Zapisi jednog zavodnika

Uđe cuger u birc kroz rotirajuća vrata, dođe do šanka i veli: "Ja bi lepoooo prosiiil jen gemišt" Konobar: "Stari, pijanima ne točimo cugu" "Dobro, dobro", veli cuger i ode van, ali se zajebe, napravi cijeli krug na roto vratima te ponovo dođe pred šank i kaže: "Ja bi leepo prooosil jen gemišt" Konobar: "Ej, stari nemoj me zajebavati, rekao sam ti malo prije da ništ od cuge" "Dobrooo,dobrooo", ponovi cuger, krene van i opet se zajebe na roto vratima, dođe pred šank, zabezeknuto pogleda konobara i kaže: "Stari nebum niš pil samo bi nekaj pital..." "Pitaj", veli konobar. "Kaj ima tu u kvartu koja birtija di ti ne delaš?"

Putnik na zadnjem sjedalu u taxiju bio prvi put u gradu i svidjela mu se neka crkva pa potapše vozača po ramenu kako bi ga o tome nešto i priupitao!
Vozač zaurla, izgubi kontrolu nad autom, umalo udari autobus,  uspaničen vrišti i dalje, popne auto na pločnik, jedva izbjegne pješake i zaustavi auto tek centimetar ispred izloga draguljarnice!  
Nekoliko sekundi sve je utihnulo, a onda će vozač: Slušaj, da to nisi više nikad napravio. Istresao si me iz gaća od straha.
 Nato će putnik: Molim vas, oprostite, nisam ni slutio da bi vas lagani dodir po ramenu mogao tako uplašiti. U vašem gradu vas vjerojatno često pljačkaju!
Vozač: Ma oprostite vi meni, nije vaša greška, zaista. Danas radim prvi dan kao taxist. Proteklih 20 godina vozio sam mrtvačka kola!

...

Život je moj iluzija. Gdje god da sam, imam osjećaj da lebdim, dok ispod i oko mene nema ničega. Zvukove stvarne ne čujem, jer su  zvukovi iz moje glave postali dominantiji. Slušajući ih, shvaćam. To su krikovi iz moje duše. Krikovi mene, mene koji sam bio, koji sam mogao biti, ili koji nikada neću biti.

Živimo u već unaprijed zacrtanim klisheima. Svatko od nas uzorno obavlja svoju dužnost, samo kako bi mogao provesti skroman život i imati dostojan pogreb. Ne mogu se miriti s time, ne želim skromno živjeti i baš me briga hoće li me s počastima ukopati.

Primila me za ruku, a ja sam malo zadrhtao pod njenim dodirom. Rekla mi je: ''Dođi, ja ću ti pokazati ovaj svijet. To je svijet koji ti zaslužuješ. To je svijet koji je dio tebe, a ti si dio njega''. Njene riječi su bile tako predivne, a njen glas tako blag da sam se odmah osjećao ugodno.

Pokušavam samoga sebe zavarati da mi se spava, no to ništa ne pomaže. Pokušavam naći glazbu dovoljno tužnu da bar malo upije tugu ovih suza koje više ni ne plačem, ali ne postoji tako tužna glazba. Nema veze, zaspat ću za kojih dva do tri sata, iščekujući snove koje nikad neću sanjati. Ujutro ću se probuditi i biti opet na početku.

Znam da moj mozaik života još nije gotov  i nadam se da će mi trebati još popriličan broj godina da ga dovršim. I da će mi u tom procesu pomoći velike količine ljepila. Isto tako znam da sam i ja nekome ljepilo koje pomaže povezati kockice mozaika zajedno i u tome je ljepota života. Pomažući slagati drugima kockice njihovog mozaika, slaže se i moj, povezuje još čvršćim ljepilom i polako se nazire konačna slika mog vlastitog mozaika života. I uživam s osmjehom promatrajući tu šarenilost kockica koje svaka za sebe nemaju smisla, no spojene zajedno čine jednu osebujnu simfoniju zadovoljstva.

Nestaje dubina, sve postaje plošno. Opet se gubi. Povremeni trenuci zadovoljstva i sreće me ispune, ali što ti kratki trenuci znače u ovom svemiru. Počinjem se privikavati na ovaj 2D svijet, na svijet percepcije koji ne traži ništa više. Sam sam sebi dovoljan. Počinjem nalaziti dubinu u percepciji, ali nije to to. Fali nešto. A što?

Tvoj pogled koji se utare u kožu i tu ostaje, koji razbudi svaku molekulu moje krvi. Mistična, a tako bezazlena, pohotna, a tako mirna. Gledajući tako, kao u nepoznatu daljinu, promatrao sam te, potpuno si mi obuzela pažnju, i makar su oko nas bile tisuće ljudi, ja sam vidio samo tebe.

KO SAKA DA SE KECA
A NE SAKA DECA,
NEK KORISTI KUROBRANKA
OD FABRIKA PARTIZANKA !

U sebi imam dva lika. Jedan je Entropija, a entropija je teorija u znanosti koja vjeruje da sve u svemiru teži stanju kaosa. Ja od svega radim Kaos. Moji osjećaji su većinom Kaos, i ponekad je teško i meni samom smiriti ih. Sama moja pojava vam se može učiniti kaotičnom. Drugi lik u meni je ispunjen ljubavlju i želi dovesti mir gdje god je to moguće. On u svakome želi stvoriti osjećaj sreće i radosti, i nadasve, on voli sve ljude. Ja sam mješavine tih dvoje, iako se nekada zna više isticati jedan nad drugim.

Sudbina. Joj, kako mi je glupo značenje te riječi. Predodređenost. Zašto onda živim ako mi je sve što činim predodređeno?! Jedina sudbina mi je da umrem, ništa drugo. Znači, sve što ja odlučim je sudbina?! Pa ako sam ja odlučio, onda je to moja volja a ne neka jebena sudbina.

Vodim se od jedne misli k drugoj, ali ne želim doći do zaključka. Želim sve ostaviti pod upitnikom.

U trenutku shvaćanja istine otvorio sam oči. Vrijeme je stalo. Usamljen u gomili, bio sam okružen živim mrtvacima. Nasmiješenih lica, stajali su oko mene glumeći život.