Prolazna vječnost

...i upoznao djevojku koju znam inače samo iz viđenja.... i po prvi put nakon 3 godine mog života i propale veeeelike ljubavi, ja sam naišao na osobu s kojom sam na istoj frekvenciji. Kako je divno prvi put vidjeti nekoga, prvi put pričati s nekim - i ne stati pričati puna 2 sata kad vas prekinu prijatelji jer moramo ići s plaže. Sumrak je. Vrijeme je da se krene. I zaista je. Vrijeme je da i ja krenem dalje. A sve ostalo će krenuti zamnom.
Život je lijep jer na tisuću gadosti, jedna ljepota trenutka je dovoljna da ispere taj gorki okus s usana.

Bilo jednom u ljubavi....
 
Želim dotaknuti vječnost
i biti tvoj cijelim tijelom
svake sekunde i trenutka u vremenu
koje ne želim da teče.
 
A sada... sad želim da teče svom brzinom, da prođe, da sve nestane u okrutnom mlinu vremena i da mi nova ljubav zakuca na vrata koja će mi dokazati da ONA NIJE BILA MOJA VJEČNOST.

Živci.
U zadnje vrijeme sve mi ide na živce i to tako jako da se svaki dan dovedem do ruba puknuća. Na poslu mi je dosta naporno i stresno, i vjerojatno je puno toga povezano s tim, ali ne sve. Prijatelji, koji su mi nekad bili "ono nešto" što me digne bez obzira na sve, sad imaju suprotan učinak na mene. Nije da ih ne volim više, da mi nisu dragi... nije to... nego jednostavno SVE mi ide na živce, a oni su samo u paketu. Ne da mi se izlaziti s njima van jer mi je sve postalo dosadno. Zato sam u subotu i potražio izlaz iz Siska - otišao sam u Zagreb s frendom iz Zagreba u Mochvaru i bilo je super za promjenu, ali nedovoljno za neki bolji učinak..
Živciram se oko malih stvari. I strašno mi treba odmor da pobjegnem doslovno od svega. Da ugasim mobitel, da odem negdje gdje me nitko ne može dobiti ni da hoće barem tjedan dana.
Izgubio sam ljubav svog života prije godinu dana (ali to se odužilo sve, tak da ispada da sam ju izgubio prije par mjeseci tek). Trudim se ne razmišljati o tome. Dopuštam si misliti o njoj na kapaljku, i čim osjetim da malo zaboli - presječem i mijenjam razmišljanje. Nisam još spreman razmišljati o njoj. Mislio sam da jesam, pa me to dovelo do suza. Patetika. Dosta mi je suza u ovom životu zbog jedne jebene cure.
U gradu sam vidio nekoliko cura što mi se baš sviđaju. Ono - mislim, baš cure koje nisu ne znam kakve LJEPOTICE, nego one koje zrače nečim iznutra.. na takve se ja palim :) I naravno, kako prići takvoj curi kad sam tako sjeban u srcu? Da li joj uopće priuštiti takvog sebe? I da li imam snage uopće prihvatiti odbijanje kad mi je samopouzdanje ionako zbog prekida ošlo k vragu?
Ne znam što da radim, ali znam da mi jako treba odmor. A još mjesec dana ne idem na godišnji. Valjda ću izdržat. Nedostaje mi nježnost u životu... nikakve muške spike tipa da mi treba da se poševim jer nisam već nekoliko mjeseci... ništa u tom stilu... otkako sam prekinuo s Njom, samo nježnost priznajem da mi nedostaje i da ne mogu bez toga....
umoran sam, neinspiriran za pisanje, ali morao sam nešto ovdje izbaciti iz sebe. Nadam se da nitko nije ovo čitao :)

Broj 143 iliti skraćeno samo 43 proganja me posljednje 4> godine života, a u posljednje vrijeme ga želim izbacit da kao broj više ne postoji. Ali, ne daju mi. Ah ti matematičari.
Naime, broj 143 je broj registracije auta od moje bivše. Broj 143 je broj sobe u kojem sam odsjeo još na maturalcu u Španjolskoj, a to je ujedno i broj sobe u kojoj je odsjela i moja bivša na maturalcu 5 godina poslije mene (tolika je god. razlika među nama). Tak je nekak na čudan način to postao naš broj...
Prije nekoliko mjeseci, dok nisam bio s njom, u 1:43 u noći poslao sam joj sms sadržaja "1:43" – što je trebalo značit (i je) da mislim na nju. Ona je meni nekoliko noći kasnije poslala prazan sms u isto to vrijeme. Tako smo se sporazumjeli i trebalo je ići na bolje. Ali... onda je sve propalo... i sad smo tu gdje jesmo – nigdje.
 
Uglavnom, ovo sve pišem čisto u eter, jer proganjaju me digitalni satovi. Svaki put kad pogledam 43 minute su. I svaki put se sjetim NJE, i svaki put me to živcira!
Ono kak psihopati razbijaju ogledala, ja ću tak počet razbijat digitalne satove. I mobitele. I kompjutere. I sve ostalo što mi kaže da su 43 minute.
 
Eto, ošlo ovo u eter. Ako je tko pročitao do ovdje – neka mi slobodno kaže da sam lud. Znam.

Evo da ne bude sve o ljubavi: mrzim ju!
 
:)

Baš sjedim danas na kavi prije posla i razmišljam si kako bi bilo lijepo da u kafić se sruši avion. Baš lijep kraj. Da mi skrati muke, da ne moram proživljavati još jedan radni dan! Avion se ipak nije srušio... na moju nesreću... pa preživljavam dan..

Život ide dalje. Bez obzira na sve naše odluke, propale snove i neostvarene želje, život ide dalje. Ne daje ti pauzu. Ne daje ti vremena za razmišljanje. Ide s tobom ili bez tebe. Jednog dana, kad to shvatiš – možda će proći mjeseci, a možda godine – znat ćeš da je vrijeme prošlo i da si tamo negdje između svega, ostavila dio sebe kako bi dobila novi dio sebe.
Čovjek valjda hodajući kroz život mora odbaciti dio sebe, kako bi napredovao u nekom novom svjetlu. Da li je to novo svjetlo nužno bolje ili lošije? Obadvoje od navedenog i nijedno od navedenog je točno. Nema boljeg ili lošijeg, samo vrijeme koje nemilosrdno teče dalje s nama ili bez nas.
Vjerojatno si upala u neku hibernaciju duše, u stanje metaforičke besvijesti, i ne znaš što radiš i ne znaš što da radiš. Teško ti je, znam, ali kao i ti – i ja sam žrtva tvog odrastanja, tvog mijenjanja i pronalaženja tvog novog svjetla koje još ne vidiš. A ono je tu. Baš tebi pred nosom. Ono svjetlo koje dolazi kada odbaciš dio sebe da bi dobila novi dio sebe. I u tom svjetlu nalazi se sva tvoja ljubav.... prema sebi... i prema dečku kojeg voliš..
Racionalno znaš da voliš mene, ali tvoja ljubav krije su u tom svjetlu i nećeš je vidjeti dok god gledaš direktno u svjetlo. Jesi probala kada gledati pokraj obične upaljene žarulje? Kada pogledaš pokraj, onda ti sama žarulja postane jasnija, razgovjetnija, čišća i ne boli za oči. Jednako tako je i s tim svjetlom tvoje budućnosti. Konstantno tražiš odgovore gledajući ravno u njega i ne vidiš mene, malena moja. Ne vidiš svu moju ljubav koju ti želim pružiti jer si zasljepljena i umorna već od toga.
 
Želim ti dati vremena da naučiš gledati pokraj svjetla. Možda ćeš tada konačno vidjeti ljubav svog života. A u tom vremenu - mjesec dana, godina dana ili cijela vječnost jedne sekunde - ono što radiš (ili ne radiš) uvijek će jako utjecati na tvoju sposobnost da vidiš unutar svjetlosti dublje ili da se to svjetlo potpuno ugasi.. U tom vremenu, ja te neću čekati, neću biti kraj tebe da te utješim, neću ti biti sve što mogu biti, neću ti biti ništa - jer ja ti samo želim pokazati put do tog svjetla, a ne mogu kad i sam previše blještim i samo ti smetam i ometam ti pogled. Možda kroz to vrijeme pronalaženja sebe, opet pogriješiš. A možda ne. Možda budeš s nekim drugim i shvatiš da sve što je bilo samnom je zapravo bilo djetinje i nije ta prava ljubav o kojoj svi pričaju i samo sanjaju. Možda ti udari u glavu neka nova ljubav svjetlom kakvu nikada nisi doživjela. Ali jedne lijepe ljetne večeri, ugledat ćeš dvije zvijezde na nebu. Jednu veću. I jednu manju. I zaplakat ćeš. Sjetit ćeš se sreće koja je nestala u okrutnom mlinu vremena. I znat ćeš da ljubav tvog života gleda te iste sekunde u te iste dvije zvijezde, s potpuno identičnim mislima u srcu. Tako su blizu jedna drugoj, vječno, ma nema ni centimetar razmaka... a u okrutnoj stvarnosti što se zove život, dijele ih milioni kilometara.
 
Ja ne želim postati taj muškarac. A znam i da ti ne želiš postati ta žena. Jer, koliko god su slatke riječe da su sve najljepše ljubavi tužne, ne zaboravi koliko je u njima sreće kad se spoje.
 
Nikada nemoj zaboraviti koliko si voljena. Nikada nemoj zaboraviti šapate mog srca. A i ako sve zaboraviš, to sve nikada neće zaboraviti tebe..
Volio bih da ovo pismo ima imalo utjecaja na tebe, na tvoj pogled u tu svjetlost (budućnost i sve što se krije tamo)... ali ako nema, onda zbogom ljubavi moja jedina. Težak je put pred tobom, ali život uvijek pronađe način. Preživjet ćemo.
 
Moj savjet je, a ti ga skuži: uđi u svjetlo i pronađi sebe.. možda tamo pronađeš i ostatke moga srca.. a ako ih uspiješ sljepiti, onda si sposobna za sve. Ako ne... onda nikada ni nećeš.. samo ćeš ostati još jedna rana u mom srcu koja blijedi s vremenom.. dok ju potpuno ne zaboravim.. a onda ćemo gledati zvijezde iz jednog od prethodnih odlomaka i zaplakati suzama cijelog svijeta.
 
Žao mi je.. ali ti odlaziš od mene, a ne ja od tebe.. a netko je jednom davno rekao da ljudi odlaze da bi se vratili.. hmm.. ti odi u svjetlo i sve je moguće.
volim te nadraža moja,
suzama što ne znaju reći neistinu,
volim te malena moja,
beskrajno, jače od najjačeg i još jače
 
Nekad bih htio, a ne mogu sam
Ono što boli, kome da dam
I ničega nema, ni Boga ni vraga
I sve mi je sivo i sve bez traga
Odlaziš.
 
2004. THE END
 

Jednom davno na jednom forumu "far far away" postojao je kutak na Internetu koji se zvao RUG. To je bio jedan običan forum gdje su se skupljali obični ljudi i izmjenjivali obična životna iskustva uz kavu. RUG ili laičkim rječnikom Razlika U Godinama bio je forum nad forumima, baš kao što mi se čini da ova Iskrica je (ali nisam dovoljno dugo tu da to prosudim).
Uglavnom, sjetio sam se tog foruma baš zbog razlike u godinama - i koliko je u redu da se dečku od 24 godine svidi cura od 18? Ovo je pitanje na koje nemam neko trenutno vlastito iskustvo, nego me samo zanima mišljenje mase, mišljenje onih koji su možda to i prošli? Znam da ovo nije forum, pa ovo ostaje retoričko pitanje s mogućnošću odgovora :)




Nisu li godine zapravo samo brojevi? Pogledajte malo dvije djevojke od npr. 18 godina - jedna npr. izgleda kao da ima 24, a druga kao da je tek ušla u pubertet. Eto, to sam doživio sinoć. Dvije istogodišnjakinje koje kao da su upale u crnu rupu i promjenile prostorno-vremenski kontinuum svog bitka. Ne kužim. Zašto je onda uopće bitna razlika u godinama? hm.

Meni nije jasno kako prijatelji znaju bit nerazumni. Nakon dvoIpogodišnje veze s jednom curom (i prekida), puno više sam se vratio u krugove prijateljstva.. i shvatio da te nitko nikada neće shvaćati kao ta jedna jedina voljena osoba koje više nema.
Prijatelji su većinom tu za tebe, ali kad treba shvatiti banalnu glupost kao što je npr. - da mi se ne da ići van u petak navečer jer sam radio cijeli i jer me sutra čeka cijeli dan na terenu (sport) od rana jutra; onda ispadneš pi+++da.. To je najbanalniji primjer. Jel ima tu nešto ili brijem bezveze? Jel stvarno jedina osoba što me može shvatit samo ona koja me ima u najvećim dubinama srca ili to neš ne štima s mojim prijateljima?
I još jedna stvar - svi tu negdje oko 21. i 22. godine se promjene jako. Većina mojih prijatelja je tih godina otprilike. I svi se mijenjaju. Sve te neke karakterne osobine što su oduvijek imali - sad su se utrostručile i nesnosne su. Neki su čisto tvrdoglavi do boli. Neki postanu pretjerano svojeglavi. Svi nerazumni. Ne znam dal itko ovo tu razumije... jednostavno ne sviđa mi se put kojim mnogi od mojih prijatelja idu.. a ne može se tu ništa - jer to su karakterne osobine građene godinama i godinama da bi sad dosegle taj svoj neki vrhunac.
Mislim da su općenito svi prenabrijani na svoje JA. Postoje i drugi. A i tuđi osjećaji. Neki su to zaboravili.
Odrastanje je gadna stvar.

Oduvijek sam se osjećao kao da sam jednom davno, možda u prošlom životu, a možda u paralelnom svemiru, upoznao ljubav svog života i izgubio ju. I sada, sada provodim svoj život tražeći svoju izgubljenu ljubav.
Ak je netko nađe - javite mi se. Hvala :)

Bio je posljednji vikend da smo ona i ja zajedno. Gledali smo film u dnevnoj sobi... ležali smo u fotelji pod toplom dekom. Ona je ležala na meni, nježna, kao dodir svile. Ležala je i tiho usnula iako to nije htjela. Bilo je pre lijepo za zaspati, a opet pre lijepo a da ne bude dio sna. Duboko je disala, bila je tako smirena i topla. Spavala je na mom srcu, zaspala uz njegove otkucaje, a ja sam mirisao njenu kosu. Tiho je spavala. Ja nisam. Nisamželio dopustiti si da nestanem u zemlji snova, jer nema ljepšeg sna od toga koji sam imao u beskonačnom trenutku njenog daha na mom vratu.
Zaplakao sam. Tiho. Da ju ne probudim. Dugo sam plakao. Znao sam da je to posljednji put da spava na meni. Znao sam da je to toplina koju nikada više neću osjetiti.
I tako sam plakao, ali ne od tuge što ju gubim zauvijek, nego od sreće što ju imam u vječnosti tog jednog beskonačnog posljednjeg trenutka. Iz tog sna nikada se nisam želio probuditi. Ali onda sam zaspao. I nikada više nisam osjetio dodir svile.
 
Prekinuli smo život što smo skupa sanjali, a život je krenuo dalje - bez nas.