nešto

 
 
 
odjekuju koraci dok ides mi ususret
vise te ne gledam, sutim i zazmirim
ti i ne slutis
na tebe pomislim
 
ljubi
samo ljubi, neka vrijeme prolazi
nemam snage reci da odlazim  
                  
 
ljubi
samo ljubi, neka vrijeme prolazi
neka tvoji pogledi kazu
ne idi nego jos ostani
 
 
 
 

al ti pocni prvi :-)))



ti samo ti zapamti sva sreca kaj si nepismen ah i kaj sad spavas a ja cu maknut ovo cit se streznim :-)))

 ljubi
 
x 2  ;-)
 




 



 
 

Gib's mir richtig, ganz egal wo

Kimmie, Kimmie, Kimmie
Can't you see
Sometimes ya style just hypnotize me
(And I just love your sexy ways
I guess that's why they broke
And you're so paid)
I'm a big dog, ya'll don't wanna *uh* wit me
I rule on th streets like a trucker B
Move out my way when it's time to get paid
What you know about hydrolics on the escalade
We hit switches like they do in Cali
Cept we ain't in 6-4s we low ride in ?dinaleys?
Lexus, Vipers, eatin' up the flo'
Straight-out swordfish wit the TVO
Lil' Kim and Tomakk, we so hot we burnin'
Give it to you in English, put it down in German
Gib's mir richtig, ganz egal wo
Said 'Roll right or don't roll at all'
Now, getcha walk on, getcha rub on
All my Gs in the club, getcha thug on
Getcha name back, putcha bling on
Big ballas at the bar, getcha drink on
Love to smoke out, getcha steam on
Low riders hittin' switches getcha lane on
Getcha game back, putcha mack on
And if I hear you talkin' yak, getcha smack ob
Kimmie, Kimmie, Kimmie
Can't you see
Sometimes ya style just hypnotize me
And I just love your sexy ways
I guess that's why they broke
And you're so paid
Ich bin horny,
yell, ich geb's dir von vorne
Troop, Lil Kim, DJ Tomekk
wieder werd ich No 1, wah dan, wah dan, wah dan
Bei dir gibt's so viel zu sehn, da gibt's keine Logik,
da gibt's nix zu verstehn
Kimmy, willst du mit mir gehn?
Verlier meinen Verstand, ja, das muss ich gestehn
Mein Feuer, das brennt lichterloh
Von Karlsruhe bis nach Itzeho
Du treibst es auf die Spitze, du
(Gib's mir richtig, ganz egal wo)
In der Küche auf dem Herd, in der Scheune auf dem Pferd, ...?,
und danach noch mehr (Ganz egal wo)
Und ich wei? es gef?llt dir sehr
Kimmy, ich wei? genau was ich tun soll
und es ist ein tolles Gefühl oh wy

Kimmie, Kimmie, Kimmie
Can't you see
Sometimes ya style just hypnotize me
(And I just love your sexy ways
I guess that's why they broke
And you're so paid)
Hahahaha, hehe, ganz egal wo Ende

 
crno crveno
 




 

 
 

 
 Nebo boje indiga
 
( Tu su svi novi, više nikog ne poznajem niti prepoznajem, pa se i ja osjećam nekako nova. :-)) Da vidim onda da li još uvijek znam kao prije. )
Ono vječno dječje u meni veseli se uvijek ispočetka mirisu proljeća, pokošene trave i dozrelog grožđa. Pleše mi srce s vjetrom i sjetom boji oči kapima kiše. Ljubi uvijek, jer inače bi bilo dosadno. Luduje samo kad gubi tlo pod nogama.
I koliko izgledalo bez nade, daleko i neostvarivo, toliko se s druge strane uvijek ispočetka dogodi iznenada i neočekivano, tamo gdje najmanje tražim i gledam. Uvijek se borim protiv osmijeha jer ne želim biti naivna. Ja sam velika, ne smijem furat ružičaste naočale. Al oni koji znaju, a takvih je malo, skupljaju tajne sjene u skrivenim kutovima mojih očiju. Kradu poglede i još više ih poklanjaju. Mame osmjehe, još više ih nude. I sve veliko je bezveze i neprimjetno, samo za jedan miris ljubavi.
U ranu zoru umorne oči gledaju izlazak sunca. Iako samo sunce tek lijeno trlja oči, nebom se razlijevaju najljepše boje životne radosti. Indigo bljesak za ludu sreću i djecu ljubavi. I malo crvene da stvarnost zaživi u srcu, i narančaste da ljubomora otkrije skrivene želje, žudnju i muku gladi za svakom sekundom blizine.
Uvjeri me, poželi me, daj mi taj osmijeh slatki, samo treptaj najljepših  *očiju dok sve nestaju oko nas. Tako blizu da te mogu dotaknuti, mogu čak čuti kako dišeš. A šutim i osjećam tvoj otkucaj srca, svaki drugi barem za mene. I ne moraš to reći ni onome kojeg gledaš u ogledalo, ne mora nikad ni biti do kraja stvarno. Tamo negdje na nebu boje šaraju ceste naše sreće, putove života i sudbine. Nema daljine i blizine, ni vremena ni vječnosti, ni straha ni čekanja. Samo stvarnost.
- Ma pogledajte kakvo prekrasno nebo. Ah, romantika! – smijem se, prstima ti dotaknem ..... bip :-))))
I znam da mislimo isto. Barem dok sunce ne izađe a nebo odjene neke nove boje.
11.08.2006.
13:50:01
 
Prijavi nepoćudni BLOG
Dodaj komentar
 
Komentari:
VandaVampirica: ti si indigo djete)
11.08.2006. 18:18:37
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
troubled: lijepo )
11.08.2006. 14:21:32
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
MijaRanya: zbudi se vjutro oko 5 i pogledaj van kroz prozor :-))
11.08.2006. 13:57:30
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
MijaRanya: :-)
11.08.2006. 13:56:38
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
LovelyStranger: kakve je boje indigo? stvarno sam zaboravio? plave,crne,tamnoplave??? :-))
11.08.2006. 13:52:15
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
pike_TS: znaš.
11.08.2006. 13:51:32
Prijavi nepoćudni komentar Obriši komentar
 
 

 

copram :-)))
prva slika koju stavis bit ce u bojama mojeg srca ;-)
pusa
 
* * * * *
u dobrom raspolozenju vracam neke stare stvari ... ah ta inspiracija :-))
 
*  *  *  *  *
 
 sirena
original čitajte kod Vande ;-)
https://www.iskrica.com/weblog/com.php?ID=66744&WID=56222&page=0
Mek Din je odmarao oči na maglenoj kopreni. Duša mu je lagano plesala uz zvuk sirene. Taj prodoran zvuk nalik na bolan urlik bio je njegova pjesma za ples.
Bila je olujna noć. Munje su prale i palile nebo božanskim plamenim jezicima. Svjetionik je ponosno odolijevao svim valovima. Bio je jedina sigurna čvrsta točka daleko uokolo. Kao središte ringišpila a cijeli vodeni svijet se okretao oko njega.
Rana zora i blještavi izlazak sunca donijeli su novi dan i mirno more. Mek Din je izašao iz sigurna podruma da ponosno pozdravi snagu svjetionika. Trljao je pospane oči i unio u njih sol sa lica. Lagano su mu se zasuzile pa je u čudu stao i čekao.
Jel mi se priviđa ili me more počastilo prisustvom nekog tajanstvenog bića iz svojih dubina? - mrmljao je u bradu.
Suze su isprale sol iz očiju i krenuo je bliže, znatiželja je bila velika. Čudo još veće. Tik pred njegovim nogama ležalo je beživotno žensko tijelo. Čudo je bilo toliko veliko da je Mek Din ostao i bez pitanja i bez odgovora u svojoj glavi. Sagnuo se da joj barem makne kosu sa lica, da joj vidi lik, jer nekako u srcu obuze ga slutnja da mu je more poslalo neku skrivenu poruku iz svojih dubina. Jer stvarno, odakle ovdje djevojka miljama daleko od kopna.
Ugledavši joj lice bolan grč nalik na gađenje prošarao mu je lice. Djevojka je bila toliko ružna da mu je umaralo oči gledati je. Koža ispucala od sunca, izbrazdana brojnim ožiljcima, izgrižena solju, prepuna krvavih krastica. Tek tada primijeti Mek Din da joj je cijelo tijelo takvo.
Ružnog li stvora. Jel stvarno ovo neko upozorenje ili tek priviđenje? Sklopit ću oči na tren, pa nek se sve vrati u svakodnevicu – Mek Din čvrsto stisne oči kao da tjera od sebe u strahu neke zle slutnje.
Naglo otvori oči kao da je upravo začuo zvuk sirene koji ga je probudio iz duboka sna. Djevojka je još uvijek bila tu. Ležala je nepomično ali širom otvorenih očiju.
Pa ona je živa! Ajme sudbo kleta što li mi se to sprema?! – Mek Din tim je saznanjem izgubio sav onaj mir koji mu se jedini uvijek odražavao na licu, mir i sigurnost u ono što zna i nosi u srcu.
Ja sam Mek Din, a tko si ti?
Nije bilo čuti ni glasa odgovora. Teškom je mukom primaknula ruku obrazu i prstima prešla preko usana.
Pa da, žedna je, baš sam lud da je zamaram pitanjima. – Mek Din se polutrčeći uputi po vodu, naglo stane, okrene i vrati natrag. Stajao je tako nekoliko minuta gledajući je tako ružnu, ružnu i bespomoćnu. Sagne se i podigne je u naručje. Laganim se korakom uspinjao uz 80 stepenica sve do vrha tornja i mračne sobe. Svjetlo nije ni palio. Smjesti je na tvrd i grub, veoma neudoban ležaj. Onaj koji j bio najudaljeniji od njegova kreveta. Jer ostaviti je da umre je ne može, ali ni takvu unakaženu i ružnu ne želi je blizu sebe.
Prolazili su dani. Djevojka je još uvijek ležala na neudobnu ležaju, pila vodu a od neki dan i počela jesti. Zalogaj dva, kao kad gosti kušaju hranu domaćina samo da ga ne uvrijede. U polutami sobe njezino je lice izgledalo još ružnije i sablasnije. Njezinim prisustvom Mek Din nije nimalo promijenio svoj svakodnevni život. Jer ona nije hodala i nije govorila. Kap vode i zalogaj hrane koje joj je davao bilo je kao mrva kruha bačena galebovima.
Bila je tu a opet je nije bilo.
Prođe i četiri mjeseca od one olujne noći i sunčana jutra kad Mek Din udomi ružnu djevojku. Mek Din je kao i svake večeri uživao u muzici urlika sirene. Trgne se naglo i prestravljeno osjetivši toplu ruku na ramenu. Okrenuvši se njegove su oči uronile u oči djevojke obraz tik do njegova. Sve se tako brzo odigralo da nije imao vremena opet i ispočetka s zgražanjem zapaziti njezino ružno lice. Utopio je pogled i njezinim očima i sav nemir i ljutnja duboko skrivani proteklih mjeseci ocrtavali su mu se na licu
Tko si ti? Što radiš ovdje? Zašto tako bahato narušavaš moj mir, moju svakodnevicu? Mislim da zavređujem odgovore a ti samo šutiš, tako hladno i bezizražajno! Prokletstvo! Daj barem izusti glasa, nije valjda tako ružan za slušanje kao što je ružna tvoja pojava za gledanje!! – gotovo da je vrištao Mek Din potpuno uzrujan. Bila je to zadnja nada. Uvreda za reakciju. Reakciju bilo kakvu.
Ali djevojka nije odgovarala. Oči su ga nepomično gledale ne trepnuvši. Mek Din je još nekoliko trenutaka čekao odgovor, ljut, bijesan, tijelo mu se trzalo a oči mutile.
Prokletstvo… prokletstvo… !!! – vrištao je na sav glas
Pljunuo je u stranu i naglo otrčao uz stepenice. U trenu je bio na vrhu tornja i skriven u mraku sobe posegnuo je za žesticom. Da opere grlo od psovki, razum od ljutnje, srce od ogorčenja, da nađe svoj mir. Sirena je ispuštala svoj urlik, boca je bila napola prazna a Mek Din je polusvjesan ležao na krevetu. Tijelo nenaviklo na alkohol u polusnu mirilo je razum i tražilo utjehu. Sanjao je mirno more, srebrn bljesak zraka sunca na pučini, pjev sirene i galebove u daljini kako dolaze. Odjednom pojavi se Ona, ružna lica, očiju koje nepomično gledaju. Suze su potekle niz ružno lice. Mek Din vidio je samog sebe kako joj rukom nježno otire suze sa obraza. Pri svakom dodiru zablistala bi zvjezdana prašina. Sve ružno bi nestalo svakim novim dodirom ruke, svakom novom obrisanom suzom. I lice je dobilo sasvim neki novi izgled. Teško ga je opisati riječima. Ne može se reći da je bilo lijepo, je nešto lijepo je ono što se samo gleda. Obrisi obraza bili su kako magla mekani gotovo prozirni a opet topli i nježni. Nije bilo ožiljaka, krastica, bora. Bilo je toliko ljubavno i blisko da je jednostavno mamilo svaki novi dodir. Suze su se i dalje caklile iz očiju lagano se kotrljajući niz obraze, ne zbog tuge već kao izgovor za svaki novi dodir Mek Dinove ruke. U daljini na moru pojavili su se valovi i bjeličasta pjena. Čudovište se brzo približavalo. Izronilo je svoj dugi vrat i ispustilo urlik koji para oceane. U taj tren Mek Din se naglo prene skočivši na noge. Zbunjeno se okretao po sobi. U mraku tražio je zraku svjetlosti i odsjaj zvjezdane prašine sa Njezina lica. Mamurluk mu je teškim čekićem razbijao u glavi. Jurio je niz 80 stepenica da uhvati stvarnost.
Ne to nije bio san. Sve je dobro i jednostavno, nisam je povrijedio samo sam se bojao – mrmljao je u bradu
Stajao je zbunjeno u podnožju svjetionika i šarao očima oko sebe. Samo nekoliko trenutaka prije ovdje je milovao njeno lice a sada je više ne može pronaći.
Ma gdje li je samo, zašto je njegove oči ne vide.
Svuda naokolo bila je gusta magla kroz koju su se probijala svjetla svjetionika. Prodoran urlik sirene odjekivao je u sve kraćim razmacima i kao da je dolazio sa mora a ne s tornja. Mek Din uputi pogled u smjeru zvuka sirene. Sve što je uspio vidjeti bili su lagani valovi i mjehuriću zraka koji su stvarali bjeličastu pjenu. Bila je nalik na zvjezdanu prašinu, ali bila je hladna i brzo se gubila u dubinama. Nešto je poniralo u dubine. Sve dok sirena nije utihnula potpuno. Mek Din je još dugo gledao u ono mjesto i iščekivao bjeličaste mjehuriće morske pjene.
Samo još tren…samo još tren i pojavit će se – šaputao je
Nakon nekoliko sati ponovo se oglasi sirena. Toranj je ponovo oživio svojim urlikom pjesme za ples. Mek Din se trgne iz razmišljanja i iščekivanja. Znao je da je kasno sada. Sve je otišlo u nepovrat. Čudovište je otišlo nazad u dubine, bilo mu je jasno da ništa ne smije toliko voljeti. Zakopalo se u dubine i ostalo tamo sjedinjeno s vječnošću. No bolne suze probudile su ga i ponovo je izronilo da utješi nesretno biće. Otišla je s njim putevima vječnosti. More ju je poklonilo i natrag udomilo u topli zagrljaj.
More ju je izbacilo na odredištu sudbine. Smjerovi sudbine uvijek su unaprijed određeni i zacrtani ali uzroci i povod nikad nam nisu jasni ni razumljivi sve dok nije gotovo. Kad prođe sve oči vide drugačije. Bila je ružna ali oduvijek je bila lijepa samo za njega, za onog skrivenog duboko ispod smirenog života. Strah je crtao odbojnost njezinog lica. Toliko čekanja i čežnje previše je očvrsnulo oklop preživljavanja.
Toliko je dugo čekao da ga je sumnja uvjerila kako se Ona nikada neće vratiti kući. I nakon određenog vremena poželio je da uništi tu čežnju i ljubav kako ga više ne bi uznemirivala i nanosila mi bol. Bio je uvjeren da je uspio. Ali prvi pogled na beživotno tijelo koje je izbacilo more nakon oluje razorio je sva uvjerenja. I zato je bio ljut. Toliko godine živio je uvjeren kako je sve prošlo a samo jedan tren bio je dovoljan da uništi sve odluke. Mjesecima je prividno živio svoj život a duboko u sebi udisao bi zrak sekundu nakon nje u istom ritmu udaha. Osluškivao bi u tami otkucaje njezina srca. Sanjao je noćima kako joj miluje ružno lice i govori da je najljepša na svijetu. Budio bi se sjetan i ljut, strah mu je priječio ja oživi snove. I onda zadnji tren i šansa za sve. Napad je najbolja obrana, provokacije i uvreda, hoću vidjeti koliko te boli. Jer onaj koga boli taj i voli. No strah je bio toliko velik da ni njezina bol nije bila dovoljna. Želio je nekakav znak, potvrdu, da je sreća stvarna, da ljubav neće sutra nestati, jer nakon toga ponovno se vratiti na stare tračnice života nikako ne bi mogao. Ne nakon svega.
A sad je bilo kasno. Natrag ne postoji a naprijed ne zna. I znao je da čudovište nije zaronilo nazad u dubine jer bilo mu je jasno da ništa ne smije toliko voljeti, nego je bilo tužno i nesretno jer svoju ljubav nema kome dati.
p.s. Postoje inspiracije, da nas nasmiju, da nas ugriju, da nam prave društvo kad nema nikoga, da oboje snove u sreću, da prosipaju nadu, da nas rastuže i ljute. Postoje iz hiljadu različitih razloga.
Postoje da posiju klicu sumnje koliko smo bez pitanja spremni odgovora izreći.
Don't let yourself be hurt this time.Don't let yourself be hurt this time.
Then I saw your faceThen I saw your smile
The sky is still blue The clouds come and go Yet something is different Are we falling in love?
Don't let yourself be hurt this time.Don't let yourself be hurt this time.
Then your kiss so soft Then your touch so warm
The stars still shine bright The mountains still high Yet something is different Are we falling in love?
Falling
Falling
Are we falling in love?
 

tog dana

ljubim te

u mislima
skriveno od suvisnih, nepozeljnih pogleda

i

zaboravih kako izgledas


u jeeee ....mislite da bi to mogel biti probljem? :-)))))

 
Dražesni pupoljci lipanjski
 
        * * * * *
Od jutra do jutra sve počinje od sutra znam od riječi do riječi još uvijek to je isti dan
A iznad na prozor netko će cvijeće staviti a iznad još iznad s neba će kiša padati
Reci mi da samo sanjam sve reci da se može drukčije
reci mi samo dal il ne ne vjerujem il vjerujem
Otkrij se u meni da prepoznam te
otkrij se u meni da ne bojim se
da ne bojim se
Sa rukom u ruci prolaze ljudi kao mi i tama i svijetlo ništa ih više ne čudi
A ispod u pijesak more će lice sakriti pa ispod još ispod zemlja će se pokrenuti
Od jutra do jutra sve počinje od sutra znam

 * * * * *
Vidimo se sutra, baj, namignula je i nestala.
Vragolasto i smjelo koračala je zemljom. Bile su stare poznanice, razumjele su se, ponekad i previše dobro. Voljele se i svađale, daj mi nemoj uvijek soliti pamet moje su mi greške ponekad i slatke. A tvrdoglava sam valjda već na nekoga, uostalom ti si kriva za to, sama si mi poslagala zvijezde. Tihi razgovor, bolje da ga nitko ne čuje, rijetki ga razumiju. Željela je i očekivala poseban miris u zraku, neobičan sjaj sunca, melodičan otkucaj srca. Ali ništa nije bilo tako, dan sasvim običan kao i svaki drugi. Bah, željela je bajku a znala je da se želje njoj nikad ne ostvaruju. Zaboli me… mislila je u sebi, barem ću se dobro nasmijati i ispričati, sve ostalo nije važno.
Ej….sekundu dvije ostala je bez teksta…već si tu. Dalje je sve išlo ko i svaki dan, smijala se i brbljala neumorno. Bio je neobično običan, željela je da mu je lice prozirno pa da ne vidi izraz, sjaj ili ljutnu, osmijeh, tugu, razočaranje, ravnodušnost, znatiželju. Sve ju je to bunilo, riječi su izgledale isto a opet drugačije. Treptala je okama, skretala pogled, makivala rukom kosu s očiju, sve samo da ga ne mora previše gledati. Dobro se raspoloženje počelo pretvarati u ljutnju. Nemir ju je izjedao iznutra, više nije mogla sjediti, pričati, slušati, razmišljati. Kako da isključim taj glupi mozak, vrištala je u sebi. Iznenada je skočila s klupe. Gledao ju je zbunjeno. Počela je tresti nogavicama…auč nekaj mi plazi ispod hlača…a vid mrava.
Pregorjele su joj sve sklopke u glavi. Raspad sistema, bez pravila, logike i filozofije. Opet je bila mirna. Nemirno mirna. Dosta izmotavanja. Gledala je u njegovo lijepo lice. Izbrisala je sve što se na njemu moglo pročitati, željela je totalno nedokučivu sliku pred svojim očima. Bez očekivanja ili tajnih tragova. Ali bez obzira na sve bilo je toplo, i lijepo, nježno lijepo. Zatvorila je oči, ….reci već jednom. Toliko vremena i osjećaja preletjelo joj je mislima u sekundi, postalo joj je vruće i hladno istovremeno.
Želim te.
Stisnula je oči čvrsto ko kad se dijete boji mraka, zavrtilo joj se u glavi. Sjetila se onog osjećaja kad je pomislila da možda i on misli tako. Želudac joj je pretvorio u kamen tada. Umjesto sreće bila je panično prestrašena. Ruke su joj se tresle, nije mogla razmišljati, spavati. Baš glupo. A znala je zašto se boji. Bilo je previše lijepo a da se ne bi razbilo. Uvijek je imala hrabrosti, ali i previše povjerenja. Njezine su boje uvijek bile sjajnije. A ove su mogle stvoriti dugu. No nekad je ljepše gledati dugu na nebu nego preživjeti vlastite kiše. Bila je umorna od razočaranja i neshvaćanja, lažnog kimanja glavom, osmjeha bez sjaja i hladnih zagrljaja. Već odavno je rekla dosta svemu tome, bolje ništa nego mrvice. Ali nije se bojala samo drugih, nego i sebe. Imala je nemirno srce koje je shvatilo da želi sve, manje od toga nije mogla prihvatiti. Lako je moguće da jednom i ona sruši nekome svijet, slomi srce. Koliko se puta znala nasmijati na tu pomisao…mah ja da nekom slomim srce ma de toga ima.
Otvori oči.
Nije osjećala tlo pod nogama. Neobičan mir preplavio joj je cijelo tijelo, srce je bilo sretno. I sve zbog jednog razloga, bez obzira na njegovu reakciju sad će moći krenuti dalje. Nije bitno u kojem smjeru. Ali oči nikako nije uspijevala otvoriti, bilo joj je previše važno, il dobiti više il izgubiti ono od prije…ah proklete odluke.
Otvorila je oči.
I bila ju opet u pravu. Nije bilo lijepo. Sve se razbilo. Kristalna sreća rasula se u tisuće sjajnih mrvica, ko suze bisernice kupale su se u moru stvarnosti.
Mirisala je svježe pokošena trava. Slušala je otkucaj srca. Sve je bilo tako nestvarno. Tako je željela da padne kiša, da spere sve prošle tuge i suze. Konačno da bude sretna i sigurna u čvrstom zagrljaju.
Ali kiše nije bilo.
Samo poseban miris u zraku, neobičan sjaj sunca, melodičan otkucaj srca. I duga u očima.
Znaš da te volim.
Stvarnost više nije bila kristalni svijet želja, snovi su dobili boje, a lice ime ljubavi.
…otkrij se u meni da ne bojim se…
04.05.2005. 13:55:47
 
 

da poludis :-))))))))

 
Ponekad sanjam te u snovima se gubim ali se probudim čim krenem da te ljubim
Više se tijela tvog ne osjeća toplota budim se u hladnim rukama života
Jer sve sto prođe sve što jednom prođe kao po kazni uvijek vraća se
A kad se vrati jednom kad se vrati dođe da prođe i opet sjećaš se
Svakog si jutra bolje nego sutra a svaka noć je uvijek presudna
Jer hiljadu ti stepenica treba do vrha a jedna jedina do dna
I bolje da se ne vidimo nikad Ne živimo u istom vremenu Ja imam prošlost Ti imaš budućnost Snovi su između
I bolje da se ne vidimo više Jer shvatili bi tad u isti čas Da sve je ovo sve je ovo moglo Da prođe i bez nas
Bolje da nikada i ništa nije bilo Da sam prešutio sve što je srce krilo
Zato se ne vracaj tišinu mi ne kvari Pusti da budem kralj Kralj izgubljenih stvari
 
 

Who can say where the road goes,
Where the day flows?
Only time...

And who can say if your love grows,
As your heart chose?
Only time...

Who can say why your heart sighs,
As your love flies?
Only time...

And who can say why your heart cries,
When your love dies?
Only time...

Who can say when the roads meet,
That love might be,
In your heart.

And who can say when the day sleeps,
If the night keeps all your heart?
Night keeps all your heart...

Who can say if your love grows,
As your heart chose?
Only time...

And who can say where the road goes,
Where the day flows?
Only time...

Who knows?
Only time...



Who knows?


Only time...

 
tvoje srce
 

 
 

moje su boje
 

 
* s R E t a N   r o Đ e n D A n *  !
 

 d o đ i   b e j b e :-))



 j e r  t a m o   t e   č e k a
 




 



P U S A