22% sale on blue_berries

izadjem ja danas u mrezastim rozim carapama. i vidim, neka mala bulji, onak, tipa ma kak je mogla to stavit na sebe. i baba bulji, i druga.rekoh, daj mi snage.. ok,ove godine svi imaju jedan takav par. vecinu muskog spola ne racunam.ali mrezaste carape na bucmastu nogicu..  bemti.kad je neka frka, vecina ljudi si pomisli boze, daj mi mudrosti isnage da se snadjem, da uspijem, da nesto.. puno puta si kazemo, nadam se da cu imat snage odolit iskusenju.. al, cekaj malo. ne bi li bilo bolje kad bi to bio izraz imat snage bit ono sto jesi. nema sad to toliko veze s tim bit bucak, nego opcenito. s obzirom na ovaj cudan mali svijet u kojem zivimo. znas ono, bi napravil jedno al svi budu cudno gledali pa napravis nesto drugo.i kaj sad.. bucmasti ljudi nemreju nosit tange? je bolje ne biti s nekim tko nije dovoljno zgodan da ga mozes pokazat nekim fuksama s kojima ides na kavu jednom tjedno? se bas mora ic na te kave jerbo bi te inace zaboravili? se bas mora znat kad je poceo prvi svjetski rat a mora sutit da znas kaj je cirrus fibratus? damn people

depresija nakon raskida.. da li je to trenutna, malo sokantna, usamljenost ili pak strah da cemo, bilo zbog izgleda bilo zbog neceg drugog, tesko opet naci jednu normalnu osobu koja bi nas zavoljela..?

Nikada mi nije bilo jasno zasto se ljudi toliko boje promjena. Kakvo to zivotno uskustvo izraste u tako veliki unutarnji strah od gubitka rutine. Gubitka navike. Gubitka necega sto je postalo navika.. i zato osudjuju one koji odlaze. Zasto je toliko cudno da netko ne ostane na mjestu na kojem vise nema sto nauciti. Nije li pokret jedan veliki dio nasih zivota u kojem nas ljubav navodi da budemo budale i lutalice dok je ne pronadjemo..

danas je bio jedan od onih dana kada na povrsinu izadju sve one stvari koje svakodnevno zatrpavamo najdublje sto mozemo da nam ne poremete normalan zivot koji moramo voditi.znam da to zvuci prilicno nezrelo, al opet, tako tipicno.dan u kojem na repeat stavis pjesmu koja te pogadja tamo gdje boli i pravis se da se pokusavas koncentrirati na tisucu drugih stvari.ali nezrelo ponajvise uza sva moderna filozofiranja o tome da se ljubav i sreca prvo pronalaze u sebi i onda ih projiciras u svoj zivot pa one privuku jos vise ljubavi i srece, i ne znam cega sve jos. al nikako da se maknem s mjesta na kojem je takva perspektiva jednostavno nemoguca. nevidljiva. dan u kojem te usamljenost jednostavno paralizira. i vise se uopce ne cudim dilemama oko prekida nezadovoljavajuce ali nekakve veze, niti one night avanturama, niti guzvama na mracnim zadimljenim mjestima koje nitko zapravo ne voli.ali nesto sto me jos vise muci jest pomisao da hepi enda zapravo i ne moze biti. ako si ludo zaljubljen, vidis stvari kojih nema, ne gledas one kojih ima i osjecas se divno. ali to nije ono sto ostaje.da li s tom osobom, u tim trenucima komuniciramo normalno.. stvarno.. da li pricamo o stvarima koje nas muce, koje nam padaju na pamet, od pravih problema s kojima se susrecemo svaki dan, malih strahova pa do onih grandioznih ideja za koje ste sigurni da nece nitko razumjeti. a da pricamo, bi li bilo vremena za strast? ili bi eventualno naznacilo pukotinu i moguci raspad sistema? veze se baziraju na kompromisu. na razumijevanju. na postivanju i popustanju. da li si u isto vrijeme mozete dopustiti i onaj slatki nerazbor koji nosi svu car zaljubljenosti.. da li je u isto vrijeme moguce biti jedna ranjiva osoba kojoj pase tetosenje i biti jedna razumna stvarna osoba koja je dio jedne veze bazirane na stvarnosti.. da li je moguce balansirati to?