izigrani

Možda je to samo zato što je taj nesretni datum(13.) ili je nešto takvo u zraku ali jako dugo nisam bila ovoliko bezvoljna,tužna,ogorčena...
I onda kada dođe takav dan imam potrebu da se isplačem pa bilo to negdje vani,a ovaj je put bilo na poslu.A suze se ne daju zaustaviti,a kako svima objasniti razlog kad određenog razloga niti nema,čak ni sebi ne mogu u potpunosti objasniti ali znam da mi je sada lakše. Sada vrtim dijelove prošlosti koje bih željela zaboraviti a sjetim ih se samo za vrijeme ovakvih jadnih dana.
Nemojte misliti da nešto sa mnom nije u redu,samo me zanima osječate li se i vi ponekad tako?

Pregledavajuči neke profile vidim da ovdje ima jaako puno onih koji izgledaju iznadprosječno i kad to pročitam odmah odustanem i baš me zanima jeste li vi to toliko umišljeni i dajte mi molim vas objasnite kako to izgleda netko iznadprosječan????

....koliko smo se puta samo dopisivali sa nekim tko nam se učinio nevjerojatno zanimljivim,pomalo se uvukao pod kožu,ispričali mu neke svoje probleme,čuli se telefonom i pričali beskonačno dugo baš kao da se znamo dugo godina...a onda najednom slika se iskrivljuje,nema više mailova,nema poziva....nazivam ...javi se osoba za koju niste znali da postoji u njegovom životu i tek tada shvatite da ste samo usputna stanica na putu do njegove sreće,jer on se ženi i moli da oprostim što se tako ponio.
Prošlo je od tada već nekoliko mjeseci a ja ga se još uvijek prisjetim,želim mu reči da ništa ne tražim od njega,nikada ni nisam niti sam išta očekivala,trebala sam samo nekog da popričamo o svemu,da mi da poneki savjet.A ona mu je jednostavno zabranila kontakte sa mnom,pa čega se ona boji,ako je voli nitko im se neće nači na putu...i samo sam mu željela zahvaliti na svim riječima podrške,a jednom kad smognem hrabrosti možda ga jednom i nazovem,tko zna...

Sunce koje nestaje,noć i mjesec-samoća.
Tišina i knjige,oči bez vidika i misli bez cilja.Praznina.Na obali tama.Kamo otići kad odlazak donosi bol?
Sama u tami sa glupim željama.Sunce kojeg nema,proljeće koje je daleko.
Bojim se svojih misli i sebe same,bojim se da ne osjetim ljubav.Došao je kao i drugi,njegove ruke-lijepe i snažne,njegove oči-tako lijepe i nevine.Tama i mi,usne koje se traže,isprepletene ruke,oči i tišina,zagrljaj u kojem se nestaje.
Ljubav...
Otišao je a još je tu.Budim se u tuzi,na jastuku osjećam njegove misli,pokušavam u drugima naći njega-nalazim pokraj sebe neznance.Okrećem se i bježim u samoću.Sigurna da se ne može pobjeći od prošlosti,da samo jednom u životu volimo.
Neka mi oprosti-mislila sam da mogu sama!!!!

...nije mi žao zbog svega što sam podijelila s tobom,stvarno si bio fer,razumio moje odbijanje a ja sam onda kada si mi objasnio situaciju bila toliko ljuta na tebe,a bez razloga.U biti jedan dio mene te želio a drugi te zbog staha odbijao i tako prevladao.Sada malo bistije glave ništa ti ne zamjeram,potrudi se oko nje jer ako ju stvarno toliko voliš želim ti svu sreću ovog svijeta.....ako ikada doživiš poraz,ne dopusti da ti u očima zablistaju suze,jer ljudi su zlobni i od ruševina tvoje sreče sagradit će spomenik svoje pobjede!