grofica01

Zastala sam nad jednim pitanjem: Što učiniti kad naizgled imaš sve, ali osjećaš da ono nešto fali?Moram priznati da sam zastala i zamislila se nad time. Mislim da ima puno ljudi koji su se tu mogli prepoznati. Znate ono, šaren papir, ukras... na prvi pogled idila. Nalaziš se u ozbiljnoj (idiličnoj) vezi , imaš sve što bi običan čovjek mogao poželjeti... a opet, osjećaš da ti netko reže krila i da ti život kreće nekim smjerom kojim nisi to želio. Dok je izvana i na površini sve savršeno, iznutra nešto alarmira. Kad svi glasovi utihnu, kad padne noć i privid te idile krene na počinak... Taj glas ne spava. I onda je najglasniji. I sama sam se tu prepoznala. Itekako. Ne kaže se uzalud da možemo bježati,ali od sebe ne možemo pobjeći. Od tog glasa u nama, koji nas upozorava da „nešto nije kako bi trebalo“. A taj glas rijetko griješi. Možemo ga nazvati šestim čulom, intuicijom. Kako god ga zovemo - on je uvijek tu. Ponekad ga ne čujemo, ponekad se naučimo „ne čuti“ ga i naviknemo se da ga ignoriramo. Jeli to dobro? Nije. Nije sigurno. Jer taj glasić iz nutrine uvijek se javlja s razlogom i postavlja se pitanje: „Što učiniti?“ Što učiniti kad osjećaš da ti život ide smjerom kojeg ne želiš, kad osjećaš da ti se režu krila i da gubiš prijatelje?Ono što sam ja naučila je da puno puta ono što izgleda savršeno, ne znači nužno da je to savršeno i za nas. I da taj glas koji me upozoravao uvijek je bio u pravu.Baš u trenucima kad bi mi netko tko je samo promatrač sa strane rekao „Pa ti imaš sve, šta se žališ!“ . Da, možda sam u tom trenutku imala sve što bi ta osoba mogla poželjeti, ali to očito nije bilo ono što je bilo idealno za mene tada. Šta sam ja uradila? Kako kad. Ponekad sam ga ignorirala.Zbog takvih situacija ponekad žalim što nisam postupila drugačije, što nisam slušala ono unutrašnje vodstvo. I što sam dopustila da me povuku neki putevi koji i nisu bili namjenjeni za mene i što nisam dozvolila da me srce vodi. No vrijeme ne možemo vratiti. I sada nastojim drugačije. Sad kad razmišljam, nekako je teže propoznati ga i pokrenuti se kad je taj alarm vezan za onaj emotivan dio života. Kad je u pitanju nešto drugo, kao karijera,posao... kao da smo uvijek fleksibilniji i lakše donosimo odluke. Al kad se postavi „pitanje srca“ onda često zastanemo. Bar je u mom slučaju tako. Nije mi se taj glas samo jednom javio.. ne, prijateljujemo mi već dosta vremena. Kaže mi taj glasić kad sam na dobrom putu, a bogme me i opali po prstima kad krenem u krivom smjeru. A ako ga ne slušam onda počne vrištati. Ne kažem da uvijek napravim što je ispravno. Griješim, itekako griješim. Kao i svaki čovjek. Ali i osluškujem taj glas. I kad zakoračim nekim krivim putem, nakratko utihnem da bolje čujem one otkucaje unutra. Pa čak i kad promatraču sastrane neki moji postupci budu neshvatljivi, ja i dalje slušam taj glas koji me vodi. Koliko god čudno izgledalo, no to sam ja. I to je jedina opcija koju prihvaćam, jer ne želim se dovesti u situaciju da žalim za nečim neučinjenim. Iz dosadašnjih (krivih i pravih koraka) zaključila sam da je lakše živjeti sa samim sobom ako smo učinili nešto krivo, nego ako se mučimo što nismo napravili ono što smo silno željeli. I ne postoje barijere i granice. Pa i kad radim neki posao koji mi možda ne odgovara, ja guštam u njemu ako me ispunjava. Kad me za ruku primi muškarac koji bi po svemu bio nespojiv samnom, ja uživam u dodiru njegove ruke. Kad se spominju norme, ja na plaži odbacujem kupaći kostim i uživam u milovanju mora. Kad bi možda trebalo igrati igru i biti dama, ja se prepuštam strasti. I što god učinim, učinim to, slijedeći taj glas. Trudim se popunjavati one djeliće koji nedostaju i uživati u sitnicama. No nitko na ovome svijetu ne može ti dati pravi savjet što učiniti, jer sam najbolje znaš koji je put ispravan za tebe. Ono što ja mogu reći iz svog kuta je da vrijedi poslušati taj glas. Jer on neće utihnuti. Ako želiš biti slobodna, moraš se najprije osloboditi. Sloboda nije nikakav dar koji će ti dati neka dobra vila. Što je sloboda? Pokazivati želju za time da čovjek odgovara sam za sebe.Sloboda nam je svima dana, samo treba pružiti ruku. I nitko se nebi trebao osjećati nesretnim jer smo na kraju ipak mi sami tvorci svojih djela. A ljubav, posebno ljubav nikad nebi trebao biti zatvor. I ljubav nikada niti nije zatvor. To je stanje čovjeka koji želi i koji je spreman pružiti drugoj osobi. Ljubav je i razumijevanje i kompromis. I ono nešto što će nam mamiti osmjeh na lice, a ne činiti nas da se osjećamo zarobljeno. Za pticu je stvoreno nebo i let, a ne rezanje krila i kavez (pa bio on i zlatan kavez).Što za tebe predstavlja te okove i kavez, to samo ti znaš. Sami moramo zastati i odlučiti kojim putem krenuti, te potražiti ono što nas ispunjuje iznutra. Nadam se da ćemo osluhnuti taj glasić i dati mu priliku da progovori o onom što mu smeta. Jer da bi krenuli nekim ispravnim putem, prvo trebo znati što točno želimo, a taj glasić vjerujem da to itekako zna. I on neće pristati na kompromise.Poslušaj ga, on će ti sam reći.

Prijatelju/prijateljice...Ti sto si iskusao/la bol,ti sto znas kako je plakati,patiti...Znam da mislis da su tvoje patnje jake i da u ovom trenutku nema vecih od tvojih..ne zelim pobijati tvoje misli,sto god da sad osjecas u sebi-upravo je tako..Tko sam ja da ti sudim? al zastani malo...razmisli.. Tako je lako predati se.tako je lako reci da boli,da je neizdrzivo.tako je lako sjesti i plakati. A borba? A zivot?To je tako tesko,toliko hrabrosti za to treba...Onako kako tebe boli ili te boljelo zbog necijih rijeci i djela,tako je nekad nekog boljelo zbog tvojih..Jel taj netko cuo tvoje "OPROSTI" ? Nitko od nas ne moze tvrditi da je bio savrsen i da nikad nije nikoga povrijedio...Al opet ne vjerujem da je itko od nas ista manje vrijedan,bolji ili vazan za svijet od ikog drugog...SVI smo pod istim Nebom,svih nas isto Sunce grije,svi isti zrak udisemo,svi po istoj Zemlji gazimo...SVATKO tko ima srce,svatko tko moze reci VOLIM TE i svatko tko moze reci OPROSTI tako je poseban..Jesi li to ti? Ja ZNAM da jesi..Upravo TI sto sad ovo citas..Sa velikim si razlogom na ovom Svijetu,ovdje si prisutan da ga uljlepsas,da ga ucinis boljim!Ne posustaj pred necim sto se zove razocaranje,bol,tuga..Nije takvo nesto vrijedno komadica tvoje dragocjene duse..BORI SE !!!! Budi hrabri ratnik svoga SRCA,budi glasni vjesnik SRECE,budi ono zbog cega si stvoren; voli i bit ces voljen,trazi oprost i bit ces poseban,daj i ne trazi zauzvrat,ZIVI jer ovaj te svijet tako jako treba....Budi jos posebniji i ne trazi uvijek kad dajes..ne ocekuj zauzvrat uvijek kad primas..Tako je lijepo cuti hvala..

 
Jednostavno ću se morati nadovezati sama na sebe i malo opširnije pisati o još jednom od naših problema: stalnom nedostatku vremena.Postaje mi već skoro naporno slušati pritužbe svih oko sebe, a počesto – priznajem – i same sebe na to da ništa nikad ne stignemo; riješimo li se jedne obaveze ili smo s istom pri kraju, već znamo što moramo raditi dalje i za čim ćemo „trčati“ slijedećeg sata, dana, mjeseca, godine. Puni smo ciljeva, zadataka, vlastiti „projekata“, još neostvarenih snova. Od silne želje da sve stignemo i završimo, stvaramo si uvijek nove obveze. Poradi toga život prolazi pored (većine) nas poput filma: dok ti odeš po limunadu, propustiš bitnu scenu. Na žalost, taj se film ne može pauzirati ili vratiti unatrag. Svaki moment koji propustimo trčeći za nečim nepovratno je izgubljen.Jako bi korisno bilo da naučimo zastati, pogledati oko sebe i doživjeti ponekad trenutak tog, tekućeg života. Da barem na kratko prestanemo sebi zadavati nove ciljeve. Jedino na taj način možemo se početi osjećati malo potpuniji i sretniji, jer neće biti više toliko toga što će nam sutra ostati neostvareno, ako DANAS UMREMO. Kad ne budemo imali ciljeva kojima s tolikom strašću stremimo, tolikih samonametnutih potreba koje rađaju druge obveze i potrebe, valjda ćemo tada osjetiti da zaista živimo.Svakako u životu treba imati jasne ciljeve i ideje, planove i nacrte; razvijati se, učiti, oblikovati se u duhovnom smislu i po potrebi stjecati materijalna dobra i pridonositi u barem nekoj mjeri općem blagostanju. No ne smijemo o zacrtanim dostignućima postati ovisni, jer će ista postati sama sebi svrha i tada će nam svaki, ali baš svaki „trenutni“ komadić života ostati zapravo nedostižan – jer dok se on događa mi nemamo vremena u njemu uživati jer mislimo na ono što moramo uraditi zatim.Vjerujte mi, pokušajte, nije uopće teško. Pokušajte se osloboditi ovisnosti o budućnosti, o onome što trebate ili želite učiniti; vidjet ćete koliko lijepih stvari se događa - a da ih niste ni svjesni - sada.

Fascinira me hajka koja se sve češće pojavljuje na Internetu. Hajka zvana zaštita intelektualnog vlasništva. Odjednom svi mjere, pretražuju, pregledavaju gomile općih, javnih sadržaja te čim pronađu jedno slovo, jednu riječ sličnosti odmah nalaze za shodno zaštititi vlastito intelektualno vlasništvo (za neuke, to vam je autorsko pravo) pa makar ono ustvari i nije njihovo. Stvara se fama oko prava, obaveza i ostalih sitnica i svatko štiti svoje uradke famoznim Copyright znakom, a da zapravo ni sami nisu sigurni što štite tim malim zaokruženim slovom C. Internet kao medij poznat po svojim slobodarskim i liberalnim stavovima odjednom postaje dežurni žandar po pitanju prava i obaveza. Dragi moji surferi, uskoro, vrlo, vrlo uskoro, moglo bi vam se dogoditi da ćete počet plaćati posjete pojedinim stranicama jer svojim čitanjem zadirete u područje autorskog prava, a ukoliko znanje koje ste stekli čitanjem sadržaja želite podijeliti s nekim drugim bilo usmenim, pismenim ili kojim drugim putem, prijeti vam novčana kazna ili pak kazna zatvora u trajanju x dana. Pa vi sad birajte! Jer, zamislite, vama je čast što pred svojim okicama imate takve bajne stvari koje su plod nečijeg mukotrpnog rada. Kao što su vijesti, sportski rezultati, program kina i kazališta, tečajna lista, popis linkova, rječnici, adresari i slično. Ne govorim sad o području koje zaista ulazi u područje autorskog prava, a to su kolumne, članci, fotografije, literarni uradci i slično. Ovdje se provodi hajka na pisanje vijesti i korištenje javnih, svima dostupnih informacija. Ok, slažem se, svi mi naporno radimo, svi smo mi mali mravići koji svakodnevno od 0 do 24 svojim rukicama skupljamo podatke, svojim sivim ćelijama oblikujemo neke nove divne stvari, no zar se nitko ne pita da li su neki pretjerali u traženju i ostvarivanju svojih prava. Shvaćate li što pokušavam reći? Uskoro će vam se pojaviti neki pametnjaković koji će smatrati da su slova njegovo intelektualno vlasništvo. I pokušat vam lupiti tantijeme na svako korištenje pojedinog slova. A o cijelim rečenicama da i ne govorimo. O da, dragi moji, vani je to bitno drugačije sređeno, no kod nas možete odmah zaboraviti na vlastita prava. Vratimo se na Net. Ne podržavam iskorištavanje tuđe muke i jada, dapače, ali neke od pojava u zadnje vrijeme su jednostavno stupidne. Pogotovo kad netko ne želi u svojoj vijesti spomenuti ime tvrtke jer se to kosi s njihovom "marketarskom" politikom (ma što god to značilo) i ukoliko žele da ih se spominje u okviru njihovih vijesti, mogu slobodno platiti reklamu. Iskreno se ovim putem zahvaljujem štovanom gospodinu na ogromnim količinama zabave i smijeha koje je izazvao ovim svojim stavom. Stoga, nemojte se čuditi ukoliko na Netu naletite na vijesti slijedećeg sadržaja: " Naša poznata tvrtka beeeep (nećemo spominjati koja jer nam nisu platiti reklamiranje) uposlila je štovanog gospodina beeeep (ni on nije platio reklamu) da napravi projekt beeeep (nenaveden punim imenom jer bi to bila besplatna reklama) kojim bi se izvršilo znatno poboljšanje postojećeg beeeep (cenzura poradi neplaćene reklame) i time bi omogućio zainteresiranim stranama ( nećemo ih navoditi – razlog besplatna reklama) daleko kvalitetnije korištenje i baratanje beeeep", jer je to jedini način na koji se vijesti mogu prikazati, a da budu u skladu s nečijom "marketarskom" politikom (nakon dugotrajnog mozganja i asocijacija tipa "lokalna zadruga za izradu maketa", konačno nam je sinulo što je pisac htio reći – nadamo se samo da neće odmah lupiti autorsko pravo na korištenje ovog izraza). Ili recimo slijedeća situacija, "Danas na terenima beeeep (nismo dobili pismenu dozvolu objavljivanja imena) odigrao se susret između beeeep i beeeep, gdje je beeeep pobijedio ukupnim rezultatom beeeep, naspram beeeep te se tako plasirao u sljedeće kolo najvećeg beeeep turnira gdje ga očekuje opasni beeeep. Njihov međusobni odnos je beeeep, gdje beeeep ipak ima malu prednost zbog svojeg stabilnijeg mentalnog stanja." Nadasve zanimljivo širokoj čitalačkoj publici. Zanima vas moj stav? Vjerojatno da, inače ne bi ovo čitali ;o). Dakle, "uzmite i pijte od ovoga svi" bila bi ukratko moja politika. Što to znači. Sad ću ja vama objasniti. Dakle, koncentrirajte se. Istina, sve što ja napravim je moje vlasništvo jer je produkt mog znanja, mojih sposobnosti i mojeg truda (volim tu riječ : MOJE! - podsjeti me na naprednu grupu mladih, nadobudnih egoista dječjeg vrtića Vedri dani ;o). No, isto tako mi je čast i veliko zadovoljstvo, koje niti jedna valuta na ovom svijetu može nadići, vidjeti moj autorski uradak ukraden i stavljen u okvire nečeg drugog. Mislite da sam luda? Vjerojatno, no ja i dalje mislim da je to velika čast. Jer tako znate da ste dobri. Da je ono što svaki dan radite dovoljno dobro da netko želi ukrasti. Jer dragi moji, da nije, nitko to ne bi krao. Ha, koja logika! Izvor odakle je došao tako dobar uradak ionako nitko ne može ukrasti, pa će ponovo, kao Feniks iz pepela, proizvesti novi, divni, za krađu spremni uradak.

 


Svatko se širi onoliko koliko je dugačak,kaže jedna izreka.No,mene je uvijek zanimalo zašto postoje oni uporni koji se žele proširiti više i više, umišljajući si da su metar devedeset i nešto nečega, iako je 220 rubna granica prosjeka (ali neke druge mjerne jedinice :))). I sad ti isti, recimo misle da su jako pametni. A obično nisu. Jer onaj pametan neprestano propitkuje svoju pamet i sumnja, a ovi drugi tako lako kažu nekom trećem u situaciji kada nešto nisu baš najbolje skužili: pa ja sam mislio da si ti pametan (čitaj između redaka - jer sam JA pametan pa se družim s tobom). Onaj stvarno pametan ostaje tada bez riječi (jer riječi ionako ne mogu izraziti njegovu pamet), zbunjen jer zapravo onaj koji misli da je pametan NIJE SKUŽIO at the first place, ali - diže ruke od objašnjavanja logičkog slijeda situacije kako bi možda onaj tzv. pametan iole nešto skužio. I to je, na žalost, usud onih malko ili više pametnijih. To da ih oni manje pametni drže manje pametnijima od sebe. Evo baš prije neki dan čitam jedno "umovanje" na netu gdje sebe netko olako naziva pametnim, i još k tome jako sposobnim. Čitam ja čitam, ali nigdje ne vidim potvrdu te umišljotine. Pa si mislim: kakav je zapravo svijet, ili, recimo, dan jedne takve "pametne" osobe? Kakva struja misli uopće podržava taj ego-trip koji ni malo ne sumnja u svoje mjesto u nekoj hijerarhiji pameti? Pa onda još - primijeti li ikada ta osoba da je naišla na nekog pametnijeg od sebe? Ili svoje vlastite granice postavlja svima na koje naiđe, bilo da su neki ispod ili iznad, važno je da nisu - unutar tog malog kvazi-mentalnog svijeta koji nije sposoban dokučiti bilo što šire od vlastite uskosti.  Nije njima lako. Kad kažem "njima" sad odmah mislite da se stavljam na stranu onih "pametnijih". Pa naravno :)))). Ali, s tom razlikom što sam ja do sada naišla (i prepoznala ih, juhuuu!) na one pred čijom sam nadmoćnijom pameti ponizno i s divljenjem ustuknula, nastojeći od njih štogod naučiti a ne pokušavati ih uvjeriti kako oni zapravo ne kuže silnu dubinu moje logike. Jer na svijetu je sve živo na nekom određenom stupnju razvoja, na nekoj posebnoj točki ili kilometru puta. Krivo i krajnje neodgovorno bi bilo misliti da ste prevalili 100 km ako ste prešli tek 10-tak. Jer u konačnici, takva iluzija samo će vam nepotrebno produžiti put. Očekujući cilj blizu, gubite iz vida stvarnu kilometražu.  A u terminu "stupanj razvoja" ne krije se nikakav elitizam već gola činjenica. Od pametnijih se uvijek očekuje više, budalu nitko ne shvaća ozbiljno. Na višoj razvojnoj točki postoji i veća odgovornost, više posla, oštriji kriteriji. A oni koji bi se "ušvercali" bez pokrića u svijet pametnijih neka znaju i još jednu istinu, ili bolje reći malko izmijenjenu narodnu mudrost (izvornik je kineskog porijekla): ljubav, glupost i kašalj se ne mogu sakriti. Ako ništa drugo i zato što je glupost i inače tako glasna i nametljiva :))))... Uživajte, dakle, u onome što imate i ne "širite se više nego što vam je pokrivač dug", iako se, naravno, uvijek može poraditi na uploadu (tog istog "pokrivača") :)))))

Živjeti u moderno doba i ostati straight nije lako, priznajem. Ubrzani način života, pomalo otuđivanje od socijalnog druženja, nedostatak vremena sve to su razlozi što se sve više ljudi razočarava u okolinu. A to kreće iz prvog kruga obitelji uključujući roditelje i partnera u vezi. Stres, napetosti i ostalo tjeraju nas da postajemo osjetljiviji na sitnice koje nas na kraju dovedu do ludila. Ili zanovijetaju, nemaju razumijevanja, previše/premalo troše, ne spuštaju dasku od wc-a, previše/ premalo pričaju, koriste vašu britvicu...listu možete vjerojatno i sami nadopuniti. Ispunjeni svakodnevnim frustracijama okrećemo se vlastitom spolu u potrazi za trunkom razuma, normalnosti, potvrdom vlastitih uvjerenja (no, zar zaista nisam normalna kad poludim na dlake u nosu koje su se objesile do brade?!?), i nalazimo razumijevanje, bez suprostavljanja, sve je divno uz konačnu, svima nam dragu generalizaciju "SVI(sve) SU ONI (one) ISTI(iste!)!". Na temelju tog razumijevanja i dugotrajnog druženja uz litre ispijene kave (pive, cole ili drugih ispijata) i tone duhana utonemo u zamku vlastite seksualnosti. To je to! Tražiš partnera koji će te razumjeti, koji će imati slične stavove u životu, koji će shvatiti da je većina brundanja isključivo radi smanjenja pritiska, prijateljsko lupkanje po ramenu, riječ utjehe i oslonac u teškim trenucima. A obično pronađeš upravo suprotno. Naravno, na početku sve te različitosti privuku, interesantne su, zanimljive, divne... srce kuca jače...a onda te polako počinju nervirati, smetati, postaju ti glupe i naporne. U prijateljskoj istospolnoj vezi nalaziš sve što želiš... isto razmišljanje, partnera u razmišljanju, supatnika(cu) u borbi protiv zlih gnomova(i gnomica) - to sve dobiješ...ali... Dakako, kod većine postoji taj ALI (welcome to the club :o) ...fali dodir, nedostaje kontakt....miris, vrelina tijela, feeling... Pokušajte živjeti androgeno, bestjelesno, hranite se samo duhovnom hranom... E ljudi moji, krepat ćete u roku dok kažete keks (hehe...ne, ne s na početku). Nedostaje upijanje u magičnom trenutku razumijevanja, stapanje duše i tijela. Većina, na temelju svojih prijateljskih veza, pokušava pronaći sebe u "treesome" (po naški "grupnjaci") vezama, nastojeći spojiti sve u jedan osjećaj, ostvariti puno zadovoljstvo. Naravno ima i onih koji takve veze ostvaruju iz čiste znatiželje ili zadovoljenja svojih seksualnih maštarija... No, dubljom analizom i njihovih razmišljanja došlo bi se na sličnu potrebu od koje svi pomalo bježimo i koja nas ponekad užasava: mentalno, emotivno i tjelesno (ili kraće: na svim nivoima) stapanje s drugom osobom. Sve češće se događa da se "mijenjaju strane" (kažu da je san svake žene pridobiti pedera da promjeni "dres" – osobno nisam imala takve porive, znaju dečki kaj vrijedi, jedino me smeta šta meni kradu komade hihihi). Teško je biti po defaultu "straight". I u određenim trenucima osloniti se na svoju jačinu vjere, uvjerenja ili vlastitu maštu i zavaravanje svakog osjetila. Ili čisto mehanički (hehe neću se ni truditi razmišljati što vam je sve palo na pamet...c...c...c...sram vas bilo ;o) pronaći bezlično "meso", ispucati se u igri jedan-na-jedan obavezno različitih organa u predjelu malo niže od pupka. Maštajući pri tome o divnim trenucima romantičnih večera u dvoje, sa svim elementima ukusnog zavođenja kao što su svijeće, vino, lagana glazba, svila, bič (upssss....zanijela sam se malo...hehe)...dok ispucavanje obavljate u nekom zabitom mjestu, boreći se s uzburkanim hormonima, žuljajući kičmeni stup na grbavu podlogu. Što mogu, konzervativna sam u svojim nekonzervativnim stavovima. Predivan erotski svijet se i dalje, bar za mene, temelji na odnosu jednog muškarca i jedne žene. Neka tako i ostane.

Život je pun borbe. Od malih svakodnevnih ratova koje vodimo sami sa sobom i sa okolinom koja nas okružuje do borbe za više ciljeve. A i mali, mnogima nevažni ciljevi u nečijim očima izgledaju veliki i vrijedni borbe. Ono što nas većinom boli je nepravda. Kada oni koji imaju moć iako ju ne zaslužuju provode svoje stavove nasilnički samo zato što im je netko dao tu moć. A "mali" ljudi uglavnom šute, vodeći se onom "pametniji popušta..." prepuštaju drugima da upravljaju njihovim životom shvaćajući da to nije ispravno no snage za borbu jednostavno nema.  I jednog se dana u tim "malim" ljudima stvori bunt, količina nepravde oko njih pređe imaginarnu granicu tolerancije te otvori vrata nezaustavljivoj sili borbe koju ti ljudi nesebično prihvaćaju kako bi drugima osigurali bolji život. O nekima je povijest napisala brojne knjige, a mnogo je više onih nepoznatih heroja koji svakoga dana vode bitku za bolje sutra, za sve nas. I tim "malim" ljudima, nepoznatim herojima i heroinama treba odati posebnu počast, prisjetiti ih se svaki dan u mislima i pronaći u sebi snage da vam upravo ti ljudi budu idoli, predlošci dobrog za vlastitu dušu. Viđate takve ljude svaki dan, na raskrižjima velegrada, u svojoj radnoj sredini, u svom domu. Na svakom koraku srest ćete jednog heroja ili heroinu i u njihovim očima prepoznati prkos i inat prema nepravdi i lošim stvarima koje se događaju oko njih. Snaga tih ljudi je fascinantna. No njihova su djela ono što pamtimo. I ukoliko se približite dovoljno blizu, dopustite im da vas dotaknu, zarazit ćete se njihovom snagom i shvatiti da i u vama leži čarobni duh jednog "malog" čovjeka koji može napraviti veliku promjenu. Možda vam ta promjena neće izgledati veliko u odnosu na planetarnu situaciju, ali promijenite li samo jednu, jedinu malecku stvar u današnjem danu i napravite ju boljom imate apsolutno pravo osjećati se herojski. Uspijete li nekome razvući tmurno lice u osmjeh, vratiti im žar života u umorne oči, dati nadu za bolje sutra, znate da ste na pravom putu. Date li nesebično nekome 5 kuna vjerujući da će on s tim novcem kupiti kruh i nahraniti obitelj, uspjeli ste. Uopće nije bitno hoće li onaj kojem ste dali kupiti kruh ili žestu s nogu, vi znate da ste sa svoje strane napravili pravu stvar. Uspijete li se izboriti za samo jednu jedinu malecku promjenu, makar i u glavama drugih ljudi, uspjeli ste. Uspijete li u svojoj borbi dobiti podršku drugih ljudi, iskrenu i otvorenu, znate da ste na pravom putu. No najbitnije je da za svoje postupke dobijete podršku iznutra koja vam kaže da činite dobro. Jer ta vas podrška nikad neće iznevjeriti i vodit će vas u pravom smjeru. I ne zaboravite da pametniji možda popušta, ali onda budale vladaju. Probudite snagu u sebi i izborite se za bolje. Udružite svoje snage i ostvarite slatku pobjedu, kako za sebe tako i za sve nas oko vas. Sjetite se, i David je pobijedio Golijata... "mali" ljudi velikog srca čine razliku.

Hoćeš li biti na mjestu zvanome strah ili na mjestu zvanome ljubav?Gdje JESI – i ODAKLE dolaziš dok se susrećeš sa životom?Mi nismo na ovome planetu zbog toga da napravimo bilo što sa svojim tijelom.Mi smo na ovom planetu da nešto napravimo sa svojom dušom. Naše tijelo je naprosto samo sredstvo za rad, alat naše duše. Naš um je snaga koja pokreće naše tijelo.Funkcija duše je da pokaže svoju želju, a ne da je nameće.Funkcija uma je da izabere iz mogućnosti koje mu se pružaju.Funkcija tijela je da djeluje na temelju tog izbora.Tvoja te duša dovela do riječi koje upravo sada čitaš – kao što te ranije dovela do riječi mudrosti i istine.Što ćeš sada učiniti? Što ćeš izabrati da budeš?Tvoja duša čeka i promatra sa zanimanjem kao što je činila mnogo puta ranije…Osluškujte, promatrajte…koja je želja Vaše duše?

Koliko sebe cijenimo? Čega se bojimo? Što očekujemo u budućnosti? Imamo li ciljeve? Svi misle da znaju odgovore na ova pitanja, ali ako ozbiljno razmislimo - koliko smo daleko od iskrenih odgovora?! Uspješni i neuspješni se upravo po tome razlikuju. Ne po školi, ne po odgoju, nego po spremnosti da jasno i nedvosmisleno odgovore na ova pitanja, postave ciljeve, rokove za njihovo postizanje i viziju o tome kako će to izgledati za primjerice pet godina. Jučer sam upoznala dvoje divnih ljudi, punih snova i želja, ali osjetio se nepotrebni limit u njima, boje se željeti više. Ako smo živjeli skromno, bojimo se i pomisliti da bi mogli živjeti bolje. Ili pomislimo ali se ne usudimo ništa poduzeti. Zato evo i dvije pričice. Jedan je ZOO vrt dobio maloga medvjedića i kako nisu imali posebnoga prostora napravili su mu maleni kavez. Medo je naučio da se može pomjeriti dva koraka lijevo i isto toliko desno. No, medo je rastao i prerastao kavez, pa su u Upravi ZOO vrta odlučili medvjeda premjestiti u jedan veliki ograđeni prostor od 50-tak metara. No, medo je i dalje išao dva koraka lijevo, dva koraka desno, navikavši na mali kavez. Istina je da si kavez namećemo sami i da se imamo prava upustiti u koštac sa životom tražeći više. Druga je priča o prosjaku koji je klečao na ulici tražeći dvije kune: dajte 2 kune, dajte 2 kune, zapomagao je. Tada kraj njega prođe jedan dobrostojeći gospodin, koji iz novčanika izvadi 100 kuna za dati siromahu, ali kad čuje da ovaj viče da traži 2 kune, vrati 100 u novčanik i da nesretniku 2 kn. Siromah zavapi, ali uzeli ste prvo 100? Da, ali tražili ste dvije, odgovori gospodin! Od života dobijemo upravo onoliko koliko tražimo i živimo život kakav zaslužujemo, slagali se ili ne!

Čovjek stvara kulturu, ali i ona stvara njega. Hodajući gradom, upoznavajući ljude i diveći se njihovim načinima zabave, hobijima i sl. često zaobiđemo jednu vrlo važnu stvar. Malo ljudi koji se kulturno uzdižu, mladi ljudi govore iskrivljenim jezikom, raznim narječjima i žargonom koji je jako daleko od onoga našeg, književnog jezika. Kina, kazališta, izložbe i slične ustanove sve su manje posjećene od strane osoba na kojima svijet ostaje. Kultura je ono što nas čini jačima, pametnijima ali i sigurnijima u sebe, to je oblik zabave koji se poprilično razlikuje od onoga glavnoga. Razmatranje povijesti umjetnosti, analiziranje stvaralaštva naših suvremenika spoznajemo vrijeme, mentalitet i način na koji pojedinac razmišlja, djeluje.
Živimo u doba elektronike, Interneta i ostalih hi-tech uređaja koji nas sve više približavaju tvrdnji da smo strojevi, a ne ljudi. Jedan dan bila sam na kavi u gradu, za stolom pokraj sjedila je jedna cura sa momkom i raspravljali su o tome na koji način oni pridonose kulturi grada, dali su na visokom ili niskom stupnju kulture i dali su uopće osobe koje se kulturno uzdižu? Nakon podužeg razgovora došli su do zaključka da su oni kultura ali jedini je problem što ne zrače njome, ne osjećaju kulturu...

Biti svoj....živjeti na svoj način....ne obazirati se na ono što drugi misle....furati vlastiti film bez obzira na posljedice....Pronalazite li se u navedenom? Ili su to tek riječi koje primamljivo zvuče, a život samo niz uobičajenih radnji. Top-lista prioriteta ne mora nužno biti jednaka za sve. I nema tu mjesta za kritiziranje.No, misao vodilja mi nije raspravljati o originalnosti, i traženju iste, to razdoblje života je odavno iza mene. Ne tražim različitost, tražim Razumijevanje (jer, zaista smo jednaki...).Duboko vjerujem u onu poznatu 'Radi drugima ono što želiš da drugi tebi rade', iako sam do nedavno vjerovala u njezinu pomalo drugačiju varijantu – 'Ne radi drugma ono što ne želiš da tebi čine'. Ista stvar? Pa, baš i nije.Nije dovoljno negirati, važno je činiti pozitivno, biti pokretač, onaj prvi kamenčić koji će pokrenuti lavinu. Lavinu dobrih djela. Nije jednostavno biti dio toga. Dio lavine. Činiti dobro u okruženju 'ne-dobroga'. Biti označen kao 'drugačiji', 'različit', 'čudan'..(iako, i to su samo riječi bez nekog velikog značenja, ovisno što je nekome čudno).Vjerujem da se sve vraća. 'Tražite i dat će vam se'. Što si tražio u svojim najdubljim mislima, to se i vratilo. Kakvu si energiju poslao, takva se i vraća. Nema tu neke velike filozofije, pomaknuti svijest za samo mali djelić znači shvatiti da je Raj ili Pakao samo drugi kut gledanja. Našeg vlastitog. Nema tu loše karme, zle sudbe ili pakosti bližnjih. Čak i ona najbeznačajnija misao će se vratiti. Nekad. U nekom obliku. Stoga, nema malih misli, malih emocija ili malih pakosti. Sve su jednako bitne. Odaslane iz moje duše, i tamo će se i vratiti. U moju dušu. Ne plaši me ta odgovornost. Ne odgovornost prema nekome drugome, već prema sebi samoj. Imam slobodu odabira. (Hvala Ti na tome..!!) Imam vjeru da odabirem ispravno...

 




 U virtualnom bespuću nalaze se brojna bogatstva. Ukoliko ih tražite, pronaći ćete ih. Rijetko će se dogoditi da na njih naletite slučajno, jer znate da ne vjerujem u slučajnosti. Koliko loših stvari ima na Internetu, toliko, ako ne i više ima i dobrih. Na vama je da odlučite na koje ćete se fokusirati. Sve je stvar izbora, zar ne? :)U tim predivnim virtualnim putovanjima u zadnje vrijeme mi je fokus okrenut prema pričicama, životnim i izmišljenim, ali svaka od njih nosi svoju poruku. Jednostavno, volim pronalaziti smisao skriven iza rečenica, otkrivati ono namjerno neizrečeno, prilagođavati misli sebi i volim kad mi tekst probudi sive stanice i natjera ih na jogging, volim kad se od mene očekuje neki oblik aktivnog sudjelovanja. Nisam stvorena za pasivnog promatrača. A niste ni vi, vjerujem... Tako jedna priča, promatrajte ju kao teoriju o kojoj valja razmisliti, kaže: veza je kao list papira.







Ljubav u prošlosti samo je sjećanje.Ljubav u budućnosti samo je fantazija.Samo ovdje i sada,u ovom trenutku,možemo i trebamo istinski voljeti.

Cura i dečko se dogovore da će pisati po tom listu papira. Kada krenu, oboje su uzbuđeni jer je to prvi put da nešto rade zajedno. Ispisuju slova puna ljubavi, zanosa, strasti i želje. Ispunjavaju papir najljepšim stvarima koje mogu smisliti i ponekad cura piše više, ponekad dečko piše više. Neki ljudi pišu bez previše razmišljanja, neki pišu nakon dugotrajnog mozganja, no što više pišu postaju sve umorniji i umorniji. Pojave se ponekad novi prazni listovi, privlačniji od onih već ispisanih i pitanje je umora i unutrašnjeg poriva hoće li se netko prebaciti na taj novi list na kojem će ispisivati rečenice s nekim drugim ili će se u potpunosti posvetiti starom listu na koje će stavljati nove listove i uložiti novu energiju za njegovo daljnje nadopunjavanje i izgradnju. Za svako pisanje potrebna je motivacija, a ispunjavanje dogovorenog praznog lista papira je obaveza i odgovornost veze koja se stvorila i dalje se stvara. I dok god potreba za pisanjem na tom listu papira postoji, ono se neće zaustaviti. Slova će se ispisivati na listovima papira, ispunjavati bjelinu slatkim riječima sve dok se tinta posve ne istroši. A prava ljubav ju nikad neće istrošiti... Neki parovi vole pisati zajedno, neki razdvojeno, u samoći pletu predivne rečenice koje će kasnije položiti pred svoju dragu ili dragog, no nijedna strana ne bi trebala samo pisati dok druga strana promatra i čita ne pišući ništa. Kažu da je karakter osobe kao njen rukopis, jedinstven i originalan. I jako je teško promijeniti nečiji rukopis. Nije nemoguće, ali treba dosta vremena i truda da bi se to postiglo. A i krajnji rezultat ne mora biti onaj kojeg priželjkujemo. Stoga ne pokušavajte mijenjati tuđi rukopis, pustite ga da bude upravo onakav kakav vas je isprva privukao, pustite ga da raste i razvija se uz vaš rukopis koji također ne trebate mijenjati osim ukoliko za to ne osjetite potrebu. Jednako je teško imitirati nečiji rukopis. Nikad ga nećemo u potpunosti usvojiti, bit će to samo blijeda kopija, slična originalu, ali kopija. I stoga je bolje osmisliti i održavati vlastiti rukopisni izričaj no biti loša kopija nečeg jedinstvenog i savršenog. Jer svaki je rukopis na svoj način jedinstven i samim tim savršen...A mrljice? Mrljice na papiru su greške u ljubavi bez koje ljubav ne bi bila ljubav. Manje ili veće mrljice dodatni su sastojak prave ljubavi. Bez obzira da li namjerne ili slučajne, mrljice su mrljice. I nijedan rukopis ne bi bio savršen da nema baš tih mrljica. Bez obzira koliko lijepo pisali i koliko prekrasan sadržaj bio, mrljica će ostaviti svoj trag. Ostavit će trag bez obzira koliko ju dobro sakrivali. A da li će se pisanje nastaviti, ovisi o percepciji para koje dijeli taj list papira. Ovisi o tome da li se više obaziru na kvalitetu sadržaja ili vizualni dojam i samo o njihovoj perspektivi ovisit će daljnji ishod ispunjavanja listova. Mrljica zna biti ružna i vidljiva. I ma koliko slova oko nje bila predivna, ispunjena ljubavlju i toplinom, mrljica nekako dominira. A dominirat će dokle god vi dopustite da dominira. Stoga, izbor leži, kao i uvijek, na vama... Ispunjavanje ovog predivnog papira može se nastaviti unatoč svim poteškoćama, a može i prestati upravo zbog tih poteškoća. Nitko vas ne može prisiliti da nastavite pisati ukoliko vi u svom srcu jednostavno ne osjećate potrebu za tim. I jednako vas tako nitko ne može odgovoriti od pisanja, bez obzira na količinu i veličinu mrljica, ukoliko vi u srcu osjećate da je to ispravan put. I znam da se svima vama kao i meni često po glavi mota na različite načine parafrazirani Shakespeare "pisati ili ne, pitanje je sad..."Ma koliko se pitala i ma koliko velike mrljice bile, moj je izbor nastaviti pisati na dobroj staroj i poznatoj hrpi papira. Volim taj stari papir, njegov miris, laganu požutjelost i sve one mrljice koje se vide, ali me ne smetaju pri čitanju. Volim gledati dva različita, a opet slična rukopisa koja se isprepliću na tim požutjelim listovima i uživam u bjelini praznih papira koji čekaju svoje ispunjavanje. A još ih je popriličan broj neispunjenih. I baš zbog tog užitka, zbog tih dosad napisanih slova i svih onih što znam da čekaju na red za zapisivanje, uzimam novi list bijelog papira, stavljam ga na već ispisanu hrpu i započinjem novi niz ostavljajući mjesta drugom rukopisu da me kao i do sada predivno nadopunjava, korigira, uči i ispunjava... I baš me zanima što vi mislite o teoriji lista papira i kakav je vaš rukopis? :)

Prije par dana sam čitala interesantan tekst o gejšama. Kulture dalekih naroda, posebno s dalekog istoka – Kine i Japana, su me oduvijek zanimale. Toliko su različiti od nas. Žive po nekim, nama nepojmljivim pravilima. Znam da su to normalne kulturološke razlike. Ali, svakako me impresioniraju npr. njihovi međuljudski odnosi. Poštovanje drugog, koje se kod nas čini davno izgubljenim...Tko su u stvari gejše? Mnogi smatraju da su to djevojke koje, kao u našim kulturama prostitutke, ili eskort dame, pružaju seksualne usluge muškarcima. I ja sam to mislila. Zabluda. Gejšama je strogo zabranjeno pružanje seksualnih usluga klijentima, kao i kontakt s njima van posla. One su tradicionalne zabavljačice, koje plešu, pjevaju, razgovaraju sa gostima o raznim temama, što zahtjeva da budu dobro informirane o aktuelnim zbivanjima, kao i čitanje dnevnih novina, praćenje toga što je popularno, itd. Oblače se u tradicionalni kimono, u čemu im pomažu osobe koje znaju zategnuti kimono tako da bi ga mogle pravilno nositi duži period. Za stavljanje šminke na lice treba im oko pola sata. Tu je još i komplicirana frizura, ili perika. Klijenti dolaze iz različitih razloga. Neki da vide tradicionalne kostime, način govora i ponašanja, a neki se vraćaju i da bi vidjeli određenu gejšu...Današnje supruge u Japanu uglavnom imaju svoj posao i zaokupljene su svojim problemima, dok gejša izigrava savršenu ženu. Uvijek će dočekati muškarca sa dobrodošlicom, ispunjavati mu želje, saslušati svaku njegovu priču i razgovarati o svakoj temi. Mnogi klijenti govore svojim suprugama o poznanstvima sa gejšama, a neke od njih čak i šalju svoje muževe tamo, jer znaju da ne postoji opasnost od veze sa nekom od njih. Udatim ženama nije dozvoljeno da se bave ovim poslom. Ako su bile udate, i razvele se, onda da.Kako vi gledate na ovakav posao? Da li ga smatrate ponižavajućim za ženu? Da li biste bezbrižno poslali svoga muža kod gejše da mu pjeva i svira, razgovara s njim, tetoši ga; a onda ga dobro raspoloženog dočekali kod kuće? Ili ako ste muško – da li biste ih posjećivali i pokraj činjenice da kod kuće imate ženu koju volite, i sa kojom dijelite život? Jer, ako posjećujete gejše, iako one ne pružaju seksualne usluge, činjenica je da nešto nedostaje u odnosu između muža i žene. Ili je moje razmišljanje suviše europsko...

Najradije bi pisala stvari koje se univerzalno sviđaju svim ženama, ali budući da nisam sve žene, nego jedna i jedina, napisat ću stvari koje se meni sviđaju.... Naravno, kod ili na muškima....A vi slobodno dodajte....      
 Smisao za humor – što će reći – pronalaženje nečeg pozitivnog u bilo kojem aspektu mog, tvog ili bilo čijeg životića....                  Zračenje – ne radioaktivno, nego mora zračiti onim nečim....                                            Toplina – valjda shvaćate na šta mislim.... hehehehe.... da, i mora biti vruć....              Oči - duboke....                                   Osmijeh – kao najljepši ukras koji bilo tko može staviti na sebe, i ako se mene pita, slobodno može SAMO to imati na sebi....           Glas – pod obavezno mi mora biti napaljujuć....                                        Predanost – onome čime se bavi… bez obzira šta to bilo....                                                           Hrabrost – ne bi smio biti plašljiviji nego ja... Poduzetnost – u svim poljima....       Tehničar – bez obzira na alat.... ipak treba neke stvari po doma znati servisirati sam.... Ruke – ne može se baš utjecati na dužinu ili oblik prstiju, ali se može utjecati na dužinu, oblik i čistoću noktiju. Zamisli tipa kojem su nokti crni – ne bi me pipao pa sve da je jedini čovjek na kugli zamaljskoj....                   Izgled – ne mora biti zgodan (drugima), bitno je da meni dobro izgleda. I bitno je da je uredan i čist. Bit ću slobodna reći – muški, ne morate se plašiti sapuna – ne grize.... Ako treba ja ga bum kupala svaki dan.... A onda utrljavanje mlijeka za tijelo, metoda trbuh na trbuh....Mmmmmmmmm....

Majka i dječak hodaju plažom. U jednom trenutku dječak upita: - Mama, kako se čuva ljubav? Mama ga pogleda i odgovori: - Zgrabi malo pijeska i stisni šaku... Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje. - Ali mama, pijesak mi bježi!!! - Znam, a sada otvori potpuno šaku... Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana. - Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak! Nato majka, sa smješkom na licu, reče: - Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan... Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobodan da ne klizi kroz prste. - Eto kako se zadržava ljubav... Have a nice day!