2+2=?

…a ja više nisam naš, već njihov. Malo toga me je vezalo uz onu staru barku. Nije to više bilo to, već je postalo nešto što nisam htio biti. Membrana mora mi je pokazala drugi miris ruže. Onu stranu svijeta koja postoji izvan logičko-gramatičkog sustava suhog vs. mokrog. Čak ni pojam vlažno ne može točno opisat stanje koje sam uvlačio, jer je previše šovinistički nastrojeno spram polusuhim. A sad, sad dolaze po nas, s bijelim vrecicama, koje ce nam ugurat u supak, kako se ne bi osušio kruh, koji smo pojeli prekjučer. Bio je pomalo tvrd. Zar nije gravitacija jebena stvar?!
 

Prabaka pijući kakao pilom pili unučino bedro. Nema veze što je mlada, I ja sam mlada počela, misli ona dok srče svoj slatki čokoladni napitak. Iza stola viri mačka prepiljenih nogu koja je nekad skladno lovila miševe po dvorištu, a sad ih umilno moli da se približe. Pas liže pičku, svoju, i misli, je li ovo katolički? A pijetao je zaspao, zaspao, zaspao i neće se probuditi. Zaklala ga prabaka u zabludi.
         Dok Marija, koja živi u istom gradu grize najbolji komad Marka, koji je vezan za krevet bambusovim lišćem, iza stola vire mala dječica izbuljenih očiju od previše televizije. Na televiziji Teletubbiesi. Uče djecu kako je dobro dobro. Mušica sliječe na daljinski i mijenja program, te pritom pogiba, a na magičnoj televiziji – krv, vino, noževi, vatra – Kruške i Jabuke.
         Nešto niže, u predgrađu, cigani, ne Romi, ne, cigani se vesele. Jednog njihovog, Serifa, pregazio je tramvaj. Bio je osiguran i sad piju na njegov račun.
         Nešto više, na gornjem gradu, sotonisti katanama sijeku mišiće oporbenih stranaka i onda izglasavaju zakon o potrebi kontroliranja unošenja vatrenog oružja u zemlju. Jedu odojak u menzi, jedu pudinge u menzi, jedu LS-ovce u menzi i čude se kako Banac drugačiji okus ima. Možda ima nešto u toj Americi.
         U drugoj menzi, dolje, isto jedu pudinge. Četiri. 4. IV. Ni manje ni više. Manje – glad. Više – proljev. Jedan je pojeo pet. I otišao prabaki. Nije preživio.
         U kolonijama, blizu palače kulture zarasle u šikaru, skinheadsi mole krunicu. O Bože daj nam snage da stvorimo čistu rasu i nažicamo 5 kuna za grog. Na glave im pada talijanski satelit klase HIFB-556 proizveden u Rusiji. 13-ero ljudi je poginulo u kolonijama, a davne 1987., 15-ero, zbog nedovoljnih zaštitnih mjera pri izradi satelita. U Rusiji.
         Dijete plače. Ruka, ruka, noga. Igra nogomet. Netko ga ruši i on sa jedne noge ostaje sa nijednom i pada. U blato. Pokupit će tetanus i umrijeti za 5 godina od SIDE. Nepovezano.
Gurajući ciglu u njezinu utrobu, Pero se čudi zašto Štrumfovi stalno pobjeđuju, kad Gargamel ima tako jebozovan glas. A ona, u deliriju savršenstva priziva Supermana. Stvarno mi je drago što smo se maknuli od rutine, toliko toga ima u seksu što nismo isprobali Tanja, Tanja, Tanja, probudi se, Tanja, Tanja, zašto me zavitlavaš, diši jebem ti … Ni zadnji poljubac njezinog princa je više ne može probuditi. Njegova kara je daleko, a Bog je komad i pol.
         Hitler, uzdiže se iz groba i siluje pet hitlerjugend-bakica koje su došle oplakati Schindlera. Pritom mu se pridužuje deset SS komandira koji, svemoćni, preuzimaju svijet. Kastriraju sve žene. Sredstva dobivaju od Billa Gatesa. Novi Windows 2004 izlaze na tržište. Petnaestogodišnji klinac otvara kutiju i, iako na njoj piše da sadrži male dijelove koje bi djeca mogla progutati, on misli, pa nisam više dijete, i guta cijeli omot. Nije jebao, a ni neće.
         Nakon što joj ga je nataknuo, čovjek čudnih sklonosti Mirko, maloj Marti gasi čik na čelu i pljuje ju. Udara mlohavo izmučeno tijelo i dijeli ga na dva dijela. Dva tijela, dva nezavisna dijela istog svemira koji se ugasio još prije pola sata. Jesam li ja nekrofil, zabrinuto pomisli Mirko. Rasterećena uma odlazi kući ženi i djeci, pita ih kako su proveli dan, jede svoj ručak, odlazi u krevet kasno navečer, i tek u 4 ujutro se ustaje i pere krv sa tijela. Žena ga ubija na spavanju, iako je za njegov zločin saznala tek kasnije, DNA pretragom. Napokon, ona rinta cijeli dan i mijenja plahte, a on, konj, dođe kući sav krvav i samo tako, ma, ne, ne može to proći nekažnjeno, odsiječe mu kitu, ponos i baca je psima.
         Marko Perić, murjak, pandur, policajčina ustaje u devet ujutro, kasni na posao, ali se pita da li je sve to vrijedno …

Kako bih provjerio je li stvarno sve sto percipiram samo privid i lazna slika, moram samo podignuti kamen s poda i osinuti se njime po glavi. Vise dokaza o tome koliko je zapravo ovaj svijet realan ne trebam. Ta realnost koja nas okruzuje cini 6 milijardi istina ovog svijeta, 6 milijardi puteva. A mi, koji smo dio nje, koji cinimo tu stvarnost, moramo postati svjesni izazova koje nam nudi sam zivot. Ali time posao nije obavljen. Mi im se moramo suprotstaviti i poceti djelovati na odredeni nacin. Time ne zelim reci da trebamo postati robovi ciklusne akcije-reakcije, vec da nam agiranje u trenutku pada u kolotecinu predstavlja spasonosno uze. Jedino sto mozemo suprotstaviti kolektivnom gusenju je nasa individualnost, ono sto nas cini drugacijima od drugih. No do koje mjere mozemo ekstrovertirati tu nasu posebnost kad smo ovisni o zajednici koja poput tiranina zahtijeva poslusnost stada, diktiranjem vec odavno postavljenih normi? Socijalizacijom nam ih namece od nase najranije dobi, a mi ih prihvacamo bez da bi ih doveli u pitanje! Pojmove poput sloboda, pojedinac, pravednost (alias pravicnost) svaki ce politicki sustav izobliciti, tj. oblikovati po potrebi. I putem propagande i politickim argumentima ce ih nametati clanovima zajednice.  Politika sve vise postaje (ako to vec nije oduvijek) marketinska tvrtka koja pokusava prodati lijepo obojene konzerve bez ikakvog sadrzaja i jasno definiranog cilja. Istovremeno, politicke stranke same sebe ogranicavaju prihvacajuci kojekakve ideologije. Vise slobode imali bi kad bi stupili u konkurenciju razlicitim programima rjesavanja problema. Naposljetku, svejedno je hoce li neka tvrtka biti u drzavnom ili privatnom vlastnistvu ako je korisna, ako je profitabilna cijelom drustvu. Koliko je sama demokracija demokratska vidimo u tome kako se totalitarno vecina ponasa prema manjini, a pogotovo prema manjini koja nikada nece postati vecina (no mozemo reci da smo izabrali najmanje zlo). Argumenti kojima politicari opravdavaju trenutacno stanje i nemaju tu tezinu koju bi im oni rado pripisali, jer dobrim argumentima mozemo opravdati i najvece zlo. Takvi primjeri nam pokazuju kako i najnormalnije stvari gledane iz druge perspektive mogu postati upitne. No ipak, kut gledanja ne smijemo iskrivljavati do te mjere, da se na kraju pitamo je li 2 plus 2 zaista 4 (zivjela kakotopija!). Na modernom, intelektualnom je covjeku da sam pronade put kojim ce uspjesno agirati, jer ipak nismo i ne smijemo ciniti 85% stanovnistva koje bi jednostavno nazvali prolima.