divlje jagode

 
  tko ce znati zasto blagdanima telefoni tako uporno sute? samo stoga sto imaju neke svoje druge brojeve? ili su veze pokidane... 

 
ja  neću garantirati za ove riječi koje iz mene izlaze... one su mi potrebne da isperem požar ... misiim ... stvaran požar .... vatra, iznenadna, u 4 ujutro, koja gori plamenom , u ormaru, iz televizora... i koja me je (hvala Bogu) probudila...
ni o čemu iz tog dana ne želim (JOŠ sada) govoriti, samo želim ostati živa... samo da mogu disati, samo da mogu disati...

dok lamentiram... kugla se okreće
.. mladci osvajaju prostor riječi i ideja
... ponekad se pitam o tom mom vremenu, sjećam ga se po nekim dramatičnim udvaranjima i davanjima (obostranim)...

 
... vrata raja...
... dok drugi slave otkriće moga otoka, ja sve više grcam pod njima...njih je sve previše i sve previše... prekrcali su mojotok... nema stope koju nisu ugazili ... svi istodobno, u jedan ili dva kratka mjeseca... svi su mi došli na moje malo žalo... ministar obrane, jordanski kralj i njegova lijepa Reina, Hloverka, onaj Japanac... ministar..., onaj bračni par Kanađani (ona Međimurka)... to što sam vidjela... a što nisam, što sam iz novina pročitala....
.., ujutro rano se budim... 4.. 5 sati. sa zorom... u mojoj uvali "spava" barem 50 jedrilica... noćas su neke od njih larmale do maloprije... byboats su plovili s bocama viškog bijelog ili crnog u oba smjera.... sad će krenuti vrećice s praznim pivskim bocama k meni, vrećice sa smećem.. budu li prisebni... odnijet će ih u kante, u protivnom... nosit ću ih sama... muhe navaljuju...
... tu gdje plivaju starice i djeca, stoljećima već, sad su "parkirani" leteći gliserčići na prastarim jastožerskim bovama... njihovi bahati vlasnici bahato galame na djecu koja se iz mora primamljeni veru po tim čudima... oni smatraju more svojim parkingom, ja ga smatram svojim, ne tek plivalištem, kao i ova djeca... od jutra me mrzi gledati olupine pomidora koje plutaju, o govnima da uopće ne govorim... zar je jednoj gradskoj vlasti prestrašno govoriti o govnima na svojim vratima???? a guše, guše... ubijaju dušu maloga grada...
... da odem u Konobu? u Jastožeru? S mojom plaćom?
...pa dobro, Raina i njezin jordanski princ još su i ove godine  prošli mojim žalom da bi došli do svoje večere... dogodine... možda više i neće htjeti... tko želi ugaziti u more govana?
 

 
...danas je meni sretan rođendan, prijatelji zovu, roditelji, braća...
..koliki je razmak između 1999. i 2005?
šest godina?
U šest godina svijet nije propao? I ja još stojim na nogama?
Govorila sam mladićima i djevojkama da je sreća s dvije noge uhvatiti dva stoljeća... da su to osobiti ljudi... oni koji lome stoljeća i tradicije i koji dišu dahom novine dok neposredno iza njih još truli prošli vijek i neka bivša vjerovanja ... i nisam nikad bila sigurna da je sve bivše bilo staro i trulo, ni da je sve buduće blistavo i racionalno....
... A tek oni koji svojim jednim ljudskim korakom lome tisućljeća, tek oni.... oni nose čudo trajanja u nama, na osobit način...
,,,,šest je godina prošlo od najavljena smaka svijeta (kojega smo gledali sa zamračenim očalama),  i ja sam tu... i svijet je tu
 ... rođendan mi je, i neka kiša lije ko iz kabla.... svijet još uvijek postoji, tu je...
... i ja sam tu još...

... beskrajna bol, tone i tone prošlih osjećanja, uglavnom sretnih i obvezujućih -  u neprekinutom, gotovo filmskom nizu, prizori iz bračnog (zajedničkog) života ... ŠOK!!!, inat!!! nevjerica!!!, strah, fizička mučnina, ovisnost o onom drugom partneru, fizička oduzetost, nesposobnost bilo kakva razmišljanja, navika.... tuga, ogromna tuga ... sve su to tek neke manifestacije nakon prekida veze (duge, trajne, jake, čvrste, obostrano izgrađene veze), manifestacije koje čovjek NE MOŽE svladati u nekom ... ajmo reći "normalnom" vremenu i na "normalan" način...
 Nakon smrti bližnjeg, uglavnom se psiholozi slažu da je na ljestvici naj... stresova - prekid veze odmah iza, često u istom rangu s konačnim (smrt) gubitkom ljubljene(oga)
... utoliko... ni jedna molba nije suvišna, kao ni psovka, kao ni strašan krik...kao ni klečanje na koljenima...
... kad čovjek bude sposoban ponovno u sebi rasti, kad bude mogao ... pa i nakon pustih godina... ponovno u sebi osjetiti klicu nekoga novog života (bože moj koliko to ponekad dugo traje),  tada će umjeti rasuđivati... i postavit će stvari na svoje mjesto, stvari, događaje, osjećaje i ljude iz svog života...

... a ovdje kod mene Maksimir je luuuuuuud ... basovi mi tuku u sobi, neboder mi se trese.... nebom bubnjaju vatrometi svih mogućih boja, ne smijem nosa promoliti na balkon... 500 m od Stadiona ove baklje jure ravno na moj balkon i u moju sobu.... ludilooooooooo... bijelo dugme:-)

... prođe vrijeme i pretvara u sivilo sve što su bile čarobne riječi i bore oko očiju od smijeha, šetnje i žudnje, priče beskonačne kad  nema se vremena saslušati... toliko toga želiš mi reći, želim ti reći...
... zaista je odmaklo vrijeme pa sjećanja blijede i nisu više tako intenzivni ni susreti, ni razgovori, ni osjećanja... ona bljesnu kad se susretnemo, slučajno sve više...
... vozim kroz crno nebo nada mnom, bubnjaju prve kapi na šajbu, zatvaram hitro prozor... brisači u drugu, pa treću... i četvrtu. Presretaju mi na mom dugom putu tri grube nevere, opasne, žestoke. Skrećem ka jugu, stanem na semaforu, kao i svakoga dana baš na onome gdje rastu tvoje tratinčice. Nedavno su ih bili pokosili.
Stala je kiša. Sunce je. Sa sivoga čeličnoga branika, nisko uz cestu, vise prozirne srebrne kapi kiše u nizovima... u svakoj jedan auto visi, pa se one bojaju onako kako promijene svoj pogled na taj auto. Čine se tako radosne.
Ispod njih, ni pet centimetara razdaljine drhtulje netom kišom zbubnjane zatvorene glavice mladih tratinčica. Htjele bi podići glave, skutrene su, hladno im je, nemaju još snage, još su premlade i dotukla ih je ova silna voda  nebeska.
I tako streme ... kapi s neba i sitne drombulje sa livade
 

baš... zakaj se neko ne bi ševil s 5 komada? mislim odjemput....... a mislim zato kaj nemre,,, a nije lako ni financirat tu pustu ševu...
ak se ikaj razmem u to
 
 

što bi rekao? možemo li u jednom trenutku povijesti znati sve što nam se događa? 
ovdje? danas?
tebi? meni?
znaš li sve?
znam li sve?
koliko je to istina?

ima li smisla, kad usred chatovske zafrkancije jedan ženski nick kaže da se dijete rodilo mrtvo? i kad je to istina! ... a cijela se soba ori od smijeha i kojekakvih drugih asocijacija... 

vako veli...
Žena (uzmi kao glavni lik) ima biznis .
(Da je drugačija, bio bi to super biznis). Zaposlila još dvije...
Biznis je u kući u kojoj i živi, ona i njen mali sin... i sve fino... nikad vremena, stalno stranke, telefoni, nema se vremena za prijatelje, za izlaske... riječju biznis=život... (osim ponekad vikendom kada , valjda da prema svima iskupi grijehe, kuha i hrani pola kvarta) :-)) dosadno vam?
cek...
S druge strane, one se dvije šire... te svoj kaput u Ženinu garderobu (da jedan!!!!) te uđi u kuhinju, te skuhaj si kavu... te se tipka za vrijeme radnog vremena, te internet, te račun ono pol soma eur..
i Žena svome sinu jednoga dana pofriga ćevape za ručak, a ovaj ih zaboravi pojest, ode u školu... 
.... i veli jedna od onih popodne Ženi: " Ma slabo mi je... dala mi ona druga jedan ćevap... i sad mi je slabo..."
Moj ćevap?????? usprepasti se Žena...
ukrala je moj ćevap i dala ga tebi?
moj ćevap??????
mislim da bi Žena mogla umrijeti od zaprepaštenja....

I ljubav:-(
I želji je pala cijena
Sve je došlo u pola cijene.... svemu, osim kućama i  automobilima.
REkoh sinoć sebi, ta šta je to tebi trebalo, imaš rečenice, jest da su lijepe i iza njih je željenost intenzivna i jest da bi se dalo učiniti štogod ljubavi od toga, sa zrncem soli i s mrvom kruha... moglo bi svega biti udrobljenog...
Ali kad te vidim stotinu godina kasnije, nit te poznajem, već si me izdao, već drugome nekome tvoje ruke hrle...
govoriš o ljubavi kad te ne čujem. osluškujem kad si nijem...
pola je cijene u svemu o čemu pričamo

nema veze... rekoh..ionako je kasno, toliko da se upoznamo, šta ima veze... evo navući ću crvenu trenerku preko ničega, pristojno izgleda... nije da bih u njoj izašla na spojak nekomu, ali šta ima veze u dva u noći, u auto ugrijano... ionako kiša rominja...
sad je pet ujutro, svukla sam crvenu trenerku i idem spavati...

1 čin:
kaže nick da piše ... priče... romane... da objavljuje... pošalje mi link s Foruma... mrak priča... pokazujem je drugima... mrak...
2. čin:
neće da kaže tko je, ne živi u Hrv. piše njemački... preveli su mu 2 romana na hrv.  pod pseudonimom; - kako ti je pseudonim pitam... neće reći... znači... nećemo ga čitati, ili će to biti "u mraku neznanja"... čudno mi je... dugo ga znam... odavde... virtualno... znam mu karakter, znam mu lice (pokazao mi se putem kamere...)
3. čin:
...evo jedne njegove loše pjesme...
...pa druge...
... pravim facu :-(... mrštim se...
4. čin:
Oglašavam tjeralicu: "Traži se živ ili mrtav"... moram ga naći... vara li me...?
inače je ugledan čovjek:-)
... a bilo bi super da mu baš ja mogu promovirati knjigu... ovje... u Hrvatskoj