stiskalica glave

 
(zdrobila mi se GLAVA)
 
 

 
bila sam u dučkasu sat vremena prije tekme. svaka TREĆA osoba je bila obučena u kvadratićastu majicu.
a SVAKA osoba koja je bila obučena u kvadratićastu majicu je u košari imala neku vrstu alkohola.
iza neke police sam nabasala na jednog šta je bio u civilu hihi i šta je imao u košari kruh i jogurt i kekse.
mislila sam se s njim igrat reklame za parfeme, al nije reagirao. barem početka reklame.
no, ono kad se potpuni stranci ugledaju negdje i medusobno privuku pa se na kraju pojebu negdje i ostavljaju odjeću za sobom.
nije trzao. sigurno mu je potkošulja bila kvadratićasta. peder.
tako da sam morala igrat vanzemaljce. postoji hrpetina takvih filmova. kad ljudi sretno zive u nekom gradu i onda skontaju uslijed tam nekih događanja da je ustvario dio tih ljudi ustvari s drugog planeta ali se PRETVARAJU da su ljudi.
i sad su oni svi razotkriveni na opću sab lazan ljudi sa zemlje rodom.
pa onda ti sa zemlje rodom sablažnjeno gledaju u njih. sablažnjeno se gleda tako da pogledaš u kvadratićastu majicu u prsa mu, a zatim isto tako sablažnjeno digneš pogled na oči.
ZNAŠ da DOBRO sablažnjeno gledaš ako dotični spusti zbunjeno pogled na svoja prsa, a onda ga vrati na tebe. jednako zbunjeno.
 
a šta. i oni su u nekom svom filmu koji JA ne kužim...
 

 
ja sam prvi put čula za zdravka reića prije pet minuta. u onom bloku izjava tamo nekih šta imaju pojma o nogometu. o prognozama za tekmu.
on je jedan predivno realan čovjek. ak mu vidim tekst u novinama, pročitat ću ga.
to će ujedno bit i prvi tekst na temu sporta koji ću pročitat.
 
reEEEE-ić reeEE-IĆ
 

 
sjedila sam ispred faksa jutros. nisam ništa čekala. osobu, vrijeme, događaj. samo sam sjedila. znala sam da ću otić na kavu s nekim, samo nisam znala  s kim. čekala sam da naletim. il da nalete.
darija il vlado. njih dvoje uvijek nalete. ne zajedno. mislim da se ni ne poznaju.odlučila sam im dat 20 minuta fore, a onda sam namjeravala poslat nekom trećem poruku. njima se ne ispalti slat. jer ak JESU na faksu, NALETIT cemo  ...se. naletit ćemo se (?).
na štengama su sjedili studenti. sasvim normalno obučeni. u kontekstu filozofskog sasvim normalno obučeni. i jedan šta je imao cilindar na glavi s kockicama crvenim i bijelim. pitala sam se dal se osjeća glupo s tim.
nije izgledao kao da da.
o bože.
na dužinu ruke i pol od mene su stajale novine. razmišljala sam kako mi nije pametno sjedit na hladnim štengama, al mi se nije dalo rastezat u smjeru novina.
dok nisam skužila da se radi o sportskim.
onda sam ih dovukla sebi i sjela na njih. guzicom. i prdnula bi da mi se prdilo tad.
to je moj protest:D
 
(ovo s kokonjeshcheom doživljavam ko drugi level:D)
 
 

 
uz malo muke.
na tašte.

zaspah ne brinući o mogućim posljedicama koje bi radio muzika mogla ostavit na mojoj psihi. zaspah u nekom naivnom uvjerenju da ce blok laganica koje su me uljuljkivale u san zauvijek plovit eterom. ali ne.
probudih se u bunilu sa slikom žene duge, crvene kose, gole. stoji i ukocenog pogleda zuri ispred sebe, a glava joj nagnuta na jednu stranu. uho skoro paralelno s ramenom. na korijenu vrata saaasvim mala rupica. iz koje raste gigantska ivančica.
na radiju je sviro tekno.