grofica01

Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,i opet iznova na rubu tuge i radosti.Čudne su te stanice naše sjete.i vjerujem i ne,i volim te ili možda ne.Sve dok se ne dodirujemosve dok mi ne znaš ukus usana,i miris kose,puštam te.Ne odustajem.Naći ću tog dječaka u tebi,probudiću i onu posljednju iskru požude.Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,Jednom kad se umoriš od bježanja,zaspaćeš na mojim rukama.I pustićemo kiše da pjevaju,pisaćemo pjesme bez riječi i rime,sjetićeš se neke davne zime,i reći da sam tvoja ludica.Ona ista koja je čekala sve ove godine,samo jedno sneno svitanje,jedan čežnjiv pogled u daljine.Dok ti budem usnama tražila sve tajne puteve,tu negdje na tvojim ledjima...Ne budi me i ne reci mi da voliš me.Ljubav je ta lažna spoznaja Sebična i ranjiva.Ukradi mi osmjehe lažljive i sakrij u svoje dzepove...Ugnijezdi se u moje oči sanjive,i ostani tu do kraja vremena...zarobljen izmedju svijetova,u javi svog sna,tu na rubu mojih usana...

Kako je sve u životu relativno!
Jedan dan osmijeh starog prijatelja baci svjetlo na tvoj život i otpuhne prašinu sa zajedničkih sječanja...i sve u tvom životu odjednom je na svom mjestu.I ti se iz čahure počneš ponovo otvarat, spreman da,kao pupoljak,stidljivo,ali polako otvoriš ruke i za druge.I onda shvatiš koliko dugo si bio začahuren u prašini i tami...i žališ za vremenom.No svaki trenutak koji udahnemo,trenutak je da promjenimo stav.Da promjenimo gledište na stvari.Možda jutro sutra opet baci sloj prašine,možda još koja epizoda oduzme dio snaga,ali danas velikodušno dijelim svjetlo koje je obasjalo moje misli. Velikodušno dijelim osmjehe.
I pod alergijama, i sa začepljenim nosom,i umorna,i pospana...i... sretna!!!!

 
Jedno od vječnih pitanja, oduvijek bilo i zauvijek će biti, je prevara! Danas su stvari ipak vjerujem malo drugačije, nego prije, zato što je ženska emancipacija dosegla neslućene razmjere i žene više ne razmišljaju kao prije 50tak godina.Kako sam vam već rekla, odgajana sam vrlo realistično i nikada nisam živjela u zabludi da su svijet, ljudi i veza/brak savršeni. Zbog toga me nije nikada niti iznenađivalo kada bih zatekla nekoga (ne svog, naravno) u činu prevare. Tako sam bila prisutna na jednom tulumu kada se prijatelj drpao sa prijateljicom, dok mu je zaručnica bila doma i planirala svadbu. Bila sam na toj svadbi. A bila je i njegova „prijateljica“.Pričala sam prije 3-4 godine s jednom vrlo dobrom prijateljicom o prevari. Na moje pitanje da li je ikada prevarila dečka, ona mi je odgovorila „pa zadnjih par mjeseci nisam...“. Jedna druga mi se pohvalila prije par mjeseci da ima novog dečka i čini joj se dovoljno ozbiljno da ga čak ne bi niti prevarila, njega ne! Razgovarala sam prije par dana opet s jednom prijateljicom na MSNu i pitalu ju kako je bilo na putu. Rekla mi je da je opet prevarila dečka, ali kaže da nakon prvog puta ide lakše!!!I onda me netko ovih dana pita, jel te dečko ikada prevario? I je li takav tip? Rado bih im rekla nije, niti će ikada, ali mogu li ja u to biti sigurna? To je ona zabluda u koju mnogi upadaju, vjerujući u idealiziranu ljubav. Da li me prevario – moguće, ali ja to ne znam. I dok ne znam, kao da nije.Da li bi ga ja ikada prevarila? Toliko nezahvalno pitanje. Točan odgovor bi bio „naravno da ne bi“, ali mogu li ja to garantirati? Mislim da nitko od nas ne može. Lako je reći da nismo taj tip osobe, ali riječ „nikada“ treba izbjegavati. Ne znamo u kakvim situacijama ćemo se možda u životu naći.A sada ono najteže – da li bi oprostili prevaru? Morati ću se opet vratiti na teoriju relativnosti i reći da čovjek ne zna što ga čeka u životu. Ne zna. Mnogi kategorički to odbijaju kao mogućnost, ali ja eto nisam sigurna. Da bi mi bilo lako, ne bi, ali napamet govoriti „ja to ne bih nikada oprostio“ je možda malo prenaglo.Dao Bog da nikada ne saznamo odgovor...

Što vam je važnije: chat ili čavrljanje "uživo"? Da li biste radije izašli u cyber-caffe ili omiljeni kafić i gdje počinje i završava stvarni, a gdje virtualni svijet? Odgovori na ova pitanja su, naizgled, očigledna no ipak, iz dana u dan je sve teže dati na njih pouzdan i nedvosmislen odgovor. I kako vrijeme ide, sve je tanja i manja granica između dva svijeta, onog fizičkog, odnosno opipljivog i onog elektronskog znanog i kao virtualnog. Kod većine ovakva pitanja provociraju razmišljanja o otuđenosti, urbanoj psihozi, sumraku civilizacije te apokalipsi koja se bliži, no razmislite li malo, shvatit ćete da pretjeruju. Svi smo mi jedinke za sebe i istovremeno predstavnici jedne vrste koja je oduvijek jednako bolesna i jednako otuđena. A koliko smo zbilja bolesni i otuđeni, ostavljam vama na prosudbu. 


Kao i uvijek, gledajući povijesni razvoj, ovakva se razmišljanj grade, vrlo često, na jednom jedinom povodu koji je nastajao i razvijao se zajedno sa globalnom mrežom, a odaziva se na ime cyber seks. Oni koji nisu probali taj oblik upražnjavanja seksualnosti nikako da shvate i eventualno prihvate što je to u ljudskom biću što ga vodi prema upražnjavanju ovakvog vida zadovoljstva. Oni koji to, pak, rade redovito, nikako da navedu dovoljno dobar razlog zašto to rade...

Kažu: žene su ovo, žene su ono... ali što bi bez nas!? Ako postavim pitanje: kakav bi svijet bio bez nas žena, muški bi dio publike u jedan glas rekao: raj na Zemlji. Ali opet, ma što bi oni bili bez nas. Stvoreni smo takvi kakvi jesmo. Do nedavno se nismo mogli mijenjati, no to je sad postalo više nego popularno. Žene postaju muškarci i obrnuto, muškarci žene. Što se to događa? Čini se da time nastojimo sve što je nemoguće pretvoriti u moguće. No to je sada pitanje na znanstvenoj i medicinskoj bazi, tako da se ja s mojim malim mozgićem neću u to petljati. Ali, kad sam već načela ovu temu, moram reći još ovo: ako smo muškarcima toliko dojadile da nas stvarno više ne mogu smisliti zašto se onda (neki) oblače u žene i na taj način zapravo pokušavaju biti žene? (pod time mislim na transeksualce) Ironično, ali istinito. Tisućljećima i stoljećima trajala je "zapovijed" da žene nemaju glasa, ali s vremenom to se promijenilo. Ne samo da su dobile politički glas, dakle, pravo na glasanje i sl. nego i glas u kući, što mi se čini krajne fer. Jer ipak žene su te koje rade većinu kućnih poslova, od peglanja, kuhanja, spremanja do odgajanja djece. Ok, tu su važni i očevi, no ne toliko koliko i majke. Iako se oni bore za to neko mjesto u skrbništvu, priznajmo da nisu za to stvoreni. Muškarac je muškarac, ali žena je ipak žena. Bar u ulozi majke je nezamjenjiva. Pa konačno, jeste li vidjeli neko dijete da nakon što se udarilo počne plakati i dozivati tatu? Uvijek je na prvom mjestu mama, pa makar ona bila miljama daleko. O neugodnim pitanjima kćerke uvijek majku pitaju za savjet, od njih uče svoju buduću ulogu domaćice i dobre žene i tri točkice dalje (...). A što bi od očeva naučile? Kako popraviti auto? U ovo naše suvremeno vrijeme to i nije toliko potrebno. Ako se nešto dogodi, mobitel je uvijek pri ruci. Dovoljno je nazvati vučnu službu i oni će otkloniti problem. Pa konačno evo na primjer za što su potrebni muškarci: da otklanjaju probleme! Hvala dečki! Idemo dalje. Ne kažem da su žene zavladale svijetom, nemojte me krivo shvatiti. Naravno da nisu. Po mom mišljenju držim da je ravnopravnost spolova konačno i doseglo jednu ravnopravu razinu. Bilo je i vrijeme. 


Muškarci ne mogu bez žena. To je činjenica. Koliko god se oni trudili pobiti tu tvrdnju, to je nemoguće. Da nas nema, svijetom bi zavladao kaos. Tko bi čistio, peglao,... Tu bi se još nekako i snašli. Ali, tko bi rađao djecu? Sad nek' kažu, kome treba djeca.. pa njima. Nema djece, nema ni nasljednika. E pa dečki čini se you are stuck with us! A što se tu može! Pa i nismo tako loše. Malo nas je teško razumjeti u nekim situacijama, ali... pa po nečemu se ipak moramo razlikovati...

Sudeći po komentarima na pojedine teme na ovom blogu, dolazim do zaključka da danas malo ljudi "smije" imati VLASTITI STAV i što je najvažnije, da ga smije javno iznijeti, a da pri tom ne bude ismijan, popljuvan i iskritiziran...Jesmo li kao jedinke različiti? Jesmo. Dakle, svatko ima svoju osobnost, ono što ga čini baš tom osobom, a ne nekom drugom... Oko toga se slažemo, zar ne? Eto, kako se lako načelno složiti! Ali kad mislimo da "treba", zaboravljamo načela i udri po onima koji nisu istomišljenici! Ljudi moji, kako bi ovaj svijet izgledao da smo unificirani? Mengele i njegovi pokusi trebali bi biti samo ružna epizoda iz prošlosti.Primjećujem da su ljudi danas poprilično netolerantni i sebični....drže isključivo do svog mišljenja, do svog EGA... Njihovo je mišljenje jedino ispravno! Ma, ja osobno priznajem i dozvoljavam sve vrste različitosti, nastranosti,krajnosti, ama baš sve opcije su otvorene, nema problema...ali ne dozvoljavam da o tome nemam svoj stav i da ga javno ne mogu izreći, neovisno o tome što se neki neće s njim složiti, a što je opet njihovo PRAVO!Postoji jedna već pomalo otrcana riječ ...TRANSPARENTNOST...i jedna također jednako otrcana, ali jako važna...TOLERANTNOST...Čini mi se da one imaju značenje još samo u rječniku, nikako u praksi...Svaka čast onima koji ih se drže!

 
Život je izazov. To je za mene jedna od najboljih rečenica koje sam čula o životu. Dok ste mladi ličite na spužvu, koja upija sve do čega dođe. Odrastanjem shvatite da ne treba sve upijati. To je već napredak, ali virus "krivog usmjerenja" ostaje u vama, jer i dalje neizmjerno vjerujete najbližima. Preuzimate uz svu ljubav koju vam daju i sve nekritičke konstatacije koje su i vaši najbliži naslijedili. Odrastanjem smještate sebe po klasičnom redoslijedu: škola, fakultet, posao, brak, djeca, karijera, ekonomsko blagostanje itd. I najednom vidite, da nešto nije u redu. Što? Ovisi o vama: posao vam se više ne sviđa, supruga ili suprug ne odgovaraju standardu koji ste "skicirali", djeca su svojeglava itd. 

Neka područja cine vam se kao "prazna ploča". Ustanovite, da je ono što vas je oduševljavalo, jednostavno postalo obično. Ustanovite, da ste u traženju cilja (koji ste na kraju i ostvarili) propustili mnogo sitnih zadovoljstava, koje bi vas sada oduševile. Na žalost, mnogo toga vise nije moguće ostvariti. Želite ono o čemu vam u mladosti nije palo na pamet - zadovoljstvo. Zadovoljstvo uživanja u malim radostima koje vas svakodnevno okružuju. Možda shvatite, da je neznanje jedan od najvećih ljudskih neprijatelja. Shvatite, da je glavni krivac osoba sa druge strane ogledala pred koje ste stali. Ako ste shvatili smisao, a niste razbili ogledalo, postigli se ono malo ljudi u životu shvati - život je igra u kojoj sam sam igrač i režiser bez obzira na sve "objektivne poteškoće" koje vas okružuju. Izrečeno je pojednostavljeno. Ako niste shvatili zaboravite, to je samo igra. Ako ste ljuti ispričavam se. Ako nešto imate za kazati - kažite. Istrošite se, i to je napredak u traženju rješenja.

Krivudavom cestom života, ponekad nas vodi slijepčev vid....U zanosu lijepote, ponekad ne vidimo niti najočitije....Željeli bi razumijeti, a ne čujemo....Misli nam putuju, ali ih tijelo ne prati....Vječna oaza naših napaćenih duša....U nepravednoj borbi razuma i osjećaja...U rajskoj dolini među paklenim brežuljcima...Na razmeđini između sna i jave...Uz božanstvene note gluhog glazbenika...I opijajuće riječi pjesme nijemoga pjesnika...Budimo se jutrima s osmjehom na licu....I spoznajom u srcu...

 




Jučer i danas - prošlost. Sutra - budućnost. Svaka misao vezana je za nešto opipljivo. Gledamo kako bismo vidjeli gdje je što. Okrećemo se prema našim svakodnevnim orjentirima koji nas vode kroz svakodnevicu. Znamo gdje se nalazimo. I kamo idemo. Ljudi izgubljeni u svojim obavezama misle, i nerijetko govore, kako ne znaju što im se događa i kuda će ih rastresenost odnijeti. Tako misle i govore. Ali i sami znaju da to nije istina. Oni znaju sve. Ali boje se to samima sebi priznati. Čemu nepoznanice? Tko želi živjeti okružen nepoznanicama? To je stvar izbora. Putokazima se okrećemo kad mislimo da smo izgubljeni. Znači, mi sami tražimo putokaze i zato ne možemo govoriti da ne znamo kamo idemo. Odluke su naš vlastiti izbor. Bilo da su jasne, bilo da argumente stavljaju sa strane. Koji je odgovor na sve te dvosmislenosti, na dvostruku igru? Koji je uzrok dvosmislenosti? Koji je to korak koji nas odvodi prema učenju iz naših vlastitih pogrešaka? Koga danas uopće zanimaju bilo kakvi odgovori? Želi li netko znati uzroke vlastitih nedoumica ako unaprijed zna da će ga spoznaja tih uzroka baciti u težu depresiju od depresije koju mu/joj donose posljedice njegovih/njezinih nedoumica? Nemojmo se čuditi što je u današnjem svijetu uspon beznačajnosti postao njegova osnovna karakteristika.

  "Osmijeh ne stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva.Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali ne može ga se kupiti, izmoliti, posuditi ili ukrasti jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh kao oni kojima se i ne može pokloniti ništa drugo."

 




postoji li granica koja je limit svega sto je u nama, oko nas, limit koji nam zaustavlja pogled preko previsokog zida, a nudi samo hodanje uz rub ili povratak natrag?postoji li crta na kojoj ce svaki covjek reci kako dalje ne moze i s pogledom prema dolje zakoraciti u ponor?ako i postoje takve granice, otkud nam onda snaga da ih svakodnevno potiskujemo za milimetar dalje od nas i sirimo si prostor?otkud nam snaga da hodamo po rubu i u trenutku u kojem bi se trebalo osjetiti ulazak u nistavilo i kraj, ponovo podignemo pogled prema gore i osjetimo kako sa osmijehom cinimo jos jedan korak?sto je to, sto nam daje snagu za dalje, sto nam puni baterijice i tjera nas dalje, istom brzinom?iz dana u dan osjecam kako uspijevam zivjeti sa stvarima koje sam prije smatrala nemogucima, kako me ne diraju tudji postupci zbog kojih bi, ne tako davno, plakala i padala u samosazaljevanje...depresija?nema sanse... :)dva najjaca motiva, koja me vode su ljubav i inat :)jedino sto mogu je staviti osmijeh na lice, bas onaj po kojemu me znaju, okrenuti glavu prema ponoru i sjenama u njemu, isplaziti im jezik i krenuti dalje...zao mi je samo onih kojima, na svojem putu, ne mogu pomoci, osim reci im kako je lakse prijeci dio puta...njihov je put drugaciji od mojega...

Ah, strašno sam uzbuđena! Želim to podijeliti sa svima vama. Da osjetite moje riječi, da se I u vama možda zapali strast koju osjećam. Divna je, snažna I motivirajuća. Ponekad mislim da me je napustila.. Mislim na strast za životom. Ono kad sunce sine u meni, a njegova vrućina protječe svim mojim stanicama, cijelim mojim bićem. Ja letim. Shvaćate li o čemu pišem? O vlastitoj priči, o poruci koju donosi moj osobni život. I tako je sa svakim čovjekom na ovom svijetu! Nema iznimke. A zaboravili smo, pregazilo nas vrijeme I prošlost. Prašina je prekrila biser u nama. Kristalni, čisti svjetlucavi biser. Ja volim I vjerujem, I da li su bitni okidači koji su tome pridonijeli? Zar nije važno samo to da iskra postoji .Zato neću pisati o detaljima. Pustit ću strast da teče stranicom , da zagrije I Tebe čitaoca Osjećaš li me? Zaljubi se u mene. Dopusti da I tebe obuzmem tako da zagrliš svijet.. “ Ljudska bića u sebi nose nešto poput ćudljivosti. Oni žele nešto učiniti, nekuda otići, žele postojati. I ako im to nije dopušteno, ako ne mogu biti ruža , tada bi željeli biti korov- ali nešto bi željeli biti. Ako ne mogu biti prosvijetljeni, postat će kriminalci. Ne mogu li stvarati poeziju, stvarat će noćne more. Ako ne mogu cvasti, neće dopustiti ni drugima da cvatu

Svaki put kad prebacujemo odgovornost na okolnosti ili druge ljude gubimo djelić sebe. Često u svojim životima preuzimamo tuđe odgovornosti ili očekivanja. Tako u sebe usađujemo tuđe stavove, navike i ciljeve. S druge strane, od drugih očekujemo da se pobrinu za nas.Ali što učiniti kada izgubim veći dio sebe? Važno je ne nastojati dokazati već istraživati svoje postojanje. Kada ne nastojimo već istražujemo, postojanje se samo dokazuje. Rascvjeta se i pušta svoj miris, a taj miris je iznad prolaznosti jer ne teži za tim da mu se gradi spomenik. I baš zato ljudi ga prepoznaju i smiješe se. Taj miris potiče u njima suptilni osjećaj divljenja premda mu nikada neće pljeskati, kao što nikada neće pljeskati sunčevom zalasku. U sebi, duboko u sebi, osjetit će, razumjet će poruku i, barem za trenutak život će im biti jasniji. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš mijenjati druge. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš postići bogatstvo, obrazovanje i slavu. Sve ovo se može desiti, ali i ne mora. Važno je ne nastojati.

Ima tako nekih dana kad me opali očajna tuga. Bez nekog posebnog razloga. Danas mi je fakat takav dan. Tortura je relativno dobro završila, ako ništa drugo ručak je bio dobar. Vidjela sam neke ljude koje nisam vidila kako bi se reklo već sto godina. Istina nisam imala uopće volje se razgovarat, stalno mi je na pameti bio odlazak doma. Ne volim ovakve dane kad me ništa nemože oraspoložit. Eh da sutra nemoram ić radit otvorila bi si bocu vina i u alkoholu ubila tugu, ovako sam prepuštena na milost i nemilost ove moje lude glave. Šta je najgore od svega uopće mi se ne spava a to bi mi bilo najbolje rješenje, sklopit oči i odrapit do jutra. Sutra je ipak novi dan i iskreno se nadam da če tuga nestat...