APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

idemo prema stadionu. nepregledna masa žutih i kockastih dresova. sveopća gužva i gungula. dovoljno je samo zastati na sekundu, pa da se čovjek odvoji od svoje grupe i izgubi ih. svi izgledaju isto.
prolazim jednu, pa drugu kontrolu. ulazim u stadionski komplex. ubrzo sam shvatio da je moje mjesto na onoj tribini gdje su svi pomiješani. to i je i nije dobro. dobro je jer ću moć gledat utakmicu normalno sa sredine, a nije dobro što kurca neću čut jer će mi se miješat buka sa naše i sa njihove tribine.
ispod te tribine nalaze se dva štanda s pivom udaljena nekih 30-ak metara. između njih rulja loče. kupio sam si četiri piva, naslonio leđa na zid i promatrao ljude. nisma bi posebno euforičan, ni nervozan. samo sam promatrao svijet oko sebe.
uskoro je tamo parkirala i grupa od 50 australaca. nešto su se derali i galamili. te himnu svoju pjevali. no budući da nemaju tradiciju nogometnog navijanja, nemaju ni što pjevati. uskoro su postali bezobrazni.
GO SHEEEEEEET
IN YOUR TABLE CLOTHS
GO SHEEEEEEEET
IN YOUR TABLE CLOTHS
u taktovima neke britanske pjesmice "Go west" iz predbojbendovskog razdoblja. pri tom su upirali prstom u nas i naše famozne dresove. nakon toga, WHILE YOUR CHICKS ARE HOT, umjesto IN YOUR TABLE CLOTHS. počeo mi je rasti pritisak u glavi. ne toliko zbog njihove uvredljive pjesmice (uostalom ja nisam bio obučen u kocaksto. Došao sam obučen u za tu priliku odabranu civilnu majicu s nečim našaranim naprijed, da ih zbunim, i sa kockastim znojnikom oko ruke, da im sve bude jasno). Ono što me je zapravo iritiralo je to što su naši prolazili pored tih arogantnih australskih svinja i smješkali im se, fotografirali ih, i mahali im. ova spoznaja da mi ne kužimo što nam oni pjevaju još ih je više raspizdila. sjajno su se zabavljali.
osjećao sam se prilično bespomoćno. skenirao sam njihovu grupicu. bilo je dva ili tri frajera među njima koji su bili spremni za kavgu i možda još dvojica vitalnih matoraca koji bi skočili. ostali su bili bezveznjaci.
ali kako je surova bila naša relanost. sve sami turisti. ni jednog jebenog navijača. sve debeli papci. puno, previše žena. čak i djece. izgledali smo gore od japanaca. oni bar znaju engleski.
ipak nakon nekog vremena, pored mene je stao jedan od naših koji je shvatio o čemu se radi. i još neka dva tipa. i neka cura je skužila što se ovi deru. cura je počela pjesmu (!) u boj  u boj i tako to. još su se neki pridružili i ubrzo smo se počeli nadglasavat. jedan od njih digao je srednji prst.
to je to. zakoračio sam naprijed, stao pred njih i raširio ruke. imam tu sreću da se moj glas može razabrat čak i kad se stotinu ljudi dere iz petnih žila. -šta je pičke šta gledate! ajde ajde mamu vam jebem ajde!!
stajali smo niti deset metara od njih. molio sam boga ili nešto da poleti boca. glupani su buljili u mene ispod oka. zbog civilne odjeće, vjerojatno su mislili da sam ja tu neki, štajaznam šef. budući da frka nije počinjala, a buka se nije stišavala, afektirao sam koliko god sam mogao. upirao kažiprst u ovog ili onog australca, kimao glavom i psovao im majku ponaosob. mahao im rukom da dođu.
i na kraju ništa. da je ispala frka bilo bi krvi do koljena jer smo bili svi izmješani. odlučio sam da će netko pojest pisoar u poluvremenu...

to je ono kad se cijeli stadion ustaje u krug, dižući ruke u zrak. stvara vizualni ugođaj ljudskih valova.
bezvezna i glupa fora, ako mene pitate. ali ima u sebi i skrivenih tajni...ako se recimo spomenuta laola događa u njemačkoj.
Švabe su se promijenile. nekoliko sotina metara od stadiona u Nurnbergu, nalazi se i onaj stari stadion na kojem je Adolf 38' postrojio 100.000 dobrovoljaca usred noći (bengalke su tada bile ne poželjne nego obavezne). dojmljiv prizor složit ćete se. no uskoro su zabranili baklje, zabranili uniforme i zabranili fašistički pozdrav.
u njemačkoj možete zaraditi ozbiljnu kaznu ako vas uhvate da na javnom mjestu dižete desnicu ispruženu u zrak pod 45 stupnjeva.
možda baš zato, ali i budući da sam u lijevoj ruci držao čašu piva, bio sam onemogućen dizati obje ruke u zrak kad dođe moj red. tako da sam se našao u izuzetnoj prilici da na televiziji i pred 60.000 prisutnih gledatelja, u srcu njemačke, najnormalnije salutiram fašističkim pozdravom kad mi se to prohtije.
i to nikome nije smetalo. prekrasno.

cijeli je život proveo hodajući iza slona.
s velikom lopatom u ruci.
neki ljudi jednostavno prihvaćaju bilo kakve poslove.
u njemačkoj sam. u mislima sam u njemačkoj. fizički sam još uvijek tu. dobro je bit u njemačkoj, mislim ja u mislima si. iako znam da će, kad tamo i fizički dođem, bit još bolje. uvijek mi je još bolje tamo negdje gdje sam prvo u mislima u kojima mi je tamo dobro. onda ja tamo dođem i bude mi još bolje i kažem si: ovdje mi je bolje neg što sam mislio.
ja il ne znam mislit dovoljno dobro, il imam sreće. mora da je ovo drugo. jer kak da ne znam mislit dovoljno dobro ak mi je već dobro. u mislima. to ne mogu objasnit. moram još o tome razmislit.
a sad odo.

sutra počinje olimpijada. u firmi mi.
svi moji prijedlozi su odbijeni. nisu u discipline uvrstili belot. ni pikado. ni stolni nogomet. ni bilijar. jer to kao nisu sportovi.
neg su stavili nogomet, odbojku, potezanje konopa i streljaštvo. i svi oštre zube da jebu majku nama "iz uprave". a ti isti pederi iz uprave, neće igrat nogomet ni odbojku. oni bi svi streljaštvo. fine guzice. asmatični informatičari i debele direktorske mješine. oni su kao profinjeni i precizni.
i sad ja moram igrat nogomet. i moram igrat odbojku. krvarit. borit se do zadnjeg atoma snage. hoću li se uopće stić napit, samo nebo zna. bljak.

kad sam bio mali dječak, radio sam iste stvari ko i drugi mali dječaci. između ostalog često bi znali igrat se pored pruge. lovili smo guštere. svako bi skupio hrpu poredrpružnog kamenja. hodali bi tiho po pragovima i vrebali guštere koji se sunčaju uz prugu. i onda ih gađali. neke bi ubili, nekima bi otepli samo rep, većina bi pobjegla na vrijeme.
i tak smo jednog dana odlučili da nožićem razrežemo jednog mrtvog guštera, da vidimo šta on ima unutra...i jesmo. izvadili smo sve unutrašnje organe. i srce. pogađate, srce je imalo upravo TAJ oblik.
pitao sam se kako je to moguće. da baš taj gušter ima srce baš tog oblika. ništa mi nije bilo jasno. sve dok nisam, puno godina kasnije, otkrio da su simbol za srce prvi počeli koristit stari egipćani. uz napomenu da je nilski krokodil u to doba bio smatran svetom životinjom. i njegovo srce je bio na osobitoj cijeni.
dakle: krokodil & egipćani = srce = gušter s pruge & tantralover
a ne tamo neka legenda o afroditinoj guzici ko što veli bjonda zg

kiša bez vjetra. tu vrstu vremena najmanje volim. nema u tome nikakve dinamike. samo pada i pada. tupo i dosadno. kiša bez vjetra je ko suva devetka. nemoš niš s njom.
nazvao me Hogar maloprije. da mu se baš ne da radit. da će ljubo dobit. da mu se pije. usuglasili smo se. on će zauzet busiju u gostioni, gdje će mu se moja malenkost pridružit u 16:00. a nismo se vidjeli šest dana.
pa ćemo pit i gledat ljubu. a onda ćemo pit do utakmice s špancima. koja je u 21:00. a do tad ćemo već imat svaki po 5-6 sjekira u glavi i leđima, tak da ćemo verbalno opstruirat sve oko sebe, što oće gledat utakmicu u istoj gostioni. hihi. mi imamo sposobnost bit nevjerojatno glasni i naporni kad pijani gledamo repu.
već unaprijed znam sve frazeološke uvrede i psovke koje ćemo izgovarat. ićemo svima na živce. al ko nam šta može? i to je jedna velika istina. Alo! Jel nam neko nešto može? Ne može. Hvala. To sam i mislio.
O.K. sutra ćemo imat grižnju savjesti. ali bože moj, ostavimo to za sutra.

hjao
a što su mi lađe jučer tonule. trafalgarskom brzinom. prvo me sjebala ivana. ivana sise. ju zovu neki moji frendovi. ivana kukovi. je zovem ja.
ivana kukovi radi u kladionici. i sjebala mi je listić. na način da...ma. nije bitno a ionak nećete shvatit. uglavnom sjebala me. i rekla: sori. evo vratit ću ti od iduće plaće! džizas and meri čejn. al uopće mi nije do love. te njene mizerne plaćice. neg mi je sjebala winning streak. i ko zna kad ću opet na njega doć. možda nikad.
a onda me sjebo zeleni. jer da dođem do gostione. da će doć novinari da nas pitaju a kako a zašto a šta i koliko pijemo. to mi se učinilo kao vrlo kvalitetna tema. pa sam pristao. jer sam kompetentan sugovornik. i tak. došao sam. novinari su kasnili niti tri sata. a onda nisu došli. tojest, umjesto novinara došla su dva fotografa. te nam naredili da se obučemo u reklamene majice i reklamiramo što gostionu što alkohol.
a njih dvojica, bili su obučeni ko debili u nekim vrećastim gaćama-dimijama, catepillar bakandžama s kosurinama i bradama nezapamćenim još od vremena sandokana. i još su se posprdno smijuljili razmještajući nas po ćoškovima gostione.
vrlo brzo sam popizdio i odustao od poziranja. na čeg mi je jedan od njih reko: ej. tamo stani. - odbijam. ostavite me na miru. - evo još malo i gotovi smo. tu stani, nasmiješi se i maši zastavicom. - operi se obrij se i vrati se. u međuvremenu odjebi od mene.
onda su ovi moji smrdoxi da de ne budi bezobrazan, de ovo de ono...ma mrš. jebam i vas i vaše novine i vaše odvratno pivo koje nitko živ ionako ne pije. e zeleni zeleni po grobu ti srali jeleni.

VI
ste neponovljivi šarmeri. vrhunski jebači. imate karizmatične guzice i lova vam nije problem. osim toga, strahovito ste načitani. za vama djevice bacaju ružine latice. vi ste hrabri, odani i pošteni. nema toga na ovom svijetu što ne bi rekli ili učinili za komad pičke. (ako je besplatno that is).
VE
ste prave zgodnice. male slake vražice. s aureolom il rogovima (ovisi kako vam situacija nalaže). ve čitate horoskop, Story, Nitzchea i Kanta (i razumijete ih naravno). srdačne ste i iskrene. ve ste toliko samosvjesne da ništa drugo u vašu prostranu lubanju ni ne stane. ve ne komentirate odluke drugih ljudi (ako su pored vas). veše se pičke vlaže razmjerno broju konja, odnosno kilovat sati. podsvjesno, of course.
riječ je dakle o prototipu prosječnog hrvata i hrvatice, te ponešto manjina koje gostuju na iskrici. patvorene, lijene, debele, lažljive, licemjerne guzice.

prosulo se puno slova o tom kak su napravili sranje oko raspodjele karata za njemačku. i suglasan sam sa svim kritikama. bit će to turističko putovanje za većinu. karte su dobili svakakvi šareni ljudi koji sa nogometom nemaju veze. a tek sa gostovanjima, da ne spominjem.
ja sam čovjek u zrelim huliganskim godinama i sa zavidnim gostovajućim CV-em. i naravno da idem i ja. uz ogradu da se veličinama poput mene, karte, put, i hoteli nude besplatno. to je moj minuli rad.
i jebe mi se. stavit ću mozak na off. pit sedam dana. urlat, skakat i vrištat. ako se ukaže prilika, mogo bi neko i po pički dobit. i neću završit u zatvoru, ma koliko vi to željeli.
oj hrvatska mati
sjajno je mene u svojim redovima imati
 

brinem se. ženi mi se frend. a di ću a šta ću a kako ću. dobar mi je to frend. i iskren i sve pet. i reko mi je da oće da mu svatovi budu veseli i da se pleše i pjeva...
a to i JE ono što me brine. naime...u svatovima neće bit rodbine. što znači nema tetki, ujni, strina, baba i njihove braće i sestara. nema starih debelij, sisatih žena.
e sad to bi kao trebao bit plus. kao atmosfera će bit tim poletnija. nda. svima osim meni. jer, znate, ja nisam neki plesač. i ne volim plesat po difoltu. pogotovo ne u svatovima.
najteže je napravit onaj prvi korak. prvi ples. poslije nekako ide. a za mene su taj prvi, odlučni trigger upravo babe. kad idem tak po svatovima u kojima mi je uglavnom dosadno i sjedim samo i pijem i bezveze..stvar spase babe.
kad glazba zasvira tamo neko slavonsko kolo i one se uhvate njih pet-šest s onim svojim kratkim nogama i debelim rukama i rumenim licima i počnu ciktat: IJUJU!! ja načisto popizdim. monumentalno se ustajem i odlazim s babama u kolo. uguram se među njih, namrgodim se i drmežam s njima.
a ispod oka ih gledam...a njima drago. ko da kažu: a vidi ga! taki mlad, a oće s nama i kolo plesat. Ih!
svatovske babe su zakon
svatovi bez baba nisu zakoniti.

subotnje jutro je obećavalo
kava-cedevita-novine-druga kava-cedevita-druge novine-pelinkovac-deci kole-pelinkovac-drugi pelinkovac-treći pelinkovac-pivo-drugo pivo-treće pivo došli smo i do 14:00
pa rakijica-čobanac-deci-deci-deci-deci....i tako. Poslije smo otišli na hipodrom gledat utrke kasača. smjesti smo ste še uz šank i promatrali dvokolice na zagrijavanju...
pikirao sam na konja broj 3. izgledao je svjež. imao je duge noge i lakoćom je kaskao po šljaci. Konj broj 4 isto nije loše izgledao. Ali konj broj 4 imao je džokeja straog 78 godina. 78! Mandrak se kladio na 4.
nakon 2000 metara ušli su u ciljnu ravninu poravnati 3 i 4. Rulja je urlala, a ponajviše ja. Ja sam čovjek bogatog tribinskog iskustva (oće reć znam se ponašat u navijačkom smislu) al nisam znao kako se konji bodre pa sam se derao savim obično: VAA! VAA!! AJDE! AJDE VA! VAA!
nije upalilo. matori metuzalem prepišao je moju 3 s lakoćom i pobijedio za pola dužine...
otišao sam po još piva, pa smo sjeli i čekali što iduću utrku što sunčanicu. sunčanicu ipak nisam dobio, al nisam pogodio ni jednog pobjednika.
ne znam pogađat konje. da sam konj možda bi mi bilo lakše.

a jebote.
svakog ponedjeljka popodne skužim novitete u frižideru. to mi je skroz sjajno. budem zatečen svekolikom raskoši.
tko ga i kada puni ostaje misterija. vjerojatno Marina.
Marina jebem te mrljavu, zašto dvije iste paštete?

uglavnom, kad malo bolje razmislim,
u životu se trenutno razbacujem jedino rižom i veš mašinama.
to dakako nije moj izbor. nije došo tamo neki i pito me: ej čime bi se ti razbacivo? (otrovom za komarce for that matter) a ne.splet okolnosti izplazio je čudnu krivulju suficijencije stvari.
svaka sila za vremena. proći će i to razdoblje. onda ću se ja razbacivat nekim drugim stvarima. kuhinjskim elementima, brašnom il naftom...
kad govorimo o razbacivanju emocijama...razbacujem se uglavnom strpljenjem prema mojoj djevojci (koju čekam da odraste)
i...
ugledom u društvu recimo.

dugo nisam igro đapaniz...
zadnji put kad jesam...to je bilo nakon što mi je pobjego brod. ljudi kojima brod uspije pobjeć su prilično spori. kao ja na primjer.
iako je ciljna ravnina išla nizbrdo, on je svejedno uteko. silno razočaran, spavao sam u vreći. jer kad čovjek zakasni na brod, to nije ni blizu ko tramvaj il bus...kurac brajo, kad ti zdimi brod, izgubio si bar dva dana. kao ja na primjer.
jer nakon takozvanog cjelonoćnog spavanja na tvrdom i hvatanja drugog broda, opet sam rastvorio vreću i zaspo u šumi.
Po šumi su se vrzmali svakakvi klošari, sitni džeparoši, i vjerojatno poneki diler. srećom oni ne prilaze oteklim i neobrijanim ljudima. kao što sam ja na primjer.
kad sam napokon u smiraj trećeg dana kašnjenja sjeo u smrdljivi HŽ-ov kupe, osjećao sam se ko u Hiltonu.
Neki ljudi u vlaku zatvore vrata kupea, razvuku sjedala, navuku zastore i imaju cijeli kupe za sebe idućih 12 sati. Kao ja naprimjer.
 

idem ljudima po stanovima i kućama. ozbiljno. idem iz raznih razloga. a nekad i bez.
uglavnom, skužio sam da se razlikujem od drugih ljudi. bitno.
naime njima po zidovima visi svašta. slike uglavnom. neke su dobili, neke su kupili, neki ne znaju šta bi sa zidom, pa nakelje bilo što...
ja ne. odnosno da. al ne bilo što. ja na zidove stavljam....(pogađate) SEBE.
ne znam kako vi na to gledate, al na mojim zidovima vise isključivo moji portreti. i to tri.
Stipković 2000.
Mataković 2002.
Kulike 2005.
pa da. šta ja imam tamo gledat neko selo u dalmatinskoj zagori, il oluju na moru il neku baru il šumu il štajaznam šta.
SEBE BRE