Nekomu...negdje...

ZASTO SE ZENE SEKSAJU ?
-DO 20-TE ZBOG ZNATIZELJE,
-DO 30-TE ZBOG REPRODUKCIJE,
-DO 40-TE ZBOG ZADOVOLJSTVA,
-DO 50-TE ZBOG INERCIJE ,
-A POSLIJE 50-TE ZBOG ZLOBE.

Kažu naši stari ljudi: «ONOLIKO VRIJEDIŠ KOLIKO SI LJUDI U SVOME ŽIVOTU UČINIO SRETNIMA»... razmišljam...
Počela sam malo drugačije gledati na svijet, a i pitati se zašto mene neko ne učini sretnom. Zašto ja moram biti ta koja će se ljudima smješiti i činiti dobro???
Sreća neopisiva, sreća neizreciva ponekad je sakrivena samo između pravih riječi… kad će ih neko meni reći…???
BITI SRETAN! Darovati nekome jedan komadić sreće. Jednu lijepu riječ. Gestu. Osmijeh. Dodir. Pjesmu... darovati nekome osjećaj sreće i biti sretan radi toga....
Vjerujte ništa u ovom životu nije i nikada neće biti vrijednije!
 Ne postoji!!!!
 

Voljela bih imati strpljivosti da mogu izdržati ono što ne mogu promijeniti.
Voljela bih imati snage da mogu promijeniti, ono što mogu...i voljela bih imati mudrosti da mogu razlikovati to dvoje.
Pijesak našeg života neumorno istječe....
Ne mogu vratiti ni vrijeme... niti osobe koje sam tako voljela ... a izgubila.Ne mogu promijeniti ništa od onog što je bilo.
Jedino što mogu - mogu voljeti...!
TREBAM LI BITI ZADOVOLJNA !!!

 
Varali smo...lagali smo...
Griješili smo...isti li smo !!!!
Od Boga smo kao kaznu  JEDNO DRUGO DOBILI !!!!

Nikada čovjek ne smije misliti da je SIGURAN...
Niti da je UMRLO ono što je prošlo...
Jer,zašto nam se to isto onda javlja kada ga najmanje trebamo...???

 
Kažu nam da se NEŠTO može,a drugo smije učiniti...
Kažu nam da se NEŠTO mora...a o nečem je zabranjeno i misliti...
Ima trenutaka koji nas privlače...unatoč boli koja nas čeka...
ODUSTATI OD NJIH, ZAPLAŠENI,JE NAJGORE OD SVEGA !!!
( zašto ipak u većini slučajeva jednostavno odustajemo ????)

Da li se ponekad zapitaš gdje nestane otopljeni snijeg s tvojega travnjaka..
i kud ode rosa jutarnja kada sunce postane prejako...kada peče satima..
i kud odlazi kiša kada krene i zaboravi stati satima, danima..
možda baš u moja jezera...možda baš na mojim usnama..
nekim samo njima znanim putima...

U meni još živi nezadovoljstvo i sjeta....
Ali kada te vidim,kada se to desi jednog dana...ja ću da ti pridjem nasmijana ...
Nekome ...ko je mogao biti vječnost, u svom najljepšem obliku ,ne možeš prilaziti sa tugom ili mržnjom.
Samo sa osmjehom...

Koliko čovjek u sebi može prikrivati neku istinu; recimo istinu da ne vidi svoju sreću u ničemu, osim ako je nema s nekim dragim podijeliti. Čemu onda trud i borba za uspjehom? I ne samo poslovnim uspjehom...uspjehom kao čovjek...da ostanem čovjek. To me počinje brinuti. Postajem ljuštura...i sve je manje osjećaja za neke nove ljude u mom životu da me prosto plaši ta istina...... I kada mogu ja neću da budem slobodna...želim da sam zarobljena nekom ljubomornom osobom koja želi svaki trenutak da provede sa mnom...želim da me netko zove u 2 ujutro da vidi spavam li...želim da netko kaže kako mu nedostajem i da dolazi da me zagrli...
Postoje stvari koje mogu da priznam; to da sam svaki trenutak dalje od ideala ljubavi jer previše gledam u budućnost.
 Postoje stvari koje ne mogu priznati: da smo svi zamjenjivi,i u srcima dragih nam ljudi i u njihovim životima. Sada je sve nekako novo i drugačije kada na te stvari gledaš iz daljine i sa distance. Nekako je sve drugačije kada na te stvari gledaš znajući neke istine koje ne možeš u prvi mah odmah priznati...i koje i dan danas ne možeš sebi priznati...ne možeš priznati...
ali sa njima moraš živjeti...jednostavno...moraš

 
Trebalo bi ubijati prošlost,sa svakim danom što se gasi...
Izbrisati je da ne postoji...da ne boli..
Lakše bi se podnosio dan što traje.
Ne bi se mjerio onim što više ne postoji...
Ovako se mješaju utvare i život...
Pa nema niti čistog sjećanja...
Niti života...

 
Predugo, u mojim mislima bile su tajne..
Predugo, postojale su stvari koje sam trebala reći..
U tami... tumarala sam tražeći vrata..
Da nađem razlog - da nađem vrijeme, mjesto, čas.
Čekajući jutro i i svjetlost  dana..i magličavi duh dječijih strahova
Pritisak se stvara, ne mogu se sakriti.
Bacam se u more...Pustim val... neka me prekrije
Da sretnem strah u koji sam jednom vjerovala...
Suze zmaja...za tebe i za mene.

 
Lipa je svojim mirisom obilježila naš početak i dala svemu svecan ton...
I svake godine,  lipa opojno zamiriše u lipnju...
A ja te volim....  ne samo zbog lipnja...i zbog lipe,
Nego zbog tebe...

Dvije casne sestre Dvije časne sestre su izašle u prirodu i šetale jedno poslepodne. Jedna se zvala Sestra Matematika, zbog svog izoštrenog smisla za matematiku, a druga Sestra Logika, zato što je bila jako logična. Počelo se smrkavati, a one su bilo daleko od manastira.
SM: Jesi li primjetila ovog muškarca iza nas, izgleda da nas prati. Bog zna šta hoće od nas...
SL: Eh, to je logično - hoće da nas siluje.
SM: O, ne - na ovoj udaljenosti će nas stici za nesto manje od petnaest minuta. Što da radimo?
SL: Jedino logično - idemo brže.
SM: Ali to ne pomaže.
SL: Naravno da ne pomaže! On će učiniti jedinu logičnu stvar - i on ce ići brže.
SM: Oh, šta da radimo? Na ovoj udaljenosti će nas stići za manje od deset minuta.
SL: Jedino logično što možemo učiniti je da se razdvojimo. Ne može nas obje pratiti. Muskarac je odlučio da prati Sestru Logiku. Sestra Matematika je sretno stigla u manastir, ali se silno živcirala što se dogodilo s Logikom. Ubrzo se i ova pojavila u manastiru.
SM: Sestro Logiko, hvala dragom Bogu! Pričaj - šta se dogodilo! SL: Pa dogodilo se jedino logično, nije mogao da prati obe i izabrao je mene.
SM: Ma, to znam (pomalo ljubomorno), ali šta se dogodilo nakon toga?
SL: Pa jedino logicno: stigao me je.
SM: O, ne! Šta si uradila?
SL: Jedino logicno: Podigla sam haljinu!
SM: O, ne, sestro! Što je on uradio? SL: Jedino logično: Spustio je pantalone.
SM: O, ne! Što se onda dogodilo?
SL: Pa to je valjda logično! Jedna časna sestra s podignutom haljinom trči brze od jednog muškarca kojem su pantalone spustene ispod kolena...
za sve Vas koji ste mislili da će ova priča biti bezobrazna: Izmolite 4 puta Oče Naš i nazad na posao!!! Sram vas bilo!!!

 
Pokupi riječi s mojih usana svojima...
Kako da te ljepše zamolim da me poljubiš...?
I trag svoj na meni, za sjećanje mi ostaviš...

Hajde ubij me do kraja,dovrši to što si počeo,
oružje nije bitno,biraj pogled, riječ, najmanju gestu...
Razapni me između danas i viječnosti,golom rukom iščupaj srce i onako je samo tvoje...
Ostavi me na vjetrometini neka mi raznese tijelo nemilosrdno vrijeme,i sa posljednjom kišom neka me u sebe upije zemlja...
I kada budeš hodao po njoj,znaj da svakim korakom gaziš po duši mojoj...
a ja ću ti brojati korake...