Dozivljaji Ega na tripu

...izdaje, zasto imamo lica? Zasto izdajem neistinu? Zasto se cinim onim sto nisam? Kad su se stvorili svi ti slojevi? Sedimentacija? Okamine? Fosili... Pa nisam tako star!
Lica? Suze. Zasto, kako i gdje - odajem ono sto nisam, ne znam sto jesam.

...je za popizdit, znam da su depresije i ina sranja cesto usko vezana uz vrijeme - ali ovo vani je too much - ovakvo vrijeme moglo bi stvarat, ne depresiju, vec shizofrenije, psihoze i druge opacine uma!
Katastrava - osjecam se krivo kad se dobro osjeca za ovakvih dana - bojim se osvetnickog sjeciva nekog depresivca kojem bas lose lezi ova klima u Zg:( Haha:) Glavno da je meni ok - nema sokova, citavo vrijeme sivilo, nije tio bad ak se probudis u 7 ujutro ili tri popodne, vani je isto sranje -noc i dan se smjenjuju vrlo blago, bez sokova, noc izmili iz sivila koje predstavlja dan, isto se tako sivilo dana utopi u crnini noci (neocekivano, zar ne)... Sve je easy, sve je cool. Zivjelo vrijeme ni vrit ni mimo, zivio ja i zivjele razlicite manije koje dopustaju dobro raspolozenje!

...mi svijetu zivimo.. Punom brutalnosti, lazi, mrznje i bezrazloznog nasilja... A mislim samo o odnosima medju ljudima na mikrorazini, ne o nacijama ili drzavama.
I pricam o tome, i mislim o tome, naslonjen na sankic u najdrazem mi klubu dok ljudi pored mene prolaze, neki me znaju neki ce me tek upoznati, a neke bi volio da me zaborave sto prije... I mislim si to dok gledam "prijatelje" kako mi nesto melju, i mislim si to dok narucujem jos jedno pifsko ili rakijicu, sve o one casice previse... I tako vrijeme tece, ljudi teku, tece i stvarnost pored mene dok se bavim svojim dubokim promisljanjima, tako ce i zivot proteci kraj mene, ako ne nastavim raditi ono sto trebam raditi... A sto trebam raditi u ovoj zemlji ljudi? Sto trebam smisleno raditi u besmislu koji me okruzuje? Ne znam... Zato ostajem razmisljati o tome kako je ovaj svijet besmislen i okrutan ili besmisleno okrutan ili okrutno besmislen... I tko u toj prici ostaje idiot? Ja ili svijet? Ja naravno... Jbg, idiot sam po rodjenju:)

...ostaju u čovjeku do kraja - kroz sva razdoblja postoji rizik da se aktiviraju i gurnu te u nefunkcionalnost...
Klice se šire aerobno, pogotovo kad društvo ili nova sredina kihne na tebe - obično kad si mlada, pametna, otvorena osoba; naučena na umjetnost, ljubav prema ljudima i razumjevanje - onda te dohvati sistem, škola, zlobni ljudi puni nerazumjevanja, i društvo kihne na tebe... Nosiš klice čitav život, u strahu da se ne aktiviraju i pošalju te opet psihijatru.
Na faksu je lakše, tu si već debelo lud, tu rijetko tko hoce kihnut na tebe...
Nitko to ne zaslužuje, biti nefunkcionalan kao rezultat nerazumjevanja.

...šiljci paraju nebo - hodaš malen ispod njihovih sjena, pitaš se zašto streme u visine, i zašto je teško biti sam na ulici punoj ljudi..
Hodaš i radiš, djeluješ i ispunjavaš zadatke; možda misliš i da voliš, možda vjeruješ da daješ. Ljudi su životinje, protiskuje kroz zube, gledau zrcalne prozore i misli na smrt - smrt njim! smrt nama! smrt svima i svemu sto nosi obilježje ljudskoga!
Utopi se u mraku vode koja huči ispod mosta. Otvori oči iz ovih razmišljanja sagradi si krila, ne vraćaj se u mračne ulice s mrakom u srcu - budi svijetlost na putu, onaj koji pruža ruku...
Be cool!

...su zivotinje - vrlo zlobne ako se mene pita:)
Kaos i katastrava,jucer sam uzivao u cijelodnevnoj setnji razlicitim zakutcima grada, ne volim tramvaje naime...
I trebalo mi je da ga prodjem uzduz i popreko, da sjednem u pol tri na trg i u sablasnoj tisini shvatim: fjbg. pa ovo je moj grad.
Tocka. I nije losh zapravo. Samo da su ljudi malo manje zivotinje. I da manje ludih i pijanih spava u nocnim tramvajima... Da bude manje tuzno, manje tmurno. Ali dobar je grad, ima dobru, umisljenu dusu:)

Moram
 
Moram progristi put u nutrinu svoje duse
zadaviti bol i ubiti ljudsko
prestati biti covjekom
 
... i pogledati svijet u bojama
pojesti sve leptire, cvijece, oblake
... da postanu dio mene
prate me do kraja
.... zaliha srece za vrijeme koje me nece....
 
Dopusti
 
Dopusti da ti objasnim
... ja odlazim
... i nece me biti, ne krivi me
... nece me biti za tebe, nikad vise...
tvoje je lice proslost, crno je bijele boje
zrnca prasine skupljat ce se na tvojim slikama
.... sto ih nosim u glavi
i ostat ces samo mrlja na mojoj kosulji; onoj sto sam je nosio kad smo se upoznali
i kad smo mislili da se volimo
i kad nismo znali sto govorimo
 
Odlazim
 
s cvrkutom ptica
bojama leptira
i cvjetkom u zapucku
.... i prazninom u dusi
 
 
:) glavno da je pozitivno. i da nije dosadno. i dadadadadada;) hahahaa!
 

...sto protiv egomanijaka na psihotripu kroz dubine ljudske duse? Da nema onih koji na glas tvrde da su bogovi, oni koji sute (a ima vas) i uvjereni su da su takodjer bogovi, ne bi ispadali toliki licemjeri:)
Dociranje je iskreno uvijek kad je neumjereno - postoje vise ili manje iritantne osobe i one koje glume da spadaju u ovu potonju grupu;)
A ja znam da proiv mene nitko nema nista protiv:) trep-trep;)

Nema odmora, nema predaje!
 
Intro u Intro internatinal
 
Zamislite zadimljenu prostoriju.... Lagao sam, trebaju vama slike.
Zamislite dakle zadimljenu prostoriju i stolove za kojima sjede mračni i nebitni ljudi, zamislite sebe kako među njima sjedite; mračni i nebitni...
 
Intro transnatinal
 
Mistična demistifikacija tajne života je sve što ćemo vam ponuditi. Mali trzaj svjetlosti u sveopćoj pomrčini vremena i ljudi. Svjetlosti? Ne bih rekao, ali u svijetlu trenutka, pozornica će podnijeti još jedan gaf predan auditorijumu civiliziranog svijeta od moje strane...
 
Uzimam dva tri trenutka, nekoliko stotina pješčanih zrna da bi jedno po jedno pregledao i objasnio svekolikom pučanstvu žednih ušiju. Mi smo sve, najveći i najljepši, uspješniji sad nego što će bilo tko od vas ikada biti, mi smo bogovi, mi smo bit i samo vas vaša osobna i intenzivno rastuća glupost,  tupilo mase kojoj dajete sve, sprečava da to uvidite - tj. da spoznate boga koji bdije nad vama; svakog trenutka sudeći vaše postupke, pokrete, poglede i pomisli... Četiri P plešu pred mojim očima dok se sotonski smijem uživajući u tome da ste toliko bjedniji od mene samog da bi čak, ako bi se doista potrudio, mogao reći da ja nisam kao vi. I nisam, bijedo jedna ljudska, nisam.
 
Nakon uvoda, dolazi zavod - nadam se da će biti brzi na sedativima i srediti papirologiju u tili čas - sanjam hitni prihvat u ustanovu s bijelim tapeciranim zidovima u sobama za VIP uzvanike poput bogova.
 
Take it away, Gingis!

...ovaj put me nije dohvatilo kako inace zna - valjda postajem cvrsci, ili je pak jos jedan dio mene nepovratno izgubljen - mrtav.
Interesantno, sati i sati provedeni u mraku, sam sa svojim mislima, sam sa njom u svojim mislima... I nisam prosvikao ovaj put, i nitko mi nije trebao da me izvuce, i danas nisam neuracunljiv, vec je sve isto... Do jaja, jos da sam uspio zaspati:)
Hahaha! Funkcionalan sam, pomalo.

...je konstanta. Jučer sam vikao da ovaj svijet treba na lječenje... Danas to još samo mislim - nema smisla da vičem, a nema ni alkohola u krvi. Jučer je došla smjena generacija, više nego inače - nova lica, nova tijela, stare misli. Promatrao sam mladost i pijuckao pivu. Izgubio sam volju za sve - uskoro ću morat prije akcije tražit osobnu:) Haha!
Živci su mi u zadnje vrijeme totalno slabi... Neeego, kaj sad, što je sljedeće - kakvu je prljavu rabotu život ovaj put smislio za mene?
Vidjet ćemo. Prozor mora pasti! Hahahahaha!

I miris benzina u kosi, kaos na sve dalje i dalje nosi, preko broda i dervente do sarajeva na čevape, igmanski marš još jednom, raja iz sarajevi i da je samo pit lokat jest - idemo dalje preko zenice i banja luke do domaje po zaslužene lovorike.
Hrabra karavana vremešnih starčića suvereno se kotrlja dalje.
Hahaha!

I opet se vratih... Kao da sam negdje bio...Uvijek isto sranje u zemlji ljudi.
Nedavno sam bio uvjeren da sam se promjenio - opametio mozda, sazrio ili sto vec - danas vise nisam uvjeren u to - danas opet znam da je u zemlji ljudi uvijek isto sranje.
Mislim, pozitivni pomaci dakako postoje, no oni su mizerni u odnosu na kolicinu gadosti koje sam proizveo - s tim da se ne zalim, samo zelim dokinuti monotoniju uvijek iste, nicim izazvane depresije i suspregnuti ekscentricne ispade kad oni doista nisu primjereni (jesu li ikada?).
Hahaha! Do jaja - uvijek isto:)
 
Bas mi je drago da sam opet poceo srati na ovom blogu - ovaj mi je najdrazi - jer vjerujem da nikoga ovakva sranja ovdje ne zanimaju - ne bi ni mene. Srdacno vas EgoNaTripu:)

...mamurno jutro, sjeo sam za kompjuter i pokušao nečim popuniti blistavu prazninu.
Radi se o ovom jutru, i završio sam na Iskrici, tako da od plemenitog popunjavanja praznine, za sad, ništa.

Ljubomora, posesivnost, ljutitost, itd. - mislim da su svi do jednog posljedica proklete nesigurnosti.
Prokleta nesiigurnost. Taman kad pomisliš da si joj izmakao iz kanđa i da ovdje znaš točno što radiš, nesigurnost uvreba neku priliku i učini proboj u tvoj mali, sigurni svijet, suvereno rušeći sve vrhunce koje si postavio da bi ju zadivio.
Ostaju sam krhotine, ružne ruševine i mahniti arhitekt koji se gubi u svojim svjetovima. Dalje, kad uništenje bude potpuno, mahniti arhitekt, napušten i razočaran, ostaje u tom gradu duhova vječno živeći u prošlosti, sve oko sebe promatra kroz njezinu prizmu... Ostaje zauvijek opterećen, zauvijek osakaćen, ostaje tamo zauvijek.

Debilana, ali tako nam bliska debilana. Sva sreća da sam zadnji pud dogurao do mjesta - tko zna što bi sad radio da je u pitanju bio kakav velegrad!?

... kome god je zanimljivo, Ego se vratio...

Ne znam, takvi radikalni rezovi u stilu, sad je dosta, su mi karakteristika.. Koliko god nema smisla pisati ovo, isto tako, besmisleno je i prekinuti s pisanjem na ovaj način.

Krvavo je to, kad se otvori prema nekom - seciranje do boli, a sve u strahu da se na otvorenim prostorima ne pronađe nešto neprihvatljivo - tada slijedi zamagljivanje, i strah, i onda sve ode u kurac:)