ah te debele žene, neka se samo tješe

KRAJ LJUBAVI..... POČETAK NOVOG PUTA
Ljubav čini da jednom osjetite da ste tako visoko, a onda odjednom se učini da je jedini smisao te visine brzi pad. A što se više pada, teže se ustaje...
Došli su dani kada sama pomisao na njega ne izaziva baš ništa u meni, ne mogu se sjetiti njegovog broja mobitela. Ne sjećam se ni na koji parfem miriše, niti koja nam je bila omiljena pjesma. Dobro, znači da sam ga preboljela i da dalje mogu bez njega, sama, neovisna i slobodna.
Kako nastaviti dalje? Ne mislim više na njega, nisam više tužna i ne mrzim sve muškarce. Nisu svi kao što je on, a i da jesu, ja sam iz te veze valjda izvukla neku pouku, uvidjela sam neke svoje pogreške za koje ću se, u budućnosti, truditi da ne budu ponovljene. Važno je da vidim sebe u pravom svijetlu, tj. da sagledam našu bivšu vezu realno. U tome mi može pomoći netko sa strane, mada mogu i sama biti dovoljno samokritična. Ako ne sagledam pravilno stvari i događaje, dogoditi će mi se ista stvar ponovo u novoj vezi. Tko je pogriješio? Je li samo on kriv, a mojeg udjela u krivici uopće nema?!
Poslije svake veze (pogotovo onih dužih) potrebno je određeno vrijeme koje ćete provesti sami sa svojim mislima. Nemojte ulijetati u nove veze preko noći, jer će vas to samo sluditi i zbuniti. Ne postoji određeno vrijeme koje je potrebno da prođe između dvije veze, i za svaku osobu je drugačije. Prije "upadanja" u novu vezu morate biti ponovo jaka osoba kakva ste nekada bili. Nije rješenje da budete sa nekim tko se tu našao kao rame za plakanje, a i najmanje što vam sada treba je da vam neko dosađuje, zivka i vrti se oko vas. Preboljeli ste jednog - ne želite se valjda odmah vezivati za drugog?
Upoznajem što više ljudi i izlazim neobavezno sa njima, proširila sam krug prijatelja. Za početak dobro se zabavljam, a onda ću razmisliti što zapravo želim od buduće veze, od partnera. Vidim da to nimalo nije lako - znati što želim. Tu mi možda mogu pomoći prijateljice, koje su vjerojatno i najadekvatnije u definiranju muškarca koji je dobar za mene, više nego ja sama.

Znate, u nedoumici sam, da li da nazovem ovaj članak cenzurirano ili pak samo za singlice, ma ne, sve smo mi u duši singlice, neukrotive lavice bez obzira na to da li smo same ili ne. Čudno je to kako ljudi često žele nešto novo, nešto što nemaju, nešto nedostižno. Svima nam se to barem jednom dogodilo, svaka je barem jednom pozavidjela ženi u vezi ili pak onoj koja je slobodna poput ptičice. Neću vam sada nabrajati prednosti i mane ovih dviju opcija jer svaka od njih ima ih i jednih i drugih. Uzmimo na primjer jedan večernji izlazak. Gotovo sve mi žene bile solo ili ne provodimo naše vrijeme ispred ogledala i isprobavamo šminku, razmišljamo što učiniti s tom kosom, kako se odjenuti, isprobavamo milijun kombinacija, neke se zadovolje prije, neke kasnije, a neke nikada. Cure, opustite se, svi smo mi uvijek zbog nečega zabrinuti i dok se vi tako mučite vašim izgledom sa zida vas promatra poster neke ljepotice i kao da vam se zlobno smije, ubija vas u pojam. Shvatite, nikada nećete izgledati poput nje, a zašto? Možda jednostavno zato što ne posjedujete sve ono potrebno za retuširanje fotografija, vizualne efekte, vrhunske make-up stiliste, kreatore itd. Vjerujte mi, to vam ni ne treba, svaka je žena lijepa na svoj način, samo treba znati otkriti i istaknuti ono lijepo u sebi ili pak na sebi. Stoga djevojke, bacite te postere, odvažite se, obucite se što jednostavnije možete, osjećajte se ugodno u onome što nosite i izađite bez trunke šminke u borbu sa svim tim retuširanim ljepoticama i vidjet ćete, neće pasti samo ta teška maska sa vašeg lica iza koje se sigurno krije predivan osmjeh, nego će i cure s naslovnica padati kao čunjevi!

Godinama su živjeli u istoj ulici, družili se s istim ljudima, pili kavu u istim kafićima... Nekoliko puta bili su na pragu ljubavne veze. Simpatije i naklonost postojale su, trebao je tek nečiji prvi korak pa da završe zajedno. To se, na nesreću, nikada nije dogodilo. Danas ona živi u drugom gradu. Rastavljena je, s dvoje male djece i bez ijedne kune alimentacije. Morala se vratiti u svoj rodni grad na more kako bi joj roditelji pomogli oko djece. Svaki put kada dođe u Zagreb svrati u stari kvart i pita za njega. On, u ranim četrdesetima, još je uvijek sam. Zahtjevan posao, česta putovanja, noćne smjene... sve je to dobar izgovor za bezbroj brzopoteznih veza. On nju obvezno izbjegava. Kada se nađemo svi zajedno, on ima prečeg posla. Izgleda da se boji samog sebe. Nije ovo jedna u nizu razočaravajućih ljubavnih priča, čak ni ona o nerealiziranim strastima. Ovo je priča o svima nama, jer teško je zamisliti da bilo tko od nas nema jednu takvu ljubavnu šansu od koje nikada nije bilo ništa. A s takvim šansama nikada se ne zna. Mogu one postati i opsesija  to su svi oni ljudi kojima su drugi uvijek krivi za njihovu ljubavnu nesreću. Ponekad su nevažnosti  za one kojima je najvažnije da su uvijek ljubavni pobjednici i ni sami sebi nisu u stanju priznati da ponekad to baš i nije tako. Za sve ostale  prosječne ljubavne smrtnike  takve su šanse samo životna realnost. Nekada ih se sjetimo sa sjetom, nekada ne možemo vjerovati što nam je bilo, a ponekad se i smijemo sami sebi. Ne znam kako na svoj promašeni ljubavni vlak gledaju junaci s početka ove priče, ali znam da se još uvijek nadaju čudu. A svatko tko ih promatra sa strane mogao bi im objasniti da njihov mogući trenutak postoji samo u prošlosti. I zato je opasno žaliti za zauvijek izgubljenim šansama!

Ljubav je kad posudim od tebe 12 kuna
Za plavi oglasnik
Pa u njemu potrazim posao
A ne potrosim ih na 2 kave ili pivu
Ljubav je kad ne gledam
Tvoje roditelje s gadjenjem i sutim
Nego imam hrabrosti bit pred njima
Jer znam da me volis
Pa ces ih sterat u kurac
Ako ce ti srat zbog mene
Ljubav je kad se ne bojim
Da ces me ikad ostavit
Iako bih tu opciju smatrala
Apsolutno shvatljivom
Ljubav je kad ti dodjem
U 5 ujutro iznimno pijana
I kazem da sam slupala auto
I tako ostanem pijano smrdit
Dok ne odes na posao
I ne operem sudje ujutro
Jer me boli glava
Pa ga moras oprat ti
Kad dodjes s posla
Ljubav je kad na tebi volim
Sva sranja koja mi se inace gade
I radi kojih bi nekog drugog
Promptno dekapitirala
Motornom pilom ...
Ljubav je kad ti znas koliko sam glupa
I nije da me samo volis i zanemarujes to
Nego te ne jebe to pol posto
I guba ti je imat takvu glupaču
Pored sebe
Ljubav je kad kazes da te zagrlim
A ja to ucinim
Bez da kazem, jos samo malo bum na netu
I tako zagrljeni zaspemo
Istovremeno, bez da razmisljam
Kaj sam propustila tim zagrljajem
Jer se stignemo grlit i sutra
Ljubav je dok glumim
Malu retardiranu zirafu
I totalno sam glupa
A ti se smijes
Jer razumijes da sam
Jebena retardirana zirafa
Ljubav je kad sa mnom igras wormse
I ne ide mi toliko na kurac to
Kaj ti moram narihtat
Neograniceno vrijeme poteza
A znam da nikad neces naucit
I svejedno mi je
Ljubav je kad me pustas
Da se ganjam po gradu
Ko zadnja seljacina
I na moju glupu facu
I na pitanje 'timater sam najbrza, si vidio?'
Me samo steras u kurac il velis 'aha'
I nasmijes se
Ljubav je kad te probudim
Napaljena i poljupcem
A ti ne kazes
I JA BI JOŠ MALO SPAVAO :-))))))))

Za mnoge žene reći NE gotovo je neizvediv pothvat. Zbog zebnje da bi mogle ispasti neljubazne ili izazvati agresivnu reakciju radije će se složiti sa svakim zahtjevom. Ostat će u uredu cijelo popodne i raditi prekovremeno, otići posve preko volje na nedjeljni ručak k svekrvi. I pošto i ne znajući koliko puta prijeđu graničnu crtu između ljubaznosti i pokoravanja tuđoj volji naći će se u problemima. Dakako ima i muškaraca koje drugi nazivaju papučarima ili koji će sami za sebe priznati da imaju nešto od batlerskog mentaliteta (to bi valjda trebalo bolje zvučati?!), ali opisano je ponašanje tipično žensko. Inspirirano je i (p)održano obiteljskim odgojem i društveno poželjnim modelima ponašanja. U nekim su ljudima odgoj i navike da budu po tuđem ukusu i potrebama toliko snažni uništavatelji njihove vlastite volje, da na svaki zahtjev jedino mogu odgovoriti DA. Navikli smo gledati oko sebe nasmiješene žene službenice koje pozorno slušaju što im govori šef, majke koje tješe i ohrabruju svoju djecu, supruge koje sa smiješkom dočekuju muževe, iako su i same izmrcvarene upravo stigle s posla. Od žena se očekuje da budu ljubazne, susretljive i na raspolaganju... Ali ljubaznost i smiješak ponekad su samo izrazi straha da se ne bude odbijen, osjećaja prisile da se treba svidjeti po svaku cijenu. To su razlozi zbog kojih treba naučiti reći NE. Ali kako prepoznati trenutak? Možemo li sami pouzdano ustvrditi je li naša ljubaznost spontana i stvarna ili uvjetovana snagom tuđih očekivanja? Osobito je lako zaboraviti vlastite želje, s uma smetnuti vlastite stavove, podleći strahu da se ne bude prihvaćen, kad je riječ o onima koje volimo, koji u našim očima imaju velik ugled, kojima želimo ugoditi, osvojiti ih... Njima je posebno teško reći NE. Ali, ne bi li ti osjećaji trebali biti uzajamni? Popustljivost, s druge strane, istina je, pruža neke trenutačne prednosti. Izbjegnu se konflikti i stječe imidž simpatične i ljubazne osobe. Ali, s vremenom takvo se ponašanje poput bumeranga usmjeri protiv nas samih i može poprimiti nesagledive posljedice djelovanje kojih se više ne može kontrolirati. Tada je krajnji trenutak da se zapitamo: ISPLATI LI SE TO?

Psovke slijepoj ženi i njezinu psu vodiču
Naizgled običan dan, predvečerje, tramvaj broj šest, uobičajena gradska gužva. Stojim u tramvaju i čekam kraj ovog već napornog putovanja. Na prednja vrata bučno ulazi starija tetkica ruku punih cekera, očito vraćajući se kući s poslijepodnevne blagdanske čašice - bio je blagdan Sveta tri kralja. Za tu dotičnu teticu istog trena oslobađa se mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Ajde, ako ništa drugo, naša tetica je već poprilično stara, a svejedno, ako sjedi, barem će postojati manja mogućnost da padne na mene ili na bilo kog drugog.Ubrzo naš vozač staje još jednom i u tramvaj ulazi slijepa žena srednjih godina, što svatko lako može uočiti jer gospođu vodi pas vodič. Sjedim na jednom od prednjih sjedala u tramvaju, gospođi ponudim mjesto, koje naravno nije za invalide, ona zahvaljuje i odbija jer ionako silazi na obližnjoj stanici. Našu tetkicu s invalidskog mjesta očito u tramvaju jako ljuti pas, pa nimalo oklijevajući započinje svoj monolog. Zapravo, što oklijevajući, pa to je bio pravi pravcati javni nastup. "J... Bog mater psima, onim bedacima koji ih vode po tramvaju, p.... im materina, vozaju ih po tramvaju tako da nam smrde, seru i pišaju, budale, mater im j..., kerovi jedni smrdljivi... još su veće one budaletine koje ih vode... mater im j..., budale." Tek tad je tetkica za primjereno našla pogledati s kim je ušao pas te gospođu na čijem mjestu sjedi. Na opće zgražanje putnika samo je dalje nastavila: "Što balavanderi, pa to cucka vodi stara kravetina, mater joj njezinu j...".Tu su se našli nekakvi dječaci koji su tetkicu upozorili da pas vodi ženu jer ona ne vidi. Tetkici je to bilo pravo čudo, "pa kak se taj cucak ne zgubi kad je bedast, i sebe i nju nekud krivo ne otpelja, i što je ne vodi netko pametniji od cucka". Uz dalje zgražanje putnika u tramvaju postalo je prekasno da se bilo što popravi. Ubrzo je došla stanica na kojoj je gospođa sa psom na svoju sreću napustila tramvaj.Tako se divan blagdanski dan pretvorio u dan koji je ostavio većini putnika gorak okus u ustima. Kako se osjećala žena sa psom, doslovce ne bih voljela znati. Pa lijepa naša Hrvatska, zanima me koliko će se osobe s posebnim potrebama morati boriti u ostvarenju svojih prava kad naši dragi Hrvati nemaju dovoljno srca da pruže jednom invalidu pravo na običan, human i dostojanstven život.
 

 








Korak po korak uputstvo za pečenje praseta (za rođendane i druga slavlja).





Kupite prase.
Popijte jednu rakiju.
Stavite prase u pećnicu.
Popijte još dvije rakije.
Stavite celzijuse na 375 pećnica.
Popijte još 3 rakije čašice.
Uključite pećnicu.
Rakijte još 4 čašice.
Prenite okrase.
Rakijte još bocu jednu.
Povi pilo na prase.
Čašite još sipaj rakije jednu.
Pecite rakiju još 4 sata.
Izvadite pećnicu iz praseta.
Ohladite da se prase sačeka.
Uzmite rakije još bocu jednu.
Isprasite sjece.
Stolirajte na servis.
Bogolite se mogu.
 

Da bi zena s vama bila sretna, morate biti:
> prijatelj
> psiholog
> ljubavnik
> brat
> otac
> ucitelj
> odgojitelj
> kuhar
> zidar
> vodoinstalater
> mehanicar
> dekorater unutarnjeg prostora
> stilist
> seksolog
> ginekolog
> citac misli (i zelja)
> psihijatar
> terapeut
> drzak
> organiziran
> dobar otac
> cist
> simpatican
> atleticar
> dražestan
> pozoran
> kavalir
> inteligentan
> pun fantazije
> kreativan
> sladak
> mocan
> pun razumijevanja
> tolerantan
> oprezan
> ambiciozan
> sposoban
> hrabar
> odlucan
> pouzdan
> popustljiv
> zagrizen
> pun komplimenata
> kupovati s njom
> ne raditi probleme
> jako bogat
> ne težak
> ne gledati druge ženske
> Takoder, muškarac mora paziti:
> da nije ljubomoran, ali niti nezainteresiran
> mora se slagati sa svojom obitelji, ali ne smije im posvetiti previše vremena
> da joj daje prostor, ali se mora brinuti gdje je ona
> Od svega toga jako je važno:
> ne zaboraviti slijedece datume :
> - obljetnice (vjencanje, zaruke, prvi poljubac...)
> - diplome
> - njene godine
> - njen rodendan
> - rodendan njene najbolje prijateljice (ali ne pokazati prevelikog interesa u tom - samo spomenuti pravi dan)
> Nažalost, ako i poštujete sva ova pravila, ne može se garantirati 100%, da ce ona biti istinski sretna, jer bi se lako iznenada osjetila potopljena u životu potpune savršenosti, koja ju guši i zato bi mogla pobjeci s prvim "koristoljubivo-blesavo-kretensko-slatkim-idiotom", kojeg bi srela ... Vjerojatno je zato Bog rekao: "Ljubi ju ...", a nije nikada spomenuo "Shvati ju ...".
 
> Kako žena da usreci muškarca?
> 1. dode gola...
> 2. ...i donese hranu

Fijasko na spojuZagrepčanin X. X. stidio se gotovo svega. Doslovce ga je na tržnici bilo neugodno pitati prodavača za cijenu određene namirnice. Zbog svojeg je golemog stida 28-godišnji inženjer  prestao odlaziti u knjižnicu, videoteku, pa i pekarnicu. Nakon svakog bi radnog dana čamio sam u stanu, razmišljajući o svome problemu. Jednog dana, sasvim je slučajno na putu od ureda do kuće upoznao djevojku. Očarala ga je svojom plavom kosom i pravilnim crtama lica. Skupio je snage i progovorio s njom. U tih kratkih nekoliko rečenica kazao je sebi: "Tko zna, možda je ona prava". Razmijenili su brojeve telefona i okvirno se dogovorili za sastanak. Obećao je da će je nazvati.Prošlo je nekoliko dana. Stid ga je još jednom obuzeo. Njegovo šetkanje po kući i iznenadne promjene raspoloženja nevjerojatno su sličile na isječak iz fantastičnog romana o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu. "Nazvat ću je, odlična je djevojka! Ma, ipak nije toliko dobra", premetao je u glavi. Na posljetku ju je nazvao i dogovorili su sastanak za nekoliko dana u jednom skrovitom, romantičnom kafiću, nedaleko od Bukovačke ceste. Napokon je bio sretan.Dugo očekivani dejt ispao je najveći fijasko u njegovom životu. Toliko ga je obuzeo osjećaj stida da zbog drhtanja ruku nije mogao ustima prinijeti šalicu kave. A lice mu je bilo crvenije od rajčice. Naravno, djevojka je zaključila kako s njim ne treba gubiti vrijeme i otvoreno mu kazala da ne očekuje sljedeći spoj. Njezina iskrenost pogodila ga je i pao je u depresiju.Ipak, dovoljno je ostao pri svijesti da potraži pomoć. Danas je skoro izliječen i stid je zaključao duboko u svojoj svijesti.Nakon tek nekoliko "tretmana" naučio je kako u sekundi prikriti strah. Uz pomoć sasvim jednostavnog recepta, koji glasi "pretvori najgoru manu u najbolju vrlinu", napravio je prvi korak prema izlječenju.Rekla sam mu da kad sljedeći put sjedne u kafić s djevojkom i počnu mu se tresti ruke učini sljedeće: neka kaže djevojci da ga toliko uzbuđuje da mu se od same pomisli tresu ruke te da zbog toga ne može ustima prinijeti šalicu kave. Dakako, recept je upalio. No, bio je to samo početak. Valjalo je napraviti sljedeća tri koraka koja vode u život bez stida. Prvi korak bio je najteži. Trebao je spoznati svoj stid odnosno postati svjestan činjenice da strah upravlja njegovim životom. Stisnuo je zube i uspio.Nakon toga trebao je sam sebi odgovoriti na pitanje zbog čega se stidi. Otkrio je da njegove želje, njegov vrijednosni sustav nisu u skladu s vrijednosnim sustavom društva. Dakle, priznao je sam sebi da se smatra ružnim (debelim) po nekim uvriježenim društvenim modelima ljepote. Na red je došao treći korak.Otad je prošlo godinu i pol. I danas traga za rješenjem posljednjeg zadatka. Radi se, naime, o traženju načina na koji se može njegov vrijednosni sustav poistovjetiti s vrijednosnim sustavom društva. Za taj čin, tvrdim JA, osoba treba biti potpuno zrela i treba imati visoko mišljenje o sebi. Nažalost, to postignu tek rijetki. No, X. X. danas vodi posve normalan život. Osjećaj stida uhvati ga samo nekoliko puta godišnje.ZATO PRIKRIJTE STRAH, PRETVORITE SVOJE MANE U VRLINE I OSVOJITE SVIJET!!!!!

Kaže se da prava ljepota dolazi iznutra, i da ljude ne treba procjenjivati prema tome kako izgledaju. Ipak, ne možemo izbjeći donošenje prvog suda kada nekog prvi put ugledamo. U tom trenutku na scenu obično stupaju stereotipi koje nam je društvo nametnulo. Onaj najpoznatiji je temeljen na boji kose, pogotovo plavoj, zatim na debljini, visini čela...I sve je u redu kada je takav samo prvi dojam, ali što ako nas stereotip spriječi u prepoznavanju kvaliteta neke osobe? A i to se dešava, jer ljudi često nemaju vremena za bolje upoznavanje nečijih osobina, pa si olakšaju život stereotipima, koji najčešće nemaju veze sa stvarnošću. Na primjer, jeste li znali da se žene kratke kose doživljavaju najotvorenijima i samouvjerenima? Tamna, srednje duga kosa obično se izjednačava sa sramežljivošću, a žene duge plave i ravne kose doživljvavaju se kao emotivno najstabilnije, ali i najegoističnije i najtvrdoglavije. Kad je inteligencija u pitanju, "najpametnija" frizura je kratka s pramenovima. Ipak, najveći broj negativnih stereotipa izaziva debljina, jer se obično izjednačava s karakternom manom. Tako se debele ljude obično doživljava kao lijenčine, nemoralne i zločeste osobe. Najgore je što je ta predrasuda toliko raširena, da joj podliježu sami debeli ljudi i primjenjuju je na sebe. Još jedna predrasuda vezana je i uz veličinu grudi. Žene velikih grudi smatraju se nametljivima, nesposobnima i nemoralnima iako i najprivlačnijima. Žene manjih grudi ljudi doživljavaju kao inteligentne, ali manje sposobne za majčinsku ulogu. Teško je zanemariti predrasude koje slušamo godinama, pa obično idemo linijom manjeg otpora. Ipak, sljedeći put kad ugledate čovjeka čije fizičke karakteristike "mame" na predrasude, sjetite se da o njemu ne znate baš ništa i dopustite mu da vam pokaže i dokaže svoje kvalitete. 

Pjesma za debele
(ili da zvuči malo slađe, za one što su jače građe)

 
Sve sam deblja svakog dana,
važna mi je samo hrana.
Svako jutro "tužna slika",
gledam odraz svoga lika
u zrcalu što ne skriva
kakva mi je perspektiva.
A posve me izda snaga
kada vidim kako vaga
ljubi brojku osamdeset.
Oh, da mi je manje deset!
Smršaviti imam želju,
ali zubi stalno melju.
Gricni tamo, gricni amo,
na trbuhu salo samo,
izbočen je k'o kupola,
ne mogu se gleda' gola!

Ali to me ne ometa,
hladnjak mi je stalna meta,
a u njemu oblizeke:
kulen i njegove seke,
raznovrsne mljac - salame
što me stalno k sebi mame,
sir i pršut puni slasti,
sočni čvarci puni masti,
male slane srdelice,
salata pune zdjelice,
mješavine na sto načina,
sa začinom i bez začina;
kolačići, kruna svega,
kremice od slatkog snijega,
torte čokoladne, voćne,
miješane i vrlo sočne...

O povrću da ne velim,
uvijek mu se razveselim:
kuhaj, dinstaj, il' na lešo,
krumpirići malo rešo,
a juhice raznih boja,
mesna, posna, kako koja...
Pa još k tome onaj zvuk
kad krckaju špek i luk...
Da nabrojim sva ta jela
trebala bi knjiga cijela.
I sad evo rezultata
od kojih me muka hvata:
sad sam tusta kao guska,
haljina mi svaka uska,
da popravim izgled svoj,
uvijek nosim veći broj,
al' uzalud sebi lažem,
uzalud se često važem,
kad sva jela slasno smažem,
jer meni je dobro jelo
kao umjetničko djelo
i ono mi daje snagu,
pa nek' vaga ide k vragu!

A šiljaste mršavice,
nek' im rastu zazubice!
Nit' kuhaju, niti prže,
već dijetu stalno drže
pa onako suhoguze
uskaču u tijesne bluze,
misle da će svi muškarci,
bilo mladi, bilo starci,
buljiti u te košćobe
(ovo kažem s malko zlobe),
a pogledi muški lažni
ionako nisu važni,
važnija je dobra klopa
nego izgled "antilopa"
jer ako si kome mila,
ne smeta mu koja kila
(Lakše mi je tako reći
nego klope se odreći.)