da se prvo moram rukovat s kolegom doli, a tek onda obratit njegovom visocanstvu iznad...

Trazim hrabrog, nenametljivog, sta je ucinija nesto sa svojim zivoton, koji zna skuvat i nije mu tesko, kojemu mater jos uvik ne pegla kosulje, koji voli glazbu i svira bar jedan instrument, kojemu je sport iskrena zabava i higijena tijela, koji je produhovljen, zna zapivat, ima fakultet....i tu i tamo ode s prijateljima na utakmicu tek toliko da dokaze da je jos uvik muskarac iako je u strastvenoj ljubavnoj vezi bez koje ne moze zamislit ni jedan jedini dan u buducnosti...i kojemu nije sramota rec - volin te !!!

Ja cuvam osmjeh za tebe :)

Rijetko sam se kad osijecala toliko usamljeno pokraj svih... Da se razumimo, ima tu ljudi okolo, ali kao da ne dopiru do mene...ili ja do njih...svejedno. Kad smo postali ovako otudjeni? Ovako "perfektni" da se rijetko vise mozemo i povjerit nekome, da to uopce zelimo i da taj netko uistinu slusa...

Imam osijecaj da je sve umrlo...uistinu umrlo...Jedva se sijecam osjecaja zaljubljenosti...Bliskost je nesto sto pamtim kao neku slicicu iz spomenara ili davnih nekih dana...

I opet se pitam po ko zna koji put...sta je uopce vise smisao kad izgleda da smisao vise nitko ni ne trazi... Sta li drugi traze? Poljubac? Zagrljaj? Pogled ispod obrva? Cini mi se da to nije nista toliko novo da neandertalac nije znao za to...

Zasto smo se prestali voljeti?

Ha,ha..ovo je nova kategorija koju sam nedavno otkrila ...."Ne zelim se vezivat" tip...ono, nije bitno da mi je prisa, nije bitno da me ispita sve od pradide i prababe do crvenih krvnih zrnaca i sve to uredno memorira... I taman kad bi covik pomislia, evo nasla san tipa kojem je stalo....on izvuce kartu i to pravog asa iz rukava: "Ne zelim se vezivat"...

Pa mislin se u sebi...vezivat za sta? Za papir? Za mene? Za ljubav...ah...to nikako valjda...to je kao neko prokletstvo ili sta vec? Pa se mislim u sebi, ma koji si mi uopce prilazia s takvim stavovima u zivotu ?

Na kraju sam ipak zakljucila da mu se vjerojatno nisam dovoljno svidila, ali bi isto htio malo provoda i sve ono sta ti zaljubljena zena moze pruziti....a taj doktorat i svi ti papirici su samo blijedi izgovori vlastitog ega, a sve dok mama pere kosulje, nema nista od vezivanja...:)

Eh, zasto se nisam rodila ranije pa da izbjegnem ovu generaciju super modernih nevezujucih likova koji ni ne traze nista drugo u zivotu osim samih sebe u odrazu ogledala ....

Draga Iskrico...zbilja me dugo, dugo nije bilo....Sad sam malo starija, ali nisam sigurna da sam i pametnija...:) ..iako ustvari mislim da jesam..i da sam puuuuno naucila. I sad jednostavno previse znam. E sad triba nac onoga koji zna vise :))

Gledam,gledam,gledam...pa opet gledam...Ma di su ti muski ? Sve neke mamine maze.....

...Nit te volin, nit te mrzin,
   ja te samo jasno vidim ovaj put....

Viceve o plavusama znamo svi...ali mogu vam reci da meni prilaze drukciji ljudi otkad sam poplavila...Prije su to bili kamionzdije, a sada su to doktori....Ima li ko kakvo objasnjenje?

Dugo sam na vrime gledala ka na neprijatelja...Ne znam zasto, al odmalena osjecam taj pressing kako sve moram napravit u sto kracem roku ne pitajuci za cijenu tog trcanja....I sve to kad sagledam zbilja je dalo neke rezultate koje mnogi od mojih vrsnjaka nisu jos postigli....I tako sve super, sve pet...i ja sam sebi vec skovala plan za narednih pet godina....
I tako....sad sam nakon gubitka osobe u koju sam bila nesretno zaljubljena  napokon naucila da se zivot ne moze crtat i da mi je vrime zapravo najbolji prijatelj...Vrime me uci kako zavoljet sebe, kako zapravo prepoznat sebe i definitvno kako se naucit reci ne kad ti tako mozak kaze....Emocije i razum su odvojeni... Razum je taj kojeg treba slusat jer emocije s vremenom zalijece....Razum daje rezultate dugorocno gledano, a emocije te mogu odvest u propast..I sad da ne bi sve ispalo tako crno, mislim da  bez strasti ne valja ni zivjet....ali isto tako razumjeti sebe je proces kojem te uci vrime i zato sebi za svoj 28 rodjendan koji se priblizava zelim da biti sam ne znaci biti bezvrijedan..i da prihvatim vrime kao prijatelja koji me provlaci kroz zamke zivota....

Zasto su muski toliko glupi?

I kako tebi bit prijatelj kad prijatelja ne zelis?
I kako ti dati ljubav duse svoje kad je ne zelis primit?
I kako sacuvat dostojanstvo kad suze klize neuhvatljivo?
Valjda nikad shvatit necu zasto ne zelis bit sretan?
......
I tako sam nakon duge cetiri godine shvatila da ne mozes nikoga promijeniti, da ne mozes od nekvalitetne veze napravit kvalitetnu...da ne mozes sebe cijeloga dati,a da pri tom ne izgubis sebe...

Sidin tako i svrljam po internetu...I srecem raznorazne ljude..starije, mladje..ovakve ,onakve..I pomalo se prisjetim vlastitih prijetalja...Toliko su svi slicni, a opet toliko razlicit...ali za razliku dosad..postali su mi nekako neuhvatljivi..Tu su, al opet nekako nisu tu...Cutin da su uletili u nove zivote s novim ljudima..i kao da se ponekad okrenu i prisjete sami sebe kakvi su nekad bili...pa se jave, pa cakulamo i prisjetimo se straih gusta....Ipak....sve se mijenja...samo uspomene ostaju crvste..mozda namjerno malo i uljepsane tek toliko da se dobije prava umjetnicka vrijednost...Znam ja ...sve je to pitanje bezbriznosti....Izgleda da je to rezerviarno samo za djetinjstvo....ali sta je s nama koji jos zivimo djetinjstvo odraslih?