Graškograd u velegradu

 
Ponekad mi se čini kako je jutro sitnije od mog pogleda, kako stane na kratak štrik poput plahte obješene na one tri izblijedjele štipaljke koje uvijek rabim poput markera za stvari za koje su mi rekli da su bitne. Kako je ljubav svemoguća i kako nosim presladak parfem koji me možda čini više poput starog vina što u nekom vlažnom podrumu izmijenjuje misli o godištima i okusu, iščekujući zagrljaj dviju linija života, nekih finih, znalačkih ruku. A onda se ponekad protegnem samo, poput kakve divlje, tek  probuđene mačke pred šetnju, pred lovom i trkom kroz glad, i tamo se jutro čini većim, prodornijim od romanse, osjetljivim poput žice što se sprema živjeti tonove. I dan je blizu...dan je daleko...zavjese padaju u ritmičnim naborima na zrak. A čistina ispred moje kuće od snova, domino kuće od brojeva što vise nataknuti na iglice poput želja, nađe se pod svitanjem, toplim, ponekad zaspalim, kako blješti, kao da je zaokupila pažnju svih onih trenutaka kojih se vrijedi sjećati.
I miris kave...i boje što stoje u otvorenoj ladici...
 

 

Vidite li pregledno

iza sjete
kako smo vas izokrenuli

poput rubova stranice
kakve popularne knjige iz knjižnice

 
i datumi su ostali
 
na kraju

za provjeru
 
jesmo li se već dotakli

ispod namjere
iza priče
 

 
Postaje hladno s vremena na vrijeme. Stajati uspravno poput drva života koje pored prozora gleda kapljice raznih veličina i agregatnih stanja kako se izmjenjuju po dogovoru. I onda se okreneš prema sebi, pogledaš u dlanove i čini ti se kao da dugačke linije nikada nisu opravdale ono tumačenje koje im se pridaje. No tumačenja se ionako isprljaju, iznose i mijenjaju s vremenom poput čarapa.
Otpuhneš svoj upitnik kroz dim cigarete i zapitaš se gdje je pepeljara.
I ostaneš sam sa sobom, tamo negdje, u kutku svoje krajnje misli, katalogizirajući sve svoje snove fino po bojama, te najednom shvatiš da si u nevidljivom dijelu spektra.
I da je oko tebe neka film noir atmosfera...kao da ćeš se za nekoliko trenutaka pretvoriti u onu umjetnu maglu koja se lijeno proteže ulicama i ispod kaputa zakopčanih do grla. I samo nestati negdje iza ugla, rasplinuti se nasred napuštenog kamenog trga, poput vidljivog izdaha u hladnoj noći.
 

 
Ta dam. Probudio me zvuk starinskog telefona na mobitelu.
Svake noći sanjam da letim. Noćas sam sletila na terasu punu cvijeća. Nakon toga sam putovala brodićem po uzburkanom moru sa nekim čovjekom i njegovim dječakom. Pala je noć. Uplovili smo u jedan gradić i parkirali se brodićem u centru grada. Zvijezde su bile ogromne i tako bliske i bilo ih je na milijone. Ne mogu nikako zaboraviti to nebo. Ostala sam bez daha. Ja i dječak po imenu Nikola sjeli smo na brdo i gledali nebo. Imam nevjerojatne snove u zadnje vrijeme. Neki sam dan sanjala da sam putovala ne neku drugu planetu incognito (bila sam tajni agent) i tamo našla svoju izgubljenu ljubav. Za to vrijeme su se na Zemlji moji saveznici pripremali na napad na tu planetu. Trebali smo je oslobodit od nekih velikih nogatih bića koji su baš u trenutku kad sam ja stigla imali neki čudan turnir u gađanju lukom i strijelom. Strijele su bile ogromne i padale svud oko mene. Al ja i moj dragi nismo fermali niš jer smo bili zaokupljeni gledanjem jedno drugoga u oči.
Ponekad mi je bed kad se probudim iz tih avantura. To je sve nevjerojatno realno. Mislim, ono, meni je ko Trekkerici guba putovat galaksijom i bed mi je kad se probudim na poznatoj mi Zemlji. I baš je ludo letit. To mi tak nekak prirodno dođe u snu. Primijetila sam da skoro više i ne hodam. Ma mislim, letila bi ja i budna, al zadnjih dana me pretvorilo u krticu pa rujem da nađem površinu.
Ne mogu ne pisat o svojim snovima. Meni je to zbilja fascinantno.
E da.
Cmok.
 

 
Najprije sam započela na papiru, u krevetu, ali me se san odrekao i bacih papir u smeće. Zaista rijetko pišem rukom u zadnje vrijeme. Rukopis mi se nagnuo udesno i postao pomalo smiješan.
Danas mama nije imala vremena za razgovor. He. Ni Dunja nije imala vremena. Jedino me prodavač kreveta uporno pokušavao nasmijati. Čak mi je i uspio uvaliti jedan krevet. Nije mi se pretjerano svidio. Al mi se svidjelo čavrljati.
I have to say it
It`s probably me
Ruke mi se tresu. Hrapave su danas. Kao da su poseban štit na sebe stavile radi naleta hladnoće. Preuzele na sebe teret spašavanja orhideje i vrlo se iscrpile.
Da. Odoh.
 

 
Mislim da su tigrovi u biti vrlo umiljate životinje. Bio je nedavno neki dokumentarac i tak se mladunčad fino mazila s majkom da ti prosto bude milo. No, dakle, zaboravimo sad tigrove.
Upravo sam skinula pjesmu koji nisam čula već jako dugo i suze su mi počele ić koliko je lijepa. Klavir i glas. Moja idealna kombinacija. Baš mi je došlo da odjenem onu svoju lijepu crvenu večernju haljinu koju sam stavila samo jednom u životu i cipelice koje nikad ne nosim jer ih u biti i nemam za kamo obuć. Šal preko ramena. I zatvoriti oči. A moj zamišljeni prijatelj u fraku me lagano drži i njišemo se dvokorakom kroz dnevni boravak koji je zapravo lijepa dvorana sa crno bijelim pločicama i crvenkastim svjetlima.
Ja stvarno želim plesat. Ja bi stvarno htjela da vi plešete sa mnom.
Idem bit leptir odsad. Držite dlanove blizu ak slučajno ne uspijem odmah poletit.
 

 
Ja sam lagano pošašavila. Moj prijatelj bez sjene kaže da to nije niš novo. Uvijek kad slušam "Overjoyed" od Stevie-a počnemo plesat moj prozirni šašavac i ja. On kaže da on nije šašav. Al nek mu bude. Ta nas pjesma uvijek ponese tako da zaboravimo na sve i budemo sretni i šašavi. I onda plešemo na lepom plavom oku onog tamo preko rijeke, a on sigurno misli da smo trepavica. Hihi.
 ; )
Overtime, Overjoyed, Over me...
 

 
Danas sam otvorila prozor u onoj sobi koja je oduvijek mračna. Osim prašine i paučine koju sam ugledala po kutovima, zaprepastilo me zbilja to koliko teško podnosim svjetlo. I opet sam zatvorila prozor i ušuškala se u polumraku dnevnog boravka gledajući dugu koju je sunce pravilo po sobi prolazeći kroz stakleni zid. Traže me boje, traži me svjetlo, nametali su se danas čitavo poslijepodne da sam se morala konstantno pomjerati udesno na kauču kako me ne bi dotakli, ali uzalud. Uhvatili su me na samom rubu kauča, a moj zamišljeni prijatelj je meni na to samo isplazio jezik. I onda sam čitala knjigu. O dvoje ljudi koji su sletjeli na mjesec. Mjesec, moj mjesec. O tome kako su tamo obrisi vrlo oštri i sjene vrlo velike. I moja je sjena bila velika danas. Čovjek ni nezna koliku sjenu ima, ako je stalno u mraku. Na kraju je svjetlo nestalo u kuhinji. I onda sam poželjela da se vrati.
 

 

 
Na doku smjelo
Vezano ime
 
Kao da spava
 
Što uz okus, što uz riječi
Netom rashlađeni glas
I prilika za nemir
 
Ponad tek zrna prašine
Jedino namjera
Ostaje bez zaleta
 
 

 
Nikako da nađem ključ. Onaj veliki zlatni da me pusti van. A nisam nikad naučila onak sa ukosnicom provaljivat. Mislim, probala jesam, pa sad više nemam ni s čim kosu kačit. Di je sad Brus Vejn? A? Ke ne vidi šišmišznak u zraku?
Uf. Ti muškarci u tajicama.
 

 
Ponekad razmišljam o toplini. Izgleda kao da me zaobilazi u zadnje vrijeme. Osjetljiva sam na hladnoću. Veoma. Onu koja izvire iz očiju. A ima toliko puno takvih očiju.
Idem vidit jel rade svi radijatori.

 
Baš nešt razmišljam o buđenju. A trebalo bi usnuti. Skupiti u buket sve ono lijepo i stavit fino pod jastuk. Tak se sanjaju indijana đons snovi. Probudiš se ujutro onak sa gralastim osmijehom. Spreman za novu džunglu iz-lijana-lizirat.
Idem se smijat u jastuk. Smješkat. Pa lijevim rubom usne krenut prema oku i zaspat kod obrve. Nemojte me budit. Osim ak vam nije pukla lijana...
 
"...možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan i možeš li iz nje crpsti život...?"