Novo iskustvo

aaaaaaaaaaaaa.........za poludit!!!
Vratit se ili ne, krenut dalje ili ostat na mjestu?
.......biti ili ne biti, pitanje je sad.......

Sve što vidimo je napravljeno od istog materijal,znači svi živi organizmi i sve nežive tvari su u biti samo Ista stvar- atomi elemenata spojenih na razne načine! Svi atomi su opet stvoreni povezivanjem protona,neutrona i elektrona. Znači najmanji gradivnih čestica tvari . E, i upravo tu leži moje pitanje:
A OD ČEG SE SASTOJE TE MALE PIZDARIJE??
Mislim, od nećeg moraju ako imaju masu?????
 

nikada nisam bio ovako usmamljen, ovako sam. teško je. nisam nikada imao pojma koliko je zapravo to teško. bila mi je sve, toliko mi nedostaje.
 

Ponedjeljak, sunce sija, začudo dobro se osjećam. Prošlo je već četri dana od prekida i neznam, prvi put u ta četri dana se osjećam bolje. Pogledavam po sobi- UŽAS! Isuse, koji svinjac! Poluprazne čaše, tanjuri , prazne pivske flaše, šalice, zmazana obleka. Nemogu vjerovat koji svinjac. Dižem se , brzo kuham kavu, nabrzinu pojedem i bacam se na posao. Nevjerovatno koliko sam suđa uspio skupit u sobi. Čarape, bokserice nalazim na najčudnijim mjestima.Hmm.., posteljina ima njen miris- bacam je u pranje. Čistim, perem, spremam. Čak sam i prozore oprao( nakon par godina). Najteže mi je bilo sa njenim stvarima tj. poklonima. Prvi instinkt mi je bio da ih bacim sa ostalim smećem. Ali jednostavno nisam mogao. Spremio sam ih ,daleko od očiju. Nakon toga sam se sjeti da sam malo zanemario osobnu higijenu. Pogled u zrcalo, uhh.., Neobrijan, masne kose, sa podočnjacima od par neprospavanih noći i previše ispijenog alkohola. Ajde, moglo je bit i gore, barem nemam masnica.
Ahhh.., stvarno se bolje osjećam. Čist, obrijan gledam se u zrcalo. E vidi,vidi malo sam dobio na području trhuha. E ne ide to tako.  Opet počet vjezbat,u teretani nisam bio već skoro godinu dana. Posjetit stare prijatelje koje sam malo zanemario ( dobro ,poprilično zanemario, nadam se da će razumjet ) . Uz to, stvarno mislim da je vrijeme da prestanem pušit. Već duže vrijeme mislim prestat, a ovo mi se čini ko odlična prilika.
Novi početak. Sviđa mi se!

Jedan trenutak si najsretniji čovjek na svijet. Ludo zaljubljen u predivnu djevojku. Kao da živiš u nekom paralelnom svemiru gdje je nebo samo malo više plavo, u kojem sunce samo malo jače sjaji. I u tom svemiru nisi sam. Imaš nekog skime sve to možeš podjelit .Pa i najdublje, najskrivenije osjećaje, strahove, nesigurnosti. I za neko neobjašnjivo, divno čudo ta osoba te prihvaća. Sve joj kažeš, pa i ono najgore a ona te gleda očima punih ljubavi i razumjevanja . Nevjerovatno, neobjašnjivo ali tako predivno. Toliko snage i volje dobijem iz tog pogleda da se jednostavno osjećam ko neka nova, bolja osoba.
A drugi trenutak sjedim sam za računalom, na rubu suza, pišem jer jednostavno nemogu još pričat o tome.  A moram nekako to maknut iz sistema, prebolit to. Zaboravit na nju, ha.., neću je nikada zaboravit. 

.......žao mi je sto nisam spretniji sa rječima, što nisam pjesnička duša da sve to bolje opišem. Ali trudim se......a sad nastavak!
Ni obično nisam baš pričljiv,onako dosta se držim sebe. Radije pustim da drugi pričaju i slušam. Volim slušat ljude,promatrat ih.Ali tada nisam mogo ni riječi ispustit.Usta su mi se osušila. Želudac se savio u grč. Nisam znao kamo bi sa sobom.
Sjedila je nasuprot mene.Predivna.Ljepa.Bila je sve ono sto nikad nisam znao da želim.Nakon par čaša vina, skupio sam hrabrosti uputit joj neko pitanje. I tak malo po malo smo počeli razgovarat. I tu sam, neznam jeli to bilo stvarnio ili ne, ali osjeto sam nešto u njenom pogledu.Nešto u njezinom ponašanju sto me je ohrabrilo. Što mi je davalo do znanja da se ona možda osjeća isto.
Noć je odmicala a s njom i vino. Svi smo se malo oslobodili. U tom ozračju sam predložio da zgasimo svjetlo i zapalimo koju svjeću. I na moje radost ona je to s oduševljenjem prihvatila. I tako smo neznajući, upustili u svoj prvi zajednički podhvat.
Vino,svijeće,glazba. Misli su mi zujale po glavi. Moje nesigurnosti su se gomilale. Strah od odbijanja me gušio. U glavi mi je tutnjala misao da nisam dovoljno dobar, da je sve to iluzija, da nemam nikakve šanse s njom. I u jednom trenutku, nekom čudnom trenutku. U jeku borbe misli koja se vodila u mojoj glavi, pogled nam se sreo i u jednom trenutku ,tom istom čudnom trenutku sve je to nestalo. Nesigurnost je nestala. Primio sam je za ruku,privukao k sebi, poljubio.
 

   Sve je počelo jednog ljepog,sunčanog,proljetnog dana. Bio je praznik rada. Jedna od onih toplih predvečeri,kad su svi malo bolje raspoloženi neko inače. Pozvan sam na veselicu kod susjede, onako ništa posebno. Mlađ brat joj je slavio rođendan pa je ona iskoristila priliku da pozove par svojih vršnjaka da joj vrijeme brže prođe. I tako, dolazim ja. Zvonim na vrata, njen brat me pušta unutra i pokazuje mi prema kuhinji. Hodam kroz hodnik, razmjenjujem par uljudnih riječi s njim, otvaram vrata i ne sluteći ništa ulazim u kuhinju. I odjednom, potpuno neočekivano,.....pafff.... , ja sam izgubljen! Izgubljen u njenim očima. U tim velikim, predivnim, toplim,prigušeno zelenim očima.Ja, cinik kakvog nema, izgubljen- nemoguće, ne, nepriznajem to! Nevjerujem u te stvari, ne vjerujem.......