...

Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dva tjedna.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može ostvariti savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe – jedan u deset tisuća, jedan u milijun, u deset milijuna?
Da, jedan u deset milijuna. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, tko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući vlak u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatit ćeš kako proturječni i komični mogu biti njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresiraju ne obraća pažnju na tebe.
U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekt prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

Suzana Tamaro

Cimanje
- Zez, vez, bez – mrmljao sam sebi u bradu, dok sam se, polusnen i raščupan vozio u jutarnjem autobusu, nakon što sam ispod hrpe snijega pronašao svoj auto pred kućom i tamo ga ostavio jer se nešto smrzlo, a što je to nešto, znatno nadilazi moje znanje o autima. Cijeli autobus je bio u nekoj omaglici kao u crno-bijelim filmovima gdje glumci u štofanim kaputima i toplo podstavljenim balonerima čvrsto stegnutim u struku, visoko zadignutih ovratnika, polušaptom izgovaraju neke važne rečenice, a meni se još spavalo, pa nisam bio siguran jesam li se probudio u tom nekom filmu ili se još uopće nisam probudio i sanjam još. Na kraju krajeva, bilo mi je svejedno. Jednom sam još za studentskih dana savjestan kakav već jesam, doduše, samo na prvoj godini, a morao sam biti na svim predavanjima i još sam uz to morao znati o čemu je riječ na predavanjima, a što zbog napornih poslijepodnevnih vježbi, a nešto zbog ono malo društvenog života večerima i još dosta dugo u noć, ustao u pet sati ujutro, i zaglavio u zaključanoj kupaoni, te umjesto pregledavanja predavanja proklinjao i savjest i pokvarenu bravu i sve ostalo čega sam se sjetio, a najviše na svijetu sam želio da sam još u toplom krevetu kao sav ostali normalan svijet. Tako sam se i sad osjećao, umjesto da sam u toplom krevetu, zaglavio sam zaključan u ovom autobusu među ovim likovima glumcima promuklih glasova. Nije mi bilo hladno. Zimogrožljiv kakav jesam, obukao sam se i toplije no što treba, pa mi je bilo pomalo i vruće i ruke bez rukavica bile su mi tople, uvijek su takve. Osjetih nešto, neki dodir, u ovom dremežu, kolektivnom, jutarnjem, autobusnom.... Pogledah je, Damu do mene...idemo se malo razbuditi..pomislih!: - Što si me cimnula? - Pitam što si me cimnula. - Molim? Meni kažete? - Da, tebi. Pitam zašto si me cimnula. - Svašta. Nit' sam te vidjela do sada, a ne da sam te, što ono,... cimnula. I kakva je to uopće riječ? Nisam te ni dotakla – promrmljala je mrzovoljno. - Nisam ni rekao da si me dotakla. - Pa rekao si da sam te.. - …cimnula, to sam rekao. - A što ti je to uopće? - Znaš ti. Cimnula si me. Najprije si me pogledala, onako. - Ma nisam te čovječe, uopće pogledala, ne vidim ništa pred sobom, u ovo doba dana, ako se to uopće može nazvati danom, u ovo doba godine, ne vidim, vjeruj mi, apsolutno ništa. - Jesi, jesi, cimnula si me – kimao sam, nepopuštajući u najmanju ruku, zadovoljno, glavom. Sad me i pogledala...zapravo moje plave oči. To mi je tek potvrdilo moje uvjerenje da me nije pogledala do tada. Zašto i bi? Zašto gledati frajere s plavim očima... nekako su hladniji. I što je još važnije, u plavim očima se ne možeš vidjeti. Sjetih se Marije (bila mi je ljubav) iz gimnazije...rekla je na odlasku: Pa što ću gledati nekoga u čijim očima se ne mogu vidjeti... onaj u čijim se očima mogu vidjeti taj me i voli. I što se bolje vidim, više me voli...Puno kasnije mi je priznala da je od tada zavirivala u frajere s tamnim očima... boje rastopljene čokolade, obrubljene s tamnim trepavicama. Što tamnije to bolje...pa kad ih pogleda, u njima vidi i ne samo sebe, već i svoj izraz u očima. Obično je to oduševljen izraz...obično... (ili onako blago teleći...pomislio sam ja...vlasnik plavih!). - Htjela si me dokatnuti – nastavio sam ja...vlasnik plavih, hladnjikavih očiju. - Nisam. Zašto bih te, pobogu, htjela dotaknuti? Ne znam ni kako se zoveš, a ne da sam htjela dotaknuti. - Htjela si me uzeti za ruku. - Nisam, čovječe – već je pomalo gubila strpljenje...osjetih. - Jesi , jesi, htjela si me uzeti za ruku. Zato si me i cimnula. - Ma nisam, nisam, nisam – nedostajalo joj je i zraka, a ne samo argumenata. - Jesi i možeš...– nastavio sam velikodušno - slobodno me uzmi za ruku. - Zašto bih te uzela za ruku? - Zato što želiš - nastavio sam mirno, sa smiješkom na licu(i u očima...hladnjikavim kažu). Znao sam što misli...nešto kao: Ovo je nevjerojatno....Ovo se ne događa meni. Ovo se ne događa uopće, mislila je...no, znam da nije mogla ne vidjeti pruženu ruku, moju... nepoznatog dosadnjakovića, sa dlanom okrenutim gore, kao da joj nešto daje, nešto dragocjeno i to samo zato što je jako dobar...i ima plave oči! I vjerojatno da me se riješi, primila me za ruku... Možda će, ma sigurno hoće...prepričavati ovo, kolegicama u uredu. Ruka mi je meka, s duljim prstima, ali što je najznačajnije, bila je topla. Tako ugodno topla za njene smrznute prste. Osjetio sam kako joj se toplina razlijeva ispod smrznutih noktiju... - I? - Što i? - Je li lijepo? - A je. Valjda je lijepo. (najbolje da će mi odmah priznati, a znam da jest). - Slobodno me drži za ruku, koliko god želiš opet ću velikodušno...rukavice ne pomažu, zašto ne. Ruka joj se konačno ugrijala. Spontano, opustila se...i drugu ugurala u moj rukav, besramno, bez moje ponude. Znam i tamo je bilo tako toplo. Okrenula je svoj dlan prema mojoj podlaktici. Imao sam košulju, otkopčanog rukava, šlampasto... pa i nije bio problem ugurati ruku, ali malo po malo, uspjela je i noktima dodirivati moju kožu. - Vidiš da ti je lijepo, zato si me cimnula. - Ma nisam ja tebe ništa cimnula, ali ruke mi se jesu ugrijale...tako je ugodno, toplo. Autobus se, konačno, dokoturao do, još pomalo uspavanog centra grada i trebalo je sići. Samo da izvučem svoje ruke - pokušala je, iako nevoljko, jednu pa drugu. - Kuda ćeš? - Moram dolje. Bilo mi je drago – rekla je. - U redu je. Idemo dolje – rekao sam sliježući ramenima. - Ideš i ti ? – zaprepastila se već samom pomišlju da će se ovaj čudni film, i ovaj čudni događaj nastaviti i nakon izlaska iz autobusa.. - Aha - rekao sam. - To si i htjela, mislim kad si me cimnula... Nije htjela raspravljati, pa je klimnula...izašla iz autobusa ni na trenutak ne izvukavši svoju ruku iz moje... kao ni onu iz mojega rukava. - I što sad? – pitala je dok je autobus odlazio. - Sad idemo. - Kamo? - A ne znam. Nekamo – rekao sam. I krenuli smo. Nekamo... Nemam oči kakve voli, ne poznaje me, nije sigurna ni da me želi upoznati, ali jebi ga, imam tako tople ruke i meku kožu na podlaktici... I još nešto: Zbilja me nije cimnula...moram priznati!

http://www.youtube.com/watch?v=kM9til_JWMk
 

Doživljavam trenutke poput ovog, kad želim trčati umjesto hodati, plesnim se korakom penjati i spuštati cestom, tjerati obruč, bacati stvari u zrak i ponovno ih hvatati,ili ne raditi ništa i smijati se - bez razloga -jednostavno, bez ikakvog razloga.(...) Što se može napraviti kad te, kad zamakneš za ugao vlastite ulice, preplavi iznenada,osjećaj ushita-potpunog ushićenja ! - kao da si iznenada progutao svijetli djelić tog kasnopopodnevnog sunca i gori ti u grudima, šaljući mali vatromet iskri u svaku poru, u svaki prst na nogama i rukama?...(...) Oh, zar ne postoji način da se to iskaže, a da se ne misli "da si pijan i da remetiš javni red i mir"? Kako je civilizacija idiotska! Zašto imamo tijelo, ako ga moramo držati zatvorenog, poput rijetke, rijetke violine?
 

50 cvjetova, 5 kg šećera, 10-15 dag limunske kiseline i 4 limuna. Cvjetove skinuti sa peteljke i preliti sa 5 l kipuće vode, te ostaviti 24 sata uz povremeno miješanje. Ocijediti sok, staviti u njega šećer, limunsku kiselinu i dobro oprane i na kolutiće narezane limune. Opet ostaviti 24 sata uz povremeno miješanje. Iscijediti limun rukom, te procijediti sok kroz gazu pa sipati u boce (po mogućnosti plastične). Bocu malo stisnuti da sok dođe do vrha pa je onda zatvoriti. Ostaviti na hladno mjesto (hladnjak), jer nema konzervansa i podložan je kvarenju. Dobije se oko 8,5 litara sirupa.
Bazga (zova ili zoha) bere se u lipnju, za vrijeme suhih i toplih dana. Sok od bazgina cvijeta dobar je za srce. Čaj od cvijeta upotrebljava se protiv prehlade, upale grla i krajnika, upale sinusa i bronhitis. Upotrebljava se cvijet, lišće, kora, korijen i bobice. Čitavo drvo cijenjeno je iz medicinskih i praktičnih namjena.
 

http://www.youtube.com/watch?v=W1kt9h4-HL8

Ljubav je..
Plamen oko prsta...
 
 

On and on the rain will say how fragile we are...
http://www.youtube.com/watch?v=sGOsQs3_v7A
 

 
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće živce, šire puteve ali uža gledišta. Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje. Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
 
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasudjivanja,više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
 
Pijemo previše,pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo,vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše, i molimo se prerijetko.
 
Umnogostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrijednosti. Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.Naučili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Mjeseca i natrag, ali imamo poteškoću da pređemo preko ulice da upoznamo novog susjeda. Osvojili smo vanjski prostor, ali ne i unutrašnji prostor. Uradili smo velike stvari,ali ne i bolje stvari. Očistili smo zrak ali zagadili dušu. Savladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje. Planiramo više ali postižemo manje.
 
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija,da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.
 
Ovo su vremena brze prehrane i sporog varenja,velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dviju plaća, ali više razvoda, luksuznijih kuća, ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tijela, i tableta koja čine sve, od hrane, da utišaju, da ubiju.Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu ali ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovo pismo, i vrijeme kada možete odabrati da li ćete ga podijeliti sa nekim ili samo obrisati.
 
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu zauvijek.
 
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa stahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ni pare.Sjetite se da kažete “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj ce zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Sjetite se držati za ruke i cijeniti momente jer jednog dana ta osoba neće biti ponovo tu. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli vaših dragocjenih misli s drugima.
George Carlin
 
 

Postoji li zivot na Marsu?
A u Svemiru?

Kako staviti fotku u blog?
Preko FF? :D

http://www.youtube.com/watch?v=DD5UKQggXTc&feature=SeriesPlayList&p=F7804CA8F551DF96 plase me ljudi koji u prvoj poruci posalju svoj broj mobitela. dziz, to je cudno! za sat vremena idem na vazan poslovni sastanak. khm. da vidimo hoce li se napokon okrenuti u moju korist ili nece, bemu srecu u kartama. (molimtebozemolimtebozedauspijem) http://www.youtube.com/watch?v=0UjsXo9l6I8

Postoje ljudi koje jako cijenim, to su oni koji mi daju nade u ljubav kada malo posrnem, vjeru u nesebicno davanje i zelju da se uvijek zbog njih ovdje vratim. Rekli su mi danas, izmedju ostalog, da mi dobro stoji ludilo:) zbog njih ovo i zbog tebe.. ti znas:) Jedan dio svoga srca, Jedan dio svojih zelja, S povjerenjem ja cu otkrit, Ispred starih prijatelja, Ali nekih stvari ima, Sto ne govore se svima, Sto se samo nekom sapnu, ...Ti znas... Nekog moras, nekog moras i da sanjas, Nekog ljubis i zbog njega zivot stvaras, Nekog moras, neko treba da te ceka, Da ti pise izdaleka, I da pisma tvoja prima sva Ti si tajna, ti si smisao mog puta, I u tami zadnja svjetiljka dok lutam, Da te nema, ti sto nikad me ne krivis, Da te nema, da ne zivis, Svi bi putevi bez kraja bili znaj.. (ne znam drugo sto reci:))

Dvoumila sam se ici ili ostati doma pod dekicom.. zaista je ugodno iznenadjenje vidjeti i dozivjeti nesto tako pozitivno i ujedno vezano sa sportom:)) niti jednom nisam pala, niti ista slomila, upoznala krasne ljude sa Iskrice i naime ne znam cime sam to ovdje zasluzila, da me vodi osobna trenerica, a za ruke drze dva prava frajera:))bilo je savrseno, pravi uzitak stati u klizaljke i krenuti... cak sam zadnji krug napravila sama:))

ovo me tako podsjeca na more.. i na Krk prosle godine.. najjaci su i zao mi je sto ne skupe ponovo isto kao i 80.. imali su najbolje stvari tada... sjecam se da smo se sasvim slucajno nasle ispred bine, a Ban je izasao sa svojim sesirom i zapjevao bas ovo:))
http://www.youtube.com/watch?v=_H_vo2gdlW4
ostali smo do jutra svi na obali i skakli, pjevali, smijali se, pili i lokali.. ma bas je bilo zakon! Ban je jak!