Dozivljaji Ega na tripu

....odlucio sam prestati pisati blog.
Ne vidim smisla.
Hvala na citanju, vi koji ste citali.

Dovidjenja:)

Nego, bas sam to pozelio napisati. Moj mali komadic virtualne slobode - nije puno, jbg., ali dobro dodje.

Otkad je veza postala tako zastrasujuca stvar? nekako mi se cini da je u danasnje vrijeme flert&casual sex najvisa razina koju se u odnosu dvoje ljudi moze doseci. Ja se nikako ne mogu sloziti s tim (a ne mogu se sloziti ni s mnogo drugih stvari, pa jebiga, svejedno moram ovdje zivjeti)....
Sto se mene tice, smatrao sam se izuzetim od tog posvemasnjeg ludila koje zaokuplja siroke mase u smrtnom strahu od vezivanja prije.... ha valjda prije 27 ili tako nesto (govorim, naravno o mojoj generaciji vise-manje)... Naravno, fakultet i posao moraju biti uglavljeni bez greske. Cega se boje?
Ma dobro, nije ni bitno cega se boje - mnogo je bitnije za mene, dakle, mnogo je bitnije to sto ocito nisam izuzet... Uplovaljavanje u vezu, iako bilo ugodno i polako, kao zavlacenje pod meku posteljinu zajedno s osobom koju volis.... Pa kod mene izaziva prilicnu kolicinu straha - neobuzdanog i neobjasnjivog - medjutim, na zalost sveprisutnog. Bojim se da ne, bojim se da da... Mislim kaos - gotovo da se bojim distai - a sve je isto. Neka moja osobna paranoja probudila se u dubinama i odlucila zatraziti svoje u mojem zivotu. Jebate, svaki put se iznenadim koliko sranja mogu ocekivati od sebe - a cesto pomislim da sam pametan i stalozen...

Fjbg.

...je zamagljen. Visak vode u mojim ocima.

Postavljanje stvari na mjesto. Vracanje.

Umrtvili smo vrijeme. Upali smo u procjep. Zapravo, ja sam sam upao u procjep - stanje gdje gledam i slusam, zauzimam prostor i disem, ne sudjelujuci. Prazno biljezim i gledam svoje misli - iz daljine.
Ili ja ne shvacam ili je to jednostavno toliko isprazno da se jedan tesko spusta na tu razinu.
Reklame - nemrem fakin' vjerovat. zato i sjedim i biljezim prazno, valjda.

Promatram ljude oko mene, kolege... Dovoljno ih je da cine dobar uzorak - zapravo prvi, u ovakvom okruzenju...
Odnosi se mjenjaju na gore iz dosade, sebicnosti i slabosti (tj. jacanja samog sebe kroz tlacenje drugih), te opet dosade. Na bolje odnosi idu iz potrebe.
zasto uopce postoje dovraga?! Kolege s posla! Mislim, wtf?!

Na kavicu poslije posla? Ma mani me se - bjezim daleko od ove ustajalosti!
Ma mozda i jeste okej - neki od vas, lai toliko ste mi nebitni, toliko nezanimljivi.... dosadni...
Ma kaos. Procjep, jebiga. Gledam i biljezim u prazno - rijeci padaju kroz prozor, prolaze ispred mojih ociju, a ja stezem i opustam licne mislice; prema potrebi.

Trebalo mi je malo da se ispusem. Ali nisam se ispuhao. I nisam otkrio nista novo. i opet cu sutra doci na isto mjesto, i opet cu se iskljuciti. Jbg. lova je lova. A danas je ona gotovo sve.

Dovidjenja

...kosmar. Bezrazlozni.

Navlaco sam osmjeh na lice. Vise manje mi je uspjevalo izgledat kao da nemam misli. Ljubila me, i ja sam sudjelovao - shvatite, nije da se zalim - bilo je dobro. Ljubila me, ljubio sam ju, a onda me procitala - vidjela je moje misli! Nisam bio zabezeknut, samo malo iziritiran nedostatkom prekidaca za prekidanje toka misli.
Jbg.

Opsesija s nizovima opet mi se vratila... Podsjetim se na onog jadnika iz Marinkoviceve novele sto nije mogao prestati brojati. Dakle, nizovi su se vratili.
Zadnji niz broji devet stranica. Zadnji niz, kao i oni prosli odrazava mahnitost. Nizovi se samorepliciraju. U mojoj glavi doduse, ali svejedno imaju svoj zivot. Da,da, neki su dan nizovi izasli u setnju. Dobro, dosta o nizovima - nezdravo je o njima uopce razmisljati.

Zelio bi plutati na ledjima i gledati u zvijezde. Zelio bi da je voda svijet i da me nosi, da su zvijezde najvisi vrhunci - a meni bi bilo ugodno u mraku, u vodi, u sredini izmedju neba i dna. zasto se ponasam kao brodolomac, ocajnicki grabim vodu u potrazi za obalom - niti ne primjecujem zvijezde.

Kaos.

&Strka povazdan.

Sranje jedno.

Hehehe! Sjediti na terasi nekog kafica okupan jesenskim suncem, slobodan od briga.... Lijepa slika, bez pogovora.
Sto ako prestane fnkcionirati cak i kao tlapnja? Da li smo onda u kurcu/ Ili ne?
Ili smo u kurcu kad pocnemo kliziti u depresiju bez ocitog razloga (cak i nama nepoznatog)?
Ili smo mozda u kurcu kad napisemo devet stranica potpuno besmislenog teksta sastavljenog od crtica, stihova i pokojeg vlastitog citata?
Ili sam ja mozda u kurcu?

iskljucujem se kad mi je dobro - odmicem se tad od stvarnosti i postajem promatracem. promatram covjeka koji sjedi negdje, razgovara s dragom mu osobom i gubi se polako u crnilu vlastita uma - izazivajuci ju da ode.
Dok gledam, potpuno sam ravan prema tome sto se odigrava. cak bi se moglo reci da s budalom slazem... Pomalo zabrinjavajuce... To da se slazem s njim kad je tako ociti, slabi idiot!
Ma ko ima vremena za takve budale?! Ako hoces patit, pati! Nemoj se ni nadati nekoj elementarnoj nepogodi, uraganu, udaru meteora u zemlju koja ce izbrisati nase postojanje i ustediti tebi muku brisanja samog sebe jednog dana!
Pati majmune, kad ti je ocito tako dobro.

Hehehe, pozdrav;)

...mjenjaju stvar na nervnoj!!!

Nije to lose - to sto se sve mjenja. No kad se mjenja dnevno, zapitas se sto si ti to shvatio kad si shvatio da to sto shvacas mozes i drugacije citati.
Konstantan razvoj je neizbjezan, ali neizbjezne su i pogreske u koracima - kojih je sve vise, sto je razvoj zesci:)

Biti Ego na tripu - moja je optima - kao, trebala bi iskljucivati laz... Ali ne iskljucuje.

Fjbg.

Ne mogu vise piskarati o takvim blesavocama o kojima ne treba raspravljati vec ih treba ciniti - kao i sve u zivotu.
A jos i mrzim svoj posao, jbg.

U danasnjem napetom vremenu, ljudi o ljudima ne znaju vise nista - svaki postaje prijetnja a priori, bez da se uopce moze pojmiti kakav je doista...covjek. Sto nije ni iznenadjujuc s obzirom na to da i taj drugi u tebi vidi prijetnju... Naravno, cak ni odraz vlastita lica u ogledalu nije privlacan, dapace, poziva sram i zelju za promjenom u vecine pucanstva ove proklete kugle zemaljske... Zemaljske - kako to toplo zvuci - jos jedna relikvija proslog vremena dok je "zemlja" nesto znacila - marketinski trik koji odrzavanjem tople slike pokusava sadasnjost uciniti prihvatljivijom.

zidovi se grade i u realnom vremenu i prostoru danas, a zidovi u nama i izmedju nas vec su odavno sazidani.

Lijepa rijec i gvozdena vrata otvara... Moderni ljudi krasno su doskocili toj istini - u kalkulacije i proracune vezane uz izgradnju zida uopce nisu uracunali vrata... Vrata bi u kalkulaciju unijela dodatni rizik i trosak - trosak koji kad se sve zborji moze djelovati nepotrebnim i suvisnim - stoga nedopustivim.
Ali vrijeme tece, zid raste, a u "vrtu edenskom" (oprostite na sarkazmu ili kako se to vec zove) gadno je biti samim.

Jebite se!

Bas sam raspravljao neki dan... I zakljucili smo, tj., ja sam zakljucio - i 30% od 40% je sve.... Dok je 70% od 90% puno vise. Ali neki ljudi ne mogu dati vise - zadovolji se sa svime i daj sve, makar odudaranje bilo citavih 40% (skoro pola!)... Tvoja je duznost da das sve:)

A bojim se dati. Bojim se.

...i poteskoce pri prelasku iz teorije u praksu.

Misli. Misli, misli, misli, planovi, snovi, nadahnuca i razlicite izvedbe, ideje i zamisli, projekti i slucajne situacije u kojim trazis dublji smisao.

Cekas stuaciju da primjenis teoriju - nista ne forsiras, samo cekas. Ne smijes silovati stvarnost da bi istjerao situaciju koju trebas.
Znanstvenik Na zivotnom planu. Pokusni kunici.
Trudis se, istrazujes, zakljucujes i razmisljas - vrtis sve moguce scenarije da bi pronasao najvjerovatniji....
Sve dok se ne nadjes u trazenoj situaciji, potpuno oduzet i nemocan. Samo s mogucoscu promatranja - jer sve sto uradis ionako ne urodi zeljenim, pa prestanes uopce ista raditi... Samo gledas i gledas - koliko dugo nisi imao pravo, koliko dugo si zivio u uvjerenju koje si jednako dugo gradio - mislio si na neki nacin da si stvaras sigurnost, pokrivajuci u teoriji svaki djelic svojeg zivota u buducnosti kroz sve situacije kojih si se mogao sjetiti i zamisliti...

Ma samo zivi brate, ne razmisljaj. Barem ne previse;)

Dociranje;)

Slike u tunelu. Zivot.

Zanimljivo, lov na iste cesto urodi dvojbenim plodom, ali toliko je primamljiv da jednom kad ga probas, ne mozes vise stati - cak dobijes potrebu da ih pocnes stvarati.

Ja ih stvaram vec dugo. Ostajem neshvacen, kad me shvate. Necu reci da se uvijek vrate - reci cu da ostaju.
Zarobljene u mojim slikama upitne kvalitete - toliko obiljezene mojim ja.

I ja sam u svakoj svojoj slici, sve vise. Izvana nestajem.
Cudno.
No ne i tuzno - kopnjenje snijega nije doista tuzno.

....i osjecas se kao budala. Jer osjecas sto zelis reci, a ni sam nisi vise siguran je li to laz. I gledas joj u oci - trazeci nesto.... A ni sam ne znas sto, jer kako god se izvukao iz situacije, trenutak tisine koju je tvoj zadatak bio prekinuti iskrenim odgovorom zarezao je duboko u njezno (a na prvi pogled cvrsto) tkivo susreta i nepovratno zakacio lisajeve i parazite sumnje, razocarenja i slicna, nezgodna bica za, misljenje o tebi i smislenosti vas...
Ides dalje, znajuci da neke stvari ne mozes popraviti, a ide dalje jer je jos dalek put do posljednje stanice koja obecava mir.

Patetika;)

...sve mi se vise cini da je krajnja iskrenost totalna utopija - iako se radi o naporu samo jedne osobe - na osobnom mi je primjeru bilo dokazano da to ne samo da je vrlo tesko vec da je prakticno nemoguce. Na zalost...
Steta, jer to znaci da smo svi mi totalni lazljivci u nemogucnosti vise da razlikujemo istinu od uobrazilija u kojim zivimo - vlastitom zaslugom.

...takvo stanje stvari povlaci za sobom nedostatak "cistoce", ako je "cistoca" ikad postojala. Ja sam uvijek zelio biti "cist", a sada vidim da je nemoguce.

Pomalo obeshrabrujuce, ali to je jos uvijek samo mala kap u moru debilana i krivo postavljenih mjerila koja svakodnevno susrecemo u svijetu koji nas okruzuje.

Sam moj nickname daje do znanja o kakvoj se osobi radi... Naravno, cinjenica je da sam narcisoidni egoist... No na nesrecu ne vazi uvijek - tu i tamo se kod mene jave nekakve dileme - prestajem vjerovati u svoju genijalnost i savrsenstvo... Jer kako netko moze biti savrsen, ako zna da je savrsen? Hahahaha!
Ocito prkosim i vlastitim zakonima funkcioniranja svijeta, jer usprkos svojoj svijesti o tome da sam doista savrsen, ja jesam savrsen!

Osim sto sam egotripas i narcisoid;))

Ali bas se svidjam samom sebi;))

...motaju mi se glavom - uglavnom su bosi. Ne znam kako da ih iskoristim.
ali znam da necu citati odabrane kratke hrvatske price iz 80-tih i 90-tih... Pokupio bi previse.... sranja.

Pomalo glupava tvrdnja da sam ja normalan samo u nenormalnom svijetu pronasla je, zacudo, plodno tlo u 2004.toj. Repetitio est mater studiorum.

Godine nose svoje... iako ih je u mojem slucaju malo, ipak donose i odnose.... Sad mi treba vremena da vidim svijet oko sebe bez racuna, posla, odnosa, gladi, bolova u ledjima, birokradskih problema....
I tako sam gledao u kanjon...gledao i gledao, na zalost svjestan da ne mogu da ga vidim - vidio sam ljude, cuo sam glasove, razmisljao o psiholoskom profilu slobodnih penjaca, o svojem prijatelju i njegovoj bezgranicnoj sebicnosti, a zelio sam samo gledati u kanjon.

S vremenom, nesto umire u nama.

Ocito je nesto u zraku - mnogi ljudi koje znam pomalo su truljavi. Podsjecaju me na mene, i do sad sam bio dobre volje... Onda su me podsjetili na mene i poceo sam truliti - potrebna mi je izolacija, to je ocito - postao sam opet previse otvoren i podlozan utjecajima.
Na lice sam namjestio masku zlovolje. Oko ociju imam crnilo... Nisam spavao.

Problem je sto ljudi sebe u losem raspolozenju, nakon sto prodje, zaboravljaju. Ja sebe pamtim. I radim na tome i iz toga. I onda sam ja dezurni depresivac.

Glupost.

Ali ona nas okruzuje. Utkana je u drustvo - jedan je od obrazaca ponasanja. Glupost. Pozivam se na nju, a nitko ne razumije - vec samo kazu, "glupan".

Biram da krivim citav svijet, biram da vas smatram budalama, biram da gubim prijatelje i stjecem nove dok se ne potrose, biram tugu, biram bol, biram srecu.... Biram da krv potekne u zilama, biram da se jednom ne probudim usred zabokrecine dok krekecem s poznatim licima dan i noc!