Ne zelim pricati o smislu

 
okej, idem onda cendrat ak bas moram.
 

cudis se, ne vidis sarene iskre u mojim ocima, ta zar je to cudno kad zhar treba pepelom zatrpat, crno i bijelo, kako ga ne bi sve te jesenje kise, ugasile i zar mislis da je lako gledat te tako, kad velis - nije vise bitno znas da boli, i ja ucim onda o sebi, odvec slicni, iste prepreke prekoracit, tesko je premda smo ondje vec bili, biti s drugima, svejedno jer nista nece rijesiti.
pffft...
(ispuhivanje malo. al covjeku dobro dodje)
 

 
Sjedec tako
sasvim sam


al' ne sasvim
pozelim ti biti
plam
sto gori


tamo u tom (tvom) srcu
za mene (?)
i razgrce


i baca
svud te
sjene


u kojima te nalazim.
Tad znam,
i mislim


a zapravo
osjecam:
Odlazak s duznosti sanjaca svijeta,
nepopravljiva je steta
(nitko ne moze za vas odsanjati vas san)
pa se zapitam:
Nije li san isto tako naucen,
ekskluzivno pravo pojedinca dok ima sklopljene oci,
sanjaci svijeta vizionari su koji nas hrane,
one slabovjerne, no
gdje je tu mekoca, te naposljetku,
sto ako je san o mekoci, koliko cvrst biti?
i tada znam,
mozda ti se cini da mislim


ali zapravo
osjecam.
(To je valjda taj moj san?)
 
Zivot u iluzijama cesto samotan je zivot,
al' znajte,
ti dragi uradci vase maste
hrane bas iste one
(mene)


koji zbog njihovog postojanja
ostaju nataste.
(Tko li je od nas


dvoje
veci iluzionist:
jer, ja zivim svoj san,


volec' te
bas ovako
kako te.)
 

 
ubili jedini suvisli log. dobro, bio je suvisao kad se pojavio, a onda je dobio neke prirepke koji su bili visemanje bezveze.
i di cu sad komentirat pitam se? nist, morao sam onda sam ovak napisat.
(je, dobro je stavit stvari u pravu perspektivu, al kad ljudima sve treba crtat, nist ne skuze sami. al i ta obrazlozenja isto tak treba znat iscitat. tocnije, ne treba.)
 

 
Prstić jedan


dva i tri,
ustašca slatka
nosić gor',
nad laktom


meseko
štip-štip-štip
prstić jedan
jezikom, liz
indijanska vatra


ručicama (squeeze)
stopališca mala,
malo gore topla
(psujem:


kako kome)
bedra,
trbušak obli,
grudi


kao jedra,
kad uplove u kosu.
 

 
ispao sam ti iz zagrljaja
jednom
i curnuo


jezikom
do pupka.
 
(isto kao i s prefiksom


ne)
sreca i sretanje imaju isti korijen.
 
i krenuo


jezikom
prema izvoru


(zivota;
koji to jos nije postao)
 
postavljam si ciljeve:
i prije i poslije
i prije, i poslije
 
U medjuvremenu,


izgubljene oznake vremenske koordinate
pogledas li dolje,
lokvica sam ti pod lijevim stopalom
 
a kad zakoracis
u more,


ono mreskanje sam.
 

 
cinimo krugove.
(tipkao sam sat vremena kako bih shvatio da rijeci skrivaju smisao. ostavljam ti ipak dio.)
-----------------------------------------------------------------------------
i sumnjas da te umijem i zelim vidjeti ljepsu, onako lijepu kako tek mozes biti. zato jer ne citas, ili ne citaju, da su to moja iskustva i ne savjeti, iskustva mene s mojim cvjeticima, na kojima slazem misli. slusaj sto pisem, ali nemoj misliti da su to zakoni po kojima se vladam. i, uostalom, zar mislis da ne mogu misliti o istim stvarima na vise razlicitih nacina? u mislima vrtimo krugove. nepomicne, umorne krugove. misli su opravdanja. katkad za nase zelje, a katkad i za strah.
i dobro, planovi, imas planove, a moja je najveca krivnja sto ne znam planirati, niti to rado cinim. ja se oslanjam na neku vjeru o tome da ono sto mi sad daje vjeru, je ono sto trebam slijediti. i sasvim znam da te tako rado gledam kao nekog s kime provodim zivot. a opet, vjerovati da drugi znaju bolje od tebe sto je za tebe dobro, samo te od tebe udaljava. koliko god svi mi dobronamjerni rekli da jesmo.
ne vjerujes mi. vjerujes li njima? nije ti lako. nije ni meni. ne mozes vjerovati u nesto izvan. nakraju, nakraju ti ni sva moja ni njihova obecanja nece biti dovoljan oslonac. poznas me u svim oblicima: sarenog, i vjernog, naklonog i cinicnog, i kako sam cendrav i kako volim rasti, znas me dobro, i ja tebe znam. i isto tako znam, kako god odlucila, ne tuguj. nista nece nestati stogod ucinila. uvijek sam isto s tobom, nakraju. ali tvrdim i opet, svi prijatelji i sve procjene i sve ocjene i sva iskusenja nisu i ne mogu biti garancija kao ni razlog za nesto uciniti ili se cega odreci. jedino se ti mozes skupiti u sebi, i u tom svom srcu naci nesto sto ces moci povjerovati. zelis vjerovati, a ne mozes. zelis prestati, a ne mozes. je li pitanje sto je lakse? sto je uopce moguce? sto je ispravno? da, STO je ispravno?
(ispravno je ono sto je proslo: ciniti nesto jer vjerujemo da je dobro, i da ce biti lijepo, veliko i sretno, a ne zato jer smo zarobljeni ceznjom i u zelji da je se oslobodimo, zar ne? da, ako cekamo dovoljno, mozda u tisini, mozda se vrati. a zapravo cekanje nije point, ono je samo nacin za naci sebe dovoljno, kako bi imali povjerenja u to sto nas vodi. i u sebe, i u drugog. zasto ne vjerujemo? zbog iskustava nerazumijevanja. no ono jest nastalo dijelom i zbog nacina na koji se zeli ostvariti povjerenje - zbog tog ispitujuceg nacina koji mi se cini da vodi u samo dublju sumnju. i, jesmo li stogod pametniji od tih silnih tudjih misljenja, sto mislis? i, moze li ta sumnja, nastala propitivanjem, sumnjom, biti dovoljna da budemo mirni u tisini? ja ne znam, ali mozda moze, ako ti pruze dovoljnu podrsku, ako budu pricali dovoljno s tobom, dok ne prodje. sto dok ne prodje? moze li iskustvo sumnje ikad zamijeniti ceznju za iskustvom stvaranja zivota?)
-------------------------------------------------------------------------------
eto, neke moje misli. njih ostavljam ovdje, a ja sam ti pak sasvim blizu.
 

 
da, dakle, obicno je tesko stati kad krenem: osjecaj da nemam kome sto davati, da nisam dovoljno 'dobar' kome mislim da ima veze zapravo s kontrolom. a ocito je, kako su me naveli neki raniji komentari da promislim, da ima veze i s osjecajem da netko drugi ima te-i-te zahtjeve, koji onda ucine da se osjetim nesiguran i svakako ne pokusam nista ciniti za ostvarenje neceg sto bih mogao pozeljeti. e sad je tu korisno neko samopouzdanje, tocnije neko povjerenje u sebe, koje se valjda razvija u nekom vremenu, i koje omoguci da takvi zahtjevi ne ucine da ne dam najbolje od sebe sto mogu... ima tu ta prava razina ravnodusnosti, kako sam spomenuo, ili neke vjere, povjerenja.
slicno to mogu povezati i sa situacijama u odnosu, kad se zaljubljeni entuzijazam iscrpljuje, onda ostajemo bez one sigurnosti osjecaja da imamo jedno drugom sto dati, da se otkrivamo, i da nas drugi uistinu ne pozna, pa mozemo izgledati ljepsi nego sto jesmo. zaljubljenost je zapravo trenutak kad smo si lijepi jer smo drugome lijepi. kad nas vide, kakvi se i sami poznamo, onda ostajemo bez te iluzije i osjetimo se onoliko lijepi ili nelijepi koliko se i sami lijepima poznamo... dobro, ne bas, jer sami sebe ne mozemo napustiti, iako bismo valjda cesto to pozeljeli, a drugi, dok ostaje s nama nam ipak daje taj osjecaj da nekako nesto znacimo?
no, u tom trenutku nema vise kontrole, nema mogucnosti varanja drugog onim sto nisi, niti prekrasnim davanjem, ni entuzijazmom, jer je cesto sve to velikim dijelom i potaknuto tom nekom iluzijom ljepote, koja zapravo nije iluzija: drugi nas vidi onako lijepim kako bi se mi zeljeli vidjeti lijepim. i to nas cesto potakne na razne krasote. u odnosu pak cineci drugom nevolje i pokazujuci razne slabosti gubimo taj osjecaj sigurnosti u njegovim ocima, time i u svojim, cime gubimo osjecaj da imamo sto davati...
podjednako je tu osjecaj s time da drugi ima zahtjeve kojima mi nismo dorasli. (jasno ukoliko ih on otvoreno ne izrazi pa je onda ok i sve rijeseno..)
dakle kako mi se cini, i povezujuci to pitanje ne/sigurnosti, gubitka ljepote u svojim ocima, kao i osjecaja manje vrijednosti s nekim psikoanaliticarskim spikama, izgleda mi da je to sve problem toga da smo krivo nauceni da ce nas se voljeti ako budemo takvi-i-takvi.
da, neka odraslost je fina granica povjerenja u kojem oboje mogu znati da drugi nije savrsen, i svatko od njih priznati sebi i drugom svoju nesavrsenost ('ja, ni ti, ne moramo biti onakvi kakve to drugi zeli, i ocekuje, da bi nas on i volio!'), a opet povjerenje je tu nuzno jer trebamo imati na umu za sebe i za drugog da nece zlouporabiti tu nasu neuvjetovanost, da se time nece pomiriti sa svojim slabostima, iako ih nece osudjivati. tako i mi sami.
da, ne moramo biti ono sto drugi ocekuje, kako bi bili voljeni.
(to je dobro zapamtiti. jer cesto puta prestajemo voljeti, bas zato jer se prestanemo osjecati voljeni. a to opet se mozemo prestati osjecati i svojim izborom, da tako velim, kad osjetimo da nismo drugom ono mislimo, pa cak i ako osjecamo da nismo sto mu/joj treba. to _ne_znaci_ da nas je on i prestao voljeti.)
 

 
lako je biti pomiren kad znas da ces jedno vrijeme imati samo nadu. ali ne i mogucnost za ostvarenje necega...
a i jos nesto.
 

 
54-19.
(kako dugo treba bliskosti da ju osjetim ovdje, kako brzo zapravo pomislim da je nestala. nakon vremena mozda, usudjujem se povjerovati da je udaljenost iluzija.)
 

 
ajme ajme kaj si osjetljiva... pa i ja pricam o karikaturi situacije, samo iz svog kuta gledanja. iskrica kao nacin za tu protezu, ali i zastitu. pa onda zgodno reci - protekcija, uhm? :(
nije li naime moguce shvatiti iskricu kao nacin za nadomjestak neceg... eto to je bio point.?
uh, da. da, zasto se lakoca uvijek mora shvatit tako bolno osobno :((( fak. fak. fak. i sad, kak da ja znam kad ces kak reagirat. nekad se zajebavas sasvim veselo, a nekad ne. i ne, nije mi virtuelna zajebancija. nisi to skuzila? fakat nisi? ne vjerujem ti.
bah... ne, sori, al TEBI je virtuelna zajebancija kad mozes tak veselo proglasavat krajeve svaki dan.
 

 
kao,

krecem se
prema toj spirali,
uvezanoj
u korice

kruha
a onda
zapocinjem
ostajati
(za sobom)
 
ostavljati
ti

patke
pored savskog mosta
neka se nose
(i nek' ne usfale)
 

rijechi.
 
i kad dodjem,

sedam puta
cu te pozivati
a onda
ce biti
kasno

da odem.
 
(bas kao sto

i sad,
jest.)
 

 
ono, lijepo je mislit kako si mozes uzet odgovornost za neciju dobrobit. al onda to lako proglase posesivnim. pa im moze i ostetit ponos. eh, da, da... valjda i s pravom. jer si uzimas onda za pravo. da znas bolje nego drugi. o njima samima. a to bitce ne valja. uh, hm. zanimljivo je to. evo bas mi je sad to bilo zanimljivo...
 

 
nocas usnulo
hodamo niz


granitne kocke
mokre od kise
provukla si
svoju glavu
ispod


moje ruke,
a ja te pitam
zelis li
da te zagrlim?
 
volim kada pada


tada
zalijeva stabla
posadjena na mom otoku


spremna da ih posijecem
za tvoju splav.
nije izmisljena,
nije jos ni stvarna,


jer, ? 
je li to


, i ciji?
strah od
plovidbe, ili
od


luke?
 

 
na trgu se zbiva pitoreskna manifestacija, ono kosare pletu, kosnice, peku rakiju, kovaci kuju, a ja kupujem finu samoborsku mustardu za 35kn.
imaju i onih lijepih tradicionalnih kosulja. uvijek sam patio na takve kosulje. i rijetko kad imaju mushke. onako su krasno bijele, grublje,a onda si covjek samo zamislja kako sjaju grudi ispod cipkastih prednjica... i bude onda tuzno sto je tisina, pa da ti ne mogu bar pricati kako cu ti, kad te sretnem, i posvojim opet, pozeljeti jednu takvu pokloniti.
hmm,... samo jednu?